Tema: Miroslav Krleza - Poezija

Khevenhiller

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.
Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.
kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,
kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

Kamo plove ovi gradovi?

Kamo plove ovi gradovi
sa dimnjacima i zvonicima
na blatnom oknu s tužnim licima?
Što trunu ovi truli krovovi
i blatne ulice i prazna zvonjava,
a nebo je sivo kao ponjava?
Lukovi crkveni s mrtvim svecima
i blatne krpe gnjilih novina,
sa lažima i smradnim recima.
I sve se mota mutno, lajavo,
ko klupko zmija, mračnih otrovnica.
Nad gradom šumi čađav lepet ptica.

Liječnik kod siromaha

Kratkovidan Gospodin s hladnim mekanim prstima
što hlade kao kamfor topla usjana rebra:
s gumenim cijevima od kaučuka i srebra
pipa znojno meso po stegnu i na krstima.

On ima rukavice od jelenje kože skupe
i njega vani čeka vlastita karuca.
Svjetluca staklo cvikera i hladno paluca,
sve tajne tijela njemu su prozirne i glupe.

Oprali su pred njim sve stolce i daske poda
te ribahu dugo lavor pepelom i pijeskom;
svjetlucaju čaše svečanim blijeskom,
čitava kuća plaho i oprezno na prstima hoda.

Žena se stidi;dršće u ruci platno grubog ručnika
od muke se znoji za bijedu sobe, prnje traljave.
U očima toga stranca sve su stvari kaljave:

on misli na svoje lovačke blistave puške,
na zeca na livadi, na vlagu pasje njuške,
na odmor poslije ručka: stolice od slame,
na drugove, na ruže, perunike, ciklame,
na smješak lutke: mlade u bjelini dame.

O tamnom toku krvi u nama

Taman je tok krvi pod toplom mrenom mesa,
protječu mračne snage svitanja i dani,
ključaju nam žile, ko smolavi vulkani,
lave ima u svakoj našoj rani.

Sve disanje je krvi i romon vrućeg mesa,
i prostori i noći, sve se mutno dimi,
bujaju nam pluća na kisika plimi,
ko krvavi mjehur krvavoga mesa.

O, što će nam u tom smolave blijede luči,
kad ponornica mračna u našoj krvi buci,
tko može da jedno od drugoga luči?
I tako nas strava krvi muči,
u krvi tečemo živi, u krvi umirući.

Pjesma

Noćas, kad Nevidljiv je Netko iz svijetloga nebeskog krčaga
lijevao plavu mjesečinu po zvjezdanoj tkanini,
ja sam na groblju
pjevao o Sreći
i krstovi očajno ispružili su ruke.
Mrki, nijemi mramorni krstovi
pružili su ruke za Srećom…
Bilo je svečano tiho.
Dugi drvoredi i brončane sjinge,
sve je bilo tiho, mrtvo.
Tek su moje riječi,
ko velike bijele žene,
pjevale na groblju.
U dolu su gasla svijetla,
a modra je mjesečina tekla po zvjezdanoj tkanini.

Pjesma o pjesmi

Dugo već, dugo, sunčana ptica oblijeće moju dušu.
Jučer sam čitav je dan ganjao umoran,
a kad je svibanjsko podne
ažurnim sjekirama cijepalo Zemlju,
i kada su krmaka krda rovala tihe hrastike,
o, ja sam tu sunčanu pticu,
ko bolesni Pan,
ganjao umoran
i nisam je zgodio, nisam,
strijelom podnevnog stiha.
A sada,
kad Mirozov ropski trube u dvoru žute kasarne,
i kada se luči pale
i pada kiša,
sada je ranjena pala goruća sunčana ptica
u ovu turobnu tminu
i ja je na grudima nosim, ranjenu, krvavu, toplu.
A onda?
O, jadan što ću?
Rotacije gdje laju i danju i noću,
tamo ću je ponijeti iz ove očajne tmine,
i tamo će krvavi cvrkut njen
da bolno u gine.
Smrt Rikarda Harlekinija
Stajati pred ženom ispružene ruke
i znati, da su sve te naše muke
na vjetru krpe, pokidane niti,
o, ljubavnik je takav tužno biti.
Čekati tako. Čekati ko dijete
i gledati, kako duga ljeta lete,
i htjeti reći riječ i htjeti naći ton
i htjeti, htjeti, uvijek nešto htjeti,
dok život tako gasne i žalosno svijeti…

