Tema: Marko Vesovic - Poezija

Marko Vesovic - Poezija


Marko Vešović rođen je 14. marta 1945. u Crnoj Gori, u selu Papama kod Bijelog Polja. U Sarajevu je završio Filozofski fakultet. Postdiplomske studije završio je u Beogradu. Doktorsku disertaciju odbranio je u aprilu 2002. godine. Marko Vešović jedan je od najvažnijih pesnika postjugoslovenskih književnosti. Ubojiti je kolumnista i polemičar. Njegova knjiga Poljska konjica smatra se najboljom pesničkom knjigom koja govori o ratu koji je Vešović proveo u Sarajevu, dok su na njega i njegovu porodicu, iz rodne Crne Gore, doletale granate.

Instrukcije instruktoru

Je li već jesen, je li neminovno, kako jeste
da se povene, ovešta, umumija i ugasne;
da se zajeseni – onda zajeseni kao kesten,
kao ruj zajeseni, kao jasika ili jasen!

Ko kesten na kosi, ko jasen u jeliku, ko jasika
što tek izlazi iz gore na proplanak, i još druga
već sišla na proplanak, žućkasto izatkan i naslikan
nad Bosnom vodom što brza i veruga.

Ko ta jasika – kad šumu porosi, pojodi žuta maća,
ona se okerom okupa i, smjerna, štedrošću neštediše,
proplanak onarandži – nakupljeno sunce vraća,
i proplanak raste – da je svijetlog mjesta više!
Ona, od koje se proplanak razastre u premeku
rogožu, gdje djeca legnu dok je još pletilje ne dovrše.
Ona budi! Od nje u vodama, voljenim jer uprkos svemu teku,
u ribljivim vodama, budu, doplićući se, zlatne vrše.
Od nje u svaki, sječimice leteći prozor, svakog vlaka,
po osmijeh bude, po iznenađenje, po njen dukat….
I ruj postani! Rujem – da ne zaboravimo ni rata ni ustanka –
grivasto plamsa, krvari svaka zakosa ili čuka.
Ko breza zajeseni – razbukti i raziskri u sebi baklju breze!
Zajeseni, ko ona dva jasena kozarska – ona braća!
Jer gori, i grije, i svijetli, nestajući čak i treset.
O vraćaj pozajmljeno sunce! Samo vraćaj!

Imalo je, neću da kažem, lijepih trenutaka

Recimo, kad smo nosili njihove lješeve.
Najdraži posao. Inače, najviše smo se bojali SRNE.
Toliko umilno ime, s toliko otrova!
Iako nije bilo struje, do deset nije nam bilo
spavanje dozvoljeno. Sjediš u mraku, čekaš kad će
stražari upasti da te pretuku. A oni piju, gledaju
televiziju i čekaju da se u njima dovoljno mržnje
nakupi. Još ako SRNA objavi gubitke, onda nam
sljeduju batine gore nego inače. Nekad batine
do smrti. A mi, u tmuši, nagađamo kakve su vijesti.

I trudimo se da doznamo gledaju li večeras
TV dnevnik. I svak je od nas od srca želio da nema
gubitaka. Ili bar da ih ne objave. Naravno,
krili su ih i bilo nam je isprva čudno što SRNA
povremeno objavi broj poginulih. Što smo, ubrzo,
shvatili kožom: batinaška je revnost ovim ciframa
bivala žestoko podstaknuta.

A nekad ne upadnu. Već puste da slušaš krike
koji se u srce zabijaju kao čelične čačkalice.

