Tema: Luko Paljetak - Poezija

Luko Paljetak - Poezija


Luko Paljetak (Dubrovnik, 19. avgusta 1943) je hrvatski književnik akademik. Autor je brojnih zbirki pesama, knjiga za djecu, naučnih studija, članaka, eseja i antologija. Rodio se i odrastao u Dubrovniku u kojem živi i radi. Studirao je hrvatski i engleski jezik na Filozofskom Fakultetu Sveučilišta u Zadru gdje je kasnije i radio kao asistent. Bio je reditelj i dramaturg Zadarskog kazališta lutaka te jedan od urednika Zadarske revije. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu odbranom disertacije, Književno djelo Ante Cettinea 1992. godine. Vrstan je prevodilac s engleskog, francuskog i slovenskog jezika. Između ostalih preveo je i neka od djela Chaucera, Shakespeara, Byrona, Wildea, Joycea i Prešerna. Preveo je (zajedno sa Zlatkom Tomičićem) i zbirku pjesama makedonskog pjesnika Konstantina Miladinova . Stalni je član HAZU-a i dopisni je član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti (SAZU). Član je i brojnih književnih udruženja u Hrvatskoj i inostantstvu i dobitnik mnogih nagrada i priznanja. Urednik je časopisa Dubrovnik koji izdaje Matica Hrvatska ogranak Dubrovnik.

Čovjek koji pjeva

Promatram iz dalčka čovjeka koji pjeva
a ne čujem ga, mogu izmislit bilo koju
pjesmu i stavit mu je u usta jer on zijeva
samo, bar što se mene tiče, a ipak meni
možda je namijenjena ta pjesma, kad je cijeni
toliko da je pjeva za sebe sav u znoju
nevidljivom također, koji se ipak cijedi
i meni jer ga gledam s naporom što ga stvara
ta udaljenost moja i njegova, u zraku
nastaje iznenada večer i možda vrijedi
uputiti se tamo, do njega, možda vara
oko me, ili čovjek, taj, koji pjeva, laku
namjestivši mi klopku u kojoj, kad mu priđem,
čeka me njegov (?) glas

Građa

ništa bih bio da te ljubio nisam, nitko,
i zato ja te molim da budeš sve i svi;
nije to povijest, niti politika, to vrijedi
više od tog i manje od tog, jer posve čitko
stoji da mi smo građa od koje su i sni;
kako god bilo, nema spasa, što slijedi slijedi.

Jeke

Svatko je samo nalik na svoju ljubav,
pa ako ptica voli ljubav joj ima krila,
ako se vole djeca ljubav je puna stida,
nesretna ljubav nikad ne zna za cjelov ubav,
(daleka čežnja zvijezda uvijek je takva bila),
ako se slijepci vole i ljubav nema vida.

Kad rastopljeno sunce potpuno cvijeće smami
i svaka grana zjenu presretnu suncu pruža
i kad se ljulja lišće u plesovima sreće,
cvijet jedan plane za sve što ostane u tami,
za sve što nije cvalo i nikad cvasti neće,
u jednoj ruži gori beznadno mnoštvo ruča.

Kada nam, ženo, usne u cjelov padnu vreli
tad ljubimo i za nas i ljubimo za one
što s usne nikad nisu ludilo vruće sašli,
u nama susreću se svi što se nisu sreli,
u visibabi jednoj sve druge nijeme zvone,
u jednom maku traju svi drugi prošli zgasli.

Sve što mi šapćeš, ženo, to nije samo naše,
srebrna ptica pjeva za mnoga nijema grla,
netko je mnogo prije pio iz iste čaše,
mnoge je davne stope poslednja stopa strla,
kad zagrle nas tuge, i nepoznate suze
uz ove naše skupa niz lice sporo puze.

Mnoge se davne jeke u jednoj pjesmi spletu
i mnogo toga ima još tu neizrečeno,
u tebi i u meni, u spaljenome ljetu,
i čeka nova usta i nova ljeta, ženo,
taj oganj nismo samo mi užgali u krvi
pa ipak mimo svega mi zauvijek smo prvi.

