Tema: Luko Paljetak - Poezija

Nepovratna

pijem iz “nepovratne boce” (to čitam na njoj),
nepovratno je dakle i piće to i tren
u kojem pijem, ipak povremeno bih htio
vratiti bar kap te tekućine što pri danjoj
zvijezdi je manje slatka nego kad okus njen
dopuni ona noćna, zbog koje sam i pio.

Oda zahodu

Zahode, pjevat o tebi hoću,
slavnija rupo od svake rupe,
usluge tvoje danju i noću,
čekaju golo rumeno dupe,
muhe što oko tebe se kupe
kolo su drevnih, usranih Muza;
počast ti daje i moja guza!
Zahode, vrli kraljevski trone,
do tebe stope katkad su teške,
kad vjetrovi se kroz crijeva gone
tad plaćaju se najmanje greške,
i car ti ponizno prilazi, pješke,
riješi se tada svih carskih uza;
počast ti daje i moja guza!
Primi je blago, dobrostiv budi,
neka je tvoje naručje stiska,
osrednje tovno govno ti nudi,
kao oboa trubeć, bez piska;
najljepši ukras tebi je driska,
a prdac njoj je tek anakruza;
počast ti daje i moja guza!
Ti stihova si knjižica cijela
i svatko može seruć pročitat
na zidu tvome sabrana djela;
čija su? to i ne treba pitat,
guzobris svaki jedan je citat
a sraćka sonet dirljiv do suza;
počast ti daje i moja guza!
Otmjeno tebe zovu i WeCe,
i klozet za Gospodu i Dame,
koliko tu se začelo djece,
mekši si ti od najmekše slame,
parfemi tvoji leptire mame,
i one dugih i kratkih bluza;
počast ti daje i moja guza!
Zahode vječni, zahode javni,
kako je divno u tebi kenjat,
biti nastavljač, mali, a slavni
vječnoga sranja što neće jenjat,
sve će se, govno neće se mijenjat,
ti si mu carstvo, čmar mu je ćuza;
počast ti daje i moja guza!
Zahode poljski sa šupljim srcem,
ne može tebe nitko prešišat,
pozdravljam tebe dvostrukim prcem,
u rupu srat ću, u zrak ću pišat,
možda ću katkad u mraku zbrišat,
prekratka ti je hipotenuza;
počast ti daje i moja guza!
Zahode sretni, izvore znanja,
živjet ćeš vječno, sve dok je sranja!

Prva stranica

Opisati bih htio strašne i lijepe čase
koji uslijedili su, iako znam da malo
shvaćamo u množini događaja što nisu
događaji za mnoge, jer vrlo mi je stalo
kako će, kad sve prođe, izgledati, kad zna se
jedva i kako bješe; kao kad sâm na visu
stojiš i u dolěni, pod maglom koja leži,
pokušavaš prepoznat mjesto zlog čina, stranu
ulice, stranu svijeta, smjer kreveta i kretnju
ruke niz tijelo, ili – zadatak još je teži! –
utvrdit mjesta slasti mňgūće ili prijetnju
takva života; jedem prikladnu zato hranu,
nemrsnu, dosta zelja što pažljivo ga treba
očistiti od lišća slučajnog koje zapne
o srp, od lišća mnogih razloga, ništa ruka
ne smije drhtat, noge još manje, hljeba
svježeg se treba klonit, i bilo kakva zvuka,
dapače i tišine: ono što uho šapne
zbunjuje dušu, čvrstu i spremnu, koja čase
strašne i lijepe želi opisat, čase koji
uslijedili su s onim lijepim i strašnim koji
prethodili su potom

Pjesma malenog

Malen sam, ali ja bih još manji htio biti,
zaista, jer bih tako razvio neke važne
nutarnje osobine, htio bih biti manji
od puža koji pijan kroz vinograd u vlažne
večeri pjeva pjesme koje bi mogle biti
i meni repertoar; htio bih biti tanji
od leptirova krila i djevičnjaka, meni
ne treba veličina u svijetu gdje se pada,
ni let u nebu čistog olova, volim crva
koji kroz kosti noge, što ga je tko zna kada
zgaziti htjele, ljupko zvižduće, kao prva
svemirska violina, u njeogovoj se sjeni
svejedno može vjetar osjetiti, ili strasni
jutarnji miris ruže; velik sam bio dugo
i dosta, koža mi je na glavi poput kože
tabana ili bubnja, od trenja, još su jasni
tragovi pomicanja nebesa što se množe
i dijele uvijek s nulom koja i nije drugo

nego je krug na vodi što mu je tvorac žaba;
ali ja još bih manji, još manji htio biti,
ne žaba – punoglavac!

