Tema: Ivan Gundulic - Poezija

Plač drugi

SPOZNANJE

“Et reversus in se.” Luc. 15.
1.
Pokli božja veličina
U početak svijet satvori,
Sred općenijeh najprije tmina
Od svjetlosti zrak otvori,
I ostaše razlučene
S bijelim danom noćne sjene:
2.
Tako u tminah svijeta ovoga,
Zametena svega u sebi,
Kad čovjeka umrloga
Vlas pritvara višnja s nebi,
Prosvitlili ga blago dosti
Najprije zrakom sve milosti.
3.
Netom ovi zrak udari
U stražnika žirnijeh stada,
Viđe i pozna sve privari,
Ke mu uzrok bijehu od jada,
I da staše za satrti
Svoj zli život gorom smrti.
4.
Tim pokliče: “Tko me ovako
Ukopa u skut pustijeh gora,
Da želeći dobro svako
Od glada umrem pun prikora,
Čekajući mješte groba
Da me proždre zvjerska utroba?
5.
Za sve jer bi pravda bila,
Tko god žive kao zvjerenje,
Da i mrtav na sto dila
Od zvjerenja razdrpljen je:
Ako i zvijeri nebi strane
S piće utekle svim pogane.
6.
Ah! ljepoto draga očima,
Ka za zlatom smagneš toli,
Evo plate, ka se prima
Slideć ures tvoj oholi,
Da i zvijeri bježe prike
Ljudsko srce s tve prilike.
7.
Ti si oblak, ki zastupa
Viđenje nam od nebesi;
Gine, tko tvim putom stupa,
Zapletena toli jesi;
Nevjernost je tva istina,
Družba: ispraznos i taština.
8.
Djevojčice prigizdave
Cvijet čistoće svoje mile
Pod raskošam tve naprave
Nepomno su otrunile:
Ti najdraže prijatelje
S tve otrovne svađaš želje.
9.
Ti postelje ženitbene
Priljubovstvom mnokrat skvrniš;
Ti svitlosti proslavljene
Ime tlačiš, zraku crniš;
Ti prihvaćaš bludim tvima
Ljubovnika u hotima.
10.
Ti nevješte mladce vodiš
Mrtvijem pramom zavezane;
Pogledom ih ti gospodiš
I u srcu stvaraš rane;
Ti ih vodiš na zla svaka:
Oni hudi, ti si opaka.
11.
Prikiduješ ti zavjete
Ljudem Bogu posvećenim,
Čiste želje, misli svete
Da potamne bludnom sjenim,
I da plijen je tvoga obraza,
Što se Višnjem jur prikaza.
12.
Turske sablje na pravednih
Ti obraćaš jedovito;
Mjere od suda od najvrednijih
Rukah kriviš ti očito;
Samosilna svud se čuješ,
Istijem kraljim ti kraljuješ.
13.
Gradovi su glasoviti
U pepelu tvojih plama;
Ti vas ures njih čestiti
Splesa i posu travom sama;
Ti si uzrok vječnijeh šteta,
A u sebi što si opeta?
14.
Jedno ufanje, ko sveđ bježi;
Zlo u slici prazna dobra,
Plam, ki spraža, a ne vriježi;
Noć, ku za dan sljepac obra;
Vjetrić, huđe ki razgara;
Obećanje, koje vara.
15.
Jedan stabar, ki neplodan
Samo u sjen se širi i stere:
Slados gorka, ijed ugodan;
Glas bez riječi, riječ bez vjere;
Hip u viku svijeh godišta;
Vjetar, magla, sjen, dim, ništa.
16.
Meni se je dogodilo
Kao djetetu, koji hrli,
Gdi plam svijeće ckili milo,
Najposlije ki ga oprli;
Kao lepiru, koji udara
Oko ognja, ki ga zgara.
17.
Jur za zrakom umrlime
Od liposti, ka svim udi,
Slideći ga sve me vrime
U ljuvenoj u požudi,
Mlados kopne, život ginu:
Ah, sad poznam mu krivinu!
18.
Ah, spoznanje pričestito!
Unutarnja s tebe zraka
Razvedrena vidi očito
Pravo dobro bez oblaka,
Gdi je spasenje, gdi su moji
Slaci i draži svim pokoji.
19.
Jao, vez, ki me smrtno veže,
Ja ne poznah sred krivine:
Tako i more ne uteže,
Tko mu nori u dubine;
Nu na vrhu pak kada je,
Trud mu i malo vode daje.
20.
Kose, ke zvah zlatom prije,
Jao, zabliješten s njih na blizu,
Poznam da su ljute zmije,
Ke sad srce moje grizu;
A s pogledim svitle oči
Munja, iz koje trijes iskoči.

Plač drugi

SPOZNANJE

“Et reversus in se.” Luc. 15.


21.
Ono lice, gdi mi siva
U ružicah zora bila,
Sad je drača bodežljiva
I ma vječna noć nemila;
A usti, ko mnjah da med hrane,
Čemerom su otrovane.
22.
Zraci, kijem se život diči,
Zovući ih zvijezde svoje,
Himbeni su provodiči
Bili od tamne smrti moje.
A posmijesi vedri i slaci
Puni grada crni oblaci.
23.
Ah, i ostavih mjesto rodno,
Probijući strane i luge,
I ištući što je ugodno,
Nađoh jade, brige i tuge,
I u doba toj smeteno
Ostah kano drijevo odsječeno.
24.
Eto život moj svjedoči,
Kakav svijet je i što daje:
Kad se smije, plač uzroči,
A kad blazni, tad izdaje;
U uresnu lijepu sudu
Sdrži nalip i smrt hudu.
25.
Celovom te slacijem truje,
Grleći te smrtno ubija;
U hvalah te istijeh psuje,
A krepčinah svije previja;
Razlik obraz stavlja na se,
Kao zvijer, ka se vjetrom pase.
26.
Tiho s hitrim zasjedami
Tjera iz srca svih bojazni;
I unjeguje s prva i mami
Pod prilikom od prijazni,
Pa ko silnik pleše i meće,
Tko se uzda u nj najveće.
27.
Tako i more u tišini
S kraja pomorca u plav zove
A kad ga ima u pučini,
Skoči i uzavri na valove,
I u potopu, ki na nj ori,
Prije smrti grob mu otvori.
28.
Ah, sad imam pamet hitru,
Sve je, što svijet gleda i dvori,
Na ognju vosak, dim na vitru,
Snijeg na suncu, san o zori,
Trenuće oka, strila iz luka,
Kijem potegne snažna ruka.
29.
Ah, nije život ljudski drugo,
Neg smućeno jedno more,
Neg plav jedna, koju dugo
Biju vali kao gore:
I sred ovih netom tmina
Čoek se rodi, mrijet počina.
30.
Bježi, kud znaš, što hoć, čini,
Zapad i istok vas obhodi,
I beskrajnoj po pučini
Svijet kružeći Indije brodi;
Krij se u jame gorskijeh hridi:
Smrt svuda te slidom slidi.
31.
I nije stvari, koja može
Ubjegnuti toga suda;
U pokoju sred raskoše
Stoj bez misli i bez truda:
Bran, se oružjem, zlato trati,
Ne ćeš joj se othrvati.
32.
Smrt ne gleda ničije lice,
Jednako se od nje tlače
Siromašne kućarice
I kraljevske te polače;
Ona upored meće i valja
Stara i mlada, roba i kralja.
33.
Vedre krune, teška rala
Jednom kosom ona slama;
Lijepos, blago, snaga i hvala
Sve je prid njom na ognju slama
Gluha i slijepa bez obzira,
Kud prohodi sve satira.
34.
Zgrade ohole, ke visješe
Njekada se do nebesa,
Sad hrvane po tleh leže,
Gnjusnom stopom stado ih splesa;
A od unuk se carskieh hrane
Kosti gore ne ukopane.
35.
Slavne gospođe i kraljice,
Kih liposti još se hvale:
Zlatne kose, drago lice,
Ljuven pogled, ke su imale,
Ah, viđ, što su u ovo doba:
Malo praha u dno groba.
36.
Gdi su mlaci prigizdavi,
Plemeniti i bogati,
Ki cijenjahu njegda u slavi
Pored suncem u vik sjati?
Ah što je od njih sad ostalo,
Neg li u zemlji zemlje malo?
37.
Gdi junaci, koji snagom
Lave hrvaše i medvjede?
Gdi razumni s riječi blagom
Ki daždjahu med s besjede
Gospodeći srca umrla?
Smrt u pepeo sve je strla.
38.
Gdi oni, ki se od svih ljudi
Dobitnici oglasiše?
Gdi li uzmožni, kih požudi
Krug malahan vas svit biše,
I ostali ne brojeni?
Svi su u laktu zemlje zbijeni.
39.
Gdi su istočna carstva stara?
Gdi gospodstvo od Rimljana?
Svi pod plugom, kijem svit hara,
Od vremena su uzorana,
Jest, tko njegda svijetom vlada,
A ne zna mu se ime sada!

