Tema: Milan Begovic - Poezija

Milan Begovic - Poezija


Milan Begović (Vrlika, 19. siječnja 1876. – Zagreb, 13. svibnja 1948.), hrvatski književnik. Milan Begović rođen je u Vrlici, malom gradiću Dalmatinske zagore od oca Ivana, malog posjednika i majke Filomene rođ. Bressan. Školovanje nastavlja u Splitu u kojem je neko vrijeme (prije odlaska u Hamburg i Beč gdje se bavi dramaturgijom i režijom) radio kao nastavnik. Dobar dio života provodi u Zagrebu gdje živi i radi. Ovima trima sredinama Begović se bavi u svojim djelima, a djetinstvo i kasniji boravci u Vrlici ostavljaju snažan i upečatljiv trag u nekim njegovim najboljim djelima. Znalac europske književnosti, te jedan od stvaralaca hrvatske moderne, intenzivnu književnu djelatnost razvija 20-ih i 30-ih godina kada nastaju njegova ponajbolja djela – drame “Božji čovjek”, “Pustolov pred vratima” i “Bez trećega”, komedija “Amerikanska jahta u splitskoj luci”, libreto za operu “Ero s onoga svijeta”, zatim opsežan društveni psihološki roman “Giga Barićeva” i povijesni roman “Sablasti u dvorcu” te veći broj novela, putopisa i feljtona. Svakako, Begović je prvenstveno dramski pisac, a tek potom romanopisac i pjesnik. Umro je u Zagrebu 13. svibnja 1948. godine. Milan Begović autor je jednoga od žanrovski najraznovrsnijih i količinom najopsežnijih književnih opusa u prvoj polovici 20. stoljeća. U pedesetak godina dugom stvaralačkom vijeku pisao je mnogo i raznoliko, iz nadahnuća i “po zadatku”: od poezije i kritike, preko novela i romana, eseja i prijevoda, do drama i libreta… kao rijetko tko u njegovo doba, s iznimkom dominantnoga Miroslava Krleže, u čijoj je sjeni, iz mnogih razloga, književnih i izvanknjiževnih, ostao do kraja života.

Dunja

Pred starim domom mojijeh otaca
ponosna dunja svoju krošnju širi,
kroz njeno granje sunce zrake baca,
a zlatni plod joj oštrim dahom miri.
Iz dalji bleje čopori ovaca,
i plandujući pjevaju pastiri,
i ječi zvečaj konjskih praporaca.
Iz svog kućerka garov mudro viri
i žmirka na me. Al u meni gine
od čežnje srce, trudna misô bludi
kroz sjajne dane, kojih nije više -
a onaj zadah dunje, pun miline,
u duši mojoj spominjanje budi,
da i grud tvoja dahom tim miriše.

