Tema: Juraj Kastelan

Juraj Kastelan


Jure Kaštelan rođen je u Zakučcu kraj Omiša 1919. Gimnaziju je polazio u Splitu, a Filozofski fakultet u Zagrebu. 1940. objavljuje svoju prvu zbirku Crveni konj (s ilustracijama Ede Murtića). Poslije rata u kojem je sudjelovao na strani lijevih snaga, nastavlja studij te obavlja niz uredničkih i književničkih dužnosti. Od 1949. radi na Filozofskom fakultetu, a 1955. brani doktorsku disertaciju o lirici A. G. Matoša. te zatim dugi niz godina radi kao predstojnik katedre za teoriju književnosti. Nekoliko godina boravio je i na pariškoj Sorbonni kao lektor hrvatskoga jezika. Nakon umirovljenja 1980. postao je redovni član HAZU, a do smrti je obnašao dužnost ravnatelja Instituta za književnost i teatrologiju HAZU. Umro je u Zagrebu 1990. Izvorište Kaštelanova pjeva počiva u snažnome jastvu, koje je, unatoč težnjama za njegovim ograničavanjem, oduvijek bilo ishodište i temelj pjesništva. Ono se kod Kaštelana pokazivalo kao zamišljeno, snovito i nježno razdvajanje drugima spoznatih pretpostavki čovjeka i svijeta. Radi se o bogatom svijetu nastalom na presjecištu ontoloških, ontičkih, društvenih i individualnopsiholoških pojmova zbilje. I kod njega se poimanje zbilje sabire u pojmu zavičajnosti. Više mu je stalo do potvrde puta u prapočelo, do Iskona negoli do zatvaranja u arcanum kakve potvrđene, sve ako i potrebne istine. Svijetu Kaštelan pridaje svojstva rata, ljubavi, slobode i smrti – kao unutrašnjeg kozmosa njegove poezije. Njegov opus u sebi sabire gotovo sve poznate potencije hrvatskog pjesništva pa i onog antičkog. Možemo tu pronaći pjesme akcentaske, silabičke, akcentatsko-silabičke, besjedovne i sintagmatske osnove, kao i pjesme u prozi. Jure Kaštelan objavio je šest pjesničkih zbirki, kao i nekoliko grafičkih mapa (u suradnji s raznikm grafilarima i ilustratorima): Crveni konj (1940), Pijetao na krovu (1950), Biti ili ne (1955), Malo kamena i puno snova (1957), Skopje u tvojim očima (1964), Otvorena pjesma (1976), Divlje oko (1978), Zavjet za epetion (1984), Sve plavo, nebeski plavo (1989). Umro je 1990.

Ako sam val

Ako sam val u ovom moru
Što se nikad ne umara
Zar sam živio zaludu
Kada i oblak oluju stvara?
Delija nisam, stid me, samac
I sjeta moje korake prati
Sve imaš zemljo i vrtove i gradove,
A ovu nježnost ko će ti još dati?

Cetina

(Zapisano na kamenu)

Nije to nikakvo čudo,
ali, pogledajte je:
potopljeno selo
i ljepše klisure
od bilo kojeg grada.
Brza je
i mirna je.
Pogledajte je,
kad se suton okupa:
tri ovce na otoku
i jedno magare.
I sve je potopljeno.
Samo jedan jablan
gleda svoj stas
u vodi…
Nije to zato
što Cetinu volim;
ali, ovakvog grada
još nisam vidio.
Bože moj, – Cetina!

_______________________________

Čarobna frula

Javi se u meni riječ
I brizne kao voda živa.

O uzak mi je ovaj svijet
Za oganj što ga čelo skriva.

Ne znam mu izvor. Neznan zvuk
Zvijezdano u meni zvoni.

O uzak li je neba luk
za krilo što ga nemir goni.

Jadikovka kamena

Vratite me u gromade, u klisure, u spletove gorja.
U zakone vječnosti moje djevičanstvo.
Bacite u mora, u oceane, gromovima predajte me.
Vladari zemlje, mir i san mi dajte.
Neka vojske vaše ne zvone kopitama.
Neka suze ne teku.
Izvadite me iz pločnika i ulica, iz pragova tamnica i katedrala. Neka me munje i bure biju. I zvijezde
da me krune.
I ti, ruko koja dižeš dlijeto,
ne daj mi život čovjeka.
Ne daj mi srce i razum i oči
koje gledaju.
U mramorna mora, u sne i magle vratite me.
Vladari zemlje, mir i san mi dajte.
I ti, ruko koja dižeš dlijeto, ne budi me.
Ne daj mi oči koje gledaju zločin.