Plač drugi

SPOZNANJE

“Et reversus in se.” Luc. 15.



40.
Mru kraljevstva, mru gradovi,
I njih plemstvo trava krije;
A jer je umrli život ovi,
Čoek u srcu miran nije;
A svaki dan vidi očito,
Da nije ništar vjekovito.
41.
Vrijeme hara stanac kami,
I žestoko gvožđe izjeda;
A hoćemo mi, da nami,
Ki smo od zemlje, svrhe ne da?
A ako život naš je zgledan,
Vas nije drugo, neg hip jedan.
42.
Što je bilo, prošlo je veće,
Što ima biti, još nij’ toga;
A što je sada, za čas ne će
Od prošastja ostat svoga,
Na hipu se vrijeme vrti,
Jedan hip je sve do smrti.
43.
Ah, da u što možeš rijeti,
Da se uzdaš veće odi?
Je da u vrijeme? Vrijeme leti,
I u dohodu svom prohodi;
Zgledaj ga si, svid se, tko si,
Ufaj, kaj se, moli, prosi.
44.
Tko se rodi, svak umrije,
i bi, kao ti, prije tebe;
Da, kao njemu, i tebi je
Mrtav biti od potrebe,
Da za tobom rode opeta
Novi narod nova ljeta.
45.
Ali svak čas gdje gledamo
Mrijeti i djecu u povoju;
Ah jaoh, za šta ne imamo
Više glave sveđ smrt svoju?
Ka čas po čas zgodu pazi,
Da te ubije i porazi.
46.
Nu smrt ovo nije, što čini,
Da sve umrle narav stiže;
Smrt je ono, što istini
Vječni od raja život diže:
Kratak uzdah smrt je od svita:
Smrt je od duše vjekovita.
47.
Ah, jednaka smrt je svima;
Ah, i svak zna, da umrijet će;
Ali s mukam jednacima
Doć svakomu smrt, jaoh, neće
Dobri će i zli umrijet jednako;
Nu u raj dobri, zli će u pako.
48.
Dobri će u raju puni uresa,
Gdi u vedrini bez oblaka
Sja vrh sunca i nebesa
Jedna svjetlost u tri zraka.
Pod pristoljem gdi višnjime
Stoji udes, sreća i vrime.
49.
Gdi u ljubljenom svomu Bogu
Duša slavom opojena
Dobro izvrsno, rados mnogu
Sasma uživa sveđ blažena
Pokoj vječni, lipos pravu,
Mir, dobrotu, znanje i slavu.
50.
Zli će pasti u ponore
Dno paklenih crnih jama,
Da tu u vijeke vijeka gore
Sred žestocih strašnih plama.
Osuđeni u tamnosti
Bez ufanja, bez milosti.
51.
Gdi zmije otrovne, zmaji gorući,
Zle nakazni, srde vrle
Huđe jade, nemir ljući
Daju kletim, ki se prle;
Gdi ore potop teških sila
Daždi od ognja, gradi od strila;
52.
Gdi je vaj smrtni ki sveđ kolje,
Gorci plači, trudi živi,
Tuge, pečali i nevolje,
Srdžbe, omraze, smeže i gnjivi,
Škripnja od zuba, kršnja od ruka,
Vječna žalos, vječna muka.
53.
Ah, ma dušo, trepti i čezni
Misleć, kako život straja;
Muka je viećna, nje boljezni
Bez svrhe su i bez kraja;
A u paklu nije ufanja,
Neg skončanje bez skončanja.
54.
Liepa dušo, ka u nas shodiš
Neumrla, čista i bijela,
Ti od života dan izvodiš;
Vječna svjetlost tva vesela
Neba je zraka, svijeta dika,
Plod višnjega sunca i slika.
55.
Angjeoska je tebe straža
U životu ogradila,
Božja pomnja ti najdraža
I slatka si kćerca mila:
On neumrli da te spase,
Umrlu odjeću uze na se.
56.
Ah, da li se ne sramuješ
Plemstvo i svitlost tvu veliku
Pocrniti, čijem stanuješ
Zbijena u grijehu tamnu i priku?
Ne, ne, ukaži, sveta odluka!
Da se djelo božjih ruka.
Plač treći

SKRUŠENJE
“Pater, peccavi, jam non sum dignus” Luc. 15.
1.
Da ozeleni i procvjeta
Prut osušen; da šibika
U zmiju se pruži opeta.
I privrati sva kolika;
I da Lotu starom žena
Stup se učini od kamena:
2.
Od višnje su vlasti s gori
Djela čudna i zamijerna;
Nu od ništa ko se stvori
S primogućstva neizmerna,
Ko htje, može promijeniti
Sliku stvoru svom na sviti.
3.
Ali obrnut i svrnuti
Ljudsku pamet u slobodi,
Ka se odlukom svojom puti,
Čuda ostala sva nadhodi;
Jer ako se volja oprijet će,
Višnja vlas ju silit neće.
4.
Nu da pustoš hridna i strma,
Puna zvijeri, zmija i zmaja,
Kupjena i drača oko grma
Koj se plete sa svih kraja.
Još perivoj bude ugodan
Rajskim, drazim voćem plodan,
5.
Tere jedan, ki pun zloba
Biće rasu i iskorijepi,
I sred tmina i gnusoba
Usmrdje se i oslijepi,
Da pogleda, da se skruši
Nov u srcu, čist u duši,
6.
I tko srnu bez zakono
U nepravdah sva godišta,
Tere bludno i smiono
Živuć s grijeha pade u ništa,
Da s milosti gora dane,
Prestvori se i ustane:
7.
Promjena je ova odviše
Vrh svijeh čuda čudna u sebi;
I nije stvari slavom više
Ni na zemlji ni na nebi;
Božje ruke svemoguće
Djelo najviše i najvrnće.
8.
Kad potisne u nevolju
Grijeh čovjeka i porazi,
Gane Višnji blagu volju,
I satrene čim ga spazi,
Pun milosti, pun ljubavi
Srce i novi duh mu stavi.
9.
Čovjek tada, ki bi prija
Suh prut, s dobrijeh djela zene,
I pokorom jakno zmija
Svlači stare sve promjene;
A obslužujuć dobra djela
Ptica izlijeta iz pepela.
10.
Ter jakno oro bistri upira
Od ufanja vid s kriposti
U sunce ono, ko prostira
Zrak mu od pravde i od milosti,
I pomičuć novijem veće
Starih želja perje meće:
11.
Tako griješnik sred planine
U pustinji dvijeh gora,
U nevoljah dočim gine,
Milos višnju ganu z gora;
Tim odluku novu zače,
Da se od grijeha i boli plače.
12.
Od grijeha se plače i boli,
Boli, ali ne pristaje
Željet boles tešku toli,
Teža i veća vele da je
Od bolesti i od svih muka,
S kih se u paklu ciči i buka.
13.
Plače, ali plačem žudi
Nadić sitne zvijezde očima,
Proz kih lijevat oda svudi
Rijeke od suza dotle ima,
Dokle u gorku vodu onu
Svoje zloće sve potonu.
14.
Tim boleć se i plačući
K zemlji obrazom nica pade,
I kroz uzdah najgorući,
Da ukaže skrovne jade,
Jedva iz srca najposlije
Jedno tužno “vaj!” podrije.
15.
Za tijem se opet omramori
Studeniji mraza i leda;
Hoće, da riječ izgovori,
Žalos brani, boles neda;
Nu napokon glas uteče.
I on uzdišuć s plačom reče:
16.
“Ćaćko!” I da veće izusti
Svoj grijeh treptje i iščeznu,
Riječ mu umrije posred usti,
A u suzah vas ogreznu;
Tim s bolesti teške umuknu,
Kako da mu srce puknu.
17.
Pak do njegdi jur za time
Obilnije daždeć suze.
S uzdasima žalosnime
Besjedu istu glasit uze:
“Ćaćko! – zgriješih!” Ali opeta
Plač i uzdah riječ mu smeta,
18.
Tim bi rekao, od njih svaki
Da se tjera i prigoni
Da on izreče grijeh opaki,
Ter sad ovi, sada oni
Prvi u tomu čim bit želi,
S usta i s oči i ne dijeli.
19.
Po nebesih tako oblake
U neskladnoj suprotivi
Tjera i goni s vlasti jake
Mrazni sjever, jug daždivi,
I dobitnik neka ostane
Svaki čuva svoje strane.
20.
Nu po licu čim plač pisa,
Što uzdah reče pun poraza,
Riječ između plača uzdisa
I između uzdah plačuć kaza
Sve, što bješe rijet spravio
Tužan uzdah, plać nemio.
21.
Jur na sjeni sred pustinje
Hridna zabit ke posila,
Noć priloži mrake sinje,
Kijem svijet bješe priklopila,
Povjetarce povrh stina
Smrznivaše vlažna tmina.
22.
Žirno stado u snu dugu
Ostalo se bješe od paše;
Ptica u dubu, zvijer u lugu,
U pokoju sve mučaše:
A sam griješnik ne umuče
S misli, u trudu ke ga muće.
23.
Zapovrnu on plakati
Vapjuć: Čemu, jaoh, nebesa
Više mene vidim sjati
Sred vječnoga vedra uresa,
Gdi obroh zemlju i tamnosti,
A pogrdih njih svitlosti?
24.
Čemu li ja, jer mi opeta
Zemlja kaza, sred livada
Da što jutrom zene i cvjeta,
Večer vehne i opada;
Ne promislih ako time,
Da je minuća lijepos svime?
25.
Ah, što vidjeh sinje more,
Gdi smućeno vri na čase,
Ter počinut vik ne more,
Ako ne htjeh mislit na se,
Jaoh, da tako sred pučine
Svijeta ovoga nij’ krepčine?
26.
Što li gledah brza krila,
Gdje put neba ptice steru,
Ako miso nije mislila,
Da vrh zemlje u istu mjeru
K Bogu imam moje u vike
Pute obratit sve kolike?
27.
Noći slijepa, gluha noći,
Gluhu i sliepu slična meni,
Ah, da mi je ufat moći,
Da smrknute tvoje sjeni
Neće izagnat zora bijela
Meni plačna, svijem vesela!
28.
A to, jer se, jaoh, bolesti
Grijeha moga ne podoba,
Da mi svijetli dan izljesti
Bude u nijedno doba:
I toli mi ikad svane,
Da i dan, ko noć, crn mi ostane,
29.
Platna tvoja, čim vezijahu
Neumrlim zracim zvijezde,
Rek bi, da mi govorahu:
“”Ah, nut gledaj naše gizde,
Ah, nut kak smo liepe i drage,
Koli jasne; toli blage.

