Tema: Strahimir Silvije Kranjcevic - Poezija

Strahimir Silvije Kranjcevic - Poezija


Silvije Strahimir Kranjčević bio je čovjek koji, iako je završio gimnaziju, nikada nije maturirao, ali se zato svojim pjesničkim darom i poetskim izričajem svrstao među najcjenjenije hrvatske autore na polju književnosti. Rođen je 17. veljače 1865. godine u Senju. U rodnom je gradu započeo školovanje, a kako je htio postati svećenikom, 1883. odlazi na teološki studij u Rim, od kojega brzo odustaje te napušta Italiju, dolazi u Zagreb, upisuje tečaj i nakon godinu dana postaje učitelj. Kako u Hrvatskoj nije mogao naći posao odlučio je otići u Bosnu i nakon što je kao učitelj radio u nekoliko bosanskih gradova, stalno je prebivalište konačno našao 1893. godine u Sarajevu. Svoju prvu pjesmu Zavjet objavio je kao osamnaestogodišnjak u Hrvatskoj vili, koju je uređivao Eugen Kumičić. Kranjčevićev početak pisanja poezije obilježile su uglavnom domoljubne i pjesme ljubavne tematike, da bi, kako je sazrijevao i kao čovjek i kao pjesnik sve više prelazio na područje humanizma i kozmičkih vizionarskih trenutaka u svojim djelima. Prvu zbirku pjesama Bugarkinja objavljuje 1884., gdje kroz istančanu, ali i naglašenu poetičnost potvrđuje svoje pravaško i hrvatsko političko uvjerenje. Kranjčević se, naime, nije samo deklarirao kao Hrvat i domoljub, on je to zaista bio i u njegovim se pjesmama vehementno osjeća tuga zbog ispaćene Hrvatske i njenog zarobljenog, degradiranog naroda pod tuđinskom vlašću odnosno hrvatske realnosti devetnaestoga stoljeća. Godine 1895. počinje uređivati Nadu, časopis u kojemu su pisali mnogi ugledni književnici, a 1898. objavljuje i svoju drugu zbirku jednostavno nazvanu Izabrane pjesme. U razdoblju od 1902. do 1908. izdao je još dvije zbirke, Trzaji i Pjesme, dok su Pjesnička proza i Izabrana djela objavljena nakon njegove smrti. Silvije Strahimir Kranjčević, pjesnik i istinska hrvatska domoljubna veličina, umro je izvan svoje matične domovine, u Sarajevu 29. listopada 1908., nakon teške bolesti ne navršivši četrdeset četvrtu godinu života.

Ah, sve je sanja pusta

Ah, sve je sanja pusta,
Sve umišljeni raj;
Sve želja želju guši,
A uzdah – uzdisaj.
I u tom sva ti bajna
Života kipi slast:
Na trnu si mi cvao
I u blato ćeš past!
I što smo, srce moje,
Obilazili svud,
Sve kapale su suze
I krvca uzalud.
Ah, svagdje vara oko,
Što lažni veze san,
I slatko poji nadom
Sve – što je utaman!
Pa kad je čemer ljuta
Prenasitila grud:
Je l’ igra sve to kruta,
Il ljudski privid lud,
Gdje nema nigdje svjetla,
A vjera časom mre:
Ah, srca gdje tu nema,
Ni žarke krvi, ne…
Ej, onda vidjeh vilu
Na ljudski saći put -
I žedne usne moje
Cjelivahu joj skut.
S oblaka pjesan začuh,
Da život nije san,
I ljubav da je sunce
U vječni majski dan.
Ti, milosrdna laži,
Što lanuo te raj!
Gle, omamno li sine
Tvoj kratki, kratki sjaj.
Il otrov je il melem
Taj biser s oka tvog?
- Ah, ko vjerovat može,
Tog silno voli Bog!
Pa u srce kad spomen
Svoj nokat rine ljut,
A pjesma – čedo njeno -
Ko divlja kida put,
U strahu samo pitam:
Zar to su tvoji sni?
A nešto u njoj jeca
I šapće: – To si ti!
Sve, sve je sanja pusta,
Sve umišljeni raj,
Gdje suza suzu guši,
A uzdah uzdisaj.
A ti si harfa samo,
Kroz koju tuži svijet,
I sve je tvoje cvalo
Za pogrebnički cvijet! -
Ni mislit mi se neće,
Sve pepeo gledam svud,
On zasuo je cvijeće
I zapunio grud…
A preko njega strujne
Kadikad čudan šum;
To katkad cvili srce,
A ruga mu se um.

