Tema: Mak Dizdar - Poezija

Krug

Seni
U ovom hodu pod zvijezdama hladnim prolaznici smo trajni
na pohodu zvijezdi svojoj Al samo si ti ona koja jezdi
na mom nebu Čas večernjača sjajna što obećava zoru
čas zornjača umorna što nudi budući veče
Kad staneš da odahneš i zemlja staje
samo mirisno bilje otrovno i slatko i kovilje i smilje
udiše tvoj dah i ne prestaje za ljepotu otetu
bez krika i rana volšebno da baje da raste kad se predaje
U sumnji toj priklona pravog znam da nisam sam
nadajuć dlane i suncu i munji
al’ smiju se sebi svi oni što kriju
da vole kad love pregršt cvijeća plavog
te izvjesna je od pitanja mnogih neizvjesnost samo
Ovamo tu rijeku što zaprepastila si juče svojim bijelom tijelom
i na plač potonji na tu kajnu jeku kazala si srca laka
i jaka neka vode teku neka samo teku neka
mjesto da se vratiš i da platiš tajnu
U sobu što posivjela je beznadno u preranoj dobi
ušla si danas i gle kobi njine sve stvari oživjela
zaboravljeno ogledalo je palo i odmah se dalo
probuđene stvari sad pamte te i zbog tebe pate
Tamo si i tu Posijana Ko u drevnoj bajci
iz lužine mrtve svoju pticu stvaraš a viteza živog u stamen kam pretvaraš
pa čemu onda ja da se nadam što rekli bi pjesnici i davni i slavni
valja da šutim i da se ne jadam i šuteći tako
u ljubavi vječnoj i vječno da stradam
Da kleknem neću Da reknem zbogom poslovno i jasno
bilo bi i uzaludno i kasno
jer desilo bi se meni ko vjerniku svakom sa njegovim bogom
tebe da našao bih gdje kročio god nogom
u svakoj travci u svakoj javci u svakoj varci
Središte si strašno što širok krug oko sebe stvara
ja trunka sam nemoćna što bijegom svakim sve dublje taj krug otvara

Kompas

Gore je Polarna zvijezda
A dolje Venera

Onamo Vjetar sjeverni
A tamo južni

Ko će mi kazati gdje je
Pravac Ljubavi
A gdje
Pravac
Smrti

Labud djevojka

Rekoh joj
Od devet dveri zar nisi otključala devet
Od devet odaja zar nisi otvorila devet
Od devet kovčega zar nisi otklopila devet
Od devet pečata zar nisi
Otpečatila devet

A ona
Ona će meni
Otključah devet dveri
Otvorih devet odaja
Otklopih devet kovčega
Otpečatih devet pečata
Ali ne otključah
Ne otvorih
Ne otklopih
Ne otpečati
Pečat
Tvoga
Srca

Dadoh joj znak ključa

A ona zaklikta
Gle ptice one ??to juri k zelenoj gori
Gle ptice one zelene
Ispod oblaka

Pogledah i ne vidjeh

Tada ona reče
Znaj da je tajna broja devet
Tajna labud djevojke
Čik stigni me

Pretvorih se u sokola

Al Labudica je već bila stigla za oblak
U zemlju gdje je oko sokolovo
Mrtvo oko

Ljeljeni

Bilo im je krivo što ne odgonetnuše jezika
kojim bi mogli razgovarati sa stablima u šumi
(Njima
Ljudima)
Pa donesoše ognjeve i spališe šumu do korijena
te iz nje izletješe vitorozi ljeljeni u trku
(I rastrkaše se na sve čcetiri strane)
Gonili su ih bezdušno u hajci što je rasla
ali se oni posakrivaše vješto u iskrslo kamenje
(Koje ni vatra ne mogaše da opepeli)
Tu se utisućiše i mladi sad uporno čekaju
da nova šuma naraste i da se ponovo nasele
(U ono okrilje
Iz zapamćene priče iščezli otaca i djedova)

Modra rijeka

Nitko ne zna gdje je ona
malo znano al je znano
iza gore iza dola
iza sedam iza osam
i još budje i još luđe
preko mornih preko gorkih
preko gloga preko drače
preko žege preko stege
preko slutnje preko sumnje
iza devet iza deset
i još dublje i još jače
iza šutnje iza tmače
gdje pijetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga
I još buđe i još luđe
iza uma
iza boga
ima jedna modra rijeka
široka je duboka je
sto godina široka je
tisuć ljeta duboka jest
o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna
ima jedna modra rijeka
ima jedna modra rijeka
valja nama preko rijeke

Mjesec

Iz guste tame dana na umoru iznikao je
ponad naših glava mlad i nježan lik mjeseca
Sada plovi cijelom širinom svoga neba
budeć iz snenosti one koji su sebe izgubili
Prije no što se umori na tom sjajnom putovanju
i prije nego što u svom rašćenju izgubi korak
(i dobije okolo svih svojih strana
bijelu i srebrnu kosu)
Urezi njegov znak u mekoj bijelini miljevine
kako bi mogao što vjernije upiti u sebe sliku
Svoje neizrecive boli i nade

Most

Sanjah
da ću jednom
izgraditi
Most
do sunca
al od želje
osta

temeljac

u dubini
srca

Maslina

Ove zapisnike mučne o krvi u utrobi ne treba prezreti
Oni ne odaju samo mrak jednog dana i tupost noći jedne
Oni ne prodaju samo nepravdu sudija i prolaznost činovnika
Oni su krcati sitnih užasa Svireposti
Baš toliko sitnih da ih ne zapazimo odmah
Krupnih baš toliko da ih ne ponovimo nikad
u ovom nastojanju morem da oblozimo grudi
nebom da umijemo već umorne oči

