Tema: Ivan Gundulic - Poezija

Ivan Gundulic - Poezija


Ivan Gundulić (Giovanni Gondola; nadimak Mačica; Dubrovnik, 8. siječnja 1589. – Dubrovnik, 8. prosinca 1638.) hrvatski je pjesnik, epik, lirik i dramatik. Rođen je kao najstariji sin Frana Gundulića i Džive Gradić. Obitelj Gundulić bila je poznata još u 13. stoljeću, a njezini su članovi, kao pripadnici aristokracije, obavljali različite državno-administrativne poslove u Dubrovniku i okolici. Književni rad Gundulić je započeo pisanjem drama u stihu i, vjerojatno, pjesama. U predgovoru svoje prve tiskane knjige Pjesni pokorne kralja Davida (Rim, 1621.) svoja mladenačka djela naziva „porodom od tmine“ jer im je svrha bila zabava, tj. ta djela nisu odgovarala protureformacijskoj poetici i ideologiji. Od dramskih djela sačuvane su Arijadna, Prozerpina ugrabljena od Plutona, Dijana i Armida, dok su Galatea, Posvetilište ljuveno, Čerera, Kleopatra, Adon i Koraljka od Šira izgubljene. Za Dijanu (obrađuje mit o božici Dijani zaljubljenoj u lijepoga mladića Endimiona) i Armidu (tematizira epizodu o Armidi i Rinaldu iz dvadesetoga pjevanja Oslobođenoga Jeruzalema Torquata Tassa) vjerovalo se, zbog kratkoće (svaka ima tek oko 90 stihova), da su samo odlomci, dok Milan Rešetar nije dokazao da je riječ o cjelovitim tekstovima – dramskim prizorima. Ispjevane su osmercem, uz mjestimičnu upotrebu dvostruko rimovanoga dvanaesterca. Godine 1622. u Veneciji izlazi prvo izdanje religiozne poeme/baroknog plača Suze sina razmetnoga, koja predstavlja inovaciju u vrstovnom sastavu starije hrvatske književnosti i uzor mlađim pjesnicima poput Ivana Bunića, Ignjata Đurđevića, a donekle i Slavonca Antuna Kanižlića. Djelo se sastoji od tri „plača“ (pjevanja): Sagrešenje, Spoznanje i Skrušenje, a pretpostavlja se da su na koncepciju poeme utjecali talijanski pjesnici Luigi Tansillo i Erasmo da Valvasone. U posljednjem desetljeću života Gundulić stvara Osmana, svoje najznačajnije djelo. Osman je povijesno-romantični ep u 20 pjevanja (nedostaju 14. i 15. pjevanje) nastao pod utjecajem Tassova epa Oslobođeni Jeruzalem. Gundulić je namjeravao prevesti Tassov ep (to napominje u posveti Pjesnima pokornim kralja Davida), ali povijesne su mu prilike nametnule novu građu. Iako se na mnogim razinama prepoznaju sličnosti Gundulićeva Osmana i Tassova Oslobođenog Jeruzalema (opisi ženske ljepote, viteških dvoboja, kronografski i topografski opisi; tematsko-kompozicijska struktura – tri tipična svijeta tasovskoga epa: povijesni, romantični i eshatološki, Gundulić ne slijedi u potpunosti Tassova normativno-poetička načela: u Osmanu su, uz određene digresije, opjevani suvremeni politički događaji (vezani uz život i vladavinu turskog sultana Osmana II.). Mišljenja povjesničara književnosti o razlogu nedostatka 14. i 15. pjevanja ne podudaraju se, ali od 20. stoljeća prevladava pretpostavka da je prazninu u srednjem dijelu epa uvjetovao diskontinuitet pjesnikova rada ili nedovoljna koordinacija povijesnih i romantičnih epizoda.

