Tema: Mile Stojic - Poezija

Kroz lišće odrine

Kroz lišće odrine probija sunce
Crvenim čini plave grozdove
I tvoje lice prozirno poput ljeta.
Tvoje je lice prozirno poput ljeta
Zavodljivi su putovi u rani sumrak
Mjesečinu ne propušta lišće odrine.
Crvenim čini plave grozdove
Hladno je nebo pod koje odlaziš
Okrutna zemlja traži muk i zaborav.
Hladno je nebo pod koje odlaziš
Jedna je žena tamo umorna zaspala
Mjesečinu ne propušta lišće odrine.

Klobuk, klokun

Marianne Martinez, čembalistica
Bečanka, španjolskog podrijetla
Bila je zaljubljena u mnogo starijeg Haydna
Koji je, kao i ona, da bi bio adelig
skrivao svoje (hrvatsko) podrijetlo
Imala je oči boje meda i kosu Celanove sulamke
Marianne

Ovo navodim jer sam bio na jednom koncertu
U Schönbrunnu, koji je bio posvećen
toj ženi, čija me glazba i nije baš mnogo
doticala. Njene grudi i bokovi, više no zvuci žica
bili su opsesija starom Josephu, jedno ljeto
A meni to ime budi spomen na jednu ženu
Što je podsjećala na The Feeling Begins
Petera Gabriela

Bilo je davno ljubuško ljeto. Bili smo
anđeli. Tad mi se ukazivala Marianne
kao slika dalekog lijepog i nedostižnog svijeta
Čije su noge pjevale najljepše note violinske
Čije su grudi zlatom blještale u mojim stihovima
I mislio sam da će moj život poprimiti
sasvim drugi tok. Al nije htjela.

Marianne, Marianne, Marianne
Pomišljam na te u svim suterenima svijeta
Dann zuckt dir ein Blitz um den Mund –
jene Schlucht mit den Resten der Geige.
(Mit schneeigen Zähnen führt einer den Bogen:
O schöner tönte das Schilf!

Jesen je u Klobuku, vjetar povija šaš.
O pusti sprud udara val.

Korčula

Đuri Tadiću

Vjerovao sam da ću zadnje godine života
provesti na Korčuli
U dugim šetnjama pokraj vinograda
Ili satima gledajući kako valovi oplakuju stijene
iznad kojih se kao duše u limbu skupljaju
sjene potopljenih mornara
Ili za bonaca kad spajaju se nebo i more u plavoj crti
pripremati se za lijet bez povratka
Mislio sam kupiti kakvo potkrovlje,
ili kamenu kućicu
Ali sam osiromašio u ratu
A i domaće stanovništvo je
postalo nepovjerljivo prema pridošlicama
Iako pripadam njihovoj vjeri
doživjeli bi me kao uljeza
Kao beskrupuloznog Hercegovca
kavgadžiju i Turčina
Koji je došao tu da im opljačka zemlju
Otme životni prostor
Pod firmom priče o nekakvoj vječnosti mora
i potrage za lanjskim snjegovima
davno ugaslim plovidbama.

Među zavađenim narodima

Vremenska mapa izaziva vrtoglavicu:
Tri tisuće godina prije Krista, u dolinama Eufrata i Tigrisa
nastajala je Mezopotamija, dom Gilgameša,
Uz Nil se nešto ranije gradio polis faraona,
gdje se iz ruina božanstava prirode
mukotrpno rodio monoteistički Bog.

Tisuću i šest stotina godina nakon toga
u oluji stoljeća, godina i dana uz rijeku Yangtze
formiralo se carstvo kitajsko, kog sačuva vojnik od terakote
(O Heladi i Rimu, toj propasti harmonija
sve je već manje-više rekao Tacit)
Prije petstotina godina na ušću Miljacke u Bosnu
formirao se naš ponosni grad.

Na tom malom prostoru, nemirnom i oholom
U neko magleno jutro pred kraj Drugog tisućljeća
zidali smo, moja nježna ljubavi, naš dom
na temeljima stihova što začinjahu se u burnom žamoru
krvi, naš dom od opeka snova i stupova glazbe
Čije smo prozore zastirali dječjim smijehom
sve dok nismo opazili potoke krvi na ulicama.

Pred kerubinskim mačem napustili smo
kuću našu bez osvrtanja. Vratili smo se iz
tuđine u tuđinu. Eufrat i Tigris teku kao i
tri tisuće godina prije nazaretskog rođenja, Nil
u Mediteran lagano nosi prašinu mrtvih civilizacija
samo ti i ja skamenjeni stojimo u čekanju
tu, među zavađenim narodima, nijemo motreći
kako Bosna turobno vijuga, kako Miljacka sja.

O čemu su govorile naše pjesme

O čemu su govorile naše pjesme. Odlasci i povratci
potom ljubavni uzdasi zaogrnuti u već poznate refrene
koji traju isto koliko i grčevi u donjem trbuhu.

Ljubavi, jesi li i trenutak bila sretna? Srce je pjevalo
piskavim glasom melodiju iz predgrađa, melodiju kiše
koja se uvlačila pod svoju svilenu maramu, melodiju
ostavljenoga
koji je pomišljao na smrt

Zagledana u bore moga lica na krevetu
Zamišljaš li kako će ono izgledati na odru, okruženo
svijećama
Ako prvi odem
Zamišljam li, ako prva odeš, kako će izgledati na odru,
okruženo svijećama
tvoje lice

Oremus

Oni koji kradu kažu: ne psuj.
Oni koji ubijaju kažu: poštuj dan Gospodnji.
Oni koji poštuju dan Gospodnji ne poštuju Gospoda.
Oni koji ubijaju Boga kažu: ne spominji ime Božje
U ispraznost.

