Tema: Wiliam Shakespeare - Poezija

Sonet 4

Rasipna draži, zašto trošiš tamo
Na se ljepotu naslijeđenu, sama?
Ne daje dar nam, posuđuje samo
Slobodna Narav slobodnim ga nama:
Prelijepi škrče, što zlorabiš stoga
Raskošni dar svoj, dan ti da ga dadeš?
Lihvaru slabi, što trošiš od svoga
Blaga toliko, a živjet ne znadeš?
Jer sam sa sobom razmjenjujuć robu
Svoj slatki ja sam sebi kradeš mlad;
Kakav ćeš dakle, kad te vrijeme grobu
Pozove, račun ostaviti tad?
Nekorišten će u grob čar tvoj cio,
Iskorišten, tvoj zastupnik bi bio.

Sonet 5

Sati što skladnim stvorili su radom
Taj ljupki lik što motre sve ga zjene,
Njemu će istom tirani bit, kradom
Učinit će da sva mu ljepost svene:
Jer neumorno vrijeme ljeto gna
K okrutnoj zimi i tad smrt mu zada,
Smrzne sok cvijeću, stabla zguli sva,
Ljepotu skrije snijeg, i pustoš vlada;
Kad ne bi se u zidove od stakla
Ljeto, na žitkog sužnja nalik, skrilo,
Studen ljepotu i čar njen bi smakla,
Ni nje, ni traga njena ne bi bilo.
Izažet cvijet se s mrazom sreće glatko,
Gubi tek lik, al bit mu živi slatko.

Sonet 6

Ne daj da grubi dlan ti zime, prije
Neg iscijediš se u sok, ljeto svlada,
Zasladi neku zdjelu, nek se slije
U nju sva slast, dok sebi smrt ne zada;
Izrabljen lihvom nije onaj koji
Kamate svoje plaća drage volje -
Stog sebi jednog sebe još odgoji,
Ili za jednog deset, što je bolje;
Sretniji ti bi bio deset puta,
Da se u deset tvojih lik tvoj skriva;
Što bi, da umreš, mogla smrt ti kruta
U potomstvu te ostavljajuć živa?
Ne budi tašt, jer prelijep si da strv
Budeš i da ti nasljednik je crv.

Sonet 7

Gle, kad s istoka digne sunce mlado
Plamenu glavu, svako zemno oko
Novom mu svjetlu daje počast rado,
Pogledom dična štujuć ga duboko;
I dok uz strmi nebeski brijeg kroči,
Nalik mladiću kog već zrelost hvata,
Još mu ljepotu smrtne štuju oči,
Prateć ga putem sjajnim poput zlata;
Al umornim kad kolima, s visine,
Napušta dan, ko čovjek koji stari,
Poslušno dotad oko pogled skine
S niske mu staze, motreć druge stvari:
Nezapažen ćeš, kad te svlada tmina,
I ti zać’ tako, ako ne daš sina.

Sonet 8

Kad slušaš glazbu zašto slušaš sjetan?
Slast se sa slašću slaže, čar čar voli;
Što ljubiš ono što ne primaš sretan,
Il primaš rado ono što te boli?
Ako ti struna ugođenih sklad,
Nalik na brak im, vrijeđa sluh dok poju,
One te slatko kore tek, jer mlad,
A samac, kvariš dionicu svoju:
Gle kako žica slatko drugu prati,
Na supruga joj nalik u tom času,
Kao da otac, čedo su, i mati,
Što pjevaju u jednom skladnom glasu:
Taj trostruk pjev im, složan kao jedan,
Nijemo ti poje: »Sam si malo vrijedan.«

Sonet 18

Kad poredim tebe s lepim danom leta –
Ti si mnogo lepša, više ljupka, nežna;
Pupoljak se smrzne u maju kad cveta,
Lepota je leta vrlo kratkosežna.

Katkad sunce s neba odveć vrelo sine,
Njemu lice zlatno oblak često skriva,
Sva lepota žene sa vremenom mine –
Priroda il’ udes čari joj razriva.

Al’ tvog leta sunce nikad neće zaći –
Ti ostat’ nikad nećeš bez sadašnjeg sjaja;
Van života ti se nikad nećeš naći
Dok u pesmi ovoj večnost te osvaja.

Sve dok ljudi vide i dok život traje
Ova pesma tebi život će da daje.

Sonet 20

O Gospodaru – gospo moje žudi,
Imaš lik slikan rukama prirode
I žensko, nežno srce, al’ bez ćudi
Žena, koje se na varljivost svode;
I sjajno oko od ženskog vernije
Koje pozlati sve što takne žena;
Muškog si tela, al pun carolije,
Te ti se dive i čovek i žena.
Najpre si stvaran da si nalik ženi,
Al priroda je s željom da te slije
Zadremala i otela se meni,
Davši ti nešto što za mene nije.
Za uživanje stvorila te ženi,
Daj njoj grljenje, ali ljubav meni.

Sonet 23

Ko nesiguran glumac na daskama,
Kog strah i smetnja baci iz uloge,
Il kome divlja jarost srca slama,
I jednim mahom ukine mu noge;

Tako i ja od straha premirem,
Nemoćan izreć poklonstva ljuvena,
I sav od snage ljubavne samirem,
Nadvladan moću srca zaljubljena.

Oh! Moje pjesme nek budu, dozvoli,
Nijem tumač moga raspjevanog srca,
Što zbori čežnjom i nagradu moli
Više no jezik može da progrca.

Znaj štit što nijema ljubav zapisuje,
Jer prava ljubav i očima čuje.

Sonet 29

Odbačen kad se od srece i ljudi
Oplačem, ravan kukavelju sinjem.
Kad gluhom nebu, zalud tuže grudi,
Kad sebe gledam i sudbu proklinjem,

Kad želim da mi k’o i drugim sinu
Buducnost, nada, prijateljstva mila.
Da imam njinu zgodu i vještinu,
Što nemam, a što radost bi mi bila,

Tad me sretna mis’o na te grije.
I s crne zemlje, ja crna udesa.
Ko ševa što se zorom k suncu vije,
Pjevam ti himne na vratima nebesa:

Tvoja je ljubav nad svim bogatstvima,
- Odbijam da se mijenjam s kraljevima.

Sonet 43

Što više žurim, oči bolje vide,
Jer čitav dan što vide, sveg se dure,
Ali kad spavam u snu te previde,
U mraku jasno, jasno kroz mrak zure.
Gde ne bi ti, kom sena sen ozari,
Obrisom svojim crto sliku sene
Na jasnu danu, da jasnije žari,
Kad tvoj sen tako sja kroz slepe sene?
Koliko srece u tvojim očima
Kad te vide usred dana čiva!
Kad tvoj sen titra u gluvim noćima,
Dok slepa žena san mi dubok sniva!
Svi dani noć su – dok te ne ugledam ,
Sve noći dani – kad te u snu gledam.