Osman


PJEVANJE PRVO

Ah, čijem si se zahvalila,
tašta ljudska oholasti?
Sve što više stereš krila,
sve ćeš paka niže pasti!
Vjekovite i bez svrhe
nije pod suncem krepke stvari,
a u visocijeh gora vrhe
najprije ognjen trijes udari.
Bez pomoći višnje s nebi
svijeta je stavnos svijem bjeguća:
satiru se sama u sebi
silna carstva i moguća.
Kolo od sreće uokoli
vrteći se ne pristaje:
tko bi gori, eto je doli,
a tko doli gori ustaje.
Sad vrh sablje kruna visi,
sad vrh krune sablja pada,
sad na carstvo rob se uzvisi,
a tko car bi, rob je sada.
Proz nesreće sreća iznosi,
iz krvi se kruna crpe,
a oni kijeh se boje mnozi
strah od mnozijeh i oni trpe.
Od izdajstva i od zasjeda
ograđena je glava u cara,
a u čas se zgoda ugleda
od ke ne bi pametara.
O djevice čiste i blage
ke vrh gore slavne i svete
slatkom vlasti pjesni drage
svijem pjevocim naričete,
narecite sad i meni
kako istočnom caru mladu
smrt vitezi nesmiljeni
daše u svomu Carigradu.
Znam da bi se otprije htilo
da ja pjevam, vi kažete,
ko se on rodi srećno i milo
caru Ahmetu prvo dijete;
i po smrti oca svoga
s ke pomoći, s ke zasjede
vrh pristolja otmanskoga
Mustafa mu dundo sjede;
ko li se opet carsko misto
Mustafi ote, tere u slavi
na pristolje ono isto
sultan Osman car se stavi;
i on mlađahan kako paka,
željan starijeh slavu sresti,
podiže se na Poljaka
s mnogom silom, s malom česti.
Ali da tijem pjesni moje
sasma duge ne ishode,
samo objav’te smrti svoje
hude uzroke, tužne zgode!
Vladislave, poljačkoga
slavna kralja slavni sinu,
čim tva puni slava mnoga
svega svijeta veličinu,
na spijevanja ova obrati
veličanstvo vedra čela,
u kijeh ti ištem prikazati
nedobitna tvoja djela.
Kraljeviću plemeniti
jur u smrti cara Osmana
svemogućom tvom dobiti
zamnjela je svaka strana.
Tim s me trublje da svit sliša
slavu tvoju svakčas veću,
ti sveđ djeluj djela viša,
a ja pjet ih pristat neću.
Jadna u srcu uspomena
caru Osmanu biješe ostala
da mu je vojska nebrojena
od poljačke ruke pala,
i da zemljom svom velikom
od tega se digla slava,
glaseć carskijem dobitnikom
kraljevića Vladislava.
Ili putnik kopnom jaše,
il’ pomorac more brodi,
Vladislav se klikovaše
slavan carskoj pri nezgodi.
Gozbe časteć družba mila
i pastiri stada pase
strenitelja turskijeh sila
popijevahu u sve glase.
Jur na krilijeh od vjetara
glas po svemu svijetu prši
ko kraljević silna cara
kopja slomi, sablje skrši.
U vedrini nad oblacim
s istoka mu do zapada
sunce upisa zlatnim zracim
ime kojim slava vlada,
kažuć da on pri Nesteru
Istočnoga razbi Zmaja,
leteć za njim u potjeru
sivi Oro do Dunaja.
Čim s ovega dijete oholo
pečali se, grize i mori,
misleć da svijet vas okolo
tuđom hvalom njega kori,
kliče: “Ja ti, ah, nikako,
kraljeviću, ne zavidim:
suđeno je bilo tako
dobitnika da te vidim.
Ni me manje sreća muči
tebi dobra, meni huda;
er komu se što odluči,
vik ne ubjegne togaj suda.
Nu sve rane srca moga
i muke su i žalosti
s neposluha viteškoga
i s bojničke nevjernosti.
Ah, neumrli vitezovi,
glasoviti Turci stari,
s kijem dobiše vas svijet ovi
moji djedi, vaši cari,
gdi načini vaši bojni
i djela su slavna ona
u kih izgled jes dostojni
viteškijih od zakona?
Vi u trudu dni vodeći,
snažna srca, smione obraze
kazahote podnoseći
ljetna sunca, zimne mraze.
U pogubah krepci uzrokom
od posluha vjere čiste,
tijekom polja, gore skokom,
rijeke plovom prihodiste,
misleć da je svake zledi
trpjet bolje, pače umriti,
neg careve zapovijedi
s neposluha pristupiti.
Sve požude, sve pohlepe
viđahu se vaše mile
jahat bojne konje lijepe
i iz luka tratit strile.
Pače svaki u odluci
za raskoše svoje obra
sablju o pasu, kopje u ruci,
luk o plećih, konja dobra.
Bila vam su brašna hode
bez razluke svaka žita,
a poskupo hladne vode
pića ugodna, plemenita.
Konju i vami strehe općene
stahu noćnijeh sred pokoja
kućarice opletene
od hrastovijeh tancijeh hvoja.
I vojvode i viteza,
i na kopnu i sred mora,
i postelja i trpeza
biješe koža zvijeri od gora.
Pače u sjever posred zime,
jezdeć mrazno Podunavje,
steraše vam mnokrat svime
snijeg postelju, stijenje uzglavje.
Odjeća vas resi laka
svita sama i priprosta,
a za oklopje u junaka
srce i prsi bijehu dosta.
Grđahote vi sva blaga
i sva plemstva razmi ono
ko dobije sablja i snaga
vojujući sveđ smiono.
Suđahote da nevolje
najveće su stat bez rati
i da je umrijet vele bolje
neg isprazno dni trajati.
Veljahote da kudjelje
žene predu doma u tmini,
a junaci neprijatelje
da zatječu na ravnini.
Držahote za čas svoju
i najveću diku i slavu
za vašega cara u boju
izgubiti rusu glavu.
Vapijahote: “Smrti prijeka,
ne stavljamo pamet na te:
da se carstvo prostre, a neka
životi se naši skrate!”
Ah, blažena i čestita
koli doba vaša scijenim!
Lasno dobit krunu od svita
bi s vitezim tač hrabrenim.
Jaoh, a sada sve je inako:
vojevode i vojnici,
sve je otišlo naopako,
nevjerni su svikolici!
Na boj ide svak pod silu;
grije ga ljeto, zima mu udi;
a oblaču zlato i svilu -
ljudska obličja, ženske ćudi!
ter pod zlatom dočim sjaju
u napravah bez procjene,
neprijatelje pozivaju
ne na bjenja neg na plijene.
Hodeć zemlju, brodeć vodu,
da u lasti plovu, hrane
sprijed jedeke u povodu,
naprćane zad seksane.
Svioni su njih šatori,
stoli zlatni na kijeh sjede,
ptica u moru, riba u gori
jestojske ih slijedom slijede.
Na trpezah vrhu saga
duge i obilne gozbe čine,
pijuć dokli svijes i snaga
od vina im svijem pogine.
Pernice im raskošne su,
gdi u bludijeh svu noć tonu,
u mirisu i uresu,
proć naravi i zakonu.
Od momaka i od dvorana
svaki ograđen uokolo
jaše u zlatu konja vrana,
glavu diže, gleda oholo,
ter se gizda, ter se diči
taštom slavom od junaka:
vas u vidjenju i u riči,
a u stvoru ništa paka.
Ah, kolikrat pun nemira
vidjeh jednog od krstjana
gdi ih na jata goni i tira
kako ovce sa svijeh strana;
viknuh, skočih sam na konju
bojnik ujedno i vojvoda,
pri sramotnom bezakonju
ne pazeć se od nezgoda.
Pače ne ostah, za osvetit
tej prikore sasma grube,
vraćat ovijeh, onijem prijetit,
ne mareći za pogube.
Ah, zločesti i neznani,
od šta ste se, rijeh, pripali?
Jeda i vi, ko krstjani,
po dvije ruke nijeste imali?
Jeda i oni nijesu ljudi?
jeda i u vas srca nije?
Što vas straši? što vas trudi?
tursko staro smjenstvo gdi je?
Bolje vam je smrt stignuti
i u boju s kopjem pasti
negli tako poginuti
bez zamjene i bez časti. -
Nu zaman se snaga izmuči,
jezik vika, ruka udara,
jer od ovih strah se stuči
s neposluhom janjičara.
Spahoglani, ki sred rati
rvahu se još smioni,
ko ovi počeše ustupati,
uzmakoše prešno i oni.
Ovo uzroči me bojnike
leški mači da posijeku
i od krvi druge rike
kraj Nestera da proteku;
pače, da taj rijeka svudi
napuni se i zajazi
telesima mrtvijeh ljudi
kijeh poljačka vlas porazi.
Ali hoću unaprijeda
da ma ruka svijetom vrti
i ona sama zapovijeda
vrh života i vrh smrti.
Čim mi cari štete svake
i našega smo uzrok vaja,
ki častimo ne junake
neg hotime od saraja;
i hoćemo, tko otprije
služeć bludno dni provodi,
s neprijateljim da boj bije
i da vlada i gospodi.
Mi, za uzmnožit veće zlata,
ne gledamo nijedna ina,
ter junačka što bi plata,
sad je carska trgovina.
Ali trg se carski tjera
i od trgovac namjesnika:
zgone u vojsku skup pastijera,
a plaćaju se od bojnika.
Tim pastijeri iza stada
vojevodam pod ovacim
kako hoćeš da ikada
udriti se smiju s junacim?
Ne, ne, istočni bojni puci,
začeo sam djela veća,
a u ovoj sablji u ruci
svijeta je udes, vaša sreća!
Car Lesandro primogući
u bremena starijeh ljeta,
mlad ko i ja vojujući,
dobi carstvo svega svijeta.

Osman


PJEVANJE PRVO

-nastavak

A i Suliman car hrabreni,
pradjed slavni moga djeda,
sablju opasa vrsnik meni
i vojskami zapovijeda.
Dva cara ova još odavna
za izgled stavih željam mojim:
njih ću slidit djela slavna,
dokli vas saj svijet osvojim!
Hrabrene su ove sprave;
ja znam što ću i što je trijebi!”
Prista i, pun želje od slave,
stvari uzmnožne zače u sebi.
Carska blaga nebrojena
u Istok odnijet miso obraća,
i pisma u kijeh šte se imena
od svijeh vitez kijeh on plaća;
a to da tuj, ne pazeći
sipat pinez odsvudijere,
ki uzmnože skup najveći
od junaka izabere;
k janjičarom ter saviše
vele veći broj iznova
po izboru još ispiše
od istočnijeh vitezova;
a i čete spahoglana
dvakrat veće s tijem učini
s nova skupa izabrana,
s kim ih združi i sjedini.
Neka se uzdom tom ukrote
i poslušni unaprijeda,
ne štedeći sve živote,
lete gdi car zapovijeda.
Jošte odluči u svoj volji,
pod zakletvu paček reče:
tko se ukaže junak bolji,
da čas bolju prid njim steče,
na vladanja carska svoja
hteći samo da se uzvise
ki dobiju čas sred boja
s neprijateljim rvući se;
ter ne pjenez, blud i žene,
negli sama krepos gola
put od milosti i od scjene
u carskoga bude stola.
Blagodarstvom ovacijeme
svemoguć se izit nada
i u kratko prostrijet vrijeme
s istoka se do zapada.
Ovu odluku stanovitu,
pod zakletvu i pod vjeru,
najprije učini on očitu
glavi od paša Dilaveru,
s deset tisuć ki bojara
u istočnoj skupnih strani
lansku jesen mlada cara
od poljačke sile obrani.
Tim car pašu velikoga
Husaina smaknu onada,
a uzvisi slavno ovoga,
da u sve mjesto carstvo vlada.
Nu što njemu ne zataja,
još i hodži svomu objavi
i hadumu od saraja,
bijelijeh vila crnoj glavi.
Pak svakomu da se uzmuči
miso ovoga dogovora,
za koristan svjet odluči
bogoljupstvom skrit ju zdvora.
Zato glase prosu opeta
i svakomu čini znati
da grob sveca Mahumeta
na Meci će poć klanjati;
a otole put krajina
pomorskijeh svrnut reče,
sidonskoga emirina
s odmetnicim da posiječe.

