Mesa Selimovic - Poezija

[Vesna]

Mesa Selimovic - Poezija


Mehmed Meša Selimović rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. 1930. godine upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska knjizevnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata zivi u Tuzli, gdje ga hapse zbog saradnje sa NOP-om, a u maju 1943. godine prelazi na oslobođenu teritoriju, postaje član KPJ i član Agitprop-a za istočnu Bosnu, potom je politički komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. godine prelazi u Beograd i obavlja značajne političke i kulturne funkcije. Od 1947. godine živi u Sarajevu i radi kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor “Bosna-filma”, direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP “Izdavačko Preduzeće Svjetlost”. 1971. godine penzioniran je i seli u Beograd. Bio je redovni član Srpske akademije nauka i umjetnosti. Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, it… Umro je 11. jula 1982. godine u Beogradu.

[Vesna]

Derviš i smrt

(odlomci)

****
Pozivam za svjedoka
mastionicu i pero i ono
što se perom piše.
Pozivam za svjedoka
nesigurnu tamu sumraka
i noć i sve što ona oživi.
Pozivam za svjedoka
mjesec kad najedri i
zoru kad zabijeli.
Pozivam za svjedoka
sudnji dan i dušu
što sama sebe kori.
Pozivam za svjedoka
vrijeme, početak i svršetak svega
DA JE SVAKI ČOVJEK
UVIJEK NA GUBITKU!!!

[Vesna]

Ostrvo

(odlomci)

Kako su ljudi nesavršeni. U svemu. Ne mogu da žive sami, postoje samo kao jedna polovina. Drugu traže u ženi u drugom čovjeku u laži. Potrebna mi je ta druga polovina a o njoj ništa ne znam. Drugi čovjek je zatvorena kutija i ništa iz njega neće izaći ako to on ne želi. Mi možemo da stojimo pred tajnom danima, ništa nam se neće otkriti. Nepotpuni smo a zatvoreni. Postali smo neprirodni, odvojili smo se od sebe kakvi smo bili nekad, ko zna kakvi, izgubili smo nevinost. Ljudi misle zlo jedan drugom. Trebali bi da se vratimo prirodi i njenoj čistoti. Postajao je neki filozof koji je to predlagao ljudima. Nisu ga poslušali.

***

Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao i nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje. Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak. Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure. Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme. A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom. Zato ne mogu reći: Volim svoj zavičaj. Kao što ne mogu reći: Volim svoje tijelo. Mnogo je tačnije ako kažem: Živim s njim, bez njega moj život ne postoji…

[Vesna]

***

San je ono što se želi a život je buđenje.


-odlomci
Kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročiti red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmo glavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati u toku miješanja. Ne možeš je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš. Nisam zadovoljan takvim razmišljanjem, ali ne nalazim drugi odgovor. Šta je onda naše u tom gužvanju? Nešto mora biti moje.

[Vesna]

Tvrđava

(odlomci)

Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počinje da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije. Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji prsti, njeno tijelo i njegov ujednačen damar. Uhvaćeni nezaustavnim kolanjem krvotoka. Nije važno šta se dešava u svijetu, nije važno šta će biti sutra, važan je ovaj čas blaženstva bez misli… Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikada više. Nikada: jedina konačnost. Prvi put znam šta je sreća, osjećam je, vidim, mirišem. Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema. I ima sreća. Da li je mogu zadržati?