Anđeo bola

Duga je umorna noć, crno je nebo i zemlja,
Kroz tu dosadnu tmušu nešto šušti i šapće.
Možda je rosa od suza, što se sa neba vraća
Pa tiho na jadnike kaplje…
U gomili gospodskih kuća, u sjaju čarnih tapeta,
Nižu se kutići tajni, mirisni budoari,
Nad njima čađava soba – ta neka nesreća hoće
Uvijek sklad da kvari!
Tu se anđeo bola u vidu svijetloga duha
Nad prazni naginje krevet, da trudnu napipa nogu;
Al ništa – - na jastuku samo nešto ostade suzâ,
A jadnik luta – sprema se – Bogu!
Noćna zlokobna ptica vidje sa razvala stara,
Kako se uzmuti voda, kako se pomoli ruka – -
I opet umorna noć, i dosadna bezglasna tama
Šuti vrh groba ljudskijeh muka…
Anđeo svetoga bola u vidu svijetloga duha
Stoji uz prazni krevet, eterno pritišće čelo,
I gleda, gdje se iz vode mučena povraća duša
Onamo, gdje joj je ležalo tijelo.
Gleda, kako se tiho nad prazni naginje krevet,
Trula kako se slama čudno svijetliti uze,
I sveti poljubac čuje, s kojim se mučena duša
Povraća, svoje da poljubi suze.
Gleda, kako se čisti u vlastitoj krvi i znoju,
U suzama srca svoga, i kako se diže tada,
O svojem rođenom krilu zapliva lako i voljko
Morem zvjezdanih mirijada…
Dolje – pod oblačjem tamnim crno je nebo i zemlja,
I kroz tu dosadnu tmušu nešto šušti i šapće – -
Biti će rosa od suza, što se sa neba vraća,
Pa tiho na jadnike kaplje …
A gore – nad oblačjem tamnim, kud ljudsko ne vidi oko,
Alemi gore sjajni i živi;
Sklopljenih ruku i krila ondje se anđeo bola
Svojijem žrtvama – divi!

