Tema: Marko Vesovic - Poezija

U Goraždu došao hodža pa objašnjava

borcima da se ne treba bojati pogibije
jer uživacija na ovom svijetu nije ništa
prema uživaciji na onome gdje im sljeduje
sto meraka sve jedan veći od drugoga
Dočarava džennetske bašče kroz koje teku vode
milion puta od Une smaragdnije
opisuje kao pouzdan očevidac banane
narandže hurme što tamo spremne čekaju
da ih mrtvim rukama beru Ma jebeš hurme
ima li tamo deset u pola? pita ga Crni
Hodža se pravi nečuo i nastavlja sa detaljnim opisom
milina džennetskih prosto mi dođe krivo što sam
još na dunjaluku a ne već davno na ahiretu
i ovaj život ovdje pričini mi se ko gubljenje vremena
Zavazda svatih: do ovog svijeta
drži jedino osoba koja ne drži do sebe
A je li neko hodža ( opet ce Crni ) iz tvoje familije u ovam ratu poginuo? Nije šućur Alahu

Zakleo sam se devedeset treće

kad jednoga dana uhvatim onoga Noga,
onoga ustašu sa kokardom – Kosovo ću od njega
načinjeti. Duša će mu ostat u moje šake.
Neće od njega imati šta da se ukopa.

Rebra ću da mu živom izvadim. Jedno po jedno.
Za početak. Onome četniku s velikim „U”
što trijezan huška na klanje, pjan svoje huškanje
oplakuje, a istodobno uživa i u prvome i u potonjemu.

Ruku ću da mu uvalim u usta, i jezik da mu
tražim po sata, prije nego što ga iščupam.
Da više njime ne promidžbuje o Kosovu.

Kad sa životom razdvojim toga
slavnog srpskog pesnika što je živio i stvarao
na prijelazu iz 20. u 19. vijek – u mojoj duši biće
svečano kao kada se porodica okupi oko stola
s paketom pristiglim iz svijeta izvan obruča
četničkoga i počne sjeći kanap!

Živim od toga. Od vjere da će pasti u ove moje šake.
Biće to tren božanstven: k’o da nijesam u svijetu,
već kao da sam zalutao u zaljubljenu dušu
dvadesetdvogodišnjega Volođe Majakovskog.
P.S. Tako sam se zakleo devedeset i treće.
Danas mu ne želim
ništa gore od onog što ga već ionako čeka.

Ženska bluza

Smrkava, a na zapadu, nečija noga
gurnula krčag s vinom koje se prolilo vidikom.
Mlad mjesec kao rogovi s kacige u kojoj,
na filmovima, Mojsija prikazuju. Miriše borovina
na smjesu limuna sa tamjanom
Na straži borac, dugačak, i krt ko slamka ražana.
Krt od mladosti i ljubavi. Pomno izvlači iz njedara
bijelu žensku bluzicu. I zagnjuruje u nju lice.
Dugo joj miris pije. Tih pet-šest grama tekstila
mogao bi provući kroz burmu vjenčanu
Prizor, božanski neiskaziv. Reći ga riječima
bilo bi što i težinu zrake sunčeve
na terazijama izmjeriti.
Odjedamput, od svega, od vinskog zapada
od rogatog mlađaka, od ženske bluzice
po čijemu se mirisu, kao po koncu, izlazi iz pakla—
odjednom, od svega toga, lakše mi je na duši.
I lakše na svijetu
Znaš i dalje da na zemlji postoji
rat kao crno klupko. Al s njime bi se duša