Radost pisanja

Kud trči ova napisana srna kroz napisanu šumu?
Da li da se napisane vode napije
koja će joj njuškicu ko indigo otisnuti?
Zašto glavu uznosi, da li što čuje?
Na četiri nožice pozajmljene od istine oslonjena,
pod mojim prstima ušima striže.
Tišina – i ova reč po papiru šušti
i razgrće
grane podstaknuta rečju “šuma”.
Nad belim tabakom spremaju se na skok
slova koja se mogu složiti loše,
obruči rečenice,
iz kojih nema spasa.
U kapi mastila veliki je broj
lovaca sa začkiljenim okom,
spremnih da se niz strmo pero sjure,
opkole srnu i zapucaju.
Zaboravljaju da ovo nije život.
Drugi ovde, crno na belo, vladaju zakoni.
Mig oka može da potraje, ako ja hoću,
mogu ga izdeliti na male večnosti
pune zaustavljenih tanadi u letu.
Zauvek, ako naredim, ništa se ovde neće desiti.
Bez moje volje čak ni list neće pasti
ni vlat se neće pognuti
pod tačkom malenog kopita.
Postoji li dakle takav svet
u kome vlada sudba nezavisna?
Vreme koje vezujem lancima znakova?
Postojanje koje kad naredim ne prestaje?
Radost pisanja.
Mogućnost ovekovečenja.
Osveta smrtne ruke.