Astrea

Bila veče topla, tija,
Kada čežnja nježi grudi,
Kad se ruka srcu svija,
Kada usna cjelov žudi – -
Bila veče, meka, čarna,
Kad se svjetlo sjenom ljubi,
Kad se duša blagodarna
Razmićena u se gubi
Pa oprašta sve i svima
I grli se svijetom cijelim,
S dubokijem ponorima,
S oblačićem lakim, bijelim,
Što se vije na visoko
I srce ti sobom vodi;
Zaneseno plije oko
Po azuru, u slobodi…
Ispod srca, pod oblačje,
Skladan, bujan sanak diše,
I ti grliš srce svač’je,
S njim se stapaš i još više:
Praštaš svemu nježno, drago,
Zemljo moja, nebo moje,
I kroz svemir šapćeš blago:
Prošteno je, prošteno je! – - – -
- – - Dok sam tako u samoći
Plivo trakom mjesečine,
Pio slatku pjesmu noći,
Zvijezda, cvijeća i pučine,
I dokle je strujeć ona
Drhtala mi kroz sve žile,
I šaptala vasiona
Toplom usnom majke mile -
Silnim mahom ruka neka
Trže nebom, mjesečinom,
Zemljom, morem i dolinom -
I proplanu svjetlost čista,
Mene zan’je plima meka,
I ne znadoh više ništa.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
- – - “Amo k meni, amo k meni,
Da ti kažem svijeta čare!”
Digoh oko
I visoko
Spazih krila silne vile;
Led što bije
Topliji je,
Neg što su joj oči bile.
A ona se lako pusti
Smješkajuć se momu jadu;
Ah, tako se smiju usti,
Koje smijeha ne poznadu!
“- Čula sam te – opila te
Meka pjesma vedre noći;
Kovat stade sanje zlate,
Ti, sanjaru u samoći!
Praštao si sve i svima,
Grlio se svijetom cijelim,
Sa dubokim ponorima
I s oblačjem lakim, bijelim.
To je tako, kad iz kuta,
Moj pjesniče, pogled lijeta -
Sad ćeš tragom moga puta;
Ime mi je: Pravda svijeta!”
*
Valom, brdom kamenijem,
Njezina me diže ruka;
Srcem gledah krvavijem
Vrela slasti, vrela muka.
“- A sad gledaj! – šanu vila,
Što zamamna sjena krije!” – -
Dobo slatka, dobo mila,
Ah, to slika ljubavi je!
U sjenici gospodara
Kmetica se mlada stidi;
Oči pune topla čara,
U anđela što se vidi.
On se kune vidom oka,
Cjelovima usne lovi;
Zove Boga za svjedoka,
Da poljupce blagoslovi.
Kune joj se časnom rakom
Svoga oca i djedova,
Svoje krvi kapljom svakom,
Gordom slavom sa grbova.
Njeno oko mokro, meko,
Predaje se ženskim žarom;
Anđeo je, što je kleko
Vjerujući pred oltarom.
Ah, kad ljubav klupko splete,
Zar da čovjek to odmota?
A trgat mu konce svete,
Znači trgat nit života!
Dršćuć mu je o vrat pala,
Sklopila je stidne zjene;
Srce mu je svoje dala,
Al on hoće usne njene;
Dala mu je usne rujne,
Dala mu ih bezbroj puti,
Al on hoće grudi bujne – - -
- – Noć je gluha i noć šuti!
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
- – Ajdmo sada! – vila šanu
I pokri mi rukom oči.
Kad je skide, novom danu
Svitalo je sa istoči:
Vidjeh kuću ubogara,
Pred njom pjeva luda djeva,
Vidjeh lomna kmeta stara,
Protjerana sa ogrjeva.
Prognao ih plemić strašni,
Slab mu starčić slabo treba;
Kćerki ote vjenčić časni,
Zašto ne bi ocu hljeba?!
- – - Ja sam Pravdu svijeta gledo,
Reko sam joj: – Evo – ti si!
Osvetit ćeš ovo čedo,
Ako dosle nikog nisi!
A ona je blijeda, šutke,
Pogledala samo na me,
I ja vidjeh: obje ruke
Bile su joj povezane!
Ali diže silna krila,
Odbismo se svijeta širom,
Od nedraga do nemila
Motasmo se ljudskim virom.
I došli smo jednoč oba
Na grobište – mrtvo polje -
Krst do krsta, grob do groba
Redao se gore dolje.
A na jednom malom brdu
Kopali su grob grobari;
Kopajući zemlju tvrdu,
Naišli su na grob stari,
A u grobu dvije-tri kosti -
I to trulo, i to gnjilo -
Dvije-tri kosti, al je dosti,
Da i srca tu je bilo!
Tada uđe sprovod sjajni,
Sve gospoda u crnini,
Red se kreće veličajni,
Zlatan lijes u sredini,
Dim se vije, glazba svira
Tužeć pjesmom žalobnicom,
A govornik srca dira
Naručenom besjedicom…
Zadrhtala silna vila,
Pogružena glavu prignu;
Na vatrena, širna krila
Vrh onog me groba dignu.
- Gledaj kosti! – strogo reče -
Pa se one djeve sjeti,
Što je ono bajno veče
Ko anđeo sjala sveti.
A gle ovaj lijes sjajni:
Znaš plemića mlada, živa,
Znaš li cjelov, šapat tajni,
I što ponoć jošte skriva – -
Znadeš li ga kako zbaci
Djevi s čela vijenac čisti?
Pa nu, gledaj: ti mrtvaci
Zajedno će u grob isti! -
U dno jame lijes škrinu…
Ko da nema ni tu dosti,
Zapuni joj svu dubinu
I pritisnu suhe kosti.
Puče zadnja kost sirote,
Gavan li je u prah smlavi – -
Ah, nekad joj vjenčić ote,
Prah mrtvački sad joj gnjavi!
- – - Ja sam Pravdu svijeta gledo,
Reko sam joj: Evo – ti si!
Osvetit ćeš ovo čedo,
Ako dosle nikog nisi!
- – - Ali ona naglo zginu
Kao svjetlo ispred noći;
Izgubi se u prazninu
Ko da neće više doći.

Eli! Eli! Lama azavtani?!

Na Golgoti je umro – a za kog je izdano?
Je l pala žrtva ova il kasno ili rano?

Na Golgoti je umro i svijet za to znade,
Al od te žrtve davne još ploda na imade.

A krv je tekla mnoga i srce tu je stalo,
Što nikad nije više onako zakucalo…

I vjekovi su prošli daleki, strašni, crni,
Osušila se krvca i suha još se skvrni.

Prošetala se povijest u sramotničkoj halji,
I što smo Nebu bliži, sve od Neba smo – dalji!

Na Golgoti je staro prelomilo se drvo,
Pokradoše mu čavle – i to je bilo prvo!

