Tema: Musa Cazim Catic - Poezija

Musa Cazim Catic - Poezija


Musa Ćazim Ćatić je rođen u Odžak gdje je pohađao mekteb i osnovnu školu, a nakon očeve smrti i majčine preudaje seli se u Tešanj, uči brijački zanat, upisuje se u medresu i uči kod tešanjskog muftije Mesud efendije Smajlbegovića turski, arapski i persijski jezik. Godine 1898. odlazi u Carigrad, gdje se upoznaje sa Osmanom Đikićem, a već slijedeće godine vraća se kući i potom tri godine služi vojsku u Tuzli i Budimpešti. Otuda ponovo odlazi u Carigrad, gdje pohađa medresu Mektebi numuci terekki, a zatim prelazi u gimnaziju. Usljed imovinskih neprilika vraća se u Sarajevo i tu upisuje Šerijatsku sudačku školu. Već tada sarađuje u brojnim listovima, ponajviše u Beharu. Nakon što je zbog bohemskog života isključen iz internata, preuzima uredništvo Behara, diplomira, odlazi u Zagreb, upisuje Pravni fakultet, druži se s Matošem i Tinom i 1910. godine vraća se u Bosnu, gdje u više mjesta (Bjeljina, Tešanj, Sarajevo) službuje da bi napokon preuzeo časopis Biser u Mostaru i sav se posvetio spisateljskom radu: piše pjesme, eseje, kritike, prevodi brojne studije i knjige, za Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku. Ali, već 1914. ponovo biva mobilisan, prebačen u Tuzlu, pa u Orkeny u Mađarskoj. Tada se razbolio od tuberkuloze, pa je poslije kratkog liječenja vraćen u Tešanj gdje umire. Na njegoom mezaru u Tešnju stoji isklesano: “Ovdje leži pjesnik odličnoga dara, koji nije tražio časti ni šićara, već boemski živio i čuvenstveno pjevo, dok ga smrt ne doprati do ovog mezara.” Pjesnička tematika Ćatićeva situirana je, uglavnom, između dva pola, na relaciji između erotike i mistike. Erotici je pjesnika vukao nagon, mistici duhovno nastojanje. Kombinacija ovih motiva ponekad se javljala sa osjećanjem izvjesne duhovne nelagodnosti, ponekad opet sublimirana u vidu epikurejsko-hajjamovske vizije grijeha, života i pokajanja. Misticizam, Ćatića ne udaljava od stvarnosti i života – on je unekoliko aktivističke određenosti – taj misticizam koji se oslanja na misticizam i turskih i persijskih pjesnika, gdje mu treba tražiti i izvirišta, ne znači pesimističko bjekstvo duha, ponesenosti, sličnog onom kod Bodlera na koga se, isto tako, po mnogo čemu oslanja. M. Ć. Ćatić je počeo u stilu svog prethodnika Bašagića, prigoničarski, standardno, sa konvencionalnim instrumentarijem versifikacija i metrika, ograničenim fondom metafora iz narodne ženske pjesme i istočnjačkih poetskih simbola. On je međutim ubrzo napravio otvor u nevelikom i nedovoljno razvijenom poetskom naslijeđu, sačinivši jednu malu školu književnih sljedbenika, koja je predstavljala drugu etapu u razvoju bosanskohercegovačke moderne lirike.

Ah, gdje su zlatni danci

Ah, gdje su zlatni danci, kad sam ko vjerna sjena
Uza te vazda bio
I s drhtave ti usne strastveno, žudno, žedno
Najljepše pjesme pio?!
O gdje su dragi danci, kad tvoju meku kosu
Cijelom mladošću ljubih
I kao sitni prašak u sjaju žarkog sunca
U tvom se caru gubih?!…
O gdje su oni danci, kad na tvom krilu sanjah,
Kćerko čarobnog maja?!
Fatum je lednom rukom trgn’o me s tvojih grudi:
S pjesničkog moga raja.
Od tebe sad daleko ko prognan Adam lutam
Čežnja mi srce pali,
Tražim otetu sreću; al zalud: nju su davno,
Davno drugome dali.
Ja za te sad sam mrtav, mrtva je ljubav tvoja
I hladna poput zime;
Al u mom srcu, Zebro, imade jošte žara.
Ja ljubim tvoje – ime!