SKRUŠENJE
“Pater, peccavi, jam non sum dignus” Luc. 15.


30.
Da nu misli, slugam nami
Ako otac tvoj darova
S uresnijem svitlim plami
Naša jasna lica ova,
Koju slavu sred nebesi
Spravlja tebi, ki sin jesi?”"
31.
Tako i lipos, zvizda umrla,
Svijetla lica, zlatna prama,
Bivši u oči moje uprla
Zrak bjeguća svoga plama,
Veljaše mi: Tvoja želja
Misli u stvoru Stvoritelja;
32.
Reci srcu: Lijepo ako je
Ovo umrlo vidjet tebi,
Ljepša duša koliko je,
Neumrla ka je u sebi;
A još vele ljepši gori
Višnji, koji dušu stvori.
33.
Jer ako ljepos, ka se pazi,
Lijepe duše prilika je;
Duša, na koj slika izlazi
Božja, kakva scijeniš da je?
Kakav li opet Bog od vika
Ki je bez slike sebi slika?
34.
Lipa je ljepos, koja očima
Slika od lijepe duše kaže;
Ljepša duša, koja ima
Sliku božiju, dare draže;
A najljepši Bog je paka,
U kom, po kom, s kim su svaka.
35.
I nesvijestan ja sam mogo
Boga ostavit pri taštini,
Ki je dobro pravo i mnogo,
Put i život moj jedini,
Put, po komu tko se puti,
Nikad neće poginuti.
36.
Život, u ki tko vjeruje,
Još da umre, žive u vike,
Pače u smrt život čuje
Slave izvrsne i velike,
Gdi on dobar daje dobro
Dobrijem, kih je za se obro.
37.
Ah jaoh, plačne oči moje,
Gdi su od groznijeh suza mora?
Plač’te, plać’te sve dni svoje.
Plač’te, plač’te bez umora;
Ah, i da se moj grijeh skrati,
Život se u plač vas obrati.
38.
Nu kad ja sam tvrđi od stijene,
Ter ne plačem zadovoljno,
Daj proplači, ti kamene,
Biće moje prinevoljno;
Što ne ćutim ja, ti ćuti:
Ja od kamena, ti od puti.
39.
Svijetlo sunce zlatnijem zrakom
Drazijem goram vrhe resi;
Sveđ se meni pod oblakom
Skrivaj lice od nebesi:
Neka u ovakoj crnoj noći
Ne budem se nazret moći.
40.
Nu ako inim u tamnosti
Noć me i puste kriju gore,
Gora i noć s kom kriposti
Mene meni skriti more?
Sve zaman je: treptim, blidim,
Ako u sebi sebe vidim.
41.
Tko sam? Čovjek? Ah jao, kako?
Nijesam, nijesam neg crv jedan
Kroz življenje moje opako
Splesan i od svud za rug gledan;
I ma tašta slava i hvala
U prikoru sva je ostala.
42.
I ja, ki sam ništa u sebi,
Ja smio sam, ah jao! Bože,
Neizmjernu zgriješit Tebi,
Znajuć da vlas tva sve može,
Ne držeći u spomeni
Ke milosti poda meni?
43.
I još živem? Još me zdrži
Zemlja? Još mi sunce i siva?
Treskovima nebo prži
Dubja, ka mu nijesu kriva;
A u krivinah tko se ustara,
Ne poraža i ne izgara.
44.
Ah, ma dušo, tužna odveće!
I cijeć grijeha tolikoga,
Ka bit žalos mala ne će?
Uvrijedila ti si Boga,
Kroz milos te ki veliku
Stvori od ništa na svu sliku.
45.
Dar bi njegov ma sloboda;
Pravdu i milos u me stavi;
Gospodstvo mi vječno poda
Vrh stvorenja svoga u slavi;
Jer htje, da sam čovjek vlada
Od istoka do zapada,
46.
Svojom vječnom zapovjedi
Da me vriježi, nebu reče;
A zvijezdami svijem naredi,
Da mi svaka blaga isteče;
Čini oganj, da me zgriva,
A povjetarce oživljiva.
47.
Da red vodi, da me očisti,
Da me uzdrži zemlja opeta;
I kamenje tvrdo umisti,
Da me brani od zlih šteta;
Rude umnoži srebra i zlata,
Da me smiri tim bogata.
48.
Za piću mi voće uzgoji,
A za lijeke bilje usplodi;
Na mu službu htje, da stoji
Sve, što leti, plove i hodi;
Da mi život, biće, stanje,
Pamet, mudros, svijes i znanje.
49.
Razborom me još nadari,
Dobro od zla da razdijelim;
Da mi razlog, da one stvari,
Ke znam dobre, samo želim;
Zlo i dobro ter čim vidim,
Od zla utečem, dobro slidim.
Sve je prid njom na ognju slama;
50.
Za me cvijećem razlicime
Proljiće se mlado kruni;
Za me rodno ljetno vrime
Zlatnim klasjem njive puni;
Za me zrela jesen paka
Kiti o rubju voća svaka.
51.
Za me plamen iz kremena,
Drvo iz gore vadi zima:
Za me plodna dar sjemena
Stara mati u skut prima;
Za me ribe plovom hode
I od mora i od vode.
52.
Za me ptica gnijezdo zbira,
Med za mene pčela kupi,
Za me ovčica run prostira;
Vo pod jaram za me stupi;
Meni vrani konji jezde,
Siva sunca, mjesec, zvijezde.
53.
Tim još, kad bi moglo biti,
Da se u vijeke ne umira,
I da pako strahoviti
Nije od muke i nemira;
Moj se život boljet obro,
Jer uvrijedih vječno dobro.
54.
Skot nesvijesni u vrlini,
Ki u gorskoj stoji dubravi,
Spozna, tko mu dobro čini,
I haran mu je po naravi;
A ja bit ću s grijeha zloga
Dobročinca zlotvor moga?
55.
Sam ja bit ću vrh svih zviri,
Tvrda srca, prijeke ćudi
S neharnosti, koju tiri
Moj u zlobah život hudi,
Zli otmetnik sve dni svoje
Stvoritelja duše moje?
56.
Ah, eto se učinilo
Gorko more, me skrušenje;
Vas moj život sveđ nemilo
Od bolesti valom bijen je:
A splijevaju u nj se u vike
Mojijeh groznijeh suza rike.
57.
Pače kako vode u more
Sa svijeh kraja hoće uljesti:
Tako od svuda sve najgore
Bolesti u me: jaoh, bolesti!
Tijem s čemerna skupa u jedno.
Poprav ja sam more jedno.
58.
Ako se ini puni jada
Bole s dobra izgubljena,
Jaoh, i ja se bolim sada,
I čini me mrijet spomena;
Jer izgubih sve me drago
Zdravlje, imanje, dobro i blago.
59.
Ako je druzijem žao veoma
Ostaviti rodno misto
Iz ćaćkova bježeć doma;
Ja se bolim za to isto
Ne imajući nigđer stana
Satren tukač pustijeh strana.