PJEVANJE DRUGO

O mladosti tašta i plaha
koja srneš s nerazbora
bez bojazni i bez straha
gdi poguba tva se otvora,
smiona si i slobodna,
zašto ne imaš misli u sebi;
trudna dila tim su ugodna
i najteža laka tebi.
U ponosnoj tvoj pohlepi
sinje more mlaca utopi
komu vosak perje oblijepi,
a sunčani zrak rastopi.
Tebe uza se i oni ima
ki sred voda u ognju zgori,
gdi se s koli sunčanima
satarisa i obori.
Car Lesandro s tobom hode,
sit jednoga svijeta slave,
plaka da se još nahode
novi svijeti i države.
S tebe i otmansko plaho dijete
sada srne svojom vlasti,
ne razbiruć otprije štete
u ke pak bi mogo upasti.
Ah, u Istok, care Osmane,
mlađahan se još ne puti,
dokli verne i uzdane
tve svjetnike budeš čuti!
Mudro su oni razmislili,
što još mlados tebi ne da,
u sve volje samoj sili
ka nadalek ne pogleda.
Pršeće su tvoje odluke,
prividjenstva er ne imaju;
prednje zgode za nauke,
ljeta bo ti još ne daju.
Tvom zelenom primaliću
zrelijeh dana jesen doć će:
prije vremena nemoj u cviću
slavi tvojoj trunit voće.
Pridobivat neprijatelje
i podlagat nepodložne,
plemenite toj su želje,
misli hrabrene i uzmnožne;
nu od pogube ne čuvati
ni tvrdit se od zasjeda
smiona će se plahos zvati
bez razbora i bez reda.
Tako gusti gaj sred gora
lijep se i zelen zdvor zamjeri,
a u tamni skut zatvora
ljute zmije, vrle zvijeri.
Tim Dilaver, pokli začu
prešne odluke mlada cara,
svakčas miso ćuti jaču
i pogube nove stvara;
sveđ nahodi u pameti
veće sumnje, vrlje strahe,
da ne može tim neg rijeti
carske sprave sasma plahe.
Zato prije neg se krene
mlad car izvan Carigrada,
podiže se da spomene
što ga straši i pripada.
S učiteljem i stražnikom
ženskijem k caru hrlo poje,
znav pod kletvom da velikom
car se i njima otkrio je.
Došad svaki glavu skloni,
sprijed na prsi desnu stavi,
skut na usta carski doni
i ponižen svim se objavi.
Usred mjesta ispisana
zlatnijem cvijetjem više modra
pristolja su carska izbrana
u prilici zlatna odra.
Vrhu saga tkanijeh zlatom
stoji tugdjela zgar crvena,
zlatnom žicom i bogatom
sva napravom izvezena.
U zelenoj tuj haljini,
zlato i biser ku nakiti,
s podvitijem sprid kolini
sjedi Osman car čestiti.
Veo na rusoj glavi okolo
snježan svit mu je u sto dijela,
a u kamenu dragu oholo
sunce sja mu vrhu čela
Vrh kamenka svim bogata
sinja perja trepti kita,
tankom žicom čista zlata
u drag način lijepo svita.
Mlađahan se car ponosi
ispod toga lip nad svima:
crne oči, zlatne kosi,
a rumeno lice ima.
Mahnu rukom, i uputi
na mjesto se svjetnik svaki,
otkli, za otkrit sve što ćuti,
poče vizijer govor taki:
“Saviše je (on pokliče),
gdi car slavni zapovijeda,
da se jedan rob ističe
ulagati svih besjeda.
Nu čas ova na koju me
milos carska uzvisila
udahniva smjenje u me,
a za slavu carskijeh dila.
Viteški uče neposlusi,
s kih poljačka dobit slidi,
da tko jednom zlo okusi,
drugi put ga tja prividi.
Kud kučaju me besjede,
ako tvoje carstvo prosi:
jedno sunce vrh nas grede,
svijet jednoga cara nosi.
Mustafa ti dundo žive
i š njim mnozi u željenju
s nove tvoje suprotive
da opet na taj sto ga uspenju.
I bratja ti živu istino;
ali mati Mustafina,
žena ohola, ne misli ino
neg uzvisit sebe i sina.
I da joj se toj kad zbude -
višnja ukloni što desnica! -
ne bi ošla tvorbe hude
za utvrdit se vik carica.
Bratju bi ti bez milosti
podavila i poklala,
neka u tmine iz svjetlosti
i drugi put ne bi upala.
Vele ona zna i smije,
vele se od nje pripovijeda,
šapat, žamor vas umije
vilovitijeh od besjeda.
Ona sama usred tmina,
u najgluše doba od noći,
kad zasjede ke zapina
zovuć pako k svoj pomoći,
s lijevom nogom stane izutom
raspasanoj u haljini,
prospe kose, crnijem prutom
oko sebe krug učini;
pak, nakazni i sve srde
po imenu zvati klikne,
i strašive kletve i tvrde
neposlušnim dusim vikne.
Glas je da ona od djetinje
mliječne puti pomas kuha
i na ovnu priko sinje
noći leti vragoduha,
na kom jaše sveđ bez straha
k planinskomu vilozmaju,
gdi vještice podno oraha
na gozbe se strašne staju.
Riječ je da prije čarajući
glad ti u vojsku posla iz pakla,
ki ti veće neg mogući
mač poljački vitez zakla.
Vilenika roditelja,
vješticu joj mater glase;
na granicah od Rdelja
u Ugrovlasijeh rodila se.
Od njih na zao put se stavi
i na djela strašna i kleta,
da bio mjesec okrvavi,
žarkom suncu svjetlos smeta.
Crnu vedrinu od nebesa,
sitne zvijezde zgar priteže;
more smuća, zemlju stresa,
povjetarce vihrim žeže.
Zgrade ori, njive hara
trijeskom, gradom, zlom godinom;
priobraža se i pritvara
pticom, zvirim, dubom, stinom.
Odmetna je kaurkinja,
a u vjeri toj se zače;
nevjerna je sad Turkinja:
svi zakoni se od nje tlače.
Ne ima od duše sve spoznanja,
ni drugoga boga sluša;
njoj su u njoj sva uzdanja:
ona njoj je bog i duša.
Ljubi sina, ukoliko
po njem se uzda svijet vladati,
i, za to steć, nijedno priko
djelo izvršit vik ne krati.
Do carskoga ištom stola,
otkli pade, da uzrasti,
ne gleda ona (tač je ohola)
zlata, snage, vjere i časti.
Nije lijepa; nu hitrosti
zna s kojom se vid zaslijepi;
u raskošah, u milosti
oblijepi se, dokle olijepi.
Ugrovlaški vojevoda,
sudeć ljepos po pogledu,
za poklon ju caru poda

