Duša

Zašto plačeš,draga, svu noć i dan ceo.
Izgubljena sreća još je uvek sreća!
I taj jad u duši što te na nju seća,
To je jedan njezin zaostali deo.

Ne daj mutnoj suzi na sumorno oko:
Sreća nikad ne mre, i onda kad mine.
Taj eho kog jedva čuješ iz daljine,
To još ona zbori u tebi duboko -

U samotne noći kad zalosno šume
Reke pune zvezda, gore pune sena…
Do sluha ta pesma ne dopire njena,
No duša je sluti, čuje i razume…