Tema: Oton Zupancic - Poezija

Oton Zupancic - Poezija


Oton Župančič, pjesnik rođen je 23.1 1878. u Vinici a umro 11. VI 1949. u Ljubljani. Kraće vrijeme bio je suplent u Ljubljani, zatim je živio u Parizu, Beču i nekim njem. Gradovima. God. 1910. vratio se u Ljubljanu, gdje je postao dramaturgom Zemaljskog kazališta, zatim gradski arhivar; 1914. uređuje časopis Slovan,a 1917—20. Ljubljanski zvon. Između dva rata Ž. Je dramaturg i upravnik Slovenskoga narodnog kazališta. Blistavim pjesničkim nastupom zasjenjuje naraštaj realista i naturalista, udarajući s I. Cankarom temelje slov. Moderne. U liriku uvodi izdiferenciran poetski izraz: melodiozan ritam i bogatstvo alegorija, naglašavajući osjećaj osobne uzvišenosti i izdižući izuzetno značenje pjesničkog poziva do individualnog patosa (Čaša opojnosti, 1899). Kasnije proširuje tematiku patriotskim i soc. Motivima, sublimirajući sve više svoj poetski način (Čez plan, 1904). Raskriljujući lirsku misao u dva oprečna smjera, jedan prema misaonoj i vizionarnoj poeziji, a drugi prema stvarnoj društvenoj problematici, zahvaća osobito pitanje slov. ekonomske emigracije (Samogovori, 1908). Ž. Je i tvorac dječje poezije u slov. Književnosti (Pisanice, 1900; Lahkih nog naokrog, 1913; Sto ugank, 1915; Ciciban in se kaj, 1915). Zbirka Vzar je Vidove (1920) sadrži snažnu ratnu liriku. Poslije 1920. posvećuje se više kazalištu (lirska tragedija Veronika Deseniška, 1924, normiranje izgovora slov. Jezika na sceni) i prevođenju. Preveo je mnogo poznatih djela iz različitih evropskih književnosti (W. Shakespeare, Ch. Dickens, Stendhal, H. De Balzac). U posljednjem razdoblju njegova poezija, nadahnuta narodnooslobodilačkom borbom, prožeta je borbenim patriotizmom, humanošću i slobodoljubivošću.

Došla si

Došla si… tako dođe oblak lak
na noćno nebo tamo:
putnik tek hod usporio je mlak,
oko za tren zadivilo se samo,
već ogrnu ga crnim velom mrak.
Došla si… tako dođe pjesma djeva
do tihih šuma iz daljine:
i putnik stane … opet tiho … vreva
ta još kroz gustiš začuđeni pline,
u šumu lišća nestane tog pjeva.
Došla si… oči gledao sam tvoje,
tvoj zvonki slušao glas —
otišla … putnik sklapa oči svoje,
oblaka jednog zlatnog sanja kras,
i pjesmu jednu što se uvijek poje…

Ljubavna pjesma

Nježnija nego dah
što tih i plah
stere se njivom širnom.
Još brža nego splet
lasta i let
njihov nad vodom mirnom;
do pjeva tiša sva,
što sklad mu zna
pomutit svaka jeka,
samotni ja neg sjaj
nad tobom taj,
što noćni put ga čeka:
tajna je miso, gle,
iz duše te,
što krila diže k tebi —
al sav zemaljski jad
i slast je sad
pomakli ipak ne bi…

Miris tvoje kose kao cvijet je sladak . ..

Zaječalo je zvono za nepogodu kroz zrak;
rastrgnu vjetar molbu mu tu,
baci je u mrak,
o brdo razbi svu;
zamro svaki zvuk je jak,
gospodari grom u nebeskom ždrijelu,
munje krug pletu po obzorju cijelu,
siplju plameni užas na crkvu i na hram.
Na cesti — otkud i kamo? — sam
javlja se, gubi — deseti brat.
U plašt mu vjetar se savio
kad je za jelik zavio
u oluji taj čudni svat…
Na škripavoj smo verandi stali,
djevojkama smo ruke dali,
blijedi gledasmo zbunjeni kraj:
tek labud, ptica samotna, pliva,
valovljem, kao da ništa se ne zbiva,
prenosi mirno bijeli svoj sjaj …
Al miris tvoje kose kao pelin je gorak …

Melakolija

Među ružama, kod nas nema njih,
poluzasjenjen, vidjeh obraz tih.
On za me, i ja za nj tad nemah znanja
a med nama bje tako puno sanja.
Digao se most kao duga sjajna
od mene do nje, pa je tako tajna
ići između mene i nje smjela,
o, nalik na jad oborena čela.
Vrča njenoga napitak je bio
kao da si žar u srce mi lio.
I sjetih se tad da nje nema više,
da na grobu joj vjetar grane njiše.