U ime čovječanstva i bratstva i slobode
Počeše krvno kolo da bezbožnički vode.

I derala se družba od gadne strasti pjana;
Mi ubijamo, Bože, sve zbog Tebe – Hosana!

Na Golgoti je mrtvo i vjetrić tamo tajni
Tek cvili: Eli! Eli! Lama azavtani?

A pokraj krvi davne i ispod drva suha
Sve milijuni vape: O pravice, o kruha!

Da, ukidoste ropstvo, i cirkus i hijenu,
Pa odvedoste ljudstvo u kršćansku arenu!

I tu u sjajnim ložam, u zlatu i u slavi,
Pod vijencem i pod mitrom na debeloj si glavi,

Zapremili ste i vi i vaše gospe bijele
Na pozornici svijeta sve najprve fotelje!

I gledate u igru od bijede i od jada,
Gdje čovječanstvo mučno ko On pod drvom pada!

I tamnice o crne, gdje mnogi plač se gubi,
Kad takovi su ljudi: il umri ili ubi!

I djevojčice gole, a ispred sita suca,
Ah, imale bi obraz, da nemaju želuca!

I sramotu i bijedu i uvrede i vrake
I uzdahe i laži i mnoge suze žarke.

A usred bare ove, gdje tovna gamad pliže,
Uzvisilo se drvo i Hrist se na njem diže.

I gleda, gdje su ljudstvu sve gori crni dani,
I plače: Eli! Eli! Lama azavtani!

Badava gordo kube i mraor Panteona,
I papuče od zlata i orgulje i zvona!

Badava tamjan mnogi i ponosni oltari,
Badava alem gori na kruni i tijari!

Ah, Golgota je pusta, i vjetrić tamo tajni
Tek cvili: «Eli! Eli! Lama azavtani!?»

Iza sklopljenijeh vjeđa

Nikada ljepše, neg kad ovako
Naslonim glavu lagano, meko,
A negdje šuška granata lipa
I veselo cvrči vrapčije jato
U mladom lišću…
Divno je, divno
Sklopiti oči, a tamo, s neba,
Glatko se duga otegla traka
I mekano plazi niz trepavke tanke
Draškajuć blago zavjesu svilenu.
Između mene i između svijeta.
O, ala je hitra ta šarna igra,
Što mi je sunce stovrsnim vezom
Veze i šara kao ko vir i oblak
Na tamnoj mreži mojega oka.
I igra tako: u crvenom moru
Pliva i tone zeleni kotač
I bude odjednoć žutijem dimom,
Iz kojeg pršte srebrne iskre – -
Kao kad rumen zlaćane zore
Struji niz greben alema samih,
A od te pjene da bude magla,
Što trepti za blage sutoni majske
Nad mladim žitom.
I to su časi,
Kad priroda slatko srcu ti tepa,
Kad ćutiš lako i talas onaj,
Što ga u rijetkom vazduhu diže
Krilo u muhe, kad naoko lijeće.
I sitna buba, što negdje zriče
Vazda jednako, al dosadno nikad,
I cvjetni pelud, što pada zrio
Od želje da drugi oplodi cvijetak,
Pa lutne katkad, kada mu vjetrić
Bračno veselje obijesno spriječi,
Te on, siromah, visi o dlaci
Koprive ljute, i suši se tako,
Jalovo suši odlično sjeme -
Svakako gorka, vajna sudbina!
Da, i ta buba i pelud onaj
I bezbroj drugih nevida jošte,
Što u toj zračnoj prašini titra,
O, sve ti, sve ti govori bratski,
I poludrijeman bez svijesti plivam
Opojnim virom svemirske pjesme.
Lebdim nad strujom, što se lelija
Od rajske harfe i tamjana svježa,
Što se kroz devet vije nebesa
I desetom ovom majčicom zemljom,
Dokle mi kakva bezočna osa
Ne sjedne na nos! – Ah, na krik bola
Namah se rajska sklapaju vrata,
A oči ljudske glupavo zinu…
I evo – još bih mogo u svijetu
S udesom nekud primirje svezat,
Kad ne bi vila ljudskog užitka
Plašiva, mala košuta bila,
Al u te je vile zečije srce!
I dok te, plaha, ostavi sama,
Istom dok kakva osa te bocne,
I dokle širom otvoriš oči,
A pusta proza u srce uđe,
Svud vidiš, kako bezumna obijest
Po lijepom tvojem Edenu hara,
Kako se ptica s ptičicom čupa
O ciglo sitno proseno zrnce,
I kako kobac grlče peruša,
I žaba zlatne bubice guta
Pa onda sita sa hrpe mulja
Krekeće krepko, i sve to ječi
Ko himna valjda divna i sveta
U slavu vječnog svemirskog sklada!
Ah, mrzim silno glasne ideje,
Koje su vazda žabam na usti,
A svak ih od nas napamet znade!
I svakom od nas probiše uši!
I kad se onda bezvoljan vraćam
Kući od moje granate lipe
I mislim: što to priroda sebe
Ždere i gradi, gradi i ždere,
A sve, što je lijepo, skladno i pravo,
Tek daje čedo maštanja našeg,
O, onda mi biva, da leden stojim
Pred strašnom sfingom, a moje usne
Ne mogu pred njom moliti više
Ko čedo malo, kad sveto kleči
U zipci svojoj ručice dižuć
Tamo spram stare slike o zidu;
Već šutim i mislim i – ne mislim ništa!
Ah, zar je zato, što mi nijesu
Sklopljene vjeđe, i što mi sunce
Ne draška više zavjese svilene
Između mene i između svijeta,
Ah, zar je zato, što ode od mene
Dal’ko, daleko – o, vilo šarna -
Što si mi slatke bajala priče
I tankom pređom leptirskih krila
Skrivala vječni, ogavni kostur,
A ja ga ljubljah kroz tvoju pređu
- Sklopljenih vjeđa?!

