Tema: Musa Cazim Catic - Poezija

Prvi cjelov

Znaš li, Zehro? – To je bilo
Pramaljetnog jednog dana:
Prosio sam ruku tvoju
I poljubac sa usana.
Rujni plamen ženskog stida
Prelio je lice tvoje
Poput sunca na zapadu,
Kad razapne grimiz-boje
A trepavke guste, duge
Klonule ti blago, tio,
Ko na b’jelom l’jeru da je
Leptir crni krila svio.
I ti dugo šutjela si,
A onda me pogledala,
Pa sa sm’ješkom nježnu ruku
I cjelov mi prvi dala.
O ta ruka, o taj cjelov
Kako li su slatki bili!
Pa zašto su zlobni ljudi,
Zašto su nas rastavili?

Pejzaž

Ćutke smo išli ruku pod ruku,
Oko nas raskošni gajevi…
U tajanstvenom nijemom muku
Samotni drhtali krajevi.
Po jezercetu vrh masnih vala
Bijeli labud je plivao,
A na njedrima čipkasta žala
Umorni satir je snivao.
Mi tu smo stali. A za vrhunce
Viš nas je sv’jetlo tonulo sunce
Ko silnog genija misao…
Trag zadnji – poput zlatnog pera -
Po površju je tihog jezera
Krvave stihove pisao…

Randez-vous

Gle, poput svilnih golubijih krila
Pala je noćca plavetna i meka;
Oj dođi, dođi Vesno moja mila,
U cv’jetnom parku tvoj te dragi čeka!
Na klupi sam sam, nikog više nema.
Viš mene lišče baldahin je spleo -
A mirisima svježih hrizantema
Lahorak diše i gladi mi čelo.
Ah, dođi k meni čarobna i snena,
Nek ti je haljina prozirna i bjela;
Raščešljaj kose niz obla ramena,
Ko niz klas jedri kad vlat klone zrela.
Oj dođi tiho poput muze moje!
Nek su ti bose b’jele pune none;
Donesi meni rujne usne svoje
I bajne grudi – izmirske citrone,
Za kojima vazda gr’ješni pjesnik žeda,
Mamuran s žudnje i ognjene strasti,
Da žarkom usnom, sklopljenije vjeđa
Snjih pije otrov i edenske slasti.
Oj, dođi da uz milje tvoga t’jela
Od silne vatre gorim poput sv’ječe,
Nek prsa dršču s uzdaha mi vrela
Ko listak, kad ga krilo vjetra kreće.
Ah! dođi, ma i duša mi se muti,
Dok ti klonem na ljiljanske grudi -
Ja sav ću grijeh na se nametnuti,
Tek noćas, Vesno, ti uza me budi!

Smrt

Sam sam u sobi – u mrkoj samoći; -
Preda mnom stala jedna sablast n’jema,
Upiruć u me od kristala oči,
Što vatren led im u zjenici dr’jema.
Ironijom joj usna prelivena
Šuti ko pečat mutnijeh nebesa -
Tek pandža lako podiže se njena
I po plećima griva joj se stresa.
Ja trnem, dršćem bez glasa i daha,
Tu strašnu sfingu gledajuć pred sobom
I grudi moje lede se od straha – - -
Čuj, tupa usna tiho joj se miče:
- Ja vječito sam zagonetno biće,
Ruka mi ravna bešikom i grobom…

Tvoje oči

Moj je život soba tamna i duboka,
Gdje bijeli rijetko zaviruju dani -
Tu u vazi srca na nijemoj tenhani
Cvatu mrki cvijeci bez snage i soka.
Tek katkada, Niđar, taj tvoj pogled pjani
- Ko sunčana traka sa neba visoka -
Svesilno mi prodre kroz pendžer od oka
U sobu života i cvijetke mi hrani.
Pa sva mi se soba tad napuni sjaja,
A cvijeci poprime sve zamamne boje,
Što kroz suze Amor u dugu ih spaja
I miris se njihov porazlije svuda -
Svemoćne su, Niđar, plave oči tvoje,
Dok stvaraju tako nadnaravna čuda!

U aleji

Gasne se krvavo oko lipanjskog plavetnog dana
I rujni već dašak struji večeri snene i meke
A parkom cvijetnim tiho – ko b’jele sablasti neke
Nijeme se pružaju sjene visokih bujnih platana.
Ja sam na klupi sjedim i slušam: s neznanih strana
Do mene dopire šumor kaskada daleke rijeke,
Zamiruć u duši mojoj ko zvuci srebrene jeke -
Ah, tako plače moja uvehla radost rana.
I sa njom zlaćane sanje, koje ko svehlo lišće
Padoše s drhtavih grana stabla mojega žica.
Sad moje bolno srce u grudima se stišće.
I kunuć vrijeme, cvili poput ranjena ptića:
O, zašto me ostavi mladost, puna mirisa i boja
I ti, o Đulizaro, najljepša sanjo moja!?

Vizija

Katkad snatrim u tišini
U zaklonu plave sjene
I dozivam pred svoj pogled
Davne svoje uspomene.
Pa u tome sjetnom času
Iz predjela nepoznata
Doprhne mi jedna ptica
Na krilima suha zlata.
Povrh mene na grančici
Ljuljkajuć se pjesma vrije,
Poput vina opija me
Zvuk njezine melodije.
U tom zvuku ko da dršće
Moja prošlost, mladost moja,
Ukrašena amber cv’jećem
Od magijskih tisuć boja.
Katkad ptica s grane sleti
I na moja prsa pane,
Pa me zlatnim krilom gladi
I cjeliva stalne rane.
A njeni su svi cjelovi
Srcu mome melem-trava…
Hej! Al ova zlatna ptica
Koketna je i varava!
Jer kad mi se ruka digne,
Njeno t’jelo da uhvati,
Ona prhne s mojih grudi
I u neznan kraj se vrati.
Njenim tragom tek se čuje
Smijeh jetke ironije. -
Ah, ta ptica, to je duša
Mojih dana minulije’!…

Zambak

U kineskoj maloj vazi
Na prozoru sobe moje
Cvjeta zambak čist i bijel
Nevinosti poput tvoje.
Vrh zelene stabljike mu
Mekano se perje širi,
A oko njeg lepršaju
Sanje moje ko leptiri.
Mističnijem svojim krilom
Vjetrići mu pelud trune,
Pa mirisom opojnijem
Moju malu sobu pune.
Ja taj miris žedno gutam,
Duša mi ga strasno pije -
Ah u perju zambakovu
Tvoja duša sanke snije!…