PJEVANJE DRUGO

-nastavak

Mahumetu, tvomu djedu.
Sve se ovo od nje kaže;
sve ovako je li, nije li?
Ja mnim mnogo da se laže,
nu se istine vele veli.
Tim potrebne ja tri stvari
tve svjetujem carstvo sada,
ako u Istok poći mari
iz staroga Carigrada:
da drugoga cara prvo
ovdi živa ne ostavi,
er se u suho lasno drvo
oganj primi i pojavi;
pak da mater i Dauta,
Mustafina zeta, umoriš
i sve što ti priječa puta
da rastrijebiš i oboriš;
a za bratju najposlije
među mudrijem riječ je taka,
da velika rijeka nije
ka se u vele dijeli traka.”
Vizijer, cara ki je najbliže,
veće usta sva zatvori;
učitelj se hodža diže,
i ovako progovori:
“Rob, ki verno dosle uči
da se u znanju carstvo uzmnoži,
da se umnaža sad odluči
s carskom slavom zakon božji.
Kroz ma usta čuj svjet stavni
ki me nebo rijet nadiše;
ja redovnik, ti car slavni,
a Bog višnji svijeh je više.
Nemoj, slavni care od cara,
u pogubi tvoje glave
da otmanska kuća stara
trepti i š njom sve nje slave,
ter joj s prijekom pak nezgodom
zgine u tebi što nju resi,
gdi čestitim još porodom
utvrdio stola nijesi.
Prosti, prosti, gospodine,
ako budem rijet odveće:
zatajati ne ima istine
tko u svjetu izdat neće.
Neka istina mjesto ima,
a ma glava tajčas padi
pod nogami evo tvima
roba starca, care mladi!
Hvalim carstva tvoga odluke
i vizijerove uspomene,
nu ako dobre kad nauke
ču od tvoga sluge mene,
vidi mi se spomenuti
da tve carstvo ljubi pravu
uzme otprije neg se uputi
boja istočna slidit spravu;
ne robinju nepoznanu
od koljena potištena
neg gospođu izabranu,
svijetle kuće, slavna imena;
zašto, ako te sam na licu
ures lijepi usprimaga,
ter robinju za caricu
od neznana uzmeš traga,
u kojoj se nać će muci,
spomenujuć zgodu hudu,
tvoji sinovi, tvoji unuci
i nakon njih koji budu?
Ah, razmisli sa mnom sada,
što će rijeti od njih svaki?
Pun nemira, smeće i jada
daće tužbam govor taki:
‘Man se brojim od slavnoga
otmanskoga ja koljena,
ako je žena oca moga
pastirica zaplijenjena.
Djedi mi su svi očini
cari istočni privisoci;
smerni gorštaci u planini
matere su moje oci.
Djeda očinijeh bojna ruka
grad pod sabljom vlada ovi;
djed materin svaki huka
s teškim ralom za volovi.
Djed car svaki zgradi i sasta
dvor, ki sunčan zrak opsiva;
djedom goranin splete od hrasta
kućaricu gdje pribiva.
Dvorili su kitni zlata
jednim plemići usred grada;
druzijem grad je bio pojata
a dvorani drobna stada.
Oni istočni Zmaji ognjeni
prikriliše svijet u slavi;
svaki gusar ovijeh splijeni
i na vrat im uzu stavi.’
Ah, dvije vrste protivnije
i razlike toli u sebi
tko sad vidi, tko li prije
vidje združit vik pod nebi?
Komar s orlom, a mrav s lavom
vik poroda ne izvede,
a ovčarica s svijeta glavom
hoć da rađat care grede?
Česar nijemski, kralj franački,
španjska kruna, Leh čemerni,
i britanski mač junački,
i ćesel-baš poluvjerni,
knez moškovski s prekopskijeme
haračarom, i gospoda
sva od svijeta ištu pleme
suproć sebi cić poroda;
a ti sam, ki na sem svijeti
kralj si od kralja, car od cara,
za dostojan plod vidjeti
kćer ćeš uzet tamna ovčara?
Ah, nije čudo da nejači
trag Osmanov sveđ izlazi:
krv divjačna uzdivjači
plemstva u ženah tko ne pazi.
Da sred srca ne scijen’ tvoga
ti bi čuo želje od boja,
da od koljena kraljevskoga
nije kaduna majka tvoja.
Od ruskijeh cara ishodi,
Miholjskoga kći je pana,
svijetlijem očim bio dan vodi,
ljepota je nje sunčana.
Tatarin nju ocu ote
i tvom ćaćku caru Ahmatu
za zamjernos od ljepote
svu u suhu posla zlatu.
Grčkijeh cara i despota
raških kćeri gospodične,
rajska biješe kijeh lipota,
bijehu carom ljubi slične.
Tvoji djedi toga cića
unuci su bili cara -
slavna Ivana Palkošića,
Đurđa despota i Lazara.
Pače Zmaj se ovijem putom
u Orlovo gnijezdo umjesti,
i prid bojnom sabljom ljutom
prsten pirni ču se uljesti.
Zato i milos tva čestita
ne robinje, neg gospoje
od koljena plemenita
za ljubovce išti tvoje!
Uzmi dvije, tri i četiri,
rajske slike svaka budi,
iz svijeh strana izabiri
lipos ku ti srce žudi!
S izbranom ćeš ljubi otiti
ti pokojit bojne trude,
a svekra ćeš ostaviti
da ti carstvo ovdi bljude.
Ti ćeš stjecat porod novi,
nova mjesta; nove sriće,
a on čuvat grad će ovi
i od bratje ti straža biće.
Ni mož sumnjit da on tada,
kad se vidi u visini
sred staroga Carigrada,
odmetnik se ne učini.
Tko Otmanović nije od starih,
sablju otmansku ne ima u ruci,
a on će imat dio u carih
koji mu će bit unuci?
Tve ćeš carstvo potprijet tako
i bez misli putovati
i, utvrđen krepko i jako,
najčestitiji car se zvati.”
Hodža dospje; ali smino
slidi za njim hadum crni:
“Slavni care, tač jedino
vas trag gubit svoj ne srni!
Caricu uzmi! Razlog prosi
da od nje stječeš porod mio;
nu ne davi prije nego si
sinovim se poštapio!
Robu je ovo dosta otkriti,
diljit riječi trijebi nije
pred onijem ki na sviti
mnogo može, vele umije.
Samo, ako je vaša želja
u Istok s vojskom putovati,
od Poljaka neprijatelja
utvrdit se prije ne krati!
Dvjema sabljam na dvije strane
mučno vlada jedna ruka,
a sve pustit bez obrane,
za inih hitat, zla je odluka.
Najprije mudar način gleda
da uzdrži što je njegovo,
prostire se pak naprijeda
i prihitat ište novo.
Carstvu tvomu cića toga
spomenut se meni vidi
s krunom kralja poljačkoga
sprva iskat da mir slidi.
I pozno si i vidio
sred krvava ljuta boja,
gdje sam glavom tvom si bio,
koli je teška sila svoja!
Huđe i gore ne išti čuti -
Višnji ukloni tu nevolju!
Ako u Istok ti se uputi,
a on ostane sam na polju,
koje strane, ki li puci
oprijeće se kraljeviću,
ako dobit nosi u ruci,
a na vedru čelu sriću?
Tko vojevodi i vitezu
Kotkoviću da odoli?
Radovilskom tko li knezu
bojnom slavom ki se oholi?
Koji miri da ne padu
pan Zbaravški ke nastupi?
Ku li tvrđu i ogradu
da Zamoški ne razlupi?
Ali obranit tve države
ka će oružja, čije desnice
od hrabrene Krunoslave,
Korevskoga vjerenice?
Na konju se mnokrat ona
tište poljskijeh iz tabora
i slobodna i smiona
doprije do istijeh tvih šatora;
gdje u slici ognja živa,
reseći je teško oklopje,
silno carstvo tve poziva
i na sablju i na kopje.
Prosti, care, ako začu
smiono hvalit tve zlotvore:
sam si u poljskom pozno maču
istine ove me govore.
Nu nije čudo da obrane
proć njima se ne nahode:
vojske im su izabrane
od vojevoda i gospode.
Odrvat im moć se nije!
strašne i vrle njih su sprave:
svaki se od njih za čas bije
i za ime steć od slave,
među kopja, među mače
proz led teče i proz vodu,
i u oganj živi skače
u slobodi za slobodu.
Tim ako mir š njima žudi
tva vlas sklopit, care od cara,
s pomnom stražom čuva’ i bljudi
Korevskoga tamničara.
Pače tvrdijeh od obzida,
gdi je zatvoren, oblas vaša
pomnu i uzdanu stražu prida’
komu od vernijeh tvojijeh paša;
er toliko junak slavni
glasovit je sred Poljaka,
svikolici da su spravni
za otkup njegov činit svaka.”
Prista svaki od svjetnika,
a car stavno kliče u glasu:
“Živi dundo, svakolika
i ma bratja živa da su!
Bog ukloni da onoga
smrtnom ranom vik ozledim
vrh pristolja ki ovoga
sidio je gdi ja sjedim!
Ako sam ja sad uzmnožan,
i on u bitju bi mojemu,
i ko je život svoj podložan
meni, i moj tač bi njemu.
Nu ću uzmnožit straže take
dundu i bratji na pohodu,
da od zasjede svake opake
utvrdiću mu slobodu.
A maćeha oca moga
da od pastorka mrzi sina,
čudit mi se nije do toga:
to je općena svijeh krivina.
Neka ona gore oblijeta
i po tminah noćnijeh jaše;
suđena mi ne bud’ šteta,
vilinstva me nje ne straše!
Nu sad hrlo, gdi prostiru
države se me velike,
sve gospođe da se izbiru
svijetle krvi, rajske slike!
Zatijem, potom bio dan svane,
poklisar se naš odijeli,
ter Poljakom od me strane
mir ponesi, ki svak želi!
A na stražu stani jedan
Korevskoga tamničara,
neka unaprijed nije vrijedan
utjecati vik s privara!”
Crnac hadum odi skoči
i iznać se vile obeća
zlatnijeh vlasa, rajskijeh oči,
u kijeh svjetlos sja najveća.
A odluči se u Poljaka
Hercegovac Alipaša;
med njegova riječ je svaka,
il’ spovijeda, ili upraša.
Podsmijeh mu je sveđ sred usti,
svakomu se smerno klanja,
hitrina je sve što izusti,
unjigu’e s mudra znanja.
Zna, vuhujuć riječcom blagom,
od besjeda sve nauke,
i moguć je veće snagom
od jezika negli od ruke.
S tijem načinom prve časti
u carevu dvoru steče,
i od pastira paša uzrasti
poznan blizu i daleče.
Od tamnice najposlije
Korevskoga straža je dana
Rizvanpaši ki bi prije
rob istoga slavna pana.
Uto i noć nebu stavi
stražu od zvijezda svud okolo,
da prije reda ne objavi
svijetlo sunce zlatno kolo.