Izveče liježeš u postelju

a znaš da zalud liježeš: sjutra ćeš ustati izmoždeniji
no kad si legao. Izjutra ustaješ iz postelje a znaš
da zalud ustaješ: jučerašnji čeka te dan, sa jučerašnjim
stresovima. S prekjučerašnjim poniženjima. S
nakjučerašnjim očajem. Ova opsada ne traje dvije
godine, već jedan (tje)dan, kome svršetka nema.
Od ovoga bi, čini mi se, moglo da me odmori
Jedino more. A ko zna hoćemo li ga vidjeti više ikad?
Hoću li ikad više da stanem na hridine
Gdje su vazdušne struje toliko jake da ti se
Bačena kapa natrag vraća?
Ali ne čeznem, ovaj put, za morem sa mesnatim
Listovima agava u koje su imena
Ljubavna urezana. Za maslinama izuvijanim
Grčevito kao zelini laokooni. Za klobucima
Meduza što sliče svilenome čadorju iz skaski
Istočnjačkih. Ne čeznem za ubavim
Jednoličjem valovlja koje pjesnik poredi
S metrikom Homerovom. Ne čeznem za tom tintom
Kojom se mogu ispisati milijarde i milijarde
Ilijada i Odiseja
Ja čeznem za onom tugom što te
Obuzme zagledanog u vječno plavetnilo
I zaslušanog u mrmor te vječnosti
Za tugom koja ti kaže da opet imaš dušu.
Ne možda ni za tugom. Već čeznem za onom divnom
I melemnom prazninom.
Uroniti dušu u prazno koje odmara.
Liječi. Pomlađuje. Satima zuriti ni u pučinu,
Ni nad pučinu, već—nako! Po bosanski. Sve dok ne
zaboraviš
I šta si i gdje si i odakle si i kako ti je ime.
Jedino znaš da su u tebi—milje i milje praznine.
I da je morsko prostranstvo iz tebe isisalo
Stoljeća sva, do Adama. Sinja praznina pukla
Do konca svijeta i, unatraške, do njegova početka.
I pojmiš. Ma šta—pojmiš?! Osjetiš na nepcima:
Koja će milina zavladati poslije Sudnjega dana!
Sve će se istrijeti, kao sa školske ploče djetinja žvrljotina

A čista slast će da ostane!
I kušaš unaprijed, bar žlicom kavenom,
Blaženstvo u koje će da se rasprsne svijet!

Krv paščeća

Uf, što vi Crnogorci umijete prokleti!
Imao sam komšiju, laka mu zemlja, bio je čovjek –
koliko možeš viknuti! Otkud ga znam – vazda
svakome na raspolaganju, taman k’o vazduh! Vi Crnogorci,
zbilja, ni u zlu ni u dobru, ne umijete
a da ne pretjerate!

Padaju granate. Svi mi što nas je podrumu -
psujemo i kunemo. Nekad je milina čuti.
Umije to naš svijet. Nekad se sjetim i tebe:
što nije Markan ovdje, da ovo blago zapiše!

Jer, dok si dolje, čini ti se da ćeš sve upamtiti.
A kad stanu granate, i ti iz onog mraka
na božji dan iziđeš, gotovo sve ti se izbriše.

Evo ti najbolje psovke koju sam u ratu čuo
na račun bjesnika s Durmitora: Jeb’o on svoga
babe svatove, pa ovariso na mladu!

Svi mi psujemo i kunemo, a moj komšija – jok.
Ma šta ih imaš kleti? Što ih više kunemo,
od toga njima, prijatelju, kika sve više raste!

Znam ti ja njih odlično. Ćer’o sam ja to,
prijatelju, čak do Zidanog mosta. Ako mu ide,
to digne glavu, preniska mu nebesa, a čim
dobije po kokardi, skljoka se u nužnik.

Dobro znam te delije s mrtvačkom glavom
na barjaku. Kičmu im treba slomiti.
Mani kletve i psovke.

A počeo je, i on, da kune i da psuje kad je granata -
sigurno pamtim još – onu djecu s Bistrika iskasapila.
Pa kad smo čuli da je jedan od onih očeva svoju
curicu – to što je od nje ostalo – poznao jedino po
šakama, e tad je i moj komšija otčepio:
Radovane, veli, jebem ti krrv paščeću! Radovane,
veli, dabogda se raspadao od živih rrana,
I probo od svačega što god je na svijetu,
a ni u čemu ne mogo lijeka naći, ni ti, ni tvoje
praunuče, veli.

E jest’ ga vi Crnogorci kunete dabogsačuva.
Kad vi stanete nekome proklinjati i žive i mrtve
i nerođene, insanu ništa ne preostaje
do da se sav naježi. Od miline!

Kad je srpski snajperist mojoj prijateljici

ustrijelio dijete u naramku
prestala sam u boga vjerovati. Nema te, bože,
rekla sam, prekrižen si za sva vremena
i tačka. Jer bog što pušta da djecu, majkama
u naručju, ubijaju onako, ni zbog čega,
naprosto iz zabave, takav bog meni ne treba
A drugi – kako god hoće

Inače, prije rata sam mislila da bi se nebesa
na mene sručila ako bih prestala
u boga vjerovati. A eto, nije se desilo ništa
Ni crijep nije napukao na krovu moje kuće

Ja sam i dalje ja. Sarajevo i dalje Sarajevo
Nebo i dalje nebo. I eno stoji gdje je i prije bilo
Iako boga nema. Mislim, nema ga za mene
A drugi – kako god hoće

Sve se kotrlja po starome
Čak mi se čini da je ovako lakše. Ovako,
bez boga ne umijem ti to, bojim se, objasniti

Znaš, pješači se lakše bez ičega u rukama
nego kad vukljaš cekere. Jeste, dobro sam rekla
Bez boga, nekako lakše se pješači
kroz ovaj guravi život. Jedino, svaki čas osjetim
da su mi ruke prazne

Kafanska

Ovo nas gađaju književnici. Ovo nas gađaju
Srpski bardi. Dojadilo im da barduju
Pa stali da nas bombarduju.

Kad su počeli peglati Sarajevo,
Svojim tobdžijama Stihoklepac je rekao
‘Nako po domaćinski: Nek vam je sretno i berićetno.

Umije, nema zbora. Umije k’o psihijator.
Kad se obraća Srbima, gleda im u oči
Ko da će svakog trena iz džepa da potegne
Sudsku dozvolu za pretres po svakoj srpskoj duši.

A ona njegova ženica uvijek uz njega
k’o Jovanka uz Titu. Ali se Joka vječito smiješila,
A ova nam je preozbiljna, kao da vazda
ide za kovčegom mrtvačkim!

Pravo zboreći, dječiji pjesnik sa Durmitora
Ništa novo nije ni mogo izmisliti:
Ovo se stoput dešavalo: usrećitelji čovječanstva
Vazda su voljeli, potocima, krv ljudsku prosipati.

I nije prvi put kama postala sluškinjom teologije!
A kako bismo nadrljali da ne postoje UN
Koje nas časte, povremeno, pokojom
rezolucijom što Stihoklepca opominje da baš sve,
majka mu stara, ne potamani po Sarajevu.

Nego nek’ razgodi.
Nek’ nešto i svom unuku ostavi za tamanjenje.
Ali polako. Pilići se broje u jesen.

I strogo po zakonu: Prvo mu prirediti
pravedno suđenje, potom ga objesiti,
što reče šerif iz onog kaubojca.

Ako pak Stihoklepac izrazi želju da bude
U fraku obješen, ja ću se lično, ugledom svojim,
založiti da bude u fraku obješen. I navratiću,
ponekad, da mu zavrtim konopac.

Na četrdeseti rođendan

Četrdeseta tu je; a eto – ne zaradih
Ni zatvor, ni medalju. I nista osobito
Uspio, eto, nisam da saznam. Ni da sazdam.

Ni življenih istina, ni istinita življenja.
Duša je, ko svagda, roda tek s jednom nogom u bari.

Ni istinita življenja, ni življenih istina.
Al se bar stišala dvorjanska laska što je
Istinu o kraljevstvu držala podaleko
Od ušiju vladara.

Šta bi s onim mladićem koje se pred zrcalom
Divio svome licu ko što se izletnici
Zalasku sunca dive?