Ideali

Tajna večer, topli osjećaji,
Lagan vjetrić, suhi uzdisaji…
A maglica tanka, laka,
Milo trepti, milo sijeva, -
Vrh valovlja i oblaka
Eno traka mjesečeva,
Pa im šapće, što sve nebo sniva,
Kako suza sjajnom zvijezdom biva…
Sveto nebo, i vi iskre male,
Kažite mi, šta ste zadrhtale?
Sjećate l’ se časa mila,
Kad sam bio čedo malo,
Pa bi – čedo – majci s krila
Na nebesa pogledalo,
Mazilo se tepajući tada:
Ja bih, majko, onu zvijezdu rada!
Ide vrijeme: zvijezde zapadaju,
Vrata raja brige zatvaraju!
Žeže sunce, želiš hlada,
Al ti želja gladna mrije;
Ah, nikako i nikada
Stignut, kud ti duh se vije
Pa u vise neizmjerne leta,
A iz tijela u ponor sapeta!
A na umu, ah, toliko snova,
Cijelom svijetu dosta blagoslova;
Srce kano sveti plamen
Pred žrtvenik ljudskom rodu,
Čvrsti osnov, stojni kamen
I prijestolje za slobodu,
I krv živa nek se u prah gubi,
Ustreba li, da se tako ljubi!
Čiste želje – ko vi, zvijezde sjajne,
Nedohvatne – ko i vaše tajne!
Vi, alemi vasione,
Gledate me čudno, je li?
Ko blažene noći one,
Kad sam majci o vrat bijeli
Mazio se tepajući tada:
Majko, ja bih onu zvijezdu rada!

Kad mi klone…

Kad mi klone hladno čelo,
Kad dogori svijeća moja,
Kad mi mrtve oči sklopi
Samilosna ruka koja -
I kad tuđa suza čija
Oplače mi puste dane,
Braćo moja, ljudi moji,
Smilujte se onda na me!
Kopajte mi mirna groba
Na brežuljku u slobodi,
Pospite ga sitnim cvijećem,
Kojim svježa gora rodi.
Spletite mi vijenac zadnji,
Što po rosi ranoj miri,
Da po njemu rado panu
Male ptice i leptiri.
O, te ptice i leptiri,
O, taj dragi svijet mali,
Stoput su me, stoput su me
Nesuglasna razdragali.
A ja sam ih rado gledo,
Tepao im pjevajući,
Ljubio ih kano ropče
Za slobodom uzdišući.
I kad čuju mlade mome,
Okle živa pjesma zuji,
Veselo će tamo doći,
Gdje su leptir i slavuji -
Ah, ja ne ću ništa znati;
U pepelu okle žara -
Al nek pjeva, nek se širi
Svač’je srce sred njedara!
Nek se pjeva, nek se grli,
Nek se lako kolo vodi;
Ne bojte se zlobna svijeta,
Njega nema u slobodi.
A čemu vas za njeg briga,
Čemu vam se patit s njega?
Ljubite se, dok ste živi,
Da ne mroste željni svega.
I ako se desi negdje
Kakva bijeda bosa, gola,
Što je svijet hladno goