Tema: Janko Polic Kamov - Poezija

Janko Polic Kamov - Poezija


U doba kad većina hrvatskih pjesnika romantično oslikava svoju sredinu, početkom dvadesetog stoljeća javlja se Janko Polić Kamov. Bio je to mladić pun energije i željan razviti dotad prihvaćene oblike pisanja i razotkriti život s one divlje, bizarne i prljave strane, što će Matoš nazvati lirikom lizanja i poezijom pljuckanja. U biti autor danas poznatog romana Isušena kaljuža i drame Mamino srce toliko je odskočio svojim djelom od suvremenika da ga tadašnja sredina nije ni mogla shvatiti. No, Kamovljev nastup na hrvatskoj književnoj pozornici trajao je prekratko. Život mladog pisca ugasio se tek što se brod njegova života otisnuo iz luke dječaštva u more zrelosti. Zbog toga je Kamovljevo djelo brzo zaboravljeno pa stoga sve do nedavno nije uraslo u hrvatsku književnost, već je desetljećima putovalo s njom kao izraslina. Janko Polić Kamov rođen je 17. studenoga 1886. u Pećinama pokraj Sušaka – danas je to mjesto dio Rijeke. Istjeran iz sušačke gimnazije, nastavlja školovanje u Senju, gdje u bogoslovnom konviktu proživljava svoju pubertetsku i prvu vjersku krizu u obliku pobune protiv dogmi, Boga i društvenih konvencija. Kad je protjeran i iz senjske gimnazije, prelazi u Zagreb, sudjeluje u protukhuenovskim demonstracijama pa je kažnjen na tri mjeseca zatvora. Piše već kao dječak, a njegov zreli rad počinje 1905. pjesničkim zbirkama Psovka i Ištipana hartija te dramama Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi, a završava samo nekoliko godina poslije romanom Isušena kaljuža. Polić se iskušao u svim književnim vrstama, ali on kao da stvara negaciju tih vrsta – antipjesme, antidrame i antiromane. Verizam njegova izraza šokantan je u ono vrijeme, a socijalni, antiklerikalni i anarhistični bunt teško je razumjeti. Zato je Polić usamljen i neshvaćen. Njegov nemirni duh odvodi ga u putujuće glumce, ali se ubrzo zasitio pozornice i otišao u trgovačke putnike te na kraju postao novinar. Oboljevši od upale pluća, odlazi 1906. u Veneciju, a 1910. putuje u Španjolsku i već iste godine umire u Barceloni 19. kolovoza.

Ad peccata damnatis

I
Kad istina stare dobi vijekom zatumara,
onim trenom posta laža: kroz znanost se mota vjera;
na tribunske pada riječi kiša beke sa oltara;
na laičke pljušti misli marazmički pljusak klera.
Jadno čudo! Jadno čudo! Varalica, što ne vara
i bludnica što prisiže da je čista poput lijera
i ledena usna strvi, gdje prosipa cjelov žara
i nevjera što se kune da je ona samo vjera.
Tad vjerujte Behauncu, kada stegno majke žvače
vjerujuć u svoje djelo milosrđa i pjeteta
i logiku svog želuca: nosi majku, što ga zače.
I vjerujte bistroumlju tvrdoglavog govečeta,
nepogrešnoj svetoj riječi maksimusa pontifeksa,
naduvaju svake žabe, škapulara i indeksa!

II
Vi bijednici, što vam oči pati vječna padavica,
vi mantije, u kojim se koti jedna trulež skrita -
a imate cente mesa i nemate mrve lica
i – Dante je pleo vijenac klerika i sodomita.
Vas ne pljucnuh! Ta sućut mi kroz pisaljku dah golica,
na lubanju čovjek kuca i moždane milost pita:
…. bolesnici, što im oči pati vječna padavica
i muževi, što im brišu mušku snagu ženska svita.
Svi vi! Svi vi! Amo! Amo! Vi bjedniji same bijede!
Vi jadniji samog jada! – prazna jeka praznom zvonu,
oleđeni vječnim ledom manastiri što ga lede,
napitani tuđom mukom, vrijedni niti za klaonu -
na svijet k svijetu ma stegnuli bočni remen, ma kroz škulje,
ma ko i ja rad’je goli no obuti kao hulje!!!
Celeste Aida

“Celeste Aida”, ja sam te gledo,
slušo u svili razbludnih noći,
gdje akord dršće i sijevaju oči,
u bujici nota, u strasti duše,
gdje se sve ideje u bezdani ruše
i buni se krvca i mozak se kida -
Celeste Aida! Celeste Aida!
Prvi put drhtnuh i prozreh sudbu:
jedan je trillo bitak mi cijeli,
napeta žica nervozno, sitno
i po njoj strasti prstića bijeli’…
Život ko sanja – sanja ko zbilja,
zračne mi stope – miso po blatu,
bludeća duša razbita cilja,
ovijen morom o tankom vratu.
Evo vam plača, psovki i smijeha,
sve puno, jako ko zadnji trillo,
ko živo dijete bludnoga grijeha.
Ja lutam onud, kud glas se gubi
i usnam hvatam zamirne zvuke
ko smrtna duša, što život ljubi…
I kočim uho i širim ruke,
a ona blijedi i gasne s vida…
U kriku plačem i drmam mrtvu:
Celeste Aida!! Celeste Aida!

