Tema: Kosta Racin - Poezija

Kosta Racin - Poezija


Rođen je 22. decembra 1908. godine u Velesu. Potiče iz siromašne porodice. Njegovi roditelji Marija i Apostol, nisu imali novca da ga školuju, pa je 1918. godine morao da napusti redovno školovanje i počne da uči grnčarski zanat. Njegova želja za obrazovanjem je bil velika i on je počeo da se samooborazuje. Godine 1924. došao je u dodir sa marksizmom i postao član SKOJ-a. Prvo literarno djelo koje je Racin napisao bili su “Sinovi gladi“, na srpskom jeziku, a djelo je objavljeno 1928. godine u zagrebačkom listu “Kritika”. Zajedno sa pjesnicima Đorđevićem i Aksićem, Racin objavljuje 1932. godine u Skoplju zbirku pjesama na srpskom jeziku, pod nazivom “1932.”, čime na velika vrata ulazi u srpsku književnost. U isto vrijeme, Racin objavljuje i druge pjesme, priče i članke sa različitom tematikom. U člancima sa istorijskom tematikom, sve više istupa kao zaštitnik makedonske nacionalne stvari. Jedina samostalna zbirka pjesama “Beli mugri” (“Bijele zore”) objavljena je u Zagrebu 1939. godine, na veleškom dijalektu, i istovremeno zbog svoje dijalekatske i komunističke konotacije, pridobija veliku popularnost u narodu u Vardarskoj Makedoniji, gdje se sve više osjeća sukob srbizirajućih snaga i onih snaga koje bi forsirale poseban vardarski makedonski dijalekt i poseban makedonski jezik uopšte. U leksici i pravopisnoj formi, Racin je pod jakim uticajem Krste Misirkova i na neki način ova zbirka postaje osnova za kasnije kodificirani makedonski književni jezik, koji je takođe baziran na veleškom govoru. Kočo Racin bi se u širem smislu mogao smatrati i bugarskim piscem, budući da je napisao 6 neobjavljenih pesama i na bugarskom književnom jeziku, kojim je vladao.

Berači duvana

Na kantaru hladnom tučem ga mjere,
a mogu li da izmjere
naš duhan, našu muku,
naš slani znoj!

Na kantaru hladnom tučem ga mjere,a mogu li da izmjerenaš duhan, našu muku,naš slani znoj!
Od rane zore jutara ljetnjih
do u kasno doba večeri zimskih
on gladno pije tugu našu
i znoj i krv i snagu svu.
Žut – žutim čini naša lica blijeda
i žutu nam gošću u grudi nosi.

U jutra rosna, u praskozorja svježa
pognuti u polju rodjenom
zaneseno mi ga beremo
List po list kidaj,
list po list niži,
list po list prevrći, pritišći,
list po list nježno i tužno redaj
i u dugi niz od kapljica znoja
i nade s kletvom i zelenim jadom
s pogledom tvrdim u očima mutnim
po krhkim listovima, žutim ko zlato
priču gorku života prokletoga
naniži bezglasnu a tako jasnu.

Balada o nepoznatom vojniku

Negdje u polju bitoljskom,
žalosna vrba tuguje
pod vrbom grob bez oznake,
u grobu vojnik nepoznat.

Leži od rata svjetskoga,
leži i već se raspao
silna ga tuga izjela,
zašto je ovdje pogin’o.

Kraj njega nikoga nema
tek nebo plavo nad njime
i zemlja pod njim šutljiva
nad grobom vrba žalosna.

A tamo u gori zelenoj
u bezbroj raka snivaju
junaci slavni narodni
za zemlju svoju umriješe.

U ponoć kad se nad njima
grane od bola svijaju
planinska bistra jezera
ko svjetlost silna blistaju.

Tad vile iz njih izlaze,
nečujno jedna za drugom
i grob do groba pohode
junake dižuć u kolo.

I kad svi već obidju
tu vrbu, tužnu, žalosnu
junaci sami zastanu
neznanca brata dozivlju;

“Neznanče, more, ustani,
u kolo hajde sa vilama!
Zora zori, pijetli će
selo uskoro buditi!”

A on iz groba romori:
riječ po riječ čemernu:
“Podjite braćo’ braćo, idite,
ne mogu s vama u kolo!”

Tko umre za domovinu,
za pravdu ljudsku, za slobodu
on kod vas, braćo, ne umire,
on s vama živi, druguje.

Vi njemu pjesme pjevate,
pjesmama vi ga žalite
svi se vi tako radjate
i svi tako umirete!

A ovdje – zašto padoh ja,
zašto me kuršum pogodi,
zašto me zemlja pritisnu
za koga ludo poginuh?

Kažite braćo, kažite,
kažite pa prodjite,
nište me neće dignuti,
moja smrt je – crna smrt!

Plaču – a kad se u selu
prvi pijetli javiše,
vile u goru nestaše
junake svoje vodeći!