Epod. Bršljen

I hrast je pričo: “Nejasno i kao
kroz mliječnu maglu misô sjećaj hvata,
kad ponosan i mlad sam jošte stao
u prašumi, što vijekom obuhvata
davnine drevne. Omorika stara,
visoka jela i lipa krošnjata
kraj mene bjehu. U slici stražara
oholim vrškom sve ih nadvisivah,
grleć se zrakom iz sunčeva žara.
Kad proljet dođi: onda pogledivah
niz pašnjake, niz bašte, niz brežuljke,
na izvor, iz kog voda vrije živa,
glogoćuć hitro kroz srebrne puljke,
na čistac, gdje se šumske vile vrzle,
na satire i vješce i patuljke.
Kad zima dođi, noseć vjetre mrzle:
padalo lišće s mene, a pod snijegom
životne žile u zemlji bi smrzle.
Oh, teško bješe pod tom zimnom stegom!
Željno bih čekô da se prve rode,
dolazeć s juga, oglase pod brijegom,
a hladni snijeg sa pašnjaka da ode,
na mladoj travi, žutoj od svježosti,
da iznovice vile kolo vode.
I bilo jednoć: lude od mladosti
Drijade hitno zavitlale kolo,
u vrtlogu kô divlje okretnosti.
Zamirisala šuma naokolo,
a Fauni su virili kroz granje
na ono jato ružično i golo.
U jatu jedna ima noške tanje,
i čvršće skokne i govori slađe;
oh, za ljepotom vječno uzdisanje!
Kad nenadno skup Fauna izađe,
razletiše se sve kô plahe srne,
a ona zaklon iza mene nađe -
(O sjajne oči, velike i crne,
svilene vlasi smrekom uvijene,
ručice bijele i usnice krvne!)
- i reče: – Hraste, daj zakrili mene
od bijesne čete nakaznih bogova,
od kojih sveđ smo divlji progonjene.
Iz harnosti ću svojih slast cjelova
preliti sretna u granje ti svježe
ovit te pletom zlaćanih pramova.
Nek navijek ljubav uza te me sveže:
Zaštiti me, ta čuješ kako kriče
družice moje i kroz šumu bježe!
Na glasak taj stâ lišće da se miče,
zatrepta granje slatkom u šumoru,
kô novi propup iz njega da niče.
I ona taknu moju mladu koru,
pramove duge u pukline stavi,
a mlado tijelo u svakom naboru
propusti klice – i toplo se savi
oko mog drva – kao Bršljan čvrsti -
u uzvišenoj, besmrtnoj ljubavi.
Protegnuše se njeni bijeli prsti,
uz moju koru sljubivši se tamnu,
a na njima se mlado lišće svrsti.
Tad stade sisat u dašku pomamnu
iz mene sok – a ja sam drhtô, ginô,
u osjećaju zanosnu i plamnu,
i uz dušu sam svoju nju privinô,
da nič’ja ruka, ni udesna sila,
ni Pan od tijela mog ju ne otkinô.”
*
Ljepota tako vječita se svila
oko života zanosnog pjesnika,
svojom mu snagom dušu zagrlila.
Okovi teški taštih mogućnika,
vijekovi mračni zalud su je stisli,
zalud je ruši gnjev licemjernika!
I ako nju su za časak istisli
iz umjetničkih duša neumrlih,
u velikoj, neoskvrnutoj misli,
što nekada ju pojmi i prigrli,
ona se opet ustaljuje življe.
Ljepost je vječna – kako bi je strli
varvari ljuti, il nevrijeme divlje?

Jednoj koja nije više živa

Moj život je kô silna katedrala:
u njemu mnogo zanosnih stupova,
ikona dragih, himnâ i korala,
i ugaslih i živih plamenova.
Tu na pod hladni mnoga suza pala,
molitva mnoga pošla put svodova,
po koja radost tu je zadrhtala,
po koje srce svislo od bolova.
I ti si ušla u taj život: živa
sunčana želja, klik mladosti jasni.
Tvoj prizrak, vedar poput zračnog tkiva,
kroz prostor trepti u stotinu šara,
a srebrn akord iz orgulja strasnih
kô jeka onom kliku odgovara.

Moja je čežnja bezimena

Moja je čežnja bezimena. Titan
u beskrajnosti svojoj i u moći.
Ekvinocij u tmurnoj, tamnoj noći,
kroz koju bjesni vjetar nedohitan.
Moja je čežnja bezimena. Sitan,
dragocijen biser, koji u samoći
mog srca leži. U svojoj čistoći
neoskvrnut, od ljudi neispitan.
Moja je čežnja bezimena. Varka
i bol i milje. Časom mač i plamen,
a časom čedna ruka ubogarka.
Sad opire se kao vranac mamen,
sad podaje se kô na drumu žena:
moja je čežnja bezimena…