Bosna žubori

Bosna žubori; nad pitomim krajem
Anđeo mira širi laka krila -
I lahor pirka, ko da sitnom cvijeću
Mistične priče šapće večer mila.
Bosna žubori i – ko rujne usne
Cvjetne tiho obalice ljubi,
Pa tamo negdje, poput moje misli,
Kraj tvog se dvora u daljini gubi.
Bosna žubori, a s barčicom mojom
Nestašni sitni igraju se vali; -
Ah, čini mi se, moj anđele, tako
Da ljubav tvoja srcem mi se šali.

Boje i mirisi

I
Ah, ti me pitaš, koje ljubim cv’jeće!? …
Ja ljubim plave ljubice i rosu.
A hrizanteme, l’jepa Niđar, to su
Razbludni cv’jeci, vrlo hude sreće.
Baščovan lakomi gaji ih i pazi,
Pa onda za novac prodaje ih ljud’ma -
Koketna gospa nosi ih na grud’ma,
A posl’je nogom u prahu ih gazi …
A ljubičice same od sebeka
Za zidom grmlja cvatu sakrivene
I usudi1′ se drska ruka neka,
Da ustrgne ih, trn – što grmlje kiti -
Ubosti nju će i krv joj proliti…
Hej, ljubice su ko haremske žene!
II
Zašto me pitaš, koje volim boje
I kakav miris najviše mi prija?
Ti znadeš, Niđar, miris duše tvoje,
Da moju dušu nektarom opija.
On nevinošću b’jelog lijera diše,
Najljepše pjesme u mom srcu budi
I gr’ješne misli iz duše mi briše
Ko sveti dašak hurijskije’ grudi.
A boja rujna i blijedo-nujna
Najdraža mi je. Ti znaš, zašto, je li?
Jer lice moje bl’jed je listak sveli,
Što jesenska ga ispi magla siva -
A tvoje lice – ružica je rujna,
Što proljeće i mladost cjeliva…
III
Sada me pitaš, kakove su kose
Najmilije mi! Ah, davno je bilo…
Ti djetešce si tada bila milo,
Djetešce milo kao kaplja rose.
Košića tvoja kovrdžasta, plava
Niz ljiljanska ti padala je pleća,
Ko snop mirisni ljubičastog cvijeća,
Na kojem ljubav i ljepota spava.
Ja tada često kosu ti cjelivah
I često u snu i na javi snivah,
Gdje uvijam se u prame joj snene,
Pijući pjesmu s vlasi svake njene -
Ah, zato i sad usred sna i jave
Ja sanjam kose kovrdžaste, plave.
IV
Ti želiš sada znati, kakve voli
Tvoj pjesnik zvuke: s harfe il’ s klavira,
I da li glazba moju dušu dira
Zvukom veselja il’ akordom boli? …
Slušaj, o Niđar! od djetinjstva moga
Udes je meni zao očuh bio
I ja sam vazda, vazda tužan bio:
Pjesnik-sirota bez ikoga svoga.
A ti si rasla u kraljevstvu sreće,
Sudba ti stazom sadila je cv’jeće:
Smijeh i radost – dari su ti njeni…
Stog, eto, glazba najdraža je meni:
Kristalni akord dragog sm’jeha tvoga
I rastrgani zvuk uzdaha moga.