Oni koji lažu navode tvoje zapovijedi:
Peta ne ubij, šesta ne ukradi, osma ne reci lažno svjedočanstvo.
Oni koji kradu lažno svjedoče.
Oni koji kradu kažu: ne poželi tuđeg druga.
Oni koji ubijaju kažu: ja sam gospodin bog tvoj
I nemaj drugih bogova osim mene.

Oni koji lažu poštuju dan Gospodnji
I navode spisak tvojih ostalih zapovijedi.
Oni koji kradu kažu: ne poželi tuđe stvari
Da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.

Oni koji ubijaju kažu: poštuj one koji kradu
Da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.
Oni koji lažu kažu da tvoje ime svjedoče
I kažu: ne spominji ime Božje

U ispraznost.

Ponovilo se ono što nikad nije bilo

Govori Petrus: o posvetama

U pravu je bio Mallarmé kad je upozoravao:
Nikad ne posvećuj stihove poznanicima, političarima
prijateljima, ženama

Doživjet ćeš ravnodušnost
a možda i porugu

Hvalit će se da su ti posuđivali novac
da su te tri mjeseca izdržavali
da su te vodili u kliniku za venerične bolesti
da su te izvukli iz bijede

Osim toga, čim se nađu u pjesmi
odmah bi je preuređivali, prepravljali
Ne gode im aliteracije, zbunjuju ih asonance
Te: “Baudelaire bi to ovako, Carver onako”
kao da su posisali sve znanje iz teorije i poetike
Ti ih gledaš i razumiješ: Pa ovi ljudi ne znaju da je
đavo došao po svoje i da ćemo već sutra svi biti mrtvi,
Oni se ponašaju kao da su moji stihovi najvažnija
stvar na svijetu

i kao da im je moja pjesma babovina

Pregrađeni rešetkama jezika

Autocestom Heidelberg-Basel
klizimo kao djeca na sanjkama prema toplom skrovištu
u mislima, svatko na svome kraju svijeta. Osjećaj blizine
mami umilnu gestu, blagu žudnju. Savršeni glumci
u ulogama koje nam je napisao slučaj, u drami koja nema
epiloga. Kasno je sad, milo moje
nježnost bi, možda, unakazila naša zamišljena lica
od nekontrolirane riječi autocesta bi mogla odletjeti u zrak
Pri brzini od 200 km/h
oko nas lebde beskrajne propale prilike
dok na susjednom brežuljku spokojno spavaju saski kraljevi
i mladunče hrčka traži izgubljenu majku
Ti kažeš da je rat možda snošljiviji nego nesretan brak
Ja kažem da je tužno pomisliti da ćemo se jednog dana, ipak, sresti
mi brodolomci s različitih mora
i prepoznati naša dječja lica
u nekom kristalnom jutru

Uostalom, zašto da naše srce hranimo varkama i općim mjestima
ostanimo i dalje pregrađeni rešetkama jezika
Vozi, ubaci u brzinu, pritisni papučicu gasa
ich fülle hier die Urnen und speise mein Herz

Pjesma o prvoj ljubavi

Svi pričaju (pjevaju) o neprolaznosti prve ljubavi
O poljupcima i susretima na školskom izletu, ili iznenadnoj
Provali emocija u neočekivanome pejzažu,
restoranskoj bašti, morskoj uvali, dunavskome keju.
Moje je iskustvo drugačije.

Prva ljubav za mene bješe nešto čega se sjećam sa stidom
Gdje bijah zakazao kao muškarac i kao čovjek.
Njoj, koja je sve to znala i pokušala razumijeti,
Mašem nakon svih ovih uludo izgubljenih decenija
Maramom zahvalnosti i kajanja.

Iz rata izišla s izboranim licem i odlučnošću Antigone
Ali ne ona koju ljubim, ali ne ona pred čijim bih pojasom
Pao ničice i čijim bih zavodljivim ustima
Svaku laž priznavao za istinu. To mi se događalo s drugima.

S njom i danas razgovori o financijskim poteškoćama,
O jednostavnim problemima što ti se čine nerješivim.
O zdravlju i ljekovitim travama, o tom da bih morao
Smanjiti piće i pušenje, više se kretati, potom
Jezična fraza koju je jedino ona u stanju razumjeti
Strijela iz Zenonova zavičaja što je stigla na svoj cilj.

Mogli smo imati kuću na Buni, na Rotimlji
Buljuk djece, solidnu farmu, sretan život.
Ali, svejedno, s ljubavima ona nije mogla imati nikakve veze
Ljubavima što su dolazile kasnije s hukama oluja
I odnosile krv i suze sa sobom.

Prašina

Und die das Dorf verlassen, wandern lang,
und viele sterben vielleicht unterwegs.
Rilke

Metem prašinu u stanu, gdje sam se vratio
nakon rata. Podovi će opet zablistati
Kratere na zidu će prekriti kreč. Moja metla gura
hrpice prašine u kantu, kao što spoznaja
tjera krhotine svijeta u rupu zaborava.

Nisam siguran jesam li ikad stanovao ovdje
Ne poznajem stvari na koje se nataložio prah
Ni fotografije na zidu, na kojima
naša lica trepere optimizmom u ognjici milenija
sad zbunjena i stara pred čeličnom metlom

O ratu bolje pričaju mrtvi no preživjeli
Njihov glas dopire do nas iz sveprisutne
prašine, iz galaktičkih čestica, koje sklanjam
metlom ne baš energičnim zamasima
Dok podne pjeva veselo u surom zavičaju

Čistim stan od praha, od smeća uspomena
Da se bjelina opet ukaže u danu i u snu.
I Sarajevo ponovo zablista u svojoj nevinosti.
I nema više odlaska, jer izlaza nema
Jer koji odavde krenu, dugo putuju
I mnogi od njih već na putu mru