PJEVANJE TREĆE

Mraznoj zimi dođe svrha
s primaljetna jur dohoda;
snijeg s planinskih kopneć vrha,
što uze goram, rijekam poda.
Na glas tihi od vjetrica
biješe ranit zora obikla
s vijencom koji svi ružica
u rajskijeh poljijeh nikla;
kad sunčana zraka plaha
po nebu se pruži vedru,
a poklisar carski uzjaha
zlatnom sabljom reseć bedru.
S lijepom družbom on se otpravi
s otmanskoga Carigrada
put država kijem u slavi
kralj poljački Šišman vlada.
Car mu prida u pohodu
s tvrdom stražom od bojnika
bogdanskoga vojevodu,
Gašparova namjesnika;
dim Gašpara Milostića,
ki u hrvatskom rođen kraju,
bi li znanje ili srića,
jur stolova na Dunaju.
Ne poteži nu ga tjera
miso da prije sklad se uzroči
među Suncem od Sjevera
I Mjesecom od Istoči.
Sada jedne, a sad druge
konje jaše na promjenu,
probijući strane i luge
po ravnini, po kamenu.
U rumelska jezdi polja,
opet srpska naprijed slidi,
gdi su od grada Drenopolja
vrh Marice rijeke zidi;
vrh Marice rijeke koja
mnokrat brzi tijek ustavi,
kad Orfeo kraj nje poja
drage pjesni od ljubavi.
Kažu Srblji i Bugari
bistre vode sedam vrela,
koja probi i udari
na spijevanja sva vesela;
spovijedaju vihri plasi
da uspregoše vrle sile,
slavni pjesnik gdi se oglasi
pod začinke svoje mile.
Još govore: jato od ptica
slijedeć dubja gnijezda prini
za od razlicijeh čuti žica
i od glasa sklad jedini.
Na skladanje vele medno
kon spijevoca ljubovnika
od razlicijeh zvijeri ujedno
kupljaše se množ velika.
Od Orfea ovdi prvo,
neka se uvijek pak začinje,
ču zvijer, ptica, kami i drvo
skladne i slatke bugarkinje.
Bugarin ih slavni ostavi
slovinskomu svom jeziku,
djela od slave da u slavi
bugare se u njih viku.
Tim u njih se još začina
što se u pjesan stavi odavna
od Lehsandra Srbljanina
vrh svijeh cara cara slavna.
U njih svud se vitez hvali
koga krunom kopje obdari:
Stjepan Uroš i ostali
od Nemanjić kuće cari.
U njih žive slava obilna
ku Kobilić steče mudri,
kad handžarom cara silna
na Kosovu smrtno udri.
Prosvijetlit se u njih hajo,
ne zavideć sunce žarko,
Svilojević još Mihajo
i Kraljević junak Marko.
U njih jošte vas svijet puni
glas i bojna djela slovu
od Lauša ki se kruni
u Budimu i Krakovu.
Glas se u njih sred naroda
od istoka do zapada
vjera, gospostvo i sloboda
Dubrovnika mirna grada.
U njih Janko vojevoda
visoko se uzvisio,
da je obrana i sloboda
od ugarske krune bio.
Svaka strana ka je najdalja,
svako doba, svako vrime
Matijaša sliša kralja
nedobitno u njih ime.
U njih Đurđa Skenderbega,
satritelja turskijeh sila,
priko svijeta lete svega
još viteška bojna dila.
Na veliku u njih glasu
Šišman Bator jošte stoji
da otmanske vojske rasu,
kih nebrojni bijehu broji.
U njih svakčas rastu u slavi
svi poljački kralji izbrani:
Jadželoni, Vladislavi,
Kažimiri i Šišmani.
O Šišmane, vedra krvi,
ki od Leha i od Kraka
tretji imenom, slavom prvi,
u kraljevstvu si od Poljaka,
u njih i ti, o mogući
poljski kralju, slavan jesi
da sjevernoj carskoj kući
ote krunu ka te resi;
da otmanska teška sablja
pod tvim britkim mačom puče;
da svud tvoj konj, tva korablja
zemlji i moru posluh uče.
Nedobitan s toga uzroka
carevat si svijetu sio,
ako od Zapada i od Istoka
dva cara si pridobio.
Jedan, s čudom neizmerne
tve kriposti čim zamjeri,
za ljubovce da ti verne
dvije kraljice, carske kćeri;
drugi, oholo ki pod nebi
vrh cara se svijeh ponosi,
samomu se klanja tebi,
s poklisarim mir ti prosi.
Nu je najveća tvoja slava,
kruno vedra i čestita,
što imaš sina Vladislava,
ki na carstvo sviće od svita.
O prislavni kraljeviću,
nedobitna tvoja dila
ja bugareć slavan biću -
ta je imena tvoga sila.
Ah, srećnijeh mojijeh dana!
Ki ću pokoj nać u trudu,
ako u smrti cara Osmana
sred tve slave živjet budu!
Ja po sebi ne imam vlasti,
ako milos’ tva me ostavi;
ti uzdrži, za ne pasti,
pod tve krilo tko se stavi!
Sivi Sokole od Sjevera
koji letiš sunca više,
trebuju mu tvoja pera
tko ište djela tva da piše.
Zašto ne ja, danu Orfeo,
kad bi od tebe spijevat htio,
vele bi se prije smeo
neg bi izreko stoti dio.
Na kraljevstvo od koljena
od sto kralja kralj te rodi
ki sjeverna nebrojena
mjesta vlada i gospodi.
Kraljica je majka tvoja,
česarova sestra slavna,
od sjeverne kuće koja
česaruje svijet odavna.
Česarova kćeri obdari
i tvu mlados Višnji zgare;
rodiše te kralji i cari,
i ti rađa’ kralje i care!
Kruna od krstjan ka je najdalja
u rodu te blizu gleda;
franačkoga imaš kralja
i španjskoga bratučeda,
koga carstvu Indije sada
nove svijete more plodi,
komu sunce sred zapada
ni u noći ne zahodi.