SKRUŠENJE
“Pater, peccavi, jam non sum dignus” Luc. 15.



60.
Ako u tešku su ini vaju,
Jer su ih duzi priklopili;
Meni misli boles daju,
Jer za platit dobrijem dili,
Stotijem dijelom, jaoh, ne mogu
Teške tuge, zlobu mnogu.
61.
Ako u puti, čijem boluju,
Druzi stoje bez pokoja:
Koju boles, jaoh, ja čuju,
Gdi je nemoćna duša moja?
Ter grijeh mačem prijeti od smrti,
Za posjeć me i satrti.
62.
Ako inijem psovka ohola
U nemiru život zlobi:
Cijepa srce me na pola
Oštra boles, jer u zlobi
Padoh taman u životu
U prikornu zlu sramotu.
63.
Ako druzi žalost ćute
Osuđeni na smrt hudu:
Bolesti su prijeke i ljute
Žestočije meni u trudu,
Gdje ne samo na smrt tako,
Da osuđuje grijeh me u pako.
64.
I za sve to moći nije,
Čijem se boli srce i kaje
Da količak bi grijeh prije
Sada žalos tolika je;
Ali ufam, da je u Boga
Milos veća grijeha moga.
65.
Milosrđe je božje veće,
Neg sve hude me krivine,
Zašto Višnji dobri ne će,
Kajan griješnik da pogine:
Tijem što čekam tužan odi?
Duša moja, k njemu hodi!
66.
On je otac od sirota,
Od ubozijeh utočište,
Milosrđe i dobrota,
Ku nahodi, tko god ište:
Drum, istina, život, vrata,
Moje ufanje, moja plata.
67.
Ah, još da sam tvrdi od stijene,
I zmrznutiji, jaoh, od leda
Suze ronim vrhu mene,
Milosno me sunce gleda;
Voda kami tvrd probije,
Led se topi, sunce gdi je.
68.
Dosta, dosta bi svijet dvoren
S običaji svijem nećasne;
Na stvari sam svetije stvoren,
Neg su od zemlje ove tmasne;
Zvijerma zemlja: nebo gori
Vječni stan se moj govori.
69.
Za želud li, ah, jaoh meni!
Ljuti, gorki i nemili,
Ostavit ću pir blaženi,
Nerazdijeljen gdi se dili
Kruh prisveti od anđela,
Pića od putnik’ svijem vesela?
70.
Zarosite, o nebesa,
Milos vrhu srca moga
I vi oglaci puni uresa
Jur daždite pravednoga;
Zemlja otvor se, i veselja
Puna plodi spasitelja.
71.
Eto ustajem iz gnjusobe,
Sad, sad poć ću k ćaćku momu,
Suzam peruć tamne zlobe
U životu nečistomu;
I po zemlji prostrt paka
Rijet ću, i molba bit će ovaka:
72.
Oče vječni, ne umijem rijeti,
Paček jezik moj je svezan,
Kroz grijeh hudi i prokleti
Koju ćutim ja boljezan:
Zgriješiv, tužan, protiv nebi,
I mom ocu zgriješih tebi.
73.
Zgriješih, zgriješih teško odveće
Pred tvojijem, ćaćko, obrazom,
I s toga sam, jaoh, sred smeće
Pribijen ljutim sad porazom
Nu je milos tva velika
Vrh skrušena pokornika.
74.
Ćaćko dragi, ćaćko mili,
Ja se vraćam ka tebi opeta,
Za sve da me ti odili.
I ja otidoh s tašta svijeta:
Jaoh, sin tvoj sam, ah, spomeni,
Da ti život poda meni.
75.
Ah, jaoh, treptim vas u trudu,
Razmišljajuć riječi ove:
Da, ako t’ ocem ja zvat budu,
Tvoj glas mene ne uzove
Zlobnijem raspom svojih dara,
Čim me u srdžbi tako uskara:
76.
Ti li, izrode, ime od sina
Dostojan si nosit moga?
Gdje izlazi noćna tmina
Iz obraza sunčnoga?
Bijeli golub sred kijeh strana
Roditelj je crna vrana?
77.
Ja sam dobar i pravedan;
Ti hud i opak u životu;
Vrh naredbe ja naredan
Resim sobom svu lipotu;
Ti od smeće smeten gore,
Tobom crniš tve prikore.
78.
Od čistoće ja vir živi;
Ti od gnjusobe mrtvo blato;
Svijetu i Bogu ti sakrivi;
Ja prav sudac bit ću na to;
Razum, mudros, znanje je u meni;
Slijepa nesvijest tebe opsjeni.
79.
Ja se bojim, da ovako
Ne uzvapiješ ti na mene;
Nu ako s’ otac moj svakako
Pun milosti neizrečene,
Ko te imenom zvati ne ću?
Ah, jao, ćaćko! rijet ću, rijet ću.
80.
Nu što velim? Ne dostojim,
Ne, jaoh, sin tvoj se nazvati;
Ah, daj među slugam tvojim
Ufam li se mjesto imati?
Bit najmanji ma je slava
Od tvojijeh svijeh pristava.
81.
Bježeć razlog, slijedeć volju,
Njegda bogat, njegda služen,
Sad sam upao u nevolju,
I potišten i porušen,
Sahnem, ginem, mrem od glada,
Ubog, tužan, go, pun jada.
82.
Ah, kad smilim, ki čestiti
Vodjah život ja kon tebe,
Spomena me čini mriti,
Jaoh, ishodim izvan sebe;
Neg mi ufanje krepko ostaje,
Da ti praštaš, tko se kaje.
83.
Eto, eto, slatki oče,
Ja se kajem od svijeh zloba,
Grozne suze to svjedoče,
Ke u svako lijevam doba,
A ovi uzdasi otkrivaju,
U kom ja sam tešku vaju.
84.
Ubogar sam, ah jaoh, oni
Ja ubogar, ki da gane
Svijeh na milos, ne zakloni
Neg, otkrije skrovne rane;
Vidj me rane nebrojene,
I imaj milos vrhu mene!
85.
Umoli se, ćaćko, umoli
Sinku tvomu u žalosti,
Ki ti prostrt po tleh doli
Grleć noge vapje: Prosti,
Smiluj mi se po mnogomu
Milosrđu, ćaćko, tvomu!
86.
Sam spovijedam i ne tajim,
Velici su grijesi moji;
S ispraznijem pošetajim
Pred očima gijeh mi stoji,
I nečista i nemila
Sva ostala huda dila.
87.
Pomiluj me, ćaćko mili,
Nijesi, nijesi tvrda stijena,
Da od griješnika, koji cvili,
Pokajana i skrušena,
Jao, molitvu ne ćeš čuti,
I od srca glas ganuti.
88.
Sladak ti si, i to pozna
Svaka duša k tebi idući,
Ako jedna suza grozna,
Ako jedan uzdah vrući
Probije nebo, i izdvori
Milosrđe tvoje gori.
89.
Ah, besjedom riječ smetena
Ne može izrijet, što bi htjela;
Nu ti misao nije skrovena,
Ka se u srcu mom začela;
Jaoh, i boles, koja uze
Za glas uzdah, za riječ suze!
90.
Skrušen grešnik reče ovako,
I ne ckneći k ocu odleti;
Nu istom na put dobar tako
Krenu stupaj od pameti,
A otac ga blagi srete
Pun dobrote vječne svete.
91.
Primi od sina ponižena
Molbu i cjelov da mu tada
I sred dvora razvedrena,
Gdje vijek sunce ne zapada,
Povede ga rukom svojom,
Da rasladi trud pokojom.
92.
Tuj čim svijtle prve odjeće
Od čistoće na nj postavi,
I prsten mu poda veće
Za zlamenje od ljubavi,
U veselju i radosti
Hvali božje svak milosti.