Ta slabost je u plašt vjecnih zakona umotana
I smiješnom nije dovoljno da se smijemo
Paragrafi ti traktati iako nisu od kojih
zastaje dah u plućima zvijezda
ni obični računi zaista nisu malog bakalina
Što o prolaznosti činovnika sad i da govorimo
ako je glupost nevolja vječna
Bacio sad dakle tu prokletu glavu kroz tužno među dlanove
I to je bilo jedino tad što moguće je ina ćkalj je Čkalj ipak koji lektira dobra

Vinovnici i njihovi psi na uzici
kroz rešetke sam gledao
udisali su vazduh
otetim alejama

Sad
kad otpuzale su
i mnogo otrovnije kiše
i prošli vijekovi kroz korijenje straha
dosije ovaj treba li da spalimo
On istina čkalj je Čkalj ipak koji lektira dobra može da bude
na času botanike
u hladu masline
ove u vrtu

pod kojom se pjesak legije rimske odmarao
povlačeći se pred nadom plavookog
pod kojom su vitezovi jezika stranog pravdu dijelili
pod kojom su ustali protiv pravde
grablje po maču
kmetovi poljički
pod kojim je izdahnuo
tvrda zemlja
duboko more
crveni u ranama
u času kad su prestali da lupaju crni u doboše

Prošao je dakle prvi veliki rat
Prošao i prošli
I nastalo
vrijeme
već
buduće

Sve pakosti i čavle s ružama i kikotom zajedno unijeti treba u naše čitanke
da se zna kako ni ruže samo nisu svjetale nam
kako ni čavli u jagodicama svakodnevnim nisu ubili nas

No nije dosta za istinski klik
za istinski krik
samo to
Preostaje nam da osvojimo za ove vode što ih na sve strane sa svih strana još mute
više bistrine za gledanje u duboko
preostaje nam da otopimo ovaj kamen na srcu

Od masline ove na obali treba se zato učiti
Korijenje plodonosno treba pružiti do uma zemlje
U krošnju zelenog vjekove treba združiti
treba osvojiti sunca koliko ga ima
Ne treba se bogamu ni roditi
ako se ljubiti ne zna
Masline kažem treba saditi

Masline treba saditi

Svuda

Ostrva

Sprvog su ostrva bila od preja crvenog i biserja
Bila su ostrva od pitkog domaha i bliskog dna
Od lišća su bila ukusnog Od vjetra Konačnog raskršća
Ostrva bijela od sunca
Topla od srca
Slatka od sna
Sada su ostrva na naše stope skrvila
Ako nas i ne bi možda u čeljusti mržnje smrvila
Ne bi nas ostrva kao nekad
Od samih nas više
Skrila
Ostrva pod prstima čudnog buđenja
Ostrva za našim kamenim plačem
Ostrva oko našeg stalnog ceđenja
Ostrva na klatnu sata i pod otiračem
Ostrva koja će biti i koja su bila
I ostrva ona što su se
Samo snila
Ostrva Ostrva Ostrva
Ostrva svuda oko nas
Ostrva blaga i draga
Ostrva i ova i ona
Ostrva
Što su se
Ostrvila

Putevi

Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu
Ideš prema meni. I u jurišu
Smejući se i plačuci
Pred sobom
Sve čistis
i ništiš
Ti si nakanio da me pod svaku cenu uništiš
Ali nikako da nađeš
Istinski put
Do mene
Jer
Ti poznaješ uklesane i utrte pute
I niti ijedan drugi
(A mali su zapravo i jalovi
Bez obzira koliko su
Za tebe
Oholog i jakog
I preteški
I
Dugi)
Ti poznaješ samo one puteve
Što prolaze
Od srca
I
Oka
Ali to nije sve
Ima puteva što su se ispružili pred nama
Bez javnog traga kolovoza
Bez voznog reda
Bez vremena
I roka
Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog mene
Veoma sigurna i casna
Ona
Što dolazi
S lijeva
Ili
Zdesna
Zavaravaš se stalno da do mene treba ići
Smjerovima sličnim
Sa severa
Ili
Juga
Ali to nije sve
Kuga
Oči uvijek
Pametno mi traži
Ispod ustalasale na vetru razi
Iz korena zemlje gdje se zgusla tmina
A iz bezmernih visina
Odozgora
Pritiskivati
Grudi
Najjace
Može
Mora
Ali to nije sve
Ti ne znaš zakon raskrsnice
Između svetlila
I
Tmice
Ali to nije sve
Jer najmanje znaš da u svom biću
Najteza rvanja su
I ratovi pravi
U samome
Biću
Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje
Izmađu mnogih
Mojih
Velikih
Zala
Ti ne znaš s kim
Imaš posla
Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova
Ti ne znaš da put od tebe do mene
Nije isto što i put
Od mene
Do tebe
Ti ne znaš ništa o mome bogatstvu
Skrivenom za tvoje moćne oči
(Ti ne znaš da meni je
Mnogo više
Nego što misliš
Sudbina
Namrijela
I
Dala)
Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađes istinski put
Do mene
Shvatam te:
Čovjek si u jednom prostoru i vremenu
Što živi tek sada i ovdje
I ne zna za bezgranični
Prostor vremena
U kojem se nalazim
Prisutan
Od dalekog jucer
Do dalekog sutra
Misleći
O tebi
Ali to nije sve.