Moškovsko je kneštvo glavu
pod tve noge priklonilo,
kad se u boju u krvavu
od tve ruke pridobilo.
Ti od sjevera sjever brži
sred Nestera i Dunaja
rva, tište, slomi i skrši
ognjenoga ljuta zmaja.
Svijetlo Sunce, sini, sini
u vedrinah od istoka,
tjeraj Mjesec k noćnoj tmini,
dan da svane s tvoga oka!
Kraljeviću, živi, živi
nedobitan dovik vika;
u pravednoj suprotivi
dobij Sveda odmetnika!
Rasti, rasti, Vladislave!
Svi narodi tvoj glas čuju
i za jedne tvoje glave
sto kruna ti odsad kuju.
Slijedi, slijedi tva vlas mnoga -
tijesan joj je jur kraj ovi -
preko mora Ledenoga
novoj zemlji bit car novi.
Svemogućstvu tvomu, vidim,
svijet bit jedan neće dosta! -
Ali je vrijeme da put slidim
gdi poklisar carski osta.
Jaše vizijer i najbliže
goru od sedam vrjela gleda;
k južnom kraju Vitoš diže
vrh u dubju niklu iz leda.
Kunovica, grlo od svijeta
ka verigom dugom veže,
i Planina Stara opeta
prostire mu se i proteže.
Dno vječnoga leda i mraza,
gdi su pukle ove gore,
starijeh doba čeljad kaza
od oružja boga dvore.
Da se gvozden stan nahodi
Martov ovdi bi na glasu:
gvozdje miri, gvozdje podi,
stupi i vrata od gvozdja su.
Tim još i sad, gdi se reče
da je od boja bog stanovo,
gvozdena se ruda siječe,
mjesto je zvano Samokovo.
Provadijom jaše paka
i na žalijeh mora Crna,
otkud sviće danja zraka,
bijeli mu se grad od Varna.
Pazi Varno nadaleče,
gdi vojujuć jur junački
smrt Vladislav slavni steče,
kralj ugarski i poljački.
Ali vele s boljom kobi
sad Vladislav novi u slavi
blizu Varna cara dobi
i u potjeru s vojskom stavi,
čim s junacim, kim je bio
knez Kotković Ivan glava,
svom je rukom osvetio
čas staroga Vladislava;
a Kozaci, srnuć hrli
starijeh šteta u zamjenu,
požegli su i potrli,
pače smakli Varno u plijenu.
Nove raspe stara grada
mimohodeć paša žali
i proć volji svojoj tada
bojnijeh Kozak vojske hvali.
Bugarska mu sela ostaju
s lijeve strane: k desnoj kuča,
gdi se k morskom stere kraju
plodna i pitna svim Dobruča.
U njoj težak mukom dugom
od truda izdan vik ne osta,
er što uzore za dan plugom
s općinom mu ‘e hrane dosta.
Prostrana je zemlja toli
da, tko gleda sjemo tamo,
stalo mu se svudi okoli
s poljem nebo vidi samo.
Dvakrat ovdje zlatne pčele
u ljeto se jedno roje,
i tolikrat ovce bijele
jagančiće kote svoje.
Iz Dobruče uz Zagorje
k Podunavju paša slidi;
lijepa mjesta, drag prostor je,
sve se puno sela vidi.
Kite zlatne i rumene
vise o dubju voća zrela,
pod kim traje dni ljuvene
čeljad mirna i vesela.
Rojna ulišta, mliječna stada,
žitne njive svak uživa;
Nikopolje od zapada,
Drstero, otkud sunce siva -
Nikopolje, komu nije
od sto oka mos daleče,
rimski česar ki prostrije
gdi najširi Dunav teče.
Vrijeme mrakom od zabiti
cara i carska krije imena:
samo je svijetla vik na sviti
djela uzmnožnijeh uspomena.
Čas poklisar ne puštava,
nu pospješno naprijed hodi
uprav rijeke od Dunava,
na Ćelijah da ju brodi.
Ćelije su grad njekada
glasovita bile imena:
obilježja jedva sada
naziru se iz kupjena.
Bogdanski u njih vojevoda
Stjepan caru odrva se;
gdi visocih krov bi poda
sad na suncu stado pase.
Mru gradovi ogrnuti
od kamenja stanovita,
a od umrle čovjek puti
žali er ne ima vječnijeh lita.
Ah, ponosna naša čudi!
I jes jošte ki se vara,
i u životu tvrd se sudi,
videć kami da se obara!
Poharana grada ziđe
s desna ostavi Turčin kraja,
i upriječi put da priđe
priko rijeke od Dunaja:
gdi zlamenja mjesto hrani
još i ostatke male njeke
od mostova koje lani
car prostrije priko rijeke.
Mos bo oholi Dunav ne da
vrh sve rijeke držat brze,
neg samo oni ki mu od leda
stavi sjever ki ga mrze.
Tim poklisar cara Osmana,
ko u bogdanska polja ujaha,
vidjenje mu kobnih strana
stupit ne da bez uzdaha;
pače, sve što naprijed jaše,
huđa žalos sveđ ga trudi,
kosti gole čim plesaše
od pobjenijeh turskijeh ljudi.
Srcu odoljet moći ne ima,
da od bolesti vas ne trne,
pazeć silom prid očima
carski rasap kud se obrne.
Vidje polje svim široko
ko car prikri s vojskom prije -
sokolovo sivo oko
prigledat ga moćno nije -
da na svaku diže stranu
turskijeh kosti gore gori,
gdi iz po svijeta množ sagnanu
mač poljački na tli obori.
Slijedi teški put u jadu,
i ostaju mu naširoku
Ugrovlasi u zapadu,
crni vali u istoku.
Ne ustavlja se čas po putu
Turčin, paleć zemlju uzdasi,
paček za otkrit žalos ljutu
u ovake se tužbe oglasi:
“Ah, davori, družbo mila!
Poznaste li mjesta kleta,
gdi neizmjerna naša sila
minutoga pade ljeta?”
Beg bogdanski uza nj hode
molit mu se ovdje stavi
broj junaka, mjesta i zgode
da mu od turske vojske objavi,
veleć: “Kaž’ mi – biće utjeha
druga naći sred nevolje -
sve što od cara bi do Leha
i ko caru Leh odolje.”

Suze sina razmetnoga

Plač prvi

SAGRIJEŠENJE
“Vivendo luxuriose dissipavit substantiam.” Luc. cap. 15.