Na izvoru

Kroz mliječnu zelen i kroz stidno lišće
novo se smiješi proljeće. Kad vruće
ljubavi želja mlado srce stišće,
kad duša tone u slatko čeznuće
u beskraj milja i radosti tajne -
na sunce slična, koje uz granuće
u vedri prostor prši zrake sjajne.
A mi smo, Zoe, jašeć zalutali
u šikare i šume veličajne.
Na drvlju tek su čvori propupčali,
a ogranci su mladi, kao kose
od šumskih vila, na vjetru titrali,
posuti živim kapljicama rose.
Dok ljubica nam svježi i opojni
uzdasi pozdrav u svanuće nose.
Jašimo dalje: hrastovi bezbrojni,
i lipe, brijesti ostaju za nama…
Poskoknu konji zapjenjeni, znojni,
i maknuv glavom, sjaj sunčeva plama
u modrom njinom oku bljesne. Ptice
cvrkutnu, šušnu u gustim granama.
A tebi sunce obasipa lice
ružama zlatnim u obliku smiješka,
cjelivajuć ti u krvi usnice.
U sitnoj, nježnoj ruci uzda teška
remenom prste stišće, da na njima
vidi se modra, okrutna bilješka.
Jašimo dalje neznanim putima -
kad gore, više, za nečim kroz drvlje,
pohlepan pogled s oka se otima:
kô neko bijelo, fantastično grmlje,
kô sive magle pramen u daljini,
dršće i sjaje. (Put se šumski strmlje
vijuga pred nam). A i glas se čini
kô ljudski otud – i klik odjekiva,
i zov i smijeh u šumskoj pustolini.
Al nije to ni grm ni magla siva,
(dođosmo bliže), nego četa cijela
ljudstva što jedan drugog potiskiva,
gomilajuć se oko šumskog vrela,
uz koje sjedi djevica i nudi
iz zlatne školjke vode. Njena bijela
ručica ne zna što su ljudski trudi,
neg dijeli samo neprestance, žurno
i barem kaplju svakom dati žudi.
Al mnoštvo srće, otimlje se burno,
kô da se boji vrelo da presuši,
il ruka klone podatna, il tmurno
da vrijeme vedri život ne uguši.
Siđosmo s konja. Kô najžešći plamen
oživlje bijesna žudnja nam u duši -
i za ruku te držeć, vuć’ te stanem
med mnoštvo žedno. Sad me jedan tisne,
sad drugi gurne – posrnem i panem;
al opet skočih. – Šaka jače stisne
ručicu tvoju i hrlimo življe -
a duh od žeđe hoće da mi svisne.
“Dođite k meni, što žeđate divlje!
Ko s ovog vrutka pije – okusit će
najveće slasti” – djevica pozivlje
takmace ljute. “Prolazno je žiće:
tek u užitku sva je sreća. Ljepost
vječita ja sam. Ja kroz vaše biće
prosut ću svoju uzvišenu krjepost.
Bez mene sve je pustoš i golota,
bez mene sve je umrlost i sljepost.
Dođite željni slasti i života;
u svakoj leži ovog pića kapi
neizmjerna, nedosežna milota.”
A mnoštvo jače pohrli, zavapi,
i pruža ruke u pomamnoj težnji
iz zlatne školjke piće da iskapi.
Ajdemo, Zoe, našeg bivstva k čežnji!
Drži se jače, ne daj se – nek trudno
koljeno kleca, nek izdaju gležnji.
Još čas – i evo (nije uzaludno
vapila duša) tu je školjka zlatna!
Daj, pijmo, Zoe, strasno i požudno,
daj, pijmo, Zoe, – kad ruka podatna
duh poji nas sa slašću, blažeć bijedne
i tužne dane žića nam neznatna!
Padoše školjci na rub usne žedne.
Oh, beskrajno i divno uživanje!
Sipalo sunce zrake nepregledne,
a žagorile ptičice kroz granje…

