Tema: Mile Stojic - Poezija

Persiflaža

Na jednoj književnoj večeri
tumačeći moju pjesmu izgovorio je riječ
“persiflaža”, u želji da pojasni
da je svaka pjesnička riječ neka zagonetka
i kako se o stihovima mora govoriti učeno

A ta pjesma govori o času kada N.-u
ostavljam usred gužve na željezničkom kolodvoru
i kako mi maše tren-dva dok nestaje iza neprozirnog
stakla, i kako ja, zapravo, već trenutak kasnije
žalim što nisam sačekao taj prokleti Intercity
da bih gledao njenu ruku na prozoru gdje mi maše dugo,
dugo i lagano, sve dok se ne utopi u magličastom obzoru

Riječ “persiflaža”, prepisujem iz Klaića,
znači “duhovito ruganje, ismijavanje na fin način”
Razmišljam kako svoju pjesmu nisam ni dovršio
jer svaki rastanak ima eho nezavršenosti,
osjećaj da će se nekad sastaviti potrgano
Ali, ja slutim da N. više nikada neće doći
I da je to kraj

Da sam tad zadnji put u kratkom osvrtanju
vidio blagu ruku koja je milovala izborano čelo
prije no što je to tijelo nimfe sjelo u brzu kompoziciju
i zauvijek izronilo iz oceana moje samoće
I što, dovraga, sad s tom “persiflažom”
Kad je mol te melodije o rastanku
jedino šta je pisac
htio da kaže

Sirotica Nada

Ottu Tolnaiju

Vozeći se kroz pitome gradove
Polegle u moru pšenice i tame
Što zovu se Györ, Szombathely,
Szabadszallas, Szekesfehervar
Sa vertikalama vodotornjeva
I raspetim čovjekom kraj glavne kapije.

Pomišljam na tebe Otto,
Na jedan naš davni susret
U Novom Sadu kad tumačio si mi
Da poezija nema smisla ako njen jezik
Ne otvara put prema konačnoj istini.
Ne znam gdje si sad i što pišeš
Ne znam je li ti poznato da sam i ja
U međuvremenu upoznao šumor
Mađarskog mora. Nisam siguran
Da sam našao put o kome si govorio.

Ali sam, tražeći ga, upoznao
Sjaj potopljenih gradova
Estetiku skršenih jarbola
Očaravajući eros izdaje
Siroticu nadu o kojoj govori
Strašna tvoja besjeda
Vilagpor.

Trijumf mašte

Mi dolazimo iz predjela žalosti
gdje literatura, slikarstvo i glazba nisu neophodni,
Osim tugaljive narodne poezije, tu i tamo tek pokoji stih kao bljedokrvni
ukras općenarodnim tiranima
Stog naše pjesme nemaju uobičajeni šarm
ni dopadljivost, ni spleen. Čak ni zvuk melankolije
koji stvara kiša bubnjajem po krovu
Mi nemamo krova

Naši stihovi nisu dekadentni
u njihovim prozorima ne zrcale se se svjetla velegradova
tek suze, tek limfa i krv razlupanom oknu
oni govore o preživljenju, o sirovim oblicima razbacanim u blatu
s nešto apsurda. Sretni život u podijeljenim gradovima
prostor metafore kao prostor groba
Ius gladii, bič gladi, korbač osvete što fijuče
nad otvorenim rakama

Našoj književnosti nedostaje načelo igre, epikurejstvo duha
umjesto pirueta erosa, grč suspensis animis
Kritičari je najčešće karakteriziraju psihološkim sindronom
Urednici je uvijek smještaju u posebne rubrike
u lazaret edicije

Manjak radosti uzrokovan je viškom istine
barok rečenica zamijenjen elipsama urlika
što se slijevaju u jednu točku, u tišinu

Ali, dosegli smo zato trijumf mašte
Govoreći o stvarnosti postižemo čudesne, gotovo nevjerovatne efekte
u našem slučaju izjednačeni su označitelj i označeno:
Pakao za nas nije simbol, nego satiruće iskustvo
Weltschmerz je već stanje rasječenih usta
Vatra za nas nije proplamsaj duha već heraklitsko počelo
što je progutalo svijet

Nad kraterima hramova revolucionirali smo poetičke forme
i otkrili jedini bitam ritam, ritam zemlje što se otvara i zatvara

Ove pjesme pisane su za naše mrtve
oni nas najbolje razumiju

U Beogradu, deset godina nakon rata

Ista slika u ramu hotelskog prozora
Užurbani poslovni ljudi, gradski zgubidani
Ozelenjela stabla, koja prvi put primjećuješ
Miris rijeke diže se sokakom poput dima
Mlade žene koje te ranjavaju ljepotom.

Sve je isto u jutrima, samo si ti apsolutni
stranac u vlastitome jeziku, što motri u daljinu
Odakle su jurodivi spremali paklene odrede
Gdje se začinjala tvoja smrt kao cika ciganske
violine, uz šutnju i nezainteresiranost onih
Što su te nekad zvali bratom pjesnikom.

Dunav je ovdje mirniji nego na Kagranu
Gdje si šetao deset godina uzvodno, užasnut
Sad koračaš prema Ušću, tek nešto zamišljen
Kao čovjek kome su kirurškim putem
odstranili sposobnost da se čudi i da uživa
u svijetu, koji ga još mami na grijeh.

Dunav što razdvaja bratske narode, Donau
U antikvarijatu listaš jednu ranu knjižicu
Crnjanskog, iz koje munja osvijetli tvoju
nekadašnju čistu peticu iz srpskohrvatskog:
Nemamo ničeg, ni boga ni gospodara.

Vježbe iz Aristotelove poetika

Mladić drži da je ime njegove drage
čarobna formula. On piše npr. “Jasmina”
i misli da cijeli svijet razumije
šifru njegove ljubavi. Ali to nije dovoljno
Svijet se uglavnom odzivlje
na lozinke novca i krvi

Ovo mi tumači Nick u kavani “Grillparzer”
i dodaje: Potresne riječi nikog ne zanimaju
bez obzira što su istinite.

A šta ćemo sa sto tisuća poklanih hrvatskih
i bosanskih civila? pitam ga ja.
On primjećuje da se plastična žlica za kavu
u mojim rukama potpuno deformirala i veli:
A to s vašom zemljom više nikog ne zanima.
It is an agriculture’s question

Tu je temeljni problem, odgovaram bijesno
Jer Aristotel se nije ni obraćao nama.
A mi
držimo jedino do književnosti vukova. Do simbola
njihovih očnjaka i metafore njihova postojanja

Nick se zagonetno smješka i zaključuje
kako nikad u Hrvatsku ni na Balkan neće stići
kozmičke istine Andyja Warhola
Opraštam se s njim i uranjam u pećnicu
bečkog ljetnog poslijepodneva. Ne odazivam se na slavenske
glasove što me zapljuskuju svaki čas u rijeci prolaznika
na Kärtnerstraße

Brotherhood ans sisterhood

If I were to be born again
and could choose, I would choose neither
this language, nor this vocation

Neither this sign of faith, nor this faith
without hope. I would not accept
murderers teaching me justice.

I would not pick this time
nor this country where there is no
solace. Nor these brothers who have

sold me. Nor this nation which
sacrifices her sons to the golden
calf. I would throw away my

Name. Only would I choose
You again, whom I touch
a thousand times every day.

with a look of devotion and bliss.


Bratstvo i sestrinstvo, Mile Stojić