1.
Grozno suzim gor’k plač sada,
Gorko plačem grozne suze,
Ke razmetni sin njekada
Kajan s grijeha ljevat uze;
Je da i moje grijehe oplaču
Suze u suzah, plač u plaču.
2.
Vječnoga Oca, vječna Riječi,
Ka si umrlu put uzela,
Da se od smrti svijet izliječi
Ka svima bješe život spela,
Riječi, u ljudskoj ka naravi
Pravi čovjek si i Bog pravi;
3.
Ti sa neba pošlji odi
Meni duha prisvetoga,
Ki od Boga oca ishodi
I od tebe sina Boga,
Da on objavi s moga glasa,
Za naš nauk, što ti kaza!
4.
Blag Jezuse, i ti prosti,
Čim razmišljam vrh dubina
Neishitne tve mudrosti,
Uz istinu ka taština
Ako s moje slabe svijesti
Priloži se i namjesti.
5.
Za otvrdnutu svijes prignuti
Na skrušenje od pokore,
Trijebi je od svijeta spomenuti
Himbe i varke sve najgore,
I da prostit vlas višnja je
Vazda spravna, tko se kaje:
6.
Tako i ljekar s prva od svudi
Istečenu ranu otkrije;
Ni ga smuća, ne ga trudi,
Što nečisti crv izije:
Donijet bo je sva odluka
Dugo zdravlje s kracih muka.
7.
O grešniče, u zlu tvomu
K vječnomu se dobru uteci,
U izgledu viđ ovomu
Sebe istoga, kaj se i reci,
Veće božje da je smiljenje,
Neg sve ljudsko sagriješenje.
8.
Dan večerom, čovjek svrhom
U životu svom se hvali;
Milos Višnji dijeli s vrhom
Svijem, ki su u njega ufali:
Sviđ se, vjeruj, ufaj, sluša’,
Što skrušena stječe duša.
9.
Pod česvinam grm prignuti
Gdi u spletenu gaju raste,
A o klisurah strme ljuti
Gledaš visjet divje hraste,
Ter pod snijegom vrsi bijeli
Planinam su posijedjeli.
10.
Sin, ki dio blaga očina
Rasu, čim se blude tiri,
Sharan stražnik od živina,
Kijeh želudom gora žiri,
Na hrek jedan suh se biše
Naslonio teško odviše.
11.
Tuj, čim skončan u životu
Jedva uzdahne podiraše,
Mrući od glada žirnom skotu
Na jestojsci zavidjaše,
Nasitit se želeć veće
Pićom, ka se prascim meće.
12.
On, ko dobar svacih mnoštvo
Na veliku zlu promijeni,
I bogatstvo u uboštvo,
I u prikor glas pošteni,
Kliče ovako vas u smeći,
Sebe u sebi ne videći:
13.
“Ah, ter ja sam mladac mili,
Oni mladac primljen svuda.
Od koga se vik ne odili
Slas ljuvena i razbluda,
Znan, plemenit, bogat, vrijedan,
Slavljen, dvoren, služen, gledan!
14.
Ako ja sam oni isti
Sad u sebi, jaoh, da gdi je
Sviono ruho, grimiz čisti,
Plemenito ki me odije?
Gdi su obilne gozbe moje,
I prijatelji i gospoje?
15.
Ah, ja nijesm, ki sam bio,
Ako u meni nije mene;
Jaoh, svak me je ostavio
Sred pustoši sej kamene;
Pače gola i kami oni
Studeni me svojom goni.
16.
Mješte piće slatke, uljudne,
Mješte dvora pozlaćena,
Mješte sluge, u noći i u dne
S kih mi dvorba bi činjena,
Mješte uresne svim postelje,
Gdi pokojah moje želje;
17.
Jestojska je ma jedina
Nepoznano gorko travje,
Prasci družba, dvor planina,
Kami tvrdi meko uzglavje,
A raskošna, jaoh! pernica
Suha zemlja crna lica.
18.
Čačka moga dvorne sluge
Obilnim se brašnom hrane;
A ja od glada mrem pun tuge
Sred pustošne ove strane,
Želeć kao zvir, nu zaludu,
Naći brašno u želudu.
19.
Ah na ovo li bludnos tvoja
Dovela me, izdavnice,
Ka pod slikom od pokoja
Dvorne i blage ljubovnice
Na službu me tvu zapisa
Dokli iz mene krv isisa!
20.
Ah, nesvijesna, ka ne gledaš
Ni razloga, ni zakona;
Ah, bezočna, ka spovjedaš
Za istinu laž smiona;
Ka sred srca nemaš svoga
Srama od ljudi, straha od Boga.
21.
U nečistoj koga želji
Ne prigrli i ne primi?
Tvoji su bludni priatelji
Vazda bili ljeti i zimi,
I tudjini i mještani,
S kim te ugađa trg pogani.
22.
Ah, s kijem se nisi stala?
Tko ti nije bio sred krila?
Tko je taj, koga nijes’ izdala.
Koga nijesi privarila?
Sveđ nekrepka, sveđ razlika,
Tamna, tašta, huda, prika.
23.
Ne ću mučat zle načine.
Kim me bitje iskorijepi;
Spovijedat ću varke istine,
Kim me opsjeni i zaslijepi;
Ukopat ću u ove gore
Tve sramote, me prikore.
24.
Bješe zlatan pram vrh čela
Za razbludu raspustila,
Svitlos draga i vesela
Sjaše iz oči sunca mila;
A capćaše posred lica
Združen trator i ružica.
25.
Od koralja usti objavi
A od lira prsi svoje,
Govoraše nje gizdavi
Posmijeh: “Daj mi srce tvoje!”
Veljaše opet: “Daj ga meni!”
Pogled slatki i ljuveni.
26.
Nje svi čini bjehu drazi,
Sred razblude i miline;
Neka želi, tko ju pazi,
Tko ju želi, neka gine:
Bijelom rukom, snijeg nadhodi,
Tihijem stupom tančac vodi.
27.
Ah, ma svijesti zapanjena,
Sve ovo scienjah i saviše,
A ona stara iz korjena
Priobrazila sliku biše,
Čim oblipi i namasti
Bliede kože suhor tmasti.
28.
A ostriže s mrca vlase
I crvima uze iz usti,
Te ih iz groba stavi na se,
I u rudeže zlatne spusti:
Plijen od smrti da je sva dika,
I vez slatki ljubovnika.
29.
Pepeo lica pogrešpana,
Suha, žuta i pjegava,
Bi načinit toli znana
Hitrom silom od naprava,
Da se crno bijelo ukaza
Na obrazu bez obraza.
30.
A mažući raskrvavi
Usti oprhle, pomodrene,
Na sramotu od naravi
Da ih koralji zarumene;
A ogoli premaliće,
Da svu zimu skrije u cviće.
31.
Pristavljenih vrhu kosi
Trepte od cvića perivoji;
Na ustiju cvijeće nosi,
Na prsijeh cvijeće stoji,
Cvijeće u rukah, cvijeće svuda,
I ona u cvijeću zmija huda.
32.
Medna je riječca, srce otrovno;
Oči ognjene, prsi od leda;
Ljubit kaže, mrzi skrovno;
Vijek ne želi, sveđ te gleda;
Jedno misli, drugo čini,
Vara, izdaje, laže i hini.
33.
Ja za ovu samo hajem,
Sama je ona moja draga,
Samoj njoj se ne pristajem
Svu noć vrtjet oko praga,
Klikujući skladnom pjesni
Nje ljeposti, me ljuvezni.
34.
Ona, ko me vidi i pozna
U nju mrežu uveznuta,
Kaže mi se nemilosna,
I na moj plam ostinuta;
Ja ju gledam bez prestanja,
Ona od mene oči uklanja.
35.
Nje mraz oganj moj razgara,
Nje gnjiv ljubav moju uzmnaža;
Žeravom me led satvara
S omraze mi sve je draža;
Slatki mi su nepokoji,
Prid očima sveđ mi stoji.
36.
Ona bježi, ja ju slidim,
Krije se ona, ja joj pišem,
Kako za njom gasnem, blidim
Venem, sahnem i uzdišem:
Ona pismo dere i meće,
Čekajući stvari veće.
37.
Ja opet milos da isprosim,
Bit s naprava ljepši žudim:
Svilu oblačim, cvijetak nosim,
Resim lice, kose rudim,
Sveđ uzdahe šiljem ognjene
Ne stavlja se ona od mene.
38.
Ja razumjet sebi davam,
I ono što je, da je ne ću:
S novijem gizdam i napravam
Gostim, dvorim bolju sreću
Šetam, gledam, spjevam milo,
Nu je zaludu svako dilo.
39.
Naposlije ruka stupi
Na mač britki od pjeneza,
Je da on probije i razlupi
Tvrde oklopi draga uresa,
I dobitnik s njim izabrani
Dodem, gdi ma lijepa brani.

Suze sina razmetnoga

Plač prvi

SAGRIJEŠENJE
“Vivendo luxuriose dissipavit substantiam.” Luc. cap. 15.


