Tema: Mak Dizdar - Poezija

Mak Dizdar - Poezija


Mak Dizdar je rođen 17.10. 1917. godine u Stocu, gdje je završio osnovnu školu. Početkom tridesetih godina prošlog stoljeća odlazi u Sarajevo putevima svog starijeg brata Hamida, koji ga je uveo u kulturne krugove. U Sarajevu se druži sa lijevo orijentisanim intelektualcima, a postaje i prijatelj pjesnika Tina Ujevića, koji tih godina živi u Sarajevu. U početku stvara pod uticajem socijalne lirike, pa kao devetnaestogodišnjak objavljuje svoju prvu zbirku Vidovopoljska noć (1936). Nakon toga radi kao novinar, poštanski službenik, pa potom i novinski urednik. Poslije Drugog svjetskog rata radi kao urednik u Tanjugu, Oslobođenju i izdavačkoj kući Narodna prosvjeta. Od 1952. godine profesionalni je književnik. U tom periodu počinje njegov puni stvaralački poetski period: pojavljuju se poeme Plivačica (1954) i Povratak (1958), zbirke Okrutnosti kruga (1960), Koljena za Madonu (1963), Minijature (1965), Kameni spavač (1966), izbor poezije Ostrva (1966), Poezija (1968), Modra rijeka (1971). Priredio je zbirku Stari bosanski tekstovi (1969). Bio je glavni urednik Života od 1963. sve do smrti, 1971. godine. Dobitnik je mnogih nagrada među kojima su Dvadesetsedmojulska nagrada BiH, Zmajeva nagrada i Zlatni vijenac Struških večeri poezije. Umro je u Sarajevu 14.08. 1971.

Buđenje

Školjka na pješčanoj obali poče
u suncu da se sjaji
Zbunom lovorike i bajama javi se
sjeverni vjetar
Na limunovu stablu zamirisa jače
bijeli cvijet
Sve prisutnije se tada čuše glasi
drevnog vremena
Galebovi evo već dugo kruže okolo
budućeg kretanja
U srebrnoj pjeni probuđenog mora
izda se boginja
Krajnji je čas zbiljski shvatiti
vlastitu odsutnost
I zakoračiti u one neizvjesnosti
provalije
U samom
sebi

Dažd

Trebalo bi opet naučiti
da slušamo kako dažd pada pada
Trebalo bi se odkameniti
i poći bez osvrtanja kroz kapiju grada
Trebalo bi ponovo pronaći
izgubljene staze od one plave trave
Trebalo bi u obilju bilja
zagrliti panične makove i mrave
Trebalo bi se iznova umiti
i sniti u jasnim kapima ozorne rose
Trebalo bi onesvijestiti se
u tamnim vlasima neke travne kose
Trebalo bi načas stati
sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati
Trebalo bi se konačno sastati
sa već davno odbjeglim vlastitim srcem
Trebalo bi se odkameniti
i proći bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada
Trebalo bi htjeti
i svu noć bdjeti slušajuć kako dažd pravedni pada pada pada

Dan odmora dan sedmi

Knjiga postanka
Glava prva

U početku ti stvori nebo i zemlju A zemlja bješe bez obličja i pusta
I bješe tama nad bezdanom
I ti reče Da bude svjetlost I bi svjetlost
I vidje ti da je svjetlost dobra I rastavi od nje tamu
I svjetlost nazva dan a tamu nazva noć
I bi veče I bi jutro Dan prvi
Potom stvori nebo I namjesti prestolje svoje na njemu
I bi veče I bi jutro Dan drugi
I stvori zatim suho i nazva ga zemlja a zborište voda nazva more
I reče da je dobro Pa zemlja pusti travu i bilje što ponese sjeme
I drvo poče da rađa plodovima
I vidje ti da je dobro I stvori sunce i mjesec i zvijezde
Da vidjela bude danju i noću
I bi jutro četvrti dan I ti stvori ribe u moru i ptice na nebu
A peti dan stvori na zemlji sitne i krupne životinje i zvijeri
I ti vidje da je to dobro I reče
Da načinimo čovjeka po obličju svojem kao što smo i mi
Čovjeka koji će biti gospodar od riba morskih od ptica
nebeskih i od stoke i cijele zemlje i svijeh životinja
što miču se po zemlji
I stvori ti čovjeka po obličju svojem Stvori muško i žensko
Stvori ih i blagoslovi i reče
Rađajte se i množite se
Tada ti pogleda sa svojih visina na ono sve što si stvorio
Pogleda zadovoljno Lijevom se rukom pogladi po bradi
a desnom po trbuhu I reče
Gle
Ovo je dobro veoma
I bi Dan šesti
A ja pogledah okolo po zemlji
I vidjeh gdje voda zemlju proždire
Gdje sunce vodu pije vidjeh
Gdje zemlja vatru bljuje
Vidjeh zvijer na zvijer da ide
I čovjek čovjeku krv da proliva
Ja vidjeh zločin na sve strane
Ja vidjeh zločin koji ti stvori
Jer okusih plod od drveta znanja
Ja vidjeh jer oči mi se otvoriše
Pa zavriskah
Nije to dobro Nije to dobro Nije
Ova tvoja zemlja
Dobra je samo za tvoje kamenje
To bijaše dan sedmi Dan odmora