Dva soneta

Ja ropstva neću! Oh, ja neću noći,
Gdje vlada riječ crnog Ahrimana!
Slobode hoću i gigantske moći
I julskim suncem oba’sjanih dana.
U meni bukti težnja neutažna
Za vječnim carstvom svesilnih ljepota.
Kroz žile moje ko bujica snažna
Krv struji snažnim požarom života.
I desnica mi breći se i diže,
Da s ljudstva – što ‘no u prašini gmiže
Okove teške razbija i kida.
I da ga onda uspravi sa tla,
Pa s njime Sreći prijestolje zida
Na stancu svojih živih ideala.
Moja je vjera čvrsta kao kamen,
A nada poput života mi jaka -
I moja ljubav ko vulkanski plamen
A mis’o kao munja sa oblaka.
Visoko čelo samosv’jest mi kruni,
Srce nemirom demonskijem bije:
U njemu gnjev se prot tiranstvu buni
I mržnja proti farizejstvu vrije.
Ja nikad neću na koljena pasti
Ni pokloniti se pred ičijom silom -
Ja apostol sam ponosa i časti…
I kao or’o šibam svojim krilom
Sve što je ružno sred ovog života:
Ja apostol sam svemoćnih ljepota.

Hodi k meni

Hodi k meni, Šemso moja,
Hodi amo, cv’jete mio,
Da ti pjevam, da ti pričam,
Kakav sam ti sanak snio!
Tam’ daleko izvan ljudi
Gdje se vječna ljubav krili,
Tam’ daleko na samoći
Mi smo dvoje sami bili.
Pod čempresom stoljetnijem,
U dubini zelen-gaja,
Skrivao nas mrtvi pokoj
Usred svoga zagrljaja.
Ti u bijeloj haljinici,
poput čista ljiljan-cv’jeća,
Sjedila si u mom krilu
Ko carica pramaljeća.
Laki zefir mekim krilom
Gladio je kosu tvoju,
Baš ko pjesnik u zanosu
Kad miluje liru svoju.
Oko nas su ptice male
Po granama skakutale
I nevinu ljubav našu
Skladnom himnom pozdravljale.
Oj u tome bajnom carstvu
I bez strepnje i bez straha
Ja sam tebi otkrivao
Slatke tajne svog sevdaha.
I na tvom sam ravnom čelu
Gledo pr’jesto sreće svoje,
I srko sam rajski nektar
S mirisave usne tvoje.
Šemso moja, slatki cv’jete!
Taki sam ti sanak snio -
Ah, taj sanak, zlatni sanak
Zašto nije java bio!? …

Jednoj bogatašici

Ne gledaj me ljepote ti tvoje!
Jer Tvoj pogled mir mi samo muti.
Ne gledaj me, jer do Tvog su skuta
Mom sevdahu zagrađeni puti…
Ti si kćerka bogatstva i sreće,
Odrasla si u zlatu i svili,
Tvojom dušom nikad se nijesu
Oblakovi teške tuge vili.
Tvoj je život ko jezerce mirno,
Po kom vazda zlatna radost pliva;
Ne poznaješ uzdaha i suze,
Što je svijet u svom krilu skriva.
A ja pjesnik gola sam sirota,
Za me radost tek je pusta bajka.
U kolibi pod čađavim krovom
Rodila me siromašna majka.
Od djetinjstva udes me je vitl’o
Kroz sve m’jene patničkog života,
Baš ko vihor na pomamnom krilu,
Slabu slamku kad vitla i mota.
Vidiš evo ovu tamnu mrežu
Krupnih bora povrh moga čela,
Ta nju mi je hrapavijem perjem
Gorka zbilja, – gorka tuga splela.
Pa ta tuga zar da i Tvoj život,
Tvoju sreću tako bistru muti? -
Ne gledaj me; ta do tvog su skuta
Mom sevdahu zagrađeni puti!
Ah! Ja nemam nigdje ništa svoga,
U svijetu sam kao gola grana;
Sve mi blago – uzdasi i suze,
A tuga mi – svagdanja je hrana!.