Dživo Ivan Gundulić (1588—1638)


Ivan Gundulić (1588-1638), takođe poznat kao Đovani Gondola, srpski pesnik, rođen je u Dubrovniku, 8. januara 1588. godine. Njegov otac, Frana Gundulić, dubrovački diplomata u Konstantinopolju i konzul Dubrovačke Republike, omogućio mu je izuzetno obrazovanje. Studirao je "humanitarne nauke" sa jezuitom Ocem Mucijem, a filosofiju sa Ocem Rikasoliem. Nakon toga studirao je Rimsko pravo i opšte pravo.—
Rođeni poeta, divio se italijanskim pesnicima toga vremena, a mnoge od njih preveo na srpski jezik.


Ja ćutim da mi u žilama teče srpska krv onih Vojnovića koji, po srpskim i ruskim poljanama, do naše dobe, mačem napisaše nekoliko stranica istorije srpskog naroda. Pa kako oni nisu mogli biti do srpski velikaši, tako i ja, ništavan njihov potomak, nisam i ne mogu drugo da budem nego Srbin, pripravan dati svoj život za slavu i veličinu srpskog naroda", piše Lujo Vojnović, zgađen pohrvaćivanjem Dubrovnika, Ruđera Boškovića, Ivana Gundulića, žaleći i hrvatski narod, kome je "u žilama uštrcan otrov ludila i gonjenja."

"A da otvoreno rečem, dosadila je našem narodu zloupotreba imena Hrvat... Sva su imena istorijska isključivo hrvatska, sve je zasebno, čak je i književni jezik bez i malo uticaja Srba, Bošković je Hrvat samo to, Gundulić je Hrvat, svi dubrovački pisci su isključivo Hrvati... Oni se ponašaju kao neodgovorna deca, a zaboravlja se kad se deca igraju žigicama ne zapale lako samo svoju kuću, nego i susedovu." Lujo Vojnović

Dalamacija postaje "rvačko primorje" Na pohrvaćivanje Ruđera Boškovića, Ivana Gundulića i normalno Dubrovnika, Lujo Vojnović piše listu "Vreme", 30. januara 1938. godine: "A da otvoreno rečemo dosadila je našemu svetu zloupotreba imena Hrvat, hrvatski, ta zloupotreba ne dolazi iz jedne narodne potrebe, ona izvire iz logora izvesnih elemenata koji sa nevjerovatno vještom propagandom iskoristiće beskonačnu bezazlenost hrvatskih masa, sa hipnotičkom moći odvratili narod od njegovih životnih potreba i ucrtali mu u žile otrov ludila, gonjenja. Do reke koja deli Srbiju od svega što je strogo centralistički Hrvatsko, i na tom prostoru rovarnica neprestano radi, malj na nakovnju ponavlja neprestano jedan jedini plemenski ton. Ogradio se najpre plot, pa se ogradila ograda, najzad zid nalik na onaj kojim Kinezi branijahu od nasrtaja

Preuzeto iz teksta "TAMO GDE U MIRU ČEMPRESI, A PIOPE ĆUTE" (podnaslov "OD SRPSKOG DUBROVNIKA OSTALI SU GROBOVI NA MIHAJLU")

Lujo Vojnović (1864—1951) doktorirao je prava u Gracu. Bio je dubrovački advokat, zatim sekretar kralja Nikole I Petrovića Njegoša, ministar pravde Kneževine Crne Gore, poslanik Kraljevine Crne Gore u Vatikanu, guverner kraljevića Aleksandra Karađorđevića, delegat na Londonskoj mirovnoj konferenciji i član jugoslovenske delegacije u Versaju.




"SANU je Gundulića uvrstila među 100 najznamenitijih Srba, dok se u Hrvatskoj smatra jednim od najznačajnijih hrvatskih pesnika.
Potomci Gundulića bivaju proterani iz Duborvnika kao Srbi-katolici početkom 20. veka."

DŽIVO IVAN GUNDULIĆ


Dživo (Ivan) Gundulić (J 1638), iz ugledne patricijske porodice, stvarao je svoja dela u prvoj polovini XVII veka. U mladosti imao je za učitelja dvojicu jezuita; školovao se u Dubrovniku. Visoka upravna zvanja (knez i sl.) nije imao u svojoj karijeri. Gundulić se još u mladosti sav posvetio čistoj književnosti. Međutim, u njegovom radu, i to posle tridesete godine, osetio se jedan snažan prelom.

U prvom periodu rada stoji pod uticajem marinizma, piše drame, lake tragikomedije i sl. Međutim, na scenu stupaju jezuiti i vrše snažan uticaj i na društvo i na Gundulića posebno. Tu je kontrareformator Bartul Kašić, obrazovani jezuita, koji je, uzgred rečeno, ispitivao dijalekte u našem narodu i tražio da utvrdi kojim se dijalektom najviše govori; literatura pisaca jezuita toga vremena pisana je štokavskim dijalektom.

Kod Gundulića pod uticajem jezuita nastupa nagli preokret, od pisanja lakih tragikomedija prelazi na teren ozbiljne religiozne poezije. Tako se u stvaranju Gundulićevom mogu izdvojiti tri osnovne etape: a) pisanje dramskih spevova (dramski pisac i liričar), b) religiozni spevovi, v) stvaranje Osmana i Dubravke.

Od deset dramskih dela Gundulićevih iz prvog perioda stvaranja sačuvane su Ariadna i Prozerpina ugrabljena. Drame njegove kipte slobodom i razuzdanošću. U XVII veku negovana je drama i drugog tipa nego u prethodnom veku. Klasicisti uzimaju iz grčkih i rimskih izvora samo motive mitološkog karaktera, ali dodaju svoju obradu. Gundulićeve mitološke i romantične drame su neka vrsta ostatka klasične i renesansne drame. Međutim, u XVII veku bilo je drukčije. Glavni izvori za uzimanje građe za dramske oblike XVII veka su: klasični spevovi Enejida i Metamorfoze, ili renesansni izvori, Bijesni Rolando (od L. Ariosta) i Oslobođeni Jerusalim (od T. Tasa).

Od lirskih stvari nereligioznog karaktera Gundulić je napisao Ljubovnika sramežljiva, u stvari prerađenu pesmu Talijana Đ. Pretija.

Već istaknuti dramski pisac, Gundulić prelazi naglo na ozbiljnu religioznu poeziju. On prevede i prepeva sedam Davidovih psalama pod naslovom Pjesni pokorne. U toj fazi piše svoj poznati religiozni ep Suze sina razmetnoga. Za predmet je uzeo poznatu evangelsku priču o bludnom sinu. Ova epska pesma sastoji se iz tri "plača", tri lirska pevanja. Stvar je data kao dugi monolog (duga ispovest) "razmetnog", grešnog sina, kroz tri doživljavanja: greh, spoznaju greha i pokajanje. Iako je po obliku ep, po sadržini je čista lirika, ispovest unutrašnjeg života. Gundulić je uspeo duboko da prodre u unutrašnje doživljavanje čoveka. Značaj ovog kapitalnog epa, sa kojim se nijedan drugi religiozni spis iz Dubrovnika ne može meriti, leži u snažno kazanoj lirici. Jezik u ovoj poemi približava se današnjem južnom dijalektu. Po snazi svojoj Suze sina razmetnoga mogu se postaviti paralelno sa Njegoševom Lučom mikrokozma, samo što je u "bludnom sinu" kroz jedan greh razvijena sva veličina unutrašnjeg doživljavanja.