Preludij, harfa

Ne znam gdje bi, ni u koja vremena -
u mojoj samo duši živo blista
na ono doba zlatna uspomena,
kada na svodu kô od ametista
tanana zora širila je krila,
na grimiz slična. Prozirna i čista
preko vedrina beskrajnih se svila
i hvatajući vale nedohitne,
površje morsko dahom rumenila.
U njenom svijetlu blijedile su sitne
posljednje zvijezde – i migahu kao
da suparnicu motre ljubopitne.
Na vlažnom pijesku uz more sam stao,
u nekom slatkom zanesen čeznuću,
iz grudi mi se uzdah otimao,
a duša, gledeć zoru pri granuću,
kô list zadrhta, njim kad lahor njiše.
Stadoše na to vali da šapuću,
dok iznenada jače zapjeniše
uzdignuv buk; a dvije se ruke bijele
na površini morskoj pojaviše.
I pružit su se prama meni htjele,
da zagrle me, k sebi da primame,
da me odvuku u morske predjele.
Oh, znam, Sirene, varke vam i mame!
Tad ukaza se i lice i grudi,
i oči, što se ukočile na me.
A njihov pogled omamit me žudi;
kao Gorgonin odnosi mi snagu,
u mladom srcu strastven drhtaj budi.
Ja sam ju gledô smočenu i nagu.
Pristupi ona: “Pjesniče” – prozbori
“ah, daruj meni svoju dušu blagu,
iz nje mi pjesmu uzvišenu stvori,
da je raznesem preko mora sinja”.
Njezine oči igrahu pram zori,
od koje pogled zlatan se pričinja,
a obasuto sjajem njeno lice
prepuno bi nepojmljivog milinja.
Kô netaknute i svježe ružice
njene su grudi, na njih kaplje mora,
kô trag na čaškam rose jutrnjice.
Kroz guste kose uzdasi lahora,
najmekše svoje cjelove su spleli,
i uzdisali nježnog sred šumora.
Takva je bila, kad iz pjena bijelih
dolazila je na svijet Afrodita,
na divnoj slici Sandra Botticelli.
I ja se zanijeh burnog od ushita,
pa segoh rukom; al ona se krenu -
kô da se ne da taknut – i upita:
“Zar dat mi ne ćeš pjesmu uzvišenu,
iz duše svoje najskladnije zvuke?
Puštaš me tužnu i neutješenu?”
- O Zlatousta! – rekoh pruživ ruke,
podvučem jednu pod mlade joj prsi,
što zatitraše kao dvije jabuke,
a iz njih trgli, kô dva pupa, vrsi.
Ona se trgnu – ruke otrag pruži,
da napasnika nevjernog se trsi,
čistoću koji htjede da obruži;
al ja ih primim, na usne ih stavih:
o mali prsti, kô lišće na ruži,
od mora jošte svježi, mirisavi!
Tad nožice joj u jednom se sliše,
a preko ruku strag se kosa savi,
da pramovi se do zemlje spustiše.
Kao elijant k suncu – grud i lice
naprama meni malko se uviše -
i ja joj dirnuh cjelovom usnice,
sa kojih dah se, kao miris, vinu;
a zaigraše vlasi joj kô žice.
I kad u mrežu prste uvih njinu,
počev sad jednu, sad drugu da biram,
očutih Harfe raskošnu milinu -
Harfe, na kojoj još i sad prebiram,
na kojoj duša samo Ljepost čezne
i čeznut će, dok njene žice diram,
i s njih dok zadnji akord ne iščezne.

Ponoć

U parku sjedim i čekam. Miriše,
kô uzdah tvoj, jorgovan, a fontena
kô duša jeca, srećom ostavljena.
Oj gdje si, zlato, više?
Ugasila je ponoć lampe. Diše
i šapće tama. Prođe jedna sjena…
Je l’ provalnik? – Il ljubav uročena? -
Oj gdje si, gdje si više?
Umorno čelo moje želi past
u pustu, tamnu pučinu pramova,
što mirišu kô strast.
A misô vapi tvoja usta vrela,
na kojima je svaki od cjelova
kô razdražena pčela.