Šta bi s onim mladićem što vjerovaše da se
Duvanjem u vale poplavi možeš oduprijeti?
Sad, čin mu svaki biva – patuljak što vrat lomi
Preko zrnca pijeska. Sada mu, sve, iz šaka,
Klizi ko nauljena ledja grčkih hrvača.

I ramenima sliježe pred poplavama raznim.
U srednjim dozama užasava se nad Jagom.
Jer zna: sa svijetom je kao sa starim sagom
Čiji se nabori više ne mogu ispraviti.

Ova pucnjava

Ova pucnjava prosto nam ušla u krv.
Kad je tišina, napet sam ko struna,
Sve mislim: bože, šta li nam sad spremaju?
Bez pucnjave se, ko ni bez kafe izjutra,
Ne možeš rastrijezniti. A čim se mitraljez glasne,
Ja odmah olabavim, žena počne praviti razljevak,
A djeca mi se po kući raskokodaču.
Opet se puca, znači, sve je opet u redu!
A jučer, ja se vratio s posla i pitam:
Je li se pucalo dok mene nije bilo.
Najmlađa šćer mi kaže: “Ih da znaš, tata,
Kako su dvije fino profijukale”.

Svašta mi se izdogađalo

za četrdeset četiri mjeseca. I ja bih, ko onaj stari, mogao reći:
nema nijedne muke koja me nije snašla, jedino što nisam
rodio. Ali stvari s početka rata potresale su me triput teže.
Kasnije, čovjek, zar, ogugla.

U maju, naši uhvate u Hrasnom dvojicu snajperista i bace sa
nebodera. Za jednog, ni po čuda: Srbin s beskrajne trake.
Kad priča, poželiš da mu zavrneš rukav i potražiš mu broj

proizvodni utetoviran u mišicu. Drugi je bio najbolji prijatelj
koga sam imao. Gurnuo bih, za njega, obje ruke u vatru.

Karadžić ga opsotonio. Izuzeo mu dušu za potrebe odbrane
srpstva. Nemam drugog objašnjenja. Tri dana bio sam
bolestan. Ječao kao ubodenik. I shvatio da mi je opet učiti
šta je crno a šta bijelo. Da mi se svijet iskosio i da će
zavazda ostati takav. Kao toranj u Pizi. U ratu mi je postalo
jasno: čovjek je teški promašaj. Pobačaj, u stvari.

A krajem maja ‘92. zove me punica iz Beograda. Zete, nemoj
mi zaklati dete. Nemoj, mleka ti majčina. Ja, zblanut,
mislim: stara šiznula. Šta vi to, gospođo Angelina, pobogu,
pričate? Je li vam dobro? Nemoj zete, groba ti očeva. Deset
hiljada Srba ste poklali u Sarajevu. Ko? Mi?

Gospođo Angelina, Bog s vama, šta vi to pričate? Ali nemoj,
barem ti, zete, onog ti hleba što si ga u mojoj kući pojeo.
U taj čas mi je bilo k’o davljeniku. Kome kroz glavu, vele,
sav život prođe u sekundi: šta je to bilo?

Priviđenje? Jesam li sanjao ono prijašnje, pa sam probuđen
u ovo sada? Ili se moram iz ovog sada što prije probuditi?

Prećutim to Jeleni. Da barem nju poštedim. Da se ne mora
preda mnom stidjeti. Ali nisam mogao ne reći svome
komšiji. Srbinu. A njega je to peklo, i ne mogao Jeleni da ne
kaže. Bitango! Stidi se svoje sijede kose! Ostarila si, gade,
a ništa nisi naučila! Zalud šezdeset godina živiš,
vucibatino stara! Ma nema šta joj Jelena nije rekla.

Kasnije, gospođa Angelina – otišla u Njemačku. To je moj
najveći greh u životu! – veli kroz slušalicu i kroz suze.
Ne znam. Ali se više ničemu ne čudim. A kad se ne čudiš
više ničemu, to znači da su ljudi tvoja najgora očekivanja
ispunili. Jedino što molim Boga: daj mi da se ne sjećam,
barem, ako ne mogu zaboraviti.