Oluja

Pogledao joj je u zjene
i ona ga se boj at stala,
kao biljka je ustreptala:
“Živa su vatra tvoje zjene.”
“Živa su vatra moje zjene
jer noćas oluja u njima vlada …
K prozoru sa mnom pristupi sada,
pogledaj noćne demone zlene!”
Pred njima kesteni se viju,
plaču nad vodom,
iznad njih oblaci gromkim hodom
nad gradom, mračnu melodiju
pjevaju svodom …
Munja — grom . . . “Sad skreni zjene
kroz grane spletene:
ponos tornjeva tih — kao smijeh bruje,
prkosan, izazivlju snage oluje.
Vidiš li, čuješ li divlju tu bunu
što uvis sunu?
O djevojko mlada,
sad znaš zašto sada
živa su vatra moje zjene?!”

Počuj pjesmu

Počuj pjesmu, draga moja,
momak mlad je spjevao
u pokladni utorak,
u srijedu je pjevao.
“Brod kapetan vukao je
posred mora sivoga,
kapetana za nos vukla,
kapetana za nos vukla
mlada, lijepa gospoja
kraj mora.”
Počuj pjesmu, draga moja,
momak mlad je spjevao
u pokladni utorak,
u srijedu je pjevao.

Slap

Usred samotne stijene
pod koprenama pjene
slap pada, pada, pada.
Sunce nad šumom dugu plete,
kroz prhku maglu ptice lete
i s perja tresu dragulje;
pute smo prešli duge
hodeći gorom i lugom,
a sa mnom nevjesta mlada
te smo k’o duše uklete
bisernim stiješnjeni krugom,
dok tamo sveđer
slap pada, pada, pada.

Tiha se večer
nad usnulim jezerom svila,
naše misli isprepletene
počivaju sred božjeg krila;
onda se stisne pored mene
“Tarno sam
usred samotne stijene
pod koprenama pjene
slap pada, pada, pada . . .”

Pod prozorima noć se pruža,
mrka, stroga straža tu je;
vruća se stisla uz svog muža,
i dok spava, iznenada
njen se mramor u snu čuje:
“Jao, tamo sam
slap pada, pada, pada!”

Koliko ljeta? Pred nama prije
išla su braća i sestre, ljudi,
a nepovratan bio im hod;
te hramove tihe tama krije,
tih i k’o gluh njihov je rod;
da li ih mami ili ih budi
dok tamo sam
usred samotne stijene
pod koprenama pjene
slap pada, pada, pada? …

Ti cvijete moj

Ti cvijete moj tajanstveni, ti ružo čudesna,
tebe tražih ja,
mimo tebe prođoh i pogledah na te,
duša trepnu sva.
Srce moje je tad naslutilo
tvoju tajnu moć,
srce moje je tad oćutilo
da se vedri noć.
Moja duša sva cvasti stala je
puna divnog blaga,
u sve biće mi čežnja pala je
za tobom, ti draga,
ti cvijete moj tajanstveni, ti ružo čudesna …
O, bogatstvo to je —
pomozi, pomozi mi podići.

Tiho prihaja mrak

Tiho prihaja mrak,
plah je njegov korak,
ni ga čuti.
Srce, zakaj drhtiš?
Česa, povej, se bojiš
v tej minuti?

Ali teman spomin
se je zgostíl iz temin
brezobraznih?
Ali bodočnost – vampir
puhnil v večerni je mir
misli ti blaznih?

Ali je jata vetrov
šla preko dragih grobov
zapuščenih?
Ali iz daljnih samot
prišla je pesem sirot
zasolzenih?

Tiho prihaja mrak,
plah je njegov korak,
plaho bega.
Srce, zakaj drhtiš?
Česa, povej, se bojiš?
Vsega, vsega …

Tiho dolazi mrak, Oton Župančič