Drugo po značenju Gundulićevo delo je pastirska igra Dubravka. To je naša najbolja pastorala. Ovde vidimo Gundulića sa idejama Makijavelija. Dubravka je simbol, to je sama Dubrovačka Republika. Gundulić koristi pojedine epizode i ubacuje kritiku na račun upravljača Republike, govori, na primer, o korumpiranosti i slično. S druge strane, ističe slavljenje slobode rečima "O lijepa, o draga, o slatka slobodo"... Dubravka nosi u sebi misaoni, simbolični značaj i cela je data u krepkom tonu.

Treće kapitalno delo Gundulićevo je Osman. Ono spada u najmonumentalnija književna dela u Evropi XVII veka. To je ep koji peva o savremenim istorijskim događajima. Ceo spev rađen je u duhu poezije Torkvata Tasa, u duhu renesansnih epova, sa vrlo velikim brojem epizoda. Jedna od glavnih ličnosti je poljski kraljević Vladislav, koji je u očima mladog Gundulića dobio herojska obeležja. Pored Vladislava, u glavne ličnosti epa spadaju Korevski i Osman; Krunoslava je tip žene viteza, Sokolica (sa strane Turaka) takođe luta kao vitez.

Gundulić je celog veka morao raditi na ovom spevu, pa ipak 14. i 15. pevanje nije stigao da napiše, ili su se ova dva pevanja izgubila, ili ih je neko iz političkih razloga uništio. To su scene koje su trebale da se dese u Carigradu. Ivan Mažuranić je kasnije, vrlo uspešno popunio ovaj nedostatak. Delo nije štampano ni za života Gundulićeva niti do pada Republike, jer su se Dubrovčani očevidno bojali Turaka. Po svojim pesničkim i slobodarskim odlikama Osman prelazi uzane granice jednog lokaliteta i dobija evropski i svetski značaj.

U spevu nema glavnog događaja niti glavnog junaka, ali su zato pevanja harmonično složena u jednu veliku celinu. Gundulić raspolaže velikim pesničkim zalihama, ima veliku snagu za plastično prikazivanje. To je krepka poezija, ali se i u Osmanu oseća izvestan uticaj marinizma.

Osman je napisan južnim dijalektom i ima višestruki značaj. Prvo filozofski, jer govori o nestalnosti ljudske sreće. U tom pogledu se naročito ističu početni stihovi iz prvog pevanja:

Vjekovite i bez svrhe
nije pod suncem krepke stvari,
a u visocijeh gora vrhe
najprije ognjeni trijes udari...
......................................
Sad vrh sablje kruna visi,
sad vrh krune sablja pada,
sad na carstvo rob se uzvisi,
a tko car bi, rob je sada.

Spev ima i nacionalni značaj. Pod uticajem poljskog otpora Turcima u bici kod Hoćima (1621. g) i drugih oslobodilačkih pokreta, pisac obrađuje momenat oslobođenja Slovena. Pri tome govori i o Nemanjićima. Vidi se da dobro poznaje ne samo istoriju ostalih slovenskih naroda, pre svega Poljaka, već i našu prošlost i da je u njega jugoslovenski osećaj dobro razvijen.

Autor: Momčilo Nastasijević

Zbirka knjiga i rukopisa
Momčila Nastasijevića (1894—1938)
Signatura: II-399681-04
Dečije novine; Srpska književna zadruga
Beograd, 1991
Digitalna Narodna biblioteka Srbije

DŽIVO IVAN GUNDULIĆ


Doba u kome je Gundulić živeo i stvarao svoja dela razlikovalo se od doba koje je u književnosti svojim dramskim delima najbolje obeležio Marin Držić. Puni razmah renesansnog života bio je prešao svoj vrhunac. Katolička crkva počela je ponovo da osvaja pozicije u društvenom životu evropskih zemalja, prilagodavajući se novim prilikama, novim odnosima u društvu, jer nije htela da bude konačno odstranjena iz njega. Tridentski koncil (1545—1564) značio je u tom pogledu traženje novih puteva za održavanje i obnovu (restauraciju) ugleda, moći i uticaja njenog u novom poretku koji se rađao i snažio u eri kapitalizma.

U toj borbi i najstojanju katoličke crkve da se održi u novim prilikama i da im se na svoj naćin prilagodi značajno je bilo mesto jezuitskog (isusovačkog) kaluđerskog reda, koji je u XVI veku i osnovan radi njene odbrane.

Talas širenja jezuitskog uticaja zapljuskivao je obale malene Dubrovačke Republike. Iako se vešto branila od sve jačeg nadiranja jezuita, koji su nastojali da nametnu društvenom i kulturnom životu u Dubrovniku svoja shvatanja, Dubrovačka Republika nije mogla odolevati uticaju njihovom, i oni su sa svojim shvatanjima postepeno prodirali u njen kulturni život. Stoga je i mogućno shvatiti zbog čega je i poznati dubrovački pesnik Dživo Gundulić u svojim idejnim shvatanjima bio toliko prožet ideologijom restaurirane katoličke crkve.

Potomak poznate dubrovačke vlasteoske porodice, Dživo Gundulić rodio se u Dubrovniku verovatno 1589. godine. Prema svemu izgleda da se školovao samo u Dubrovniku, čije su škole u to vreme davale solidno znanje budućim dubrovačkim upravljačima, a i priličnu književnu kulturu, u koju je ulazilo i poznavanje novije i savremenije italijanske književnosti.

U vreme kada je živeo Gundulić ispoljavali su se sve jasnije znaci opadanja dubrovačke vlastele. Bilo je to doba kada Dubrovčani više nisu mogli da idu uporedo sa velikim državama koje su gomilale velika bogatstva iz porobljenih kolonija. Udeo vlastele u trgovačkim poslovima i privredi uopšte smanjuje se u korist pučana, kod kojih ekonomsko opadanje ne nastupa tako brzo. Iako sve malobrojnija, vlastela drži i dalje važnije položaje u republičkoj upravi i na pojedinim položajima jedan vlastelin smenjuje drugog. Tako je i Gundulić za vreme života obavljao razne državne dužnosti. Poznato je da je bio dva puta knez u Konavlima, dakle, upravnik tog dubrovačkog zaleđa, a imao je i razne druge dužnosti za koje je bilo potrebno dobro poznavanje pravnih propisa Dubrovačke Republike. Da je duže vremena poživeo, svakako bi postao i knez Republike. Umro je 1638. godine, ne napunivši pedeset godina.

Iako se, dakle, celog života morao baviti mnogim upravnim i sudskim poslovima, ipak je ljubav prema književnosti navela Gundulića da se bavi i književnim radom.

Sva njegova dela, kao što je čest slučaj i sa delima drugih dubrovačkih književnika, nisu sačuvana. U posveti svog prvog štampanog dela, Pjesni pokorne kralja Davida (izišlog u Rimu 1621. godine), pesnik pominje svoje starije književne radove: To su: Galatea, Dijana, Artnida, Posvetilište ljuveno, Prozerpina ugrabljena, Cerera, Kleopatra, Arijadna, Adon i Koraljka od Šira — dakle, deset dramskih radova, od kojih šest nije sačuvano, i još mnogo pesama, koje pesnik u vreme kada izdaje Pjesni pokorne smatra "pjesnima taštijem i ispraznijem". Te pesme spevane u njegovoj mladosti bile su, verovatno, ljubavne, jer nisu sačuvane, osim jedne neoriginalne pesme (Ljubavnik sramežljiv).

Gundulićevi dramski radovi iz mlađih dana bili su, verovatno, samo prerada dramskih radova italijanskih pisaca.

Naročito mesto u književnom radu Gundulićevom zauzima njegova pastorala Dubravka.