Koljenski otoci

Pao je snijeg jer nebo ne pada, nebo pada
samo u tvoje oči, sjeverno nebo s mnoštvom
pataka koje lete ka tvojim koljenima
koja se dižu kao otočje neko negdje
dolje u toplim južnim morima gdje su školjke
novac a banke banke podataka i služe
za pranje protupravno stečenih užitaka
i kapitala koji na pijesku gubi ime
i prelijeva iz jednog pregiba se u drugi;
prepone preskačem ti u trci kojoj cilj je
na mjestu gdje cilj ě jest, sve drugo nema mjesta
nego je svugdje kao u snijegu nebo, ovo
koje je s njega palo samo u tvoje oči;
na otocima tvojih koljena tu sam palma
kokosova što njiše tvoj glas je dok mi nešto
govori na tom nekom narječju što je mnogo
starije nego šum valova oko tebe,
pretpostavljam da kada prevede ga se s jedne
na drugu stranu, što je gotovo nemoguće,
značenje mu je: čovjek koji je, snijeg na glavi
noseći, doplivao do netom otkrivenih
Koljenskih otoka

Kondicionali ljubavi

Mogao bih te ljubit na vrhu svakog lista
i latice što pada od svoga cvijeta teža,
na rubovima bijelih oblaka i na rijeci
što tiho ime nosi, na mjesecu što blista
na zemlji kao tanjur svjetlosti (da bi djeci
koja od želje nebo postaju bio svježa

igračka), ljubit bih te mogao na vrh krova,
visoko na planini, u magli gdje je tijelo
i samo magla, medu ribama koje hrupe
uzvodno, na dnu mora na galiji, uz jelo,
u ponoć u zvoniku, na rubu mokre klupe,
na čavlima, u knjizi između tijesnih slova

i oštrih kao staklo, mogao bih te zbilja
ljubiti usred kuće što gori i na rubu
ponora i u zraku dok letiš kao pljeva,
u rudniku i usred mesoždernoga bilja
prašumskog i na devi dvogrboj i na zubu
tvrđave s koje ljude bacaju i dok lijeva

kiša što nikad neće prestati, i na zvijezdi
da i to kažem, koju izaberemo kockom
slučaja bacajući novčić na kartu neba
i sjevernog i južnog, na križu i u mračnoj
ulici mogao bih ljubiti te, a ja te
ljubim na ovoj staroj postelji, koja škripi

i, vjeruj, nema bolje

Ljeto

S pticama nešto nije u redu ovog ljeta
previše ima srca u zemlji, mnogo ljubi,
kraljevski ljiljan raste a nigdje nema kralja
između dvije usne dolina ruža cvjeta
naoštrio sam ruke i vadim te iz ralja
pohlepne ove noći i govorim ti: šuti
ne kazuj da si žena, ne noćas kad se grubi
krikovi zvijezda traže u zraku a mi skromni
hodamo tako tiho da trava i ne sluti
i bojimo se svakog vjetra ovako lomni

Mi

umrli svi su, ali i živjeli su svi;
između svih tih mi se ljubimo kao ludi
pomalo, jer ni jedne ni druge nismo spremni
slijediti, nema takvih da čine to što ti
i ja učiniti smo sposobni, kao ljudi
kojine žele priznat ni jedan zakon zemni.

Nešto čemu je ime baš to

Za savršeno jutro savršene i stvari
i riječi morale bi biti u svome čistom
poretku, kao lišće koje će, nakon zime,
osvojit opet granu taktikom onom istom
kojom se i ti služiš, pa ipak nešto kvari
čistoću jutra, nešto čemu je možda ime
baš to – ta savršenost

Ne čuješ …

Ne čuješ jer ti glas, koji ti druge stvari
govori, uho sasvim osvaja kao bludnik
kreposnu dotad, zrelu gospođu, daješ rukom
znakove da se niste razumjeli, da kvari
vika kristale zraka, žudiš za onim zvukom
u koji možeš ući kao u stari rudnik
napušten, vjerujući da još se može naći
ono što drugi nisu, tako i ljubiš, cijeniš
krůpicu dijŕmanta na jeziku, u hrani
i starim cipelama, zbog toga put je kraći
nego će potrajati potraga, ali dani
postaju dugi, nekom znakove daješ, pjeniš
od napora se da im objasniš da ti glas,
koji ti druge stvari govori, ne da čuti
ni njihov glas ni tvoj, ni sebe, ali sve je
uzalud: oni viču toliko da tišina
postaje savršena, i tako čuješ sve