Ja n´jesam sanjar

Ja n’jesam sanjar, što u tihoj noći
Po moru bl’jede mjesečine pliva,
Hrleći carstvu svjetlosti i moći,
Na svilnom mehkom oblačju da sniva
Ružične sanke pramaljetne sreće,
Kad slavuj pjeva i kad cvate cv’jeće.
Ja n’jesam sanjar, na sunčanom traku
Što zida sebi dvore od biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku
Na leđnom krilu silna vitla bura
Ko svehli listak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane.
O davno, davno otrova mi grudi
Cinička zbilja zemaljskog života,
Davno me udes rastavio hudi
Od mojih milih; ah, ja sam sirota!
Gle, moje lice – to je mrtva knjiga,
A slova su joj – nevolja i briga!
Ništa mi babo ostavio nije,
U hladu da mi medom život sladi;
Tužni se pjesnik sam na sebi grije
I poput mrava radi, radi, radi, -
Trošeći krvcu – snagu svoga duha,
Da steče tvrdu koru kruha.
Ja n’jesam sanjar, na sunčanom traku
Đto zida sebi dvore od biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku
Na leđnom krilu silna vitla bura
Ko svehli fistak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane.

Ja imam dilber dragu

Ja imam dilber-dragu… divna je ko pjesma laka
S Febovih zlatnih struna;
Njena je oka pogled etirna plava traka,
Koju prosipa luna.
Ja imam dilber-dragu… prijesto je njeno čelo,
Gdje genij ljepote sjedi,
Nad njim se pramenje kose ko svilen baldahin splelo
I s njeg se balzam c’jedi.
Ja imam dilber-dragu… tanke su obrve njene
Lukovi ljubavnog boga,
A guste trepavke str’jele, što sto put raniše mene
U dno srdašca moga.
Ja imam dilber-dragu… lica joj cv’jetnjaku sliče,
što tek ga mašta stvara;
Najljepši za me ljiljan u tom cv’jetnjaku niče
i dušu moju-cara.
Ja imam dilber dragu… krilati osmjesi lete
S njenih usana malih,
Pa moja mašta ih lovi i od njih stihove plete,
Slične rumenoj lali.
Ja imam dilber-dragu… vrat joj od b’jele pjene
Tvorac ljepote tvori;
Njezin je čaroban glasak ko akord s harfe snene,
Kad kroz noć ljubav zbori.
Ja imam dilber-dragu… njene su mramorne grudi
Svetište vječite Strasti,
Na njima umorni pjesnik naslonit glavu žudi,
Da sniva edenske slasti.
Ja imam dilber-dragu… njene su ručice b’jele
Lanci mu pamučni, meki,
A kad mi kosu glade, il suše suzice vrele,
Čini se lahor su neki.
Ja imam dilber-dragu … nježni prstići njeni
Ml’ječne su opojne česme
I kad se dotakne njima klavirskih tipaka sneni,
Tad s njih poteku pjesme.
Ja imam dilber-dragu… ona je carica moja
U carstvu ljubavi mile;
Ona je slika skladnih oblika, mirisa, boja; -
Nju su mi gojile vile.
Ja imam dilber-dragu… i niko našeg braka
Prekinut neće moći,
Jer ja ju u duši nosim ko odsjev etirna traka,
Što se sa lune toči.

Ja čekam

Ja čekam vilu ljubavi i moći,
Što živi negdje u dalekom kraju,
U njenoj kosi plamna sunca sjaju,
A u očima pramaljetne noći.
Oh, ja ju čekam u neznanom gaju,
Smaragdno gorje gdje ‘no ambru toči;
Cv’jetnom će stazom tuda ona proći,
U vladarskom raskošu i sjaju.
Pod ml’ječnim grudma mi ljubav će don’jeti,
Na usnam’ pjesmu kakvu niko ne ču, -
Njen će mi cjelov dušu da posveti.
I ja ću tada bez gr’jeha i boli,
- Ko asket, koji tek ljubi i moli -
Snivati Eden i beskrajnu sreću…