Pastorala se u svom ranijem obliku, kakav je stvorio italijanski pesnik Torkvato Taso reformom stare pastirske igre, nije mogla održati, nego su u nju prodirali elementi melodrame, pa je tako bilo i sa Gundulićevom Dubravkom, ali se ona razlikuje od uobičajene pastorale i po nekim drugim komponentama.

Značajan elemenat u Dubravci čine Gundulićev patriotizam i slavljenje dubrovačke slobode i građanskih vrlina, i to je u velikoj meri izmenilo idejnu osnovu ovog Gundulićevog dramskog dela, koje je zadržalo spoljni okvir pastorale. Tu radnja nije svedena isključivo na slikanje raznih stepena ljubavnog osećanja i strasti — čak ljubav Miljenka i Dubravke, glavnih ličnosti u delu, nije ni u centru radnje. "Oboje su pastiri, a što je najvažnije, ništa ne biva zbog bilo kakve njihove odluke". Pesniku kao da je bilo stalo u prvom redu do patriotske tendencije, slavljenja dubrovačke slobode, pa je tu svoju misao alegorijski predstavio i tako veličao slobodu te male slobodne oaze u pustinji porobljenih jugoslovenskih naroda; tom slobodom svoje Republike Dubrovčani su se s pravom ponosili, slavili je i veličali. Zato u delu iskreno i pesnički nadahnuto zvuči himna slobodi:

O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je do
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi,
ne mogu bit plata tvoj čistoj lipoti!

koja se često ponavlja u završnoj sceni i daje akcenat ovom Gundulićevom dramskom delu, a u isto vreme ističe i udeo hora u ovom delu, jer je peva hor pastira.

Radnja je proširena, slično kao i u Držićevim pastirskim igrama, komičnim efektima koje izazivaju satiri. Oni su predstavnici sirove ljubavne strasti, kao što su bili u nekim ranijim pastirskim igrama. I te komične epizode kao i glavnu radnju Gundulić koristi da se dotakne izvesnih pojava u životu dubrovačkog stanovništva: od onih sitnijih mana, među kojima ističe raskoš, do onih krupnijih, kao što su nerad, potkupljivost i nepravednost.

Dok su rodoljublje i težnja za žigosanjem savremenih poroka i isticanjem izvesnih dotadašnjih vrlina u dubrovačkim odnosima podigli idejnu vrednost ovog dela, druge umetničke odlike njegove su na skromnom nivou tadašnje pastorale.

Pored dobrih osobina, Dubravka ima i izvesnih umetničkih nedostataka.

Gundulić, naime, ume da nađe pesnički motiv i stvori osnovnu koncepciju dela, ali nema dovoljno umetničke stvaralačke snage da mu udahne života u onoj meri koliko je potrebno da to bude veliko umetničko delo, da izražava čovekov doživljaj koji će gledalac ili čitalac moći ponovo doživeti zajedno sa ličnostima na sceni ili u knjizi. Zato nijedno Gundulićevo delo ne dostiže umetničku vrednost komedije Marina Držića i zato ga je Držić kao umetnik nadmašio.

Ipak, i ovakva kakva je, Dubravka se ističe među pastoralama u našoj književnosti i predstavlja značajno delo u istoriji književnosti naših naroda.

Osim ovih dela, Gundulić je napisao i veliki ep, zamišljen prema tadašnjim uzorima, u dvadeset pevanja. To je Osman.

U tadašnjoj savremenoj italijanskoj književnosti bio je razvijen i ep, a naročito snažno epsko delo dao je italijanski pesnik Torkvato Taso svojim Oslobođenim Jerusalimom (Gerusalemme liberata). To delo bilo je popularno i u Dubrovniku, gde se italijanska književnost redovno pratila i delovala kao podsticaj za pesničko stvaranje domaćih pesnika, a ponekad, naročito kod slabijih pesnika, kao obavezni i nenadmašni uzor. Gundulić je nameravao da ovo Tasovo delo prevede s italijanskog i da ga posveti poljskom kralju Sigismundu III. Međutim, nije ga preveo, već se odlučio da napiše svoj originalni ep o jednom savremenom istorijskom događaju: bici između Turaka i Poljaka 1621. kod mesta Hoćina i zaveri janjičara protiv sultana Osmana i o njegovu ubistvu. Svoj ep je zamislio u dvadeset pevanja, ali dva, XIV i XV pevanje, nije napisao.

Idejnost Gundulićevih dela jasno je izražena i naglašena i u koncepciji događaja, i u onoj životnoj filozofiji i shvatanju o prolaznosti svega zemaljskog. Takvim razmišljanjima o prolaznosti svega na svetu počinje ep, i ta će životna filozofija, obilato potkrepljena istorijskim činjenicama, izbijati na mnogo mesta i posle i davati osnovni ton stavu prema životu i životnim pojavama.

Sa tim shvatanjima, koja leže u osnovnoj koncepciji pesnikovoj, prepliće se još jedan elemenat — slovensko osećanje.

Ta ideja "slovenskog" patriotizma, sa Poljskom kao najistaknutijim predstavnikom "slovenstva", preplitala se, dakle, sa ideološkim shvatanjima koja su bila u osnovi barokne književnosti, pa su se u velikoj meri ispoljila i u idejnoj osnovi ovog Gundulićevog dela.

Osman je nastao iz čitavog niza komponenata, a za umetničku vrednost dela bilo je presudno što osnovne komponente nisu bile dovoljno srasle u jedinstvenu osnovu iz koje bi delo nastalo.

Za nastanak i kasnije za ocenu književne vrednosti jednog književnog dela veoma je važna osnovna ideja koju ono nosi u sebi, ali sama pesnička koncepcija i idejni stav pesnikov nisu dovoljni da neko književno delo bude zaista i veliko umetničko delo. Potrebno je da ličnosti književnog dela zaista žive svojim životom u tom delu, da doživljavaju i proživljavaju, da im pesnik da život, životnu snagu i ubedljivost, a baš toga nema u dovoljnoj meri u Gundulićevom Osmanu. I glavne i mnoge sporedne ličnosti u ovom epu više su konstruisani likovi nego životom nadahnute umetničke kreacije talentovana umetnika. Svoju osnovnu koncepciju pesnik nije umeo da umetnički realizuje u likovima epa. Svakako mu je za to nedostajalo umetničke stvaralačke snage, ali mu je pri stvaranju epa smetalo i ono u njegovom ideološkom stavu što mu je nametalo novo vreme a što ga je gonilo da neposredno zauzima stav hrišćanskog moralizatora. Taj moralizatorski stav kočio je stvaralačku umetničku snagu i pretvarao se u retoriku.

Ipak, bi bilo pravedno prema Gunduliću ukazati i na to da je jačanje uticaja ideoloških shvatanja na književno stvaranje u XVII veku dovelo i u književnosti nekih drugih naroda, na primer Italijana, do jačanja retorike u književnom delu, do kitnjastog stila u kome je karakteristično gomilanje pesničkih ukrasa, traženih reči, antiteza i preterivanja u izrazu.

Autor teksta nepoznat
Pregled književnosti s čitankom

JEZIK — KNJIŽEVNOST



... Kada se pojavilo izdanje Gundulićevog Osmana 1844. u Zagrebu, nije mu ukazana posebna pažnja, jer jezik u njemu nije bio poznat u tadašnjoj kajkavskoj Hrvatskoj. Rešetar naglašava da će se tek sa pobedom Vukove i Gajeve reforme jezika uvideti da je ovaj njihov jezik (Gajev "serbizam") isti kao i jezik Osmana. [169] No, sve ovo nije smetalo Franji Fancevu, uglednom ustaši, da ovako sudi o dubrovačkoj književnosti: "Književnost Dubrovnika rođena je iz stare hrvatske sredovječne književnosti, s njom ona je rasla i cvala" (podvukao J. D. M.). [193, 139]

Obratićemo se najzad delima dubrovačkih pisaca, da vidimo šta ta dela otkrivaju o narodnosnom osećanju svojih sazdatelja.—

