Tema: Milan Begovic - Poezija

Ti ne znaš naše sunce

Ti ne znaš naše sunce: kada grane
i zlatnom usnom ljubi vrške gora
kô zlatni bog, a površina mora
purpurnim smiješkom smiješit mu se stane -
Ti ne znaš naše sunce: kada plane
u žarko podne, kad iz modrih dvora
vatrenom zubljom pali list po gorâ,
potoke suši, izgara poljane -
Ti ne znaš naše sunce: kad se žari
pri zapadu, u beskraj kada gine
i poput srca ranjena krvari -
Kô naše sunce mi smo: nas miline
i slasti mame, i nas strast izgara,
a i zapad naš je od krvi i žara.

U poljima

Hoću te vjenčat, Zoe, u poljima
gdje tlo je ravno, plodno i podatno,
na kome hlada do noći ne ima;
hoću te vjenčat tamo gdje prijatno
igra se vjetar među cvjetovima,
u poljima, što, široka kô platno
kićeno, sižu puste u daljine -
hoću te vjenčat onda kad s vedrine
u žarkom ljetu, plamti sunce zlatno.
Cvrčak će pjevat među zrelim žitom
sunčanu himnu, zrnato će klasje
pucketat živo, gibljuć vlâću vitom.
Oh, poljsko blago, mirisno suglasje,
nad kojim lebdi širok zrak i pitom!
Pogledaj, Zoe – to polje za nas je
postelja bračna, ono sunce sjajno
svjedok, a poljsko šaputanje tajno
vjenčane pjesni slatko blagoglasje.
Mlađanu glavu vijencem kukurjeke
okitit ću ti i živog modraca,
i priseć vjernu ljubav na uvijeke.
O sretni piru, gdje se štit ne baca
pri obduljama, gdje ostrugâ zveke
nema uz takmu biranih boraca,
gdje se ne toči skupa medovina,
a ne čuje se prelijevanje vina
ni punih čaša zvonkost udaraca!
O sretni piru, u slobodi širnoj,
na žaru ljetnom i uz cvijeće divlje,
drug družicu gdje radosti u pirnoj
ljubavi k žrtvi sprema i pozivlje!
U onoj tada svečanosti mirnoj
cjelov po cjelov redaju se življe,
šumori jače klasje, pa se svija
na omašcima vjetra što ćarlija,
a sunce ljubav zrakam blagosivlje.
Kad prođe dan, tad tajnom u sumoru
saći će večer svijet da obavije,
a cvrčak kao slatkom pri umoru
pjevat će blaže svoje davorije -
sve dok ne usne. Kao na odmoru,
opojeni od riječi ljubavnijeh,
od zagrljaja iznemogli vrućih,
počivat ćemo, mirno čekajući
da noćca zastre vedre prostorije.
Raskošna prva noći, uz krijesnice
na tisuće što letaju po zraku,
i uz poline na prekid pjesmice!
Poljupci žedni u obzirnom mraku,
neizbrojni kô na nebu zvijezdice,
vi uzdisaji u mirisu jaku
polja i rose – ko će ikad znati
slatkoću vašu riječju iskazati?
Teško je izreć pravu radost svaku.
Kad sutra zora krvava zarudi
ti, izmorena od duge ljubavi,
na mojoj, Zoe, počivat ćeš grudi.
Iz daleka će pjetô da se javi,
na novi da nas užitak probudi.
Vijenac što tebi na glavu postavih,
još na po svjež od jutrnjice rose,
sav raskidan će visjet oko kose,
uvenut čim se svijetli dan pojavi.
A onda ćemo dić se sretni, mladi,
da k onoj rijeci srebrnoj siđemo,
uz koju plodni stoje vinogradi,
a u njima kad grožđa uberemo
od nedavno što rudi se i sladi,
cjelove punim zrnjem brojit ćemo.
Dotle će ševa, dižući se više
pjevat sad blago, sad tiho, sad tiše -
slušat ju dalje dok ne uzmognemo…
Hoću te vjenčat, Zoe, u poljima,
gdje tlo je ravno, plodno i podatno,
na kome hlada do noći ne ima;
hoću te vjenčat tamo, gdje prijatno
igra se vjetar među cvjetovima,
u poljima što, široka kô platno
kićeno, sižu puste u daljine -
hoću te vjenčat onda kad s vedrine
u žarkom ljetu plamti sunce zlatno.