Tema: Kosta Racin - Poezija

Sinovi gladi

… Ničeg nemam… sin sam gladi:
kroz svet, na telu svom, nosim njen žig.
Ni oči nemam: pogledi mi razum lede,
a usta jazbina za po koji jezivi krik.

Prezrenje i smeh nagrada mi je od sveta
i amorfno ćutanje prirode, zemlje i neba.
O, zašto to?… O, meni je samo meta
skitnja i svet i komad suha hleba.

Mržnja moja plod je mojeg bdenja,
strpljenje moje krije užas moći.

Seljačka muka

Pored njiva, pored bara,
pored niskih obala
voda teče, voda nosi
seljakove muke teške,
njegove suze i jadove.

Pored njiva, pored bara,
pored niskih obalavoda teče,
voda nosiseljakove muke teške,

njegove suze i jadove.
Izvor voda izviraše,
plodno polje zalijevaše
plodno polje rod rodilo.

Noću zar je kuga išla,
zar je s njiva plod ubrala
pa je hambar ost’o prazan?

Sunce svijetlo svijetlilo mi,
gora mi se zelenila
a u gori ptica pjeva.

Kamen mu je na grud’ pao,
zmija mu je kosti stegla
srce sela – uvijek tužno!

Tko to sipa, tko to rosi
ovaj mraz što sve pokosi
po njivama pšeničicu
grozdove po vinogradu?
Pa se žito ne zeleni,
pa se groždje ne rumeni,
pa od puste muke seljak
sreće nema – do vijeka!

Sva ova rosna i vlažna jutra
u grudima tinjajuć’ kopne,
kopne i kao bura poju
i kao oganj žare.

Tuga

Zar nema života, zar nema
ljubavi za život veliki,
ljubavi za život ljudsku
u svim grudima argatskim?

Zar nema srca – zar nema
srca – srca nad srcima,
srca – širinama širokog

srca – dubinama dubokog -
ceo svet da primi, pa da je
za ove grudi premalo?

Zar nema svetlog dana, zar nema
dana nad danima,
dana – da je samo argatski -

dana – visokog kao sunce visoko,
dana – širokog kao more široko
sunce da zaustavi pa da stane
i vreme začuđeno:

pucaju obruči srca
i leprša crvena zastava,
srca koje se otvara
i širi širom široko .
ceo svet da zagrli!

Ta ne znaeš li

Денот ли дојде тој да се мери -
мерка му нема, а в градите длаби
без да се запре, без дно да најде
не тага а клетва, и в очи матни
и не сакајќи сама да се дига
фуријата.

Кантарот носи лисјето златно
а в гради луто далгите беснат
на жолтата мака – на жолтиот тутун

Tatunčo

Ne kuni me, ne žali me!
Ne niži mi nizu kletvi!
Kamen težak život mi je
A još teži život mi je
Na narodne svete riječi.

Ako kuću ne sagradih
Šimšir vrata povisokih,
Cijeli svijet je kuća moja
Bratski srce što otvara
Srce – vrata ponajviša,
Srce – kuća ponajšira.

Ako ženu ne dovedoh
Ko’ đul’ ružu u odaju
Vjernu, dobru, mladu ljubu
Ne kuni me, ne žali me:
U borbi mi drugarica
Suncem sjaji, suncem trepti!

Ako godine mlade
Po putima, po drumovima
U mladosti gorkoj izgubih
U oči mi pravo pogledaj:
Ti li bijaše taj što pjevaše
“Hajduka majka ne hrani…”

I ako ne umrem doma
Već tamo gdje zmije sikću
U borbi iskre što se sjaje
Blago reci duši ovoj
Ima zašto duša da je!

Тутуноберачите

На кантар студен со туч го мерат
а можат ли да го измерат
нашиов тутун – нашава мака
нашава солена пот!

Од темни зори на утрини летни
до никоа доба на вечери зимни
тој гладно пие тагата наша
и потта и крвта и снагата ни.
Жолт – жолти прави лицата бледни
и жолта гостинка у градите носи.

По утрини росни, по мугрите пресни
наведени ничкум по полинја родни
зачмаени ние го береме.
Лист по лист кини
лист по лист нижи
лист по лист превртуј, притискај,
лист по лист милно, таговно реди
и на долга низа од капки пот
и надеж со клетва и зелена јад,
со корав поглед на очите матни
по кревките лисја жолтозлатни
прикаска горка на живот клет
нанижи безгласна а така јасна.

Kosta Racin, Berači duvana