Tema: Wiliam Shakespeare - Poezija

Wiliam Shakespeare - Poezija


Gotovo ni o jednom drugom piscu ne zna se tako malo kao o Williamu Shakespeareu. Ličnost pisca, čija su djela poznata cijelom obrazovanom svijetu još uvijek je zagonetka. William Shakespeare rodio se u gradiću Stratford-on-Avon 1564. godine, u grofoviji Warwickshire (u isto vrijeme kada je u Rimu umro Michelangelo), kao treće i najstarije muško dijete od osmero djece. Kršten je 26. travnja 1964. godine, pa se smatra da je rođen 23. travnja 1564. godine. Otac mu je bio John Shakespeare, ugledan i imućan građanin, trgovac-zanatlija, član Općinskog vijeća. O njegovom dobrom imovinskom statusu govori i podatak da je 1596. godine John Shakespeare mogao platiti da on i njegovo potomstvo upotrebljava obiteljski grb koji prikazuje sokola i koplje te ima francuski natpis: Non sanz droict (Ne bez prava). Uz sve to John Shakespeare 1571. godine izabran je za gradonačelnika Stratford-on-Avona. Majka Williama Shakespearea zvala se Mary, a djevojačko prezime bilo joj je Arden. Shakespeare je pohađao školu u svom rodnom gradu, ipak zna se samo da je u toj istoj školi učio latinski, čitao Ovidija, Cicerona, Virgilija, Plauta i Terencija. Postoje pretpostavke da je William Shakespeare napustio školu 1578. godine kada su poslovi njegovog oca pošli nagore, te je nazočnost četrnaestogodišnjeg sina u kući postala neophodna. Od tada, pa do svoje 18 godine, o njemu ne postoje nikakvi pisani podaci. Tek od 18. rujna 1582. godine postoji dokument koji govori o ženidbi Williama Shakespearea s Ann Hathaway iz obližnjeg zaseoka Shotery, a koja je bila osam godina starija od njega. U braku najvjerovatnije nije bio sretan, jer je često pisao protiv ranih brakova. Godine 1583. rodila mu se kćerka Susan, a 1585. blizanci – kćerka Judith i sin Hamnet. Onda se opet do 1592. godine o Shakespearu ništa ne zna, a te se godine prvi puta spominje kao glumac i dramski pisac. Godine 1596. umire mu sin Hamnet, a 1597. godine u Stantfordu je kupio imanje zvano New Place i postao, u međuvremenu, suvlasnik kazališta Globe. Nedugo potom, 1601. godine, Shakespearu umire otac, a 1607. udala mu se kćerka Susan za poznatog londonskog lječnika Johna Halla. Tragičan niz nastavlja se naredne godine (1608.) kada mu umire majka, a iste godine Willliam se povlači iz Londona u svoj rodni grad. Povremeno ipak dolazi u London (npr. 1612. godine kao svjedok u jednoj parnici). Niz tragičnih događaj nastavlja se te 1612. kada umire Williamov brat Gilbert, a sljedeće (1613.) i posljednji brat Richard, a iste godine u Londonu je izgorjelo kazalište Globe. Godine 1616. udaje se kćerka Judith, a 23. travnja iste godine (istog datuma kada je rođen) umro je u 52-oj godini života u Stratford-on-Avonu, gdje je i sahranjen u crkvi sv. Trojstva u blizni oltara. Iznad groba postavljena je (1623.)e spomen bista s latinskim natpisom: Po mudrosti Nestor, po genijalnosti Sokrat, po umjetnosti Vergilije. Zemlja pokriva, narod plače, a Olimp ga ima. Shakespeareova supruga Ann umrla je 1623. godine, sedam godina poslije smrti svoga muža. Iste godine u Londonu svjetlo dana ugledalo je prvo izdanje svih Shakespearovih djela. Posljednji neposredni potomak Shakespearov, njegova unuka Elisabeth, kćerka Susan i Johna Halla umrla je 1670. godine i loza Shakespearovih se ugasila.

Gde pčela siše

Gde pčela siše, tu sišem ja –
Cvet jaglike mi postelja;
Kad sova huče, snim u njemu ja,
I na slepog miša letim krilima
U nova leta vesela.
Radosni i raskošni biće moji dani
U cvetu behara što visi na grani.

Hamlet /odlomak/

O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti pračke i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?

Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo proželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjti možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer ko bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nipodaštavane ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da obezbijedi golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?

Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše bolešljivo čili
Kad na nju padne taj blijedi prisenak misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.