Jablani

Prema osnovnoškolskoj zadaći
U mome selu ima puno jablana.
Oni rastu uz potoke i uz rijeke,
u vodi se previju ko jegulje.
Moje je selo lijepo, jer ima jablana.
Jablani su visoki do neba.
Mene majka zove, mene majka voli:
jablane, evo ti vode, jablane moj.
Najviše jablana ima u mome selu
u njima se tice gnijezde
u njima se zapliću oblaci
i zvijezde kroz njih jezde.

Krv i bura

Razrezao sam žile na oštrom staklu sna.
U mojoj krvi zrcale se nebesa.
Ovdje na Balkanu, na Savi, na Jadranu
i gavrani su siti mesa.

Ogledala strave ukažite sliku
bez uza i oko vrata.
Krv, krv, krv moja vrišti
u ovoj zemlji Hrvata.

Otvorio sam žile i svojih riječi
krvavo sjemenje.
Zvizdi, šiba, udara bura.
Ječi kamenje.

Konjic bez konjanika

Iščupajte mi srce.
Usko mi je u grudima.
Iskopajte mi oči.
Neka putuju ljudima.
Neka viču u krvavu korotu
On je živ
On živi
Neka tamnicama i ulicama šapnu
On je živ
Neka brodarima i kamenim selima kažu
On je živ
Neka hitrim konjima i brzim pticama jave
On je živ
Neka suncem zablista i zvijezdama zasja
On je živ
Neka znaju djeca i trave i vuci u planini
On je živ
Grobarima onima koji iz lubanje piju neka govore
On je živ
On živi

Lumin

Od davnina u davnine
iz daljina u daljine
tinja
gori
treperi
za konja u planini za lađu na pučini
za sjene mrtvih za zjene živih
sveto
ulje
maslinovo

Lanci na rukama

Kuda iz ovog mraka, kako da nestanem,
Ispod ovih oblaka, kako bez daha da panem?
Kuda iz ove žice, kako iz ovog zida,
Iz ove tamnice bez okna i bez vida ?

Dođe mi u san sva nasmijana -
Izvori bistri mjesto lica,
A ruke – gledaj, negledana -
mjesto slobode steže žica.

Dođe mi u san, ja snova nemam,
umjesto oka dva crna mraka.
Mogu li mirno tebe da predam
neugledanu prije smaka?

I svuda kuda dani
Četiri gola zida
I svuda kuda noći
Četiri gola zida
I noći i dani
Četiri gola zida.

Dođe mi u san – blijesak sunca -
Mokra od mora, bijela od žala,
A ruke – rastvoreno jedro
Iznad nemirna, nemirna vala.

Pa mi vjetrovi opet nose
Pod krilom kitu ružmarina
I ronioci zlatokose
Školjke, ključeve snova i dubina.

Djeco, pjevači sviju zora,
Gle, vilin-konjic na bridu jave.
Što treba više, golišani,
Od zemlje i neba iznad glave?

Vojske, vojske!
Vojske, vojske
preko neba, preko zemlje,
preko rijeka, preko brda
- Bježi, brate! – Kuda?
Kuda?
Oganj, oganj!
Mrak i oganj – plamsa voda
Kolje bog i kolje đavo.
- Kuda, kamo, jadna glavo?
Krst i nož u istoj ruci.
Kolji, tuci. Kolji, tuci!
- Kolju vuci.
Kuda? Kamo? Spasa nije
Iz krvave Krvavije.

Našto kletve i jadikovke -
Od riječi neće sunce sjati.
Našto molitve, čemu psovke?
Što je pod nožem – sve će klati.

Nanese rijeka, izbaci noć
na obalu, na ruke dana
jedinu ljubav, nju koju volim,
punu uboda, punu rana.
Na obrazima gledam požar,
na mrtvoj usni selo svoje,
a nasred čela, gdje je kuršum,
sve žive i mrtve drugove moje.
Dok imam ruke, zar mogu dati
da živu braću u oganj vode?
što može, što može na put stati
čovjeku žednu slobode?