Gorčin

Ase ležit
Vojnik Gorčin
U zemlji svojoj
Na baštini
Tuždi
Žih
A smrt dozivah
Noć i dan
Mrava ne zgazih
U vojnike
Odoh
Bil sam
U pet i pet vojni
Bez štita i oklopa
E da ednom
Prestanu
Gorčine
Zgiboh od čudne boli
Ne probi me kopje
Ne ustrijeli strijela
Ne prosiječe
Sablja
Zgiboh od boli
Nepreboli
Volju
A djevu mi ugrabiše
U robje
Ako Kosaru sretnete
Na putevima
Gospodnjim
Molju
Skažite
Za vjernost
Moju

Hiža u Milama

Djedovska tu hiža bi stvorena
Krepča da krepost
U srcima
Ostane

Pa neka je zato vazda otvorena
Za doste drage
I velikane
Srčane

Za sve pod nebom dobre ljude
I za sve dobre
Bošnjane

Za sve vojnike u velikoj vojni
Što vojuje se
Protiv
Vojne

I raznih drugih golemih zala
I inih silnih
I sitnih
Zlica

Za sve one što u vijeku bježe
Iz svoje hiže
Koja im se
Ožeže

Iz širokog ognjenog kruga
U kojima zapaljene
Lomače
Leže

Ispod visokih krvnikovih vješala
I križnih
I kužnih

Za sve one koji se opekoše
Jer k suncu dalekom
I velikom
Teže

Za sve one što pravu riječ
U pravi čas
Rekoše

I na stazi krvavog ishoda
Što ruku im
Otsjekoše

Za riječ da hljeb je hljeb
Da vino je vino
A voda da je
Voda

Za one kojima su meso smudili
I ognjenim pečatom
Čist obraz
Žigosali

Oni koji se vazda pozivaju
Ne samo na zakone zakonika
Nego i na zakone
Milosti
Božije

Za one kojima su jedini jezik
U grlu iščupali
Jer datu riječ
Nijesu
Odali

Za one koji su bez suda osuđeni
Da umru na repovima konja
Između dva crna klika
Dvojice crnih
Konjika

Neka je ova djedovska kuća
Vazda i širom
Otvorena

Za one koje su sa svetih oltara
Provanse i Lombardije
Zare i Rasije
I Arkadije
Proklinjali

U omami teškog tamjana
U bornome zboru
Krstova i
Mačeva

U tome gorkome koru
Riječi od Kuzme
I od Damjana

Za one koji su trikleto kleli
Jer još ih nisu
U svome mlinu
Samljeli

Neka je djedovska velika kuća
Uvijek i širom
Otvorena

Za one koji nikada ne mare
Za starostavne
Ni za nove
Care

Koji ne mare za kralje
Niti za bane
Ni bojare

Za njihova moćna blaga
Za dukate zlate
Za dinare
Za te
Zle
Pare

Neka je otvorena za sve ljude
Što mitnice ne minu
Al mitničare
Ne mite

Nego ih uvijek jasno i javno
I ruže
I kude

Neka su vrata djedovske hiže
Širom otvorena

Za one što na mučnom ročištu
Znaju za riječ
Blagu i
Čistu

Za riječi koje su jednako dane
Za one daleke i neznane
Kao za one uz skute
Što su nam
Bliže

Za one hude što život bez jala žive
A život im se
Povazdan
Ruga

Neka je otvorena za neznanog brata
I neznanog
Druga

Za one koji u tmici svoje tamnice
U čami svog čamovog tijela
Zbog toga pate

Žudeći da slovo ono bude
Za svekolike
Ljude

Da se svi oni konačno
Sa tim slovom
Zbrate

Neka je djedovska hiža
Širom otvorena
Posvunoć i
Povazdan

Za onog što davno je već pošao
I sada po tmuši gazi
Veoma trudan
Iz daleka

Al zna da stići će jednom budan
Tamo gdje
Nekto ga
Čeka

Neka je zato djedovska hiža
Otvorena
Širom

A ako li kto ta vrata kreposti
U sebeljublju svom
Nenadno
Zatvori

Neka se hiža djedovska do temelja
Sori i sruši
U mojoj
Duši

U obor čađavi neka se obori
Neka se u gar goli
I pepeo crni
Neka se
U veliko ništa
Neka se
Satvori

Neka se u njoj
Kao u satanskom logu
Izlegu skorpije i zmije

(Oprostite svi vi
koji ste kleti i prokleti
Na ovoj kletvi kletvenika

Ali hiža djedovska
Bez milog gosta i dosta
Hiža moja ni hiža tvoja
Nit hiža djedovska više nije)