Dan mrtvih

Hodočastio sam, mrtvi, k vama i gle, nije turobna duša moja;
misao moja nije očaj – o nije okrutna vasiona.
Pjevao bih psalme i tužio ljude;
optužba bi moja bila tužba prirode, a krivci bi bili ljudi;
plahi ko molitva, iznakaženi ko Hrist, sveti ko zduha crkvena.
Nabožan je strah njihov i bezglav ko stado ovaca;
on je ko mahnitost gladnih i prepast robova;
strah je njihov zločin i zlodjelo je dijete njihovo.
Vlažna zemljo, traci te sunca ljube i kapi te nebeske miluju:
ženo mliječnih sisa i tajni ljubavnih;
ženo plamenih stihova i ljubo nebeskog vjerenika.
Divna su djeca tvoja i zeleno je ime njihovo;
vesela su djeca tvoja i ptice su strune njihove;
mirisna su djeca tvoja i lahor je pjesma njihova;
sva si ko seljanka i nema gradskih boja na tebi;
puno je tijelo tvoje i ljubav mu je smisao;
duša ti je ko tijelo:
sva si skladna, sva si lijepa ko vječna istina.
I srnuo je čovjek:
tijelo je tvoje izbito i psovka je blagoslov tvoj;
sifilis kosti i gnjilež pluća hrana je tvoja;
mrtvo je udo ljubav tvoja i krst je zelen tvoja;
raspad su žice tvoje i tuga je akord tvoj -
zvonjava su suze – o mrtav je vjerenik tvoj i djeca su tvoja crvi.
Stovarište otpadaka i truleži, zločin je čovječji velik;
nijema je optužba tvoja, išibana puti;
grka je osuda tvoja, silovana djevice;
tragika je tvoja porazna ko smrt i bol ti nema mjere.
Pero je moje truba:
crna su djela vaša, o mrtvi;
crna ko ljubav Sokrata i odurna ko tijelo asketa;
ogromna su zlodjela vaša i nema im oprosta;
nema im oprosta i kocka je vaša pala;
mrtve su duše vaše – mrtav je uskrs!
Pero je moje truba i vasiona je jeka njegova;
smiješi se vječnost – zemlja nije umrla;
lome se krstovi i vrijeme ruši grobnice -
obijesna je pjesma moja: da žive živi!

Dvadeseti vijek

O, u kraj s dogmom, kad se mozak
u bolovima majke pati;
a kad izmilji ono živo,
na koljena gdje leži mati!
O, u kraj s dozom moralizma,
kud njegova će krenut noga:
U živoj puti živa miso
i cjelov na sve s ovkraj groba!

Dan Gospodnji

I
Tu sjedi za taj astal, pa i tu vino miri
i muški nagon dr’ti;
i mi smo orgij spleli, kad zaklesmo se bludit
intelektom do smrti.
Sve pjena, dim i prasak i žubor misli velje
i psovka sve u jedno!
Mi nismo nikad rekli da život znači glupost
i živjet nije vrijedno.
I preko tvoga uma i kujinskijeh strasti
mi iznismo probleme -
i strpasmo i glupost i pijanstvo i poštenje
u socijalne sisteme.
Pa kad ti nikne ono na razigrane usne
što pjeva ignoransu,
a ja ti gipkih uda na svojem svetom udu
zahvatam svaku nijansu -
O zatupljena kćerko iz prnjavorskih sela,
ta ja bih tebe svijo
i dizo u šir halje i s tvojih glupih oč’ju
sve, sve u mah ispijo;
i bratimio s tobom sve, što mi mladost daje,
intelekt što mi pruža…
Da živi život! Život!! U njemu da zaigram
baš rolu selskog muža!
Pa kad taj divni umnik na tvojem svetom krilu
potraži sve probleme,
nek mudrost onda klikće i strpa pasju ljubav
u božanske sisteme.