Soneti milinja

Foco d’amor in gentil cor s’apprende
come vertute in pietra preziosa:
che da la stella valor non discende,
avanti ‘l sol la faccia gentil cosa…
Messer Guido Guinizelli
1.
Oj Kupidone, dođi: danas ćemo
bježat kroz paprat i kroz gusto granje,
tražeći Lijepu – pa da započnemo
ljubavi borbu, srca osvajanje.
I onda ćemo da je odvezemo
u bijele dvore, naše na imanje,
pa tu joj srcu rane povežemo
uz milosrdno, blago njegovanje.
I ozdravit će; ali blijedo lice
i njene male, prozirne ručice
trag će odavat prošle boljetice.
A svijet radoznô mene će pitati:
- Što joj siroti? – Ja ću mu pričati:
- Za gajem čezne, gustom za paprati.
2.
Strujaše tiho plavetnom pučinom
podnevni vjetrić; na lagane vale
sunčane zrake zlato prosipale
i gubile se prozirnom dubinom.
Kô hitra riba morskom površinom
ti plivala si, šireć ruke male,
a noške su nad vodom provirale
plavetno-blijede, smrznute mokrinom.
Dođite k meni, noške golubinje!
Na žarkom pijesku mori me čeznuće,
ljubomoran sam na to more sinje,
što, grleći vas, preda mnom se pruža.
Dođite k meni: ljubit ću vas vruće
i postat ćete kô da ste od ruža!
3.
Cvao je april ružičan i tanak:
kucalo sunce sa rukom u zlatu
na prozor tvoj, a mendula u cvatu
mirisala je kroz proljetni danak.
Poljupcem zadnjim budio te sanak
milujuć tvoju veđu umiljatu;
a ja sam na tvom čekao doksatu,
gdje urekli smo za danas sastanak.
O Zoe bijela, čista poput cvijetka,
koji u plahoj ruci Gabrijela
pred Djevicom je zadrhtao stidno -
kroz tanke pruge jutrnjeg haljetka
ljepote tajne tvoga vidjeh tijela,
pram ranom suncu koje bješe vidno.
I tvoje milovidno
rumenilo se lice kao zora
kad crven-krila diže iznad gora,
a jutro nenavidno
oko ustašca mirisalo tvojih,
kô da te brani od cjelova mojih.
4.
Ipak bje lijepo kad se nije znalo
za naše milje i ašikovanje,
kad cijelo selo zlobno, radoznalo
tražilo naše skrovno samovanje!
I svašta se je, Zoe, nagađalo;
jedno nas vidje u šumi kroz granje,
a drugo obnoć u vrt nabasalo
otkrivši nas i naše milovanje.
Al bješe slatko u cjelovu plahu,
uz šumor lišća, grlit se u strahu,
i mislit: – eto, neko kroz noć ište
10
Milan Begović: Izabrane pjesme
naš sastanak i mekano skrovište!
Oh, divni dani ružične prošlosti,
progonstva draga ljudske brbljavosti!
5.
Pjesnici, Zoe, tvoje usne slave,
za njima ginu pojuć pjesme nujne,
zovu ih listkom ružice krvave,
zovu ih prvim dahom zore rujne.
A glazbenici u zanosu prave,
u slavu njima skladbe miločujne;
bijednici, misleć na njih, zaborave
na dane žića gorke i olujne.
Mudracu one raskidaju misô,
i on uviđa kog te usne žele
da nije zalud na svijetu bitisô.
Meni se one zlatno saće čine:
a moje pjesme – nestrpljive pčele -
s njih sišu slatkost vječne medovine.
6.
Želim te odvest tamo kamo hrle
pred zimu ždrali, med bambusne trsi,
gdje ute zvuče, gdje visoki vrsi
plavilom čistim tiču se i grle;
gdje paulovna cvijetke obamrle
lagano spušta na zemaljske prsi,
i gdje sve teži k uživanja svrsi,
a Buddha ravna duše neumrle:
u carstvo sunca. Tamo: plamnom moći
svojom će sunce tvoje oči ljubit
i tvoju dušu zlatnom ovit zrakom -
a ja u vedroj ljubavnoj slatkoći
usne ću tvoje do krvi izljubit,
i okrunit te lotosom i makom.
7.
O slatko li je na travi, u tmini,
na usne usne, a grudi uz grudi,
o Zoe! Svježi lahor zrakom bludi,
strastveno dršću zvijezde na vedrini.
I ostat tako dugo, u tišini
noći i tajne, gdje ne ima ljudi,
da duša klone, misô da poludi,
jedno smo biće da nam se pričini.
Sjećaš se, Zoe, u onom klonuću
pomamnog krika žića i ljubavi,
što gubio se u noć uzdišuću?
Sjećaš se, Zoe, riječi i cjelova?
Kažu, da onoj zgnječenoj u travi
niklo je mnogo prekrasnih cvjetova.
8.
Nad plemenite krasne perivoje
predvečer nujna spuštala je sjene,
a ja sam lutô tražeć zlato svoje,
otišlo nekud, skrilo se od mene.
Ljiljani čisti i visoki stoje,
kraj njih se krupni makovi crvene -
i onaj dodir bijelo-krvne boje
varakao mi oči izmorene.
Cvjetovi vjetra svakom pri omašku
sagibahu se lagano i tio,
a ja u svaku tankoćutnu čašku,
da nađem zlato zavirit sam htio:
- Makovi žarki i ljiljani bijeli,
kamo ste moje golupče odnijeli?
Oj tako ne uveli!
Kaž’te, jer teško ljubavi u varki,
ljiljani bijeli i makovi žarki,
oj tako ne uveli!
Iz jedne čaške svjež me pelud posu,
u noć se njezin zvonki posmijeh prosu.
9.
Dvoranam sjajnim Boccadoro kuće
odzvanjale su frule i violini
u mekom skladu, strastveno i vruće:
oh, slatki moj menuet Boccherini!
Bila si nježna s čipkam’ u bjelini,
vireći na me kroz lepezno pruće,
a noške tvoje plesnoj u vještini
brzahu, budeć u srcu čeznuće.
Držeći smjerno šešir na tri kuta,
sa napudranom perikom na glavi,
ručice tvoje ljubljah mnogo putadok
ozdol nujne frule i violini
spajahu naše duše u ljubavi:
oh, slatki moj menuet Boccherini!
10.
Kroz sivu maglu hrle trome, mirne
u trokutnome jatu ptice divlje,
tek katkad krilom jedna drugu dirne
i, kliknuv tužno, zalepeće življe.
K šumama gustim, na poljane širne
proljeće mlado s juga ih pozivlje,
gdje vode teku svježe i prozirne,
gdje novu ljubav sunce blagosivlje.
Kô one ptice, k tebi pjesme ove
skladne i tihe, svjetsku kroz hladnoću,
lete i nose želje pjesnikove:
O Zoe, daj nam nevinost i mladost,
zanosa prvog najvišu slatkoću
i ljubav svoju – našeg žića radost.