Pismo

Pismo je ko leptir: dodirne nas krilom
u lepetu tihom i već nestane.
Pismo je ko miris što ne prestane
da miriše lipom, tijelom, kosom, svilom.
Od lepeta pisma pelud slatkog praška
sa vrška prsta polako se trusi.
Iz pisma žive riječi lepeću ko dusi,
a pismo vene ko ocvala čaška.

Predvečerje

Toranj na zapadnom nebu okrutno crno se koči.
U drvoredu tihom žutih kestenova
ide naša topla sveta Iluzija.
Da li je sfinga i zlatna kopita nosi,
te joj gori munjina u kosi,
i čarape ima svilene?
Oh! Tko to zna?
U drvoredu tihom žutih kestenova
ide sveta naša Iluzija.
Zadnji cvrče cvrčci i mjesec se proljetno smije,
i oblaci srebrno zvone, ko titravi plesači.
Iza obrisa mrkih gradske gomile kuća
kotrlja se nebom zlatni skupocjeni disk.
U srebrnim nitima prska mjesečev zeleni vrisk.

I jedno dijete crven fenjer nosi.

Riječ mati čina

Riječ je trudna žena što kolose rađa.
Cvile njeni nervi i utroba se njena puna krvi kida.
Kroz Riječ sijeva sviju stvari os.
Riječ je trudna žena,
i Čin,
taj krvavi kolos
je tihe Riječi sin.
Gorostasni i granitni Čin,
što vulkansku tminu razdire,
i zvijezde kreće, kô kocke na pladnju,
taj čin je dijete Riječi,
tihe bolne riječi, trudne žene,
pred porodom, što bolno u predvečerje jeca.
Seoska crkva

Dvije stijene. Tri brida, okomita, vitka,
toranj kao tvrđa u oblake raste.
Oko gromovoda iglat cvrkut laste;
obris tornja: slika smiona i vitka.
O kako je boja zraka mirisna i žitka!
Na jabuci bakar boje zelenkaste.
Rastu magle olovne i tmaste.
Grmljavine glas. U oblacima bitka.
Ljepote to su umornog užitka
i radosti plave, djetinjaste.
Sumorno i nijemo sanjati u klupi,
u polutmini crkve. Odjeci prazni, tupi,
akustika groba: tu se slatko drijema.
Mrtvi sveci, trule knjige, boga nema.
Meket ovce iz crkvenog trijema.

Srce

Srce u čovjeku kuca i kao kucaj ure
Iz srca kucaji krvi po krvavim žilama cure.
Od djetinjstva našeg ko nevidljiva sjena
Prati nas naše srce:
Na sprovodu i u zagrljaju žena.
Srce u nama kuca pred zavjesama laži,
U molitve strahu, u stravi na noćnoj straži,
I onda kad smo se peli na tamne drvene stube
Gdje se ljudi za srebrnu škudu ljube.
O, kucaji srca davni,
Pred sjenom Žene, nadstvarne pojave, Ljube,
Kad smo u žensko meso zagrizli svoje zube.
Dobro te čujem, saputniče stari, svjedoče tihih samotnih minuta,
Kada sam sâm sa sobom, a ti se u meni mičeš.
Ti često iz mene iza glasa vičeš
Na tužnom putu našeg križnog puta,
Ti mi se javljaš mudrim polutihim glasom
U grlu, prstu, radosti i suzi,
Kad sjaju svjetla i u mračnoj tuzi
Tvog glasa glas se glasa glasnim glasom.
I tako ćeš jednog predvečerja stati
Pred putokazom našeg posljednjega puta.
Lubanja će moja ispijena, žuta
Ostati bez pratnje što je od početka prati.
Ti ćeš ostati negdje gdje stoji siva nepoznata soba,
A ja ću se odvesti sam bez tebe
Ulicama gradskim do mokroga groba,
A bit će suton: kišno jesenje doba.