Ja tražim novi dom

Kad su se zaglušujući krici nad zavičajem razlegli,
svejedno što me ubjeđivaše da je sad proljeće tu,
izdade sunce istinu, iz srca su tragovi spokoja nestali.
Grohot smijeha jeseni hladne, te beštije, u sebi čuh.

Počeo je lov. Lordovi i lakeji omamljeni mirisom krvi,
a pred gonjenim bespuće, koraku svakom neznane staze,
kad konjanici prodju i kad hrti prolaju, ostaju nijeme strvi.
Vlasnici života i smrti, cokulom po procvalim lalama gaze.

Stižu me. Čujem štropot konja bijesnih Avara kako buči,
a ja ni korak dalje ne mogu, provalija predamnom zjapi,
iznad naših zapaljenih krovova hrapavi glas vjetra huči.
Ja danas novi dom tražim, na suncu svijetlom ili u trapi.

Madrigal

O, skloni, te tvoje usne skloni
Što su na vernost ljupko se klele;
Te oči – tu zoru dana ukloni,
Te svetle što jutro bi zavele,

Al’ poljupce moje te usne nek vrate,
neka mi vrate.
Pečate ljubavi uzalud date,
uzalud date.

O,Gospo moja

O, gospo moja, kud žuriš sve?
Zastani, čuj, ja volim te;
Veselo i tužno ja pjevat’ znam.
Ne idi dalje, zastani rađe:
Putu je kraj kad se ljubav nađe –
To svaki pametan čovjek zna.

Šta je ljubav? I ona ima kraj.
Dok srce voli, oduška mu daj –
Budućnost ne znač, čta kome sprema.
Ne odgadjaj zato čas sreće sad,
Poljubac tvoj sam dobiti rad,
Jer duga vijeka mladost nam nema.

Odlazi sad, smrti

Odlazi sad, smrti; sad odlazi, smrti,
Pusti da u crni kovčeg stave mene;
Odleti, zadnji dahu, odleti mi i ti
Zbog surovog srca jedne lepe žene.
Moj pokrov beli s tisom po sebi,
O, pripremi ga!
U smrti niko veran mi ne bi
Da sa mnom deli ga.

Nemoj mi ni cvetak stavit’ da miriše
Na kovčegu crnom u znak samilosti;
Ni prijatelj koji nemoj da uzdiše
Iznad rake gde će spustit’ moje kosti.
Da je spasem bola i mnogih tegoba,
Polož’te me samo
Gde mi verna ljubav neće naći groba
I plakati tamo.

Sonet 1

Od najljepših bi’ bića porod htjeli
Stog da ljepote ne svene nam ruža,
Da baštiniku mladom, jer nam zreli
Izmiču dani, na nju spomen pruža;
Al ti, što ljubiš sjajne svoje oči,
Gorivom bića svog svoj hraniš plam,
Glad šireć tu gdje obilje se toči,
Dušman si sebi, svirep sebi sam;
Ti što svjež ukras tom si svijetu sad,
Jedini glasnik proljeća i cvijeća,
U pupoljak svoj pokapaš plod mlad
I stog mu, škrče, škrtost sve je veća;
Smiluj se svijetu gladnom jer će grobom
Pojest tvoj dug, i pojest će ga tobom.

Sonet 2

Kad četrdeset zima počnu čelo
Opsjedat ti, ljepoti dubuć polje,
Mladosti tvoje, gordo sad, odijelo,
Bezvrijedan korov bit će, svinut dolje;
Na upit gdje ljepota ti je cijela,
Gdje se sva raskoš bludnih dana skrila,
Reć’ da u tvojim očima je svela,
To sram i hvala bezvrijedna bi bila.
Više bi hvale čar tvoj vrijedan bio,
Da možeš reć’: »To lijepo čedo moje
Plaća moj dug, moj izgovor je cio«,
Ljepoti dajuć nasljeđe mu svoje!
To s nova bit je rođen kad si star,
I gledat vrelu krv kad mre joj žar.

Sonet 3

U zrcalo se pogledaj i kaži
Tom licu: Sad je čas da novo stvaraš,
Jer ako sebe ne obnoviš, draži
Njegovom svijet, i neku ženu, varaš.
Gdje je ta, tako lijeka, da tvom plugu
U utrobu neuzoranu ne da?
Il taj što sam svom samoljublju drugu
Grobnicu gradi, da tu porod preda?
Zrcalo ti si majci u kom lako
Mladosti svoje Travanj gleda cvatno;
Kroz okna starih ljeta i ti tako
Gledat ćeš ovo svoje doba zlatno.
Al ako spomen želiš zatrt grobom,
Umrijet sam ćeš, ti, i lik tvoj s tobom…