Tema: Wiliam Shakespeare - Poezija

Sonet 51

Na sporost konja, kad me nosi amo
Od tebe, moja ljubav nek žmuri;
Što će mi žurba od tebe ovamo?
Dok ne vraćam se neka se ne žuri.

Al kako ljubav da kljusetu prost;
Onda , kad svaka žurba je prespora?
Tad vjetar jašuć ostrugam ću bosti,
Bit će mi spora i krila vihora.

Tad nema konja da čežnje prestigne!
Njiskat će čežnja, čista ljubav što je,
-Ne tupo meso- da u propnju stigne;
Shvatit će ljubav bijedno kljuse moje.

Moj konj od tebe ne htjede se žurit,
K tebi nek hoda, ja ću ga pojurit.

Sonet 62

Grijeh sebeljublja opsjednu mi htijenja,
Oči i dušu, svaki trun u meni,
Od takvih grijeha nema otkupljenja,
U mom su srcu tako usađeni.

Mnim , ko ja lice nema nježni nitko,
Čašćenu vjernost , ni biće iskreno,
Nit cijeni svoje dostajanstvo itko
Tako nad svima u svemu uzvišeno.

Al u zrcalu kad se vidim pravo.
Bijen i skršen od mnogih godina,
Iz samoljublja pročitam upravo:
Takav se ljubit – to je opačina.

Ti moj si drugi ja, s tobom se dičim,
Mladišću tvojom svoju starost ličim.

Sonet 66

Sit svega toga vapim smrt smirenja,
Kad gledam Vrijednost ko bokče rođenu,
I Ništavnost u rubu uzvišenja,
I tvrdu Vjeru sramno pogaženu,

I čast predivnu sramotno izdanu,
I Savršenost grubo sramocjenu,
I djevičansku Krepost prokurvanu,
I u krzmanju Snagu razdrobljenu,

I Umjetnost od vlasti zauzdanu,
I Ludost kako nadzire Umnika,
I Istinitost Glupošću nazvanu
I ropče Dobro gdje dvori Silnika,

Sit svega toga, ostavio sve bih,
Kad smrću ljubav napustio ne bih.

Sonet 75

Mojoj si misli što životu jelo,
Što zemlji pljuska proljetnoga snaga,
Ja za tvoj mir se borim vrijeme cijelo,
Ko škrtac oko žuđenoga blaga.

Čas se ko škrtac veselim, čas bojim,
Lupeško doba pokrast će mi blago,
Tren s tobom biti na samu nastojim,
Tren sretan da svijet vidi moje drago.

Čas pogled na te gozba je obilja,
Čas bez pogleda tvog od gladi stradam,
Ja drugog nemam i ne želim milja,
Osim što uzet od tebe se nadam.

Dnevice tako ginem i uživam,
Od gladi stradam, u obilju plivam

Sonet 90

Želiš li me mrzit’, ti me mrzi sada,
Sad, kad svijet rad je da mi djela ruši,
Skrši me skupa sa zlosrećom jada,
Da tvoj me udar k’o zadnji ne sruši.

Nemoj, kad srce svlada bol mi, doći
Naknadno iza tuge savladane,
I kišno jutro dodat burnoj noći,
Vrijedjajuć rane svjesno mi zadane.

Napustit’ li me želiš, nemoj tada
U čas poslednji, kad već me izmore
Sve sitne boli; prvi udri sada,
Da od zle sreće kušam najgore.

Sve druge boli, sad na izgled jake,
Izgubim li te – bit će vrlo lake.

Sonet 107

Ne reci, da mi srce izda tebe,
Prem ko da gasne, čim te ovdje nije;
Ja bih se lakše dijelio od sebe,
No od svog srca, što u tebi bije:

Tu ljubav; mi dom: i ako kuda
Odlutam, ja se opet natrag vratim
Točno u vrijeme, uvijek isti svuda.
I sam operem ono što zablatim.

Ne vjeruj nikad, makar sa mnom vlada
Slabost, što svaku ljudsku put opsjeda,
Da bi me mogla nastranost da svlada,
Te dam za ništa blago što mi preda.

Svijet, osim tebe, ništavan je u svemu.
Ti si mi, ružo moja, sve na njemu.

Sonet 110

Ah, istina je, svuda sam lutao,
I lakardijaš bio, na smijeh svima,
Gazio čuvstva – jeftino ih dao,
I vrijeđo stare novim ljubavima.

Jest, vjernost mi je čudovita bila,
Prezira vrijedna, al tako mi Boga!
Novu mi mladost nevjera otkrila,
A kušnja goreg vrijednost srca tvoga.

Sad kraj je tome; beskrajno ti davam:
Nov glad me neće više golicati,
Da prijatelja starog okušavam,
Ljubljenog boga, kom ću sav se dati.

Primi me, draži od nebesa, žudim
za tvojim čistim i ljubljenim grudim.

Sonet 113

Oči te duše-odkad te ostavih-
Posvuda vide, al vid sto me vodi
Na pola slijep je bez funkcija pravih,
On tobož vidi, al ko slijepac hodi:

U mojoj duši vid ne oblikuje
Ni pticu ni cvijet, nit prikuplja slike,
U pogledu mi um ne sudjeluje,
Tome što gleda ne čuva oblike.

Gleda li pitom vidik il divljinu,
Prekrasno biće il neku grdobu,
Gavrana-grle, more il planinu,
Dan-noć od sveg ti gradi prispodobu.

Ne može duša, da mi drugo stvara.
Vec ljubeć tebe-moje oči vara.

Sonet 117

Okrivi me da sam sasvim propustio
Da nagradim tvoju veliku dobrotu,
A za ljubav tvoju zaboravan bio
Za koju me vežu konci u životu;
S ništacima da sam sklapo družbe duge
I davao svetu ono što je tvoje;
Da sam dizo jedro za vetrove duge
Ne bi l me od tebe uzeli pod svoje.
Stavi mi na teret sve te moje greške,
Dokazima dodaj i sve sumnje same;
Dovedi me pred sud tvoga oka, al teške
Kazne ne izrekni – od mržnje i tame.
Prastaj, to je samo moja kriva duša
Htela vernost tvoje ljubavi da kuša.

Sonet 129

Rasap je duha u sramu požude,
Dok žudnja traje kruta je, bez mjere,
Krvava, divlja i puna pokude,
Naprasna, žučna, ubojna, bez vjere;

Užitak kratak – smjesta prezirana;
Suluda hlepnja, al čim stvorena
-Suluda mržnja;meka progutana,
Da sludi žrtvu navlaš postavljena:

U težnji luda-luda u imanju;
U kušnji sreća- okušana muka;
Bila, jest, bit će divlja u traganju;
U nadi radost, zatim sanja puka.

To svijet znade, al ne zna kako
Izbjeći nebu, što vodi u pako.