Iskaz petog svjedoka

I šta da ti pričam dalje Trebalo je
Već da krenemo iz naselja Uz pratnju
Najstarijih staraca i male djece
Žene su određene za klečanje pred Čekanjem
Pred djevicom i sinom Trebalo je dakle
Da krenemo Tad začu se Anatema je bilo Raspra
Ni sad se ne zna Ko započe je prvi Ko
Prihvati Ko podgrija Ko
Nastavi
Tek
Sjećam se Kao da je sad bilo
Sjevernjak je rekao kako se
Riba lovi najbolje na Sjeveru A Južnjak
Da Sjevernjaci ne znaju ni riba šta je to
Da li je Ljeto ili Zima
Da l’ ljubav ili Mržnja
Sprva su ljudi sa Zapadu u osmijeh gornju usnu krivili
A Istočnjaci mudro lule pušili
Ali i oni svoje prednosti
Ni mačke Ni miševi
Najzad istakoše
Zaboga zar kod nas zaboga Sunce naše prvo ne izlazi
Zar kod nas zaboga naše Sunce prvo ne zalazi
Pokušao sam i ja Jedan od rijetkih da
Pređu predem Koliko je važno i nije važno
Koliko je važno
Da li se Zemlja okreće oko Sebe
Oko sebe se okreće I oko sunca
Koliko je važno ovo naše More
Ovo more Uz obalu Uz plimu Uz Oseku
More ovo i ove Ribe
Koliko je važno
da razmrsim Pokušao Vjerujte I pametno
I pametno i ludo Al’ zamrsim još
Dok nisam glavu najzad bacio
Kroz ovaj crveni zid među masline
Kroz ovaj tužni prozor
Među dlanove
Al raspra tim ne presta Kavga
Žešća posta čak
Za crve i dijane
Za meridijane
Za karavele
Za paralele
I pokaza se da strasti uzaludne
Nema samo Istočnjak
Da vlast ne drijema Da ima je
I gdje se ne sije Da ima je
U oblijesku U vrijesku U tresku
Ne samo Da ima je Ima Ima
Ima specifičnost mnogih Klima
O kojima svakako voditi računa treba
Ozbiljna Fauna fantstična Bujna
Vegetcija biljna Al i tu
Razlika ima nekih Na plohi istog Neba
Tako na primjer da Jugozapad nije
Jugozapad samo Bistro i čisto
jer ima jugozapad Jedan i jugozapad Drugi
I jasno je kažu da nije to sve jedno te isto
Postoji tamo tako Jugozapad Zapadni
Jugozapad Južni Kao na Sjeveru
Kao na Istoka što se zna
Za Sjeveroistok
Upravo za Sjeveroistoka
Dva
Sjeveroistok istočni
I Sjeveroistok Sjeverni
I tako dalje
Sve dalje
Visoko
Niže
Daleko
Bliže
Od Stare Atike
Do nove
Matematike

Šta se sve desilo na kraju
I sami ste već čuli I više sad znate
Neki se sad nalaze u Paklu A neki u Raju
Nekim su razbili samo Glavu
A nekom i Gnjate

Čamci su se rasušili

Mreže proglodali miši

Sad hodamo po tuđoj uri
Bez svjetla
Bosi
Po buri
Po kiši

Jedno drvo

Tamo na kopnu
Među drvetima

Tamo na kopnu
Imao sam
Drvo

Jedno drvo sa granama
Sa lišćem u granama
Sa pticama
U lišću

Njegovim stablom
Ja sam se kleo

Pod njegovom krošnjom
Ja sam plakao

Imao sam jedno drvo
Među drvetima

A sada nemam
Drveta

Ne mogu njegovim cvijetom
Da se zakitim

O njegovu granu ne mogu
Da se objesim

Jutro u stablima

U silnoj sitnoj prašini
Što osipa se sa palog vodoskoka
Na dlane moje vrelog maka
Ocvale grane mraka već zrelog
I rane prerane i vrane
Od skoka što nikad pasti neće u slasti
Cvijet smijeha iščezlog Žive želje bose
I ima vlage drage dubina tamnog oka
I otrova vlati još budne jesenje kose
I nešto od ruku povjerenja što nose i vode
Kad brode u zvijezde što prkose
Za plavom onom pravom
Što javom postati neće Pa za kog onda
Krv ova Za kog drsko cvijeće
Noge ove uboge što nekad lomno klecaju
Al lomne nikada ne kleče
To vlasnistvo tanko onoga što voli
I kad psuje I kada moli svjetlost obećanu
I kada je prošla Od rijeke neke velike
Eno je Uspravno teče
U vječnom skoku okrutna Za sebe i za me
Ni mutna Ne Ali odsutna Od sebe nikud ne uteče
Pa čekanje uzaludno veže nas ludo Steže
I jednako boli
Jer rodi se ovo jutro u stablima i ne srodi
Dvolično kao i proteklo veče

Kolo bola

Kolo bola od dola do dola
Koliko bola od kola do kola
Koliko jada od grada do grada
Koliko greba od brega do brega
Koliko krvi od usudnih rana
Koliko smrti do suđenog dana
Kolo bola od dola do dola
Koliko bola od kola do kola

Kolo do kola od bola do bola…