40.
Promjenjiva i veseli
Ona tada sliku svoju;
Kaže, ino da ne želi,
Neg ispunit želju moju:
Oči u oči me upira,
Blijedi, uzdiše i umira.
41.
Ja biljege videć ove,
Ne štedim se i ne kratim
U razlike njoj darove
Pjenez veći da potratim:
Ona u zlatu primljenomu
Mjeri ufanje srcu momu.
42.
Za na svrhu doć žuđenu,
Ja šiljem opet s veće zlata
Dragi kamen u prstenu,
Biser za ures bijela vrata,
Na riječi me ona drži,
Obećava, a ne vrši.
43.
Jedan pogled bludno striljen,
Sladak podsmijeh, riječca od meda,
Željan uzdah, ali usiljen,
Ki mi proda srce od leda,
Izabrani i velici
Mojih rana bijehu lici.
44.
Zlato leti u toliko,
I iz mojih bježi ruka;
Blijedi lice sve koliko,
Skončavam se, i od svijeh muka
I od svih šteta život prima
Za svu platu vjetra i dima.
45.
Moj ju ognjeni uzdah moli,
Da me u trudu već ne hrani:
Mojim se on trudom boli,
I obećava, i opet brani
Tako hitro, da ti kaže,
Da si ti kriv, što ona laže.
46.
U to život u dne, u noći
Skončava mi se i odlaga;
Mećem, sipljem sa svom moći:
Sve što imam i zlata i blaga:
Mrtav razbor, svijes je slijepa,
Na zlo srnem, ko me cijepa.
47.
Ter u način poplavice,
Ka sve nosi, što zadere,
I oreć se niz litice
Valja gore, polja ždere:
Obori se i poždrije
Me imanje najposlije.
48.
Nu bi šteta mala bila
Dobra izvanja izgubiti,
Da me nije usilila
Blago lijepo potratiti,
Unutrnje me kriposti
Bez obzira, bez milosti.
49.
Što ne učinih, što ne skrivih,
U ku zlobu s nje ne upadoh?
Tlačih zakon, neprav živih,
Tlapih, mamih, grabih, kradoh;
Na vrlija se djela spravih;
Sram poplesah, Boga ostavih.
50.
Bijeh obličje izgubio
I priliku od čovjeka;
Od mene se svaki dio
Preobrazi s grijeha prijeka;
Pače u grijehu obraćena
Osta ma put strašna sijena.
51.
Staše u glavi ponosita
Vrla oholas u nescijeni
A u čelu stanovita
Zasječena u nesvijes meni:
A na obrazu blijedo i mrazno
Bezočanstvo bezobrazno.
52.
Mećahu oči s navidosti
Zglede otrovne, zlobne i krive;
A pjenjaše pun gorkosti
Sve čemere jezik žive;
A rigahu usta huda
Krv smrdeću gnjusna bluda.
53.
Uši iđahu pomno i hrlo
Osluškujuć hude raspe;
Jezovito zjaše grlo,
Da proždorstvo vječno zaspe,
Ruke pohitne i skupljene
Bijehu, a noge k dobru lijene.
54.
Glavu, čelo, oči, uši,
Usta, grlo, ruke i noge,
I u tijelu i u duši
Opak i pun zlobe mnoge,
Vas naman se viđah grda
Vrh nakazni, vrh svijeh srda.
55.
I ako pričuh u ke doba,
Da se o meni zlo govori,
Nenavidnost, rijeh, i zloba
Sve uzroči ovo i tvori;
Ako rođak ki me kara,
Prikleh mu se, da se vara.
56.
Vrgoh stare prijatelje,
A za novu mu družinu
Uzeh onih, s iste želje
U bludnosti koji ginu;
Vodih za mu stražu ovih,
Gozbe obilne njim gotovih.
57.
Bez pristanka s njima šetah,
Ljubljenijeh oko mira.
S njima tražah, koga sretah,
Da oči gdi i ja ne upira,
I kon toga mnokrat mista
Bi mi od sumnje sjen ma ista.
58.
Tu li na zbilj tko ga minu,
Još da na nju ne pogleda,
Uzeh sumnju za krivinu,
Zgrizoh sebi usne od jeda,
Rijeh, u kući živ se spraži
Bud prijatelj moj najdraži.
59.
Što ne stvorih, što ne rekoh,
Što ne prosuh oda svudi,
Dokli od nje ono stekoh,
Što ma bludnos većma žudi,
I što ona huda odviše
Dala od prije mnozijem biše.

Suze sina razmetnoga

Plač prvi

SAGRIJEŠENJE
“Vivendo luxuriose dissipavit substantiam.” Luc. cap. 15.


60.
Ah, prem ziđe na pržini,
I vrh morske trči pjene,
Tjera vihar po planini,
Omekšava tvrde stijene,
Malim sudom more prazni,
Zmiju grije, lava blazni.
61.
Kaže ropstvo, krije verigu,
Ište zdravlje u nemoći,
Kami u cvijeću, cvit na snigu,
Snig na suncu, sunce u noći.
Vjeru i ljubav tko god scijeni
U nekrepkoj naći ženi.
62.
Upuštava najposlije
Mene, i k sebi tamno druži;
Ije sa mnom, sa mnom pije;
Jakno zmije vrat mi okruži,
Ljuta, otrovna i veoma
Bludna, bezočna i lakoma.
63.
Ona i trbuh moj bog s nebi
Bijehu; neka bez jezbine
I zaliha pića u sebi
Bludnos moja ne ostine;
Tim probirah sa svih strana
Piće izvrsne, vina izbrana.
64.
U dne, u noći, ljeti i zimi
S njom ustarah zlobe moje,
Zavežajem nečistimi
U sljepilu svezan stoje
O nje vratih, kao pas jedan,
Prstom kazan i od svud gledan.
65.
Ah, dosta se jednom samo
Plešuć obzir časti odreći,
I zrcalo, ko imamo
Pred očima, vrć za pleći;
Neka ne mi, da nu druzi
Vide, ki su naši ruzi.
66.
U smrdeću bludu mnogu
Rastijahu moji prikori,
Živuć ko zvijer u brlogu,
Ku sad pasem u ovoj gori;
Gnusoba me s tamnih dila
Bješe svega priklopila.
67.
Ah, sram jezik veće veže,
Da ne kaže u naprijeda
Bludni oganj, ki požeže,
Moje biće sve bez reda;
Najposlije dokle izgrnu
U pepelu mu čas crnu.
68.
Jer, ko dah joj sve me blago
I već ona viđe u plati,
Da uboštvo moje nago
Ne imaše joj česa dati,
I da mi je kosti ižela,
Krv ispila, meso izjela,
69.
Ter da sam se ogolio,
I bez zdravlja i baz časti,
I da veće sunca dio
Ne može me s nje dopasti;
Pokli pođi duša od zlata,
Vrže i ljubav mrtvu iz vrata.
70.
Osta ljubav pri koristi.
Nu ne poznav još ja toga,
Na običajni blud nečisti
Idem k raspu bića moga;
Ali ona nemilosna
Mene uboga tad ne pozna.
71.
Tako jak cvit, od uresa
Ki nije veće, kad uvene:
S prva očinka, opet splesa,
Pak izmete na dvor mene:
Neka u prahu i u kalu
Strenu ostavim diku opalu.
72.
Da su od zlata polje i gore,
Da sve rijeke zlatom teku,
Da je pućina zlatan more,
Da vas saj svijet zlatan reku:
Svijem tijem ne bi stoti dio
Ženske želje napunio.
73.
Ljepos, razum, ljubav, vira
Sve je pričica i besjeda:
Kakav si, ona ne razbira,
Koliko imaš samo gleda;
Zlato iz tebe izet ište,
Za vrć pak te na smetište.
74.
Ja u taštu stratih bludu
Čas i pamet i imanje,
I ne osta mi drugo u trudu,
Neg il žalos i kajanje,
Kad promislim cića jada
Tko sam bio, tko sam sada.