Polje je pusto ostalo,
jutro bez zore svanulo
u polju vrba žalosna
vojnika žali neznanog.

Dani

Kao na vratu đerdani
niza kamenja studena
tako na pleća dani su
legli i pritisli.

Jesu l’ to dani – jesu li
težačke muke goleme.

Ustani jutrom ranije,
vrati se noću kasnije,
ujutro radost ponesi,
navečer tugu donesi.

Ah, proklet nek i ostane taj
život pasji, užasni!

Rodi se čovjek – rob budi,
rodi se čovjek – skot umri,
skotski mi život prolazi
za drugo, tuđe bogatstvo.

Za tudje bije dvorove
kopaj si crne grobove!

Za sebe samo muči se,
za sebe samo pati se
niži si đerdan dana svih,
niži si alke kovane,

niži si lanac željezni
što oko vrata guši te.

Elegija o tebi

1.

Jučer podjoh, prošetah
Kroz ovu goru zelenu,
Ispod stabala visokih,
Po ćilimu sjena širokih.

Prolazih nijem, zamišljen
Pognut, mrtav, zanesen
Teška mi tuga u srcu,
Težak mi bol u grudima.

Hej more, goro zelena!
Hej more, vodo studena!
Ptice pjevaju – ti plačeš,
Sunce grije – ti tamniš.

Ako već kosti sakrivaš
Hrabrih, mladih junaka
Tu što leže pod tobom,
U ovoj tamnoj dubravi
Zašto i pjesme sakrivaš!
Zašto u tebi drveće
I grančice na drveću
I listovi na granama
Šumore tiho, tugovno

2.

Tamo gore, čak na nebu
Zora rudi, zemlju budi,
Dan se plavi, širi krila
Krvava se toči svila.
Tamo zora crvena je
Srce moje tuguje mi.
Iskopajte dubok bunar,
Izvadite hladne vode,
Natopite ljute rane
Da ne gore da ne bole.

Zoro zlatna i rumena!
Zoro slatka posestrimo!
Ti mi rudiš na sve strane
Da l’ ćeš jednom zarudjeti
Iznad gora iznad dola,
Iznad rijeka, iznad polja
Iznad moje domovine?
3.
Dva brijega, oba strmine
S brijega na brijeg tanak most,
Pod mostom voda zelena
Teče bolne rane pere.

Teče od pamtivijeka
I nova i sve novija,
Teče, ali ovdje patnje
Stare su i sve starije.

Hladna teče, vuče sobom
Nosi sve što pred njom stoji,
A na obalama život
I korov je zarastao!

Teci, oj vodo studena!
Teci i mrvi obale!
Teci i nama kroz srce
Zar krv i nama ne teče?
4.
Skotski je, skotski život nadničarski
Zazidan u crno,
Do skota smo poniženi
Na ovom lijepom svijetu.

Tko nam to polomi bijela krila,
Krila galebova bijelih?
Tko nam to zamuti izvore bistre,
Izvore duša čistih?

I ko razdvoji, i ko razdvoji
Čovjeka od čovjeka zidom?
I ko učini, ko učini
Čovjeka čovjeku robom?

To čovjek od čovjeka
Stradava
I muči se
I bježi
Od kolijeve do groba!
5.
Ti da pamtiš, ti da znadeš
I na umu uvijek imaj
Ti si radnik, kao radnik
Padati ćeš, dizati se.

Ako oluje klete stignu
Ako sunce jarko grije
Putevi su ispred tebe
Borbu biti, boj voditi.

Kao što je i smrt vječna
Tako borba dugo traje.
Al’ od smrti silnija je
Borba na svim putevima.

Jutro iznad nas

Iz daljina se plavih viju
sunčeve zlatne zrake.
Iz daljina se plavih liju
jutarnje rose vlage.

Po dugim, mekim širinama ravnim
magla se tanka vuče
a po selima zaspalim – malim
šumor tajnovito huče.

Šumori – u srce tugu toči
za crne zemlje roblja,
šumori tajno za mrtva polja
za sela i gradove – groblja.

Eh, ove duge širine ravne!
Eh, ovi jadovi pusti!
Surovi ugarca, mrtvi i tamni
slomljene masline grana.

Po njima znoj se ljudski puši
i tijelo krvavo cvili
u njima nikada radosti nema
a sunca radosnog ima!

Kopači

Kida se crna noć!
Ruši se stijena – mrak!
Pijetli u selu poju
I zora već zori
Nad brijegom u krvi se mije
I tamu sve više pije
Silan,
Svijetli
Dan!

Probudite se umorni
Kopači i kopačice
Trudni narode
Crnoga rada!

S motikom na ramenu
Za koru suha kruha,
Po putevim strmim,
Po poljima ravnim
U zapaljeni dan
Krenimo i mi,
Mučenici vječiti!