S drukčijom namjerom si došao

S drukčijom namjerom si došao ovdje, kratkom,
opipljivom i točnom, odatle počni, prije
napravi nacrt, čvrsto ogradu stisni, cvijeće
ne kupuj, beri usput, nemoj se služit slatkom
izlikom da će mjesec izići, nitko prije
izgubio se nije na takav način, neće
ni poslije se, to je prednost za kojom žudiš
od samoga početka, ono što misliš reći
prevedi prije nego progovoriš, nek traži
onaj te tko te želi naći jer to i nudiš,
tu svoju izgubljenost, samoću koju veći
nego si daruje ti ne zato da te tâži
nego da tebe čuje napokon, kao sebe

Sva povijest

Sva povijest sudjeluje u tome kad te ljubim,
i spominju se dični kraljevi koji nose
imena, kao biljke u nekom krasnom vrtu,
latinska, beskonačna, i kao duge kose
ljepoticā u noći padaju kiše škrtu
nudeći nama glazbu dok tijelo tvoje rubim
s namjerom da te sasvim odredim prema svemu
što želi prisustvovat u tebi s davnim nekim
právom i možda željom neutaženom, gledam
gradove koji leže zauvijek tvojim mekim
rukama uhvaćeni i gotovo ti ne dam
disati, ne dam piti i prepuštam te nijemu
i savršenu drugim trenucima i drugim
pažljivim postupcima, i moje brojne greške
postaju divne, sušta vrlina kojom tješim
usnulu tvoju zebnju, sjenama tebe dugim
pokrivam kao lišćem iz kojeg vise teške
povijesne zagonetke; ja treba da ih riješim,
a kako, kad te ljubim? a kako kad te ljubim.

Stvaranje

jednoga dana bog je prosuo s neba punu
kutiju novih sjajnih spajalica i zatim
razasuo na zemlju hrpu papira, raznih,
bijelih, neispisanih, spajalice dva po dva
hvatale su, po redu, htijući spojiti ih,
nastale tad su knjige, leptiri, i nas dvoje.

Tvoje poglavlje

Toliko lišća pada i morao bi knjižar
postati, knjigoveža, u sveske ovo štivo
razasuto uvezat za one što će proći
ovuda druga pisma slijedeći, kao križar,
što nosi mač i oganj ulazi sunce živo
u ovu šumu, tvoje poglavlje sve do noći
ostaje otvoreno, zatim red po red pada
čitava epizoda, unatrag sve se počne
zbivati, kao ljubav jer ona uvijek vraća
na granu list, u krevet djevicu, ali sada
toliko lišća ima pod nogom, nitko točne
naputke nema nego sadržaj svatko shvaća
po svome, samo blijedo nagađajući tko bi
mogao biti onaj koji je kadar sve to
počiniti, tolike ljepotice osvojit,
protivnike tolike smaknut, jer tebi evo
uspijeva jedva ovaj poduhvat što ga lišće
zasipa da što prije izgubi mu se trag

U vrijeme kada se svijet stvarao

Došla je jesen, došla i ptice su bez srca
ostale, ništa drugo ne mogu sada osim
otići dok im trešnje ne vrate ga jer bozi
bave se samo geometrijom, sjenu kocke
dvostruke pomno prate trodimenzionalno;
kod mene obratno je, jesen je došla, srce
ne napušta me, ali bez sebe ostao sam
prateći tebe kao što seljak prati oblak
strepeći cijelo vrijeme dok grožđe ne ukrca
u kola, dok pod noge ne stavi ga, težinom
tijela u mošt u ništa pretvarajuć’ ga kao
što činimo nas dvoje, čas noga a čas grozd,
u dvostruku se kocku pretvarajući, sjenu
trodimenzionalnu bacajući na plohu,
nekada besprijekorno ravnu i izglačanu,
a sada sličnu nekoj naivnoj slici svijeta
u vrijeme kada svijet se stvarao, ali vina
već bilo je da njim se korigira ta slika
zbog koje bozi rado vole uzviknut: ptica!,
nakon što bljesnu munjom nalik na turiste što
škljocaju onom svojom idiot-kamerom

U svakom slučaju te volim

Volim te uvijek
I kad se budiš
I kad na licu šminke nemš
I kad si ljuta i kad se čudiš
I kad bez mene na ples se spremaš
Uvijek te volim
Hoću da znaš
Volim te ne znam kako da odolim
U svakom slučaju te volim
U svakom slučaju te volim
Volim te kada si blijeda i sjetna
I kada bore imaš na licu
Volim te kad si divlja i sretna
I kad u ruci držiš pticu
Kada ništa nećeš da mi daš
Volim te ne znam kako da odolim
U svakom slučaju te volim
U svakom slučaju te volim
Volim te uvijek
I kada sanjaš
Kada ne pišeš mi kad te nema
Kada od mene stalno se sklanjaš
Volim te kad si posve njema
Kada šutiš poput ribe baš
Volim te ne znam kako da odolim
U svakom slučaju te volim
U svakom slučaju te volim
Volim te uvijek
Čak i tada
Kad ne volim te
Kad si sama
Kad večer pada iznad grada
Volim te kada se praviš dama
Kad ne voliš me kao sada
U tome i jest život naš
U svakom slučaju te volim
U svakom slučaju te volim