Soneti godišnjih doba

Proljetni
U slici plave, gole djevojčice
Proljeće hrli, zimne goneć danke,
kroz grmlje ruža i kroz tratinčice,
kroz propupčalo pruće i ogranke.
U ruci nosi liru: zuje žice,
na nježni dodir, srebrne i tanke.
Sav prostor ječi: kriče lastavice
i slavulj hiteć na prve sastanke.
Proljeti nova! Uzmi svoju liru,
pod onu dođi mendulu u cvatu,
gdje vjenčan vijenac bere Zoe moja,
i diraj žice: neka pjesma tvoja
s mendule kida cvijeće i mom zlatu
ovije glavu, kô da je u piru!
Ljetni
Uz rijeku leži, na travnome kraju
umorno Ljeto od kupanja i ćuti,
po travi vlažni prami mu rasuti,
a crne oči poput vatre sjaju
i preko žitnih poljana gledaju.
Na tamnoj sunce odsijeva mu puti;
dok naokolo elijanti žuti
okreću lice pram sunčanom sjaju.
O žarko Ljeto! Sad će Zoe moja
do rijeke saći: crnje su joj oči
od tvojih, kosa gušća nego tvoja,
kad kupanje ju poljepša i smoći;
a ljubav njena, u zanosu svome,
još jača je neg žar u suncu tvome.
Jesenji
U baštama pod plodovima granje
k zemlji se svija: kroz lišće se žari
jabuka zrela, uz debele panje
obilati se grožđa crne dari,
a šipak puca, dozrio za branje,
kroz pukotine zrnje mu krvari:
oh, takve usne moje milovanje
ima, kad ljubav dušu joj ražari!
- Dobro nam došla, Jeseni podatna!
Gledajuć polja ratar te pozdravlja
i srebrn-kosijer na berbu pripravlja.
Al kad ćeš meni doći, dobo zlatna?
Željno te čekam: i meni se hoće
ljubavi moje slatko brati voće.
Zimni
O lijepo li je stat uz vatru skupa,
kad ljuti vihor vani snijegom prši,
s golih stabala kada granje krši
i hladnom rukom o prozore lupa.
U nijemi mrak zmijovit plamen strši,
u zlatnom žaru naša lica kupa.
Kô bijeli lišaj uz planinske krši
uza me stojiš: lijepo li je skupa!
Ručice tvoje u mojima grijem,
na mome krilu počiva ti glava,
sanjareć sretna o danju toplijem,
o zlatnom klasju, cvijeću među njime:
i tvoja duša s milja uzdrhtava,
a vani kamen s ljute puca zime.