Zemlja Bogumilova
Mekana i rahla
Nabubrila za rod,
Napaćenom dušom čeka
Na udarce vaše
Motikama oštrim
Po glogu, pelinu, po draču!

Na posao!
Na rad!

Prekopajmo meko
Polja naša rodna
Mak, duhan, žito
Da rode blagorodna.

I kroz brazde krive
Propustimo vodu
Za rižu mladu
I zeleni šaš.

Na posao!
Na rad!

Da rod bogat rodi!
Da nikne život nov!
Na pepelu gloga i pelina
U vatri plamtećeg jada!
Da žile puste kor’jenje duboko,
I plodovi da šiknu
Visoko, visoko
Slobodno u zrak!

Oremo ralom
Zemlju našu zlatnu,
Zlatnu i bogatu!

Na pepelu gloga i pelina
U ognju vatre i jada!

Da prestane i nestane
Tužna tuga golema
Za goli život
Čovjeka što
Posta skot.

U ovoj hladnoj zori
Odjekuje pjesma naša
Udaraca združenih
I biju srca mlada
Ispuni ih tuga, čemer i jad!

Od svih muka teških
Ne vidjesmo bijeli dan,
A od suza gorkih vrelih
Neće život naš postati
Meden i bolji.

Na posao!
Na rad!

Mi nismo sami
I nismo samo ovdje
Nas ima po cijelom svijetu
Bezbroj miliona
Naroda crnog rada.

Nek bude sretan dan
I korak nam prvi
U novi, prvi vijek!
Jeknut će silna jeka
I bljesnut će sunce zlatno,
Svugde u svijetu
Nestaće sram i ropstvo
I život početi nov!

I rijeke će poteći
I breme će odvući
Te smrti vječite!
Rijeke živih
Probudjenih snaga
Kopača, kopačica
I svih napaćenih
Golih, gladnih
Diljem zemlje!

Kida se crna noć!
Ruši se stijena – mrak!
Pijetli u selu poju
I zora već zori
Nad brijegom u krvi se mije
I tamu sve više pije
Silan svijetli dan!

Lenka

Otkako Lenka ostavi
razboj i tanku košulju
lanenu, nedotkanu
i na nanulama otide
duhan da redi zlaćani
lice se njeno promijeni,
na oči joj pale obrve,
a usne se bolno zgrčile

Nije Lenka rodjena
za duhan pusti, prokleti,
za duhan žuti otrovni
za grudi – kite rumene!

Prva je godina minula
kamen joj srce pritisnu,
druga je godina minula
bolest joj grudi razdera.
Treća je pak godina
zemljicom Lenku prokrila.

I noću kad je mjesec mlad
svilom joj grob ovijao
vjetrić je tiho nad njome
žalosno, tužno jecao:
“Zašto mi, zašto ostade
košulja nedotkana?
Košulja bijaše darovna…”

Лeнкa

Откако Ленка остави
кошула тенка ленена
недовезена на разбој
и на наломи отиде
тутун да реди в монопол –
лицето и` се измени
веѓите паднаја надолу
и усти свија кораво.
Не беше Ленка родена
за тија пусти тутуни!
Тутуни – жолти отрови
за гради – китки розови.

Прва година помина
грутка в срцето и` легна,
втора година намина
болест ја в гради искина.
Трета година земјата
на Ленка покри снагата.

И ноќе кога месечко
гроб и` со свила виеше,
ветерчок тихо над неа
жална и` тага рееше:
„Зошто ми, зошто остана
кошула недоткаена?
Кошула беше даровна…“

Oproštaj

Ne rekoh li ti, ne rekoh li ti
na rastanku našem?
Ne čekaj me, ne žali me
Beograd je neman, tamo ja sam rob,
po tudjim kućama snagu ja ostavljam,
snagu svoju u nesita usta stavljam,
a kući – kući se vratiti neću,
neću piti oči tvoje
neću grlit’ tijelo tvoje
daleko negdje suha ruka
za tobom će, Velo, pusta moja muka,
ispružena ostati…

Znam da đerdan ne nižeš više,
znam da miraz svoj ne vezeš više,
znam, Velo, sve je ostalo pusto -
jer ti si, Velo, nadničarka kleta!
I duhan sadiš i duhan nižeš,
duhan tužno u stanici slažeš,
spominješ me i žališ me jošte
dane – kletve teške redaš -
Veličko, draga, drugarice zlatna!

Ali čuj me, Velo, što sad ću ti reći!
Ne žali me, Velo, i ne kuni me, jadna!
Očima bljesni – podigni oči,
Oči tvoje drage koje dušu pale!
Onaj, Velo, što sve nam odnese
Taj ostavi nam vijek tamniji od tamnog
za muku – ali i za borbu.
Takvih kao i mi još mnogo ima!

Radosti goleme – ima, ima
radosti duboke u tami,
svijetli, Velo, u žar se stopi -
u borbi dušu grob ti ne prima!