Dva dubrovačka pesnika napisala su istorijske epove o savremenim događajima: Antun Sasin Razboje od Turaka i Dživo Gundulić Osmana, vezujući se i predmetom, i jezikom i svom misaonošću za svoje srpsko zaleđe. Sasin je svoj ep razdelio u devet pevanja, "razboja". On peva o stradanju Turaka u sukobu sa austrijskom vojskom kod Siska 1593 i posle, pri čemu im nesreću nanose i više sile šaljući im strašni grom, a to sve Turke snalazi "Er ždegoše slavna Savu" (sedmi razboj). Ovo shvatanje veličine svetoga Save kod svih Srba — da i Bog ruši silnu tursku carevinu zbog spaljivanja ovog sveca — najbolji je dokaz koliko su kod svih Srba, bez obzira na njihovu veru, dela i značaj svetog Save bili poznati. Sasin je upotrebio stih trinaesterac, koji nalazimo i kod Vuka ("Izrasla je vita jela na br'jeg Dunaja"). Pored tradicije i narodnih izreka, i duh srpske narodne pesme kao i njeni pesnički ukrasi preneti su u Sasinove stihove. Kao i kod narodnog pevača tu su vile, reči i izrazi "višnji", "gizdav", "mrkli", "žarki", "grozne suze", "utva zlatokrila", pa onda i ono "svi junaci kao lavi" itd. [125]

Bez svake sumnje, najdublji tragovi Srpstva u dubrovačkoj književnosti nalaze se u Osmanu Dživa Gundulića. Upravo, kako su Džore Držić i Šiško Menčetić jezičke lepote i motive pretakali iz srpske narodne lirike u svoje lirske izlive, tako je i Gundulić, kao i Sasin, iz narodne lirike i epike pretakao u svoje stihove. Samo je Gundulić otišao mnogo dalje obimnim zahvatanjem iz srpske prošlosti, praćenim snažnim saosećanjem za izgubljenim, željom da se povrati to izgubljeno i Srbima ponovo dođe sloboda. Pored ovoga, epika Sasina i Gundulića, oslonjena na narodnu epiku i drugo narodno književno blago i ukrašena svežim jezičkim i ostalim "uresima", najsigurniji nam je dokaz da je srpska narodna poezija i sve narodno kazivanje, kako ga je i Vuk zabeležio, u stvari postojalo u punom rascvatu i u vreme ova dva dubrovačka pesnika. Ovom potvrdom i onaj nagoveštaj o "srpskom načinu" pevanja, sa one dve zapisane pesme kod Hektorovića, opravdano dobija svoj puni obim i širinu srpskog narodnog umnog stvaranja, koje se prelilo po celom jadranskom pojasu baš onako kako su to shvatili, pored ostalih, Jagić i Kraus.

Gundulićev Osman ima preko 11.000 stihova, od kojih su skoro 1.100 posvećeni Srbima, Srbiji, Bosni i Hercegovini. Celo VIII pevanje ispunjeno je Gundulićevim Srpstvom. U stihovima Osmana zaustavili su se mnogi Nemanjići, "Nemanjić kuća cara", sv. Sava, Miloš, Marko itd. I za Gundulića Aleksandar Makedonski je kralj Srba. Tu je kosovski heroj Lazar, pa despot Đurađ i ostali Brankovići i njihove velmože, od kojih je i Ljubdrag, otac krasne Sunčanice, slepi otac izginulih dvanaest sinova, kroz čija tugovanja za propalom slavom tuguje i sam Gundulić. Pevanje VIII je bolna epopeja, ali i apoteoza Srpstva. Šteta je što naši filmski stvaraoci u ovim Gundulićevim rimama još nisu našli siže za jedan potresan film o srpskoj tragediji koja se protezala vekovima. Pesnik ne tuguje samo za iščezlom veličinom, već je u nju upleo i sav onaj idiličan život Srba kroz vesela prela i sela i kroz njihova kola i pesme, kroz priče o vilama i drugim maštarijama, o čemu pričaju i pevaju "raške kćeri rajske lepote". Gundulić je preuzimao "ne samo iz [narodne] poezije [...], nego i iz narodne proze". ("Ko visoko prem se penje do nizoko sasma pada".) Gundulić posebno uzdiže svoje najbliže susede Bosance i Hercegovce. On zna za Varnu, Samokov, Vitošu, Staru planinu, Nikopolje, Moravu, dok mu je Smederevo poseban izvor osećanja i misli. Sav slovenski prostor na Balkanu, koji je onako široko obuhvatio Orbin, obuhvatio je i Gundulić. Ali, Hrvatskoj i Hrvatima posvetiše Orbin koju desetinu redaka a Gundulić jedva nekoliko stihova. Zašto se na ovome nisu zadržali Kerbler, Barac, Franjo Marković, Marin Franičević, koji su podvlačili da se, od Gundulića "jačala hrvatska misao", da je u Dubrovniku u vreme Gundulića "ženski sviet govorio samo hrvatski", i kako je izvršen Gundulićev "sveukupni ulazak u hrvatsku kulturu i književnost" — a da ni rečju, ni rečju, ne pomenu Srpstvo u tolikim Gundulićevim stihovima sa tolikim ushićenjem posvećenim Srbima! Zar ništa vrednog ne nađoše u ovim stihovima, pozivu poljskom kraljeviću Vladislavu:

Skokni konja po Kosovu
Gdi ubi Miloš cara opaka,
A k bijelomu Smederevu
Pošlji kitu tvih junaka;
Duh da odahne i počine
Ukopanijeh pepeo kosti
Đurđa despota i Jerine
Kijeh zet Murat ožalosti.

(X, 193—200)?

Zar ne nađoše u Gundulićevim stihovima i onaj tako poznati zavet kosovskih junaka:

Bolje vam je smrt stignuti
I u boju s kopljem pasti
Negli tako poginuti
Bez zamjene i bez časti.

(I, 245-248)?

Kad je sve pokrila tama, Gundulić će baciti pogled na svoju Bosnu i Hercegovinu pod turskim jarmom i uputiti reči ohrabrenja svome gradu, za koji vladika Sava reče da je još on ostao slobodan od sveg Srpstva:

Još sred usta ljuta zmaja,
I nakota bisna lava
Oko tebe s oba kraja
Slovinska je sva država [porobljena].

I u svemu tom jadu i stradanju pesniku ostaje nada da će slobodu doneti poljski kraljević Vladislav i poziva ga da dođe na Kosovo, da osveti Smederevo da bi se smirile duše mrtvih Đurđa i Jerine, kako nam odjekuje iz napred navedenih stihova. Ovo Gundulićevo nadanje i ova njegova želja da Kosovo dočeka svog oslobodioca i preda mu Dušanovu krunu otkriva nam ne samo koliko je Kosovo i u vreme Gundulića bilo urezano u dušu porobljenog naroda, već i to koliko je sve to osvajalo i dušu Dubrovčana, čiji je najveći pesnik Kosovu i Smederevu dao jedno od stožernih mesta u svom najboljem delu. [7; 19; 47; 102; 158]

I ovde se moramo vratiti tom stravičnom zlu pohrvaćivanja svega što je srpsko, pohrvaćivanja prvo od strane katoličke crkve a posle Iliraca i od strana zabludele inteligencije. Ovde ćemo navesti kako je Luko Zore, jedan od retkih poznavalaca Gundulića, kao profesor zadarske gimnazije još 1869. skretao pažnju javnosti na taj pohod neobuzdanog pohrvaćivanja svega što je srpsko: "Stara bolest kod jednog dijela naše braće da krste isključivo svojim imenom i naš grad [Dubrovnik] i naše sve od reda velike književnike, učenjake", i na sve što je dubrovačko "udaraju svoj pečat [...]. Tako su tu skoro pohrvatili slavnog Ruđu [Ruđera] Boškovića i Valtazara Bogišića, a danas našega velikog pjesnika Dživa Gundulića [...]. Obzor o njemu kaže da je pisao hrvatskim jezikom i da je sam pjesnik nazivao svoj jezik hrvatskim; a na našu molbu da nam ljubezno naznači mjesto gdje bi se pjesnik bio tako izrazio, Obzor ćuti kao s[z]aliven". [118]

Taj bezobzirni pohod pohrvaćivanja, dakle, zahvatio je i daleko poznatog Rudža-Ruđa-Ruđera Boškovića, kome je životna misao bila da utvrdi kako je izgledao grb Boškovićevih predaka kao časnika bosanskog kralja, "kralja Srbljem Bosne".—

Izvor;riznicasrpska