II
I tuda treska čovjek sa nozdrvama u šir,
zagnjurenim u piće
il u dim, što se diže ko svetačka korona
nad nebeštansko biće,
il povrh pora ženskih i lakomnih praznina
i omaštenih kosa…
I tuda treska čovjek o gospodnjemu danu
poraširena nosa.
I dublje dere nosom i tiska ga i tanji
i srče, srče, srče…
pa širi, što mu tijesno. – A novome o danu
tek trbusi se grče.
Finale

Gle, vidim živa tjelesa i mrtve su njihove duše;
zamro je zanos i misao rasudbe;
prostituira se duh i sterilna je ljubav bludnica;
unakazio se prevrat i perverzna su njegova djela -
grob je dom moj – veliko grobište duša.
Mrtvorođenčeta i rano preminuli – o nesretna ljubavi!
Velike vidim grobnice i zlatni su im krstovi;
mramorni su spomenici i natpisi sijevaju na njima;
krasni su vijenci i papirnato cvijeće;
bogate su haljine vaše, o mrtvi velikani.
Gle, čujem riječi pjesnika i laži tužnijeh nota;
rastrovana je muza naroda i mrtvima sklada himne.
O grobište duša, domovino moja sumorna;
pjevaju usne moje i pjesma je moja psovka;
ona je očaj i bijes i srdžba je u boli njezinoj;
kratka je i mahnita ona ko krik probuđenoga u grobu.
Doći će žive duše i prekopat će grobište naše;
hoće li naći tijelo moje i grebotine moje?
hoće li naći raščupane usne i raskidano tijelo moje?
hoće li shvatiti veličinu i grozu preminuloga u grobu?
hoće li cjelunuti zgrušanu krv ko pepeo Bruna i srce Prometeja?
neće li proždrijeti ždrijelo vremena grobište naše
i nitko već neće ni znati: i tamo su živjele duše?
O drhtava je bol moja i velike su njezine zamisli;
smrskat ću ledeni lijes i prorovati zemlju;
izmiljit će prebite kosti i velike sjat će mi oči -
Sunce je tamo i uskrs i ditirambi leprše zrakom!

Gdje si draga jučer bila

Gdje si draga jučer bila
što si mene pozabila?
Zašto nećeš k meni doći
da ti ljubim crne oči!
Tvoje lijepe očice
jesu dvije svjećice.
Tvoje lijepe usnice
jesu dvije ružice.
Čekao sam te do ponoći.
Mislio sam da ćeš doći.
Kad sam pogledao sat
otišao sam i ja spat!

Intermezzo

Polomite mi pero i sažgite hartiju;
strahote će da rađaju i priča će biti užas;
rodio se među ljudima čovjek i u društvo je zabludjela duša;
nema čovjeku mjesta među vama, o ljudi bezdušni.
Zalutao je let moj i prašume mi bijahu gnijezdo:
gledam stanove vaše i uredbe vaše i tuđe su mi ko sakramenti;
Kitty je golubica i ona će vam pričati pohot orlova;
pandža je duša moja i pojim se krvlju ideja.
Ja sam uskrsli Izrael, gdje Salamun pjeva pjesme;
gdje sijevaju oči Salome i Judita slavi orgije;
gdje Marija preko zakona rađa novoga Mesiju i raspetoga boga.
Hoće li doći ognjeno božanstvo i prosuti vatru na djela moja?
hoće li more beživotno prekriti blud duše moje?
hoće li tko zaroniti kroz more mrtveži i razotkriti mahnite nekad gradove?
hoće li tko pisati studije vrhu mene i elegije vrhu zalutale duše?
Podignite lomaču i sažgite tijelo moje;
dim će se izdići k nebesima, gdje kruže orlovi;
nema granice u bezmjerju njihovom i slobodan je njihov let.
Apsurd postaje pjesma moja i nema ludnice za mene;
ne čitajte djela moja i sažgite hartiju;
polomite mi pero – i skinite oblačine sa nebišta -
dajte mi sunce! – grozan je Osvaldov finale.

Job

Strpljivi Jobe,
gledali smo golotinju tvoju i crvljive rane tvoje i izrovano tijelo tvoje;
gledali smo prste vječnosti i nokte velikoga boga što su šarali zakonike na koži tvojoj.
Veliki zakoni, odurni ko religija Moloha i Bala, sveti ko grobišta, tvrdi ko zub Jehove.
Gubavi starče, nakazo čovječja, pergameno nebeskog krvnika;
gle, zuji smrad ko glazba raspada;
njegova je riječ duša njegova: smrad smrada, trulež truleži;
i velike riječi milje s pogane njuške:
ponizni, pokorni.
Gledo sam te ko dijete, koščati Jobe, i morao sam cjelivati gubu tijela tvojega
i smrad duše tvoje;
truli sveče, dostojni proroče tiranskoga boga;
tvoj je bog sramotan ko knuto, postidan ko šibe;
vjernici su njegovi odurni ko cjelovi izbitog paščeta i pokloni birokrata;
vjera je njihova brutalna ko udo bika;
duša je njihova gubava ko tijelo tvoje.
Ponizni Jobe,
sjedalo privilegija i pljuvačko bogova,
tvoja je misao mrtva;
mrtva je misao tvoja, mrtav je čovjek;
ime je tvoje strvina – da žive gavrani;
Hosana, mrtvi Jobe! – gotova je pjesma moja.

Krst

Bijah dijete golcato i meko,
uzdrhtano kraj prozora,
na obali našeg mora,
gdje se ljube do dva svijeta,
gdje se vjere do dva diva
i cjelivu onom punom
atmos gdje se odaziva.
Ljubio sam šum ti divlje,
vjereniče strasni,
i sa njega lijetah s dušom
kroz kraj onaj krasni:
kroz vrleti, kroz šikarje,
gdje se bura vere. -
Bijah dijete na obali,
gdje se do dva diva ljube,
gdje se do dva svijeta vjere
u cjelovu, što bez mjere
sve od strasti pjenu baca,
bijelu kano mlijeko.
Uzdrhtano kraj prozora
bijah dijete golcato i meko…
Krstili me bijelim znojem,
što se iskri i bacaka,
u šumljavi, u lomljavi,
gdje se gubi riječ svaka,
tek će put da puti pljuska
ko sadička ljubav muška
zapjenjena, uzavrela,
i krvava, luda, gola,
poljupcima plamenijem,
poljupcima – bola.
Ja sam slušo krik u noći
vjerenika dvoje,
bijelom pjenom s jednog pljuska,
što se znoje.
Vrcale su kapi one,
kapale u lice,
šibale mi gordu glavu
pobješnjelo, nemilice,
i derale kožu blijedu
i srtale pored mozga -
u ogromnom svom jedu
pojile me dugo bijesno
polijećući obijesno,
vitlajući vlažne kose,
prodirući kroza halje -
Bješe da mi dušu nose
više, dublje, nekud dalje.
Ja sam kršten kapljam znoja
ljubavnika i sadika,
bez umira, bez pokoja,
u ponoćje divljeg krika -
ko krvavi cjelov skepse,
ko ideja skitalice,
ogladnjelog, jadnog lica,
umornijeh kosti,
proganjana nemilice,
bez sućuti, bez milosti,
bez korice suha kruha,
poispala, trula ruha,
išćerana s ljudskog društva
po nalogu redarnika.
Ja sam kršten kapljam znoja
ljubavnika i sadika,
bez umira, bez pokoja,
u ponoćje divljeg krika.

Kad kroči smrt

Ogromna ko svjetlo sunca,
nijema kroka, šira, dublja,
ona stupa sa vrhunca.
I stupajem ljudstvo gazi,
svija, grči
i glusijem onim prstom
put si krči.
Pa kad treneš vjeđam crnim,
kad zjenica nešto žudi,
da po svijetu leti, ludi -
jedva smogneš trpku psovku
i mišjim se mozgom ganeš:
zapo sam u – mišolovku!
Šarali su svi preko nje
i bacali čarne boje
ko pjesnička topla rima
kad nam pjeva ljube svoje.
Svu ljepotu, čar i dragost,
lakokrilu, punu sreću:
sve su oni povezali
a u kožu magareću.
I vezahu crna slova
i skladahu riječi laži
i onud su ljudstvo slali
da si zadnje boštvo traži.
I kada već vjeđa pada
i prst je sve tiska niže
i kad zjena prestravljena
nervozasto kožu liže
u cjelovu bolne strasti,
s molitvama plamenijem
i kad duša strahom pita:
o spavam li ili bdijem? -
iza spalih onih vjeđa
umišljene redaš boje
i grkijem šaptom tepaš:
boštvo moje, boštvo moje…
A ono se gubi negdje
i izmiče brzim letom
ko ljubavna topla priča
kad zahiriš nerve sjetom.
I mrmoriš trpkom žuči:
kud li ono mladost svene…
i hvataš se njenih skuta
i pružaš joj usne zdene.
O zalud ti plamna miso
sa nemoćnim, spalim udom,
i zalud ti pljuckat prošlost
sa osamnim, crnim bludom!
Ona stupa krokom noći,
kad se gasnu nebni krijesi
i kad žali sveta duša,
što je nisu takli grijesi.
A nad ovom crnom sferom
svjetla lete u obijesti
i u letu čar ih ljudi
i ispija mrkost svijesti.
To je prštaj, prštaj strasti
- vragoljasto, toplo, tečno -
što će tresnut pjanim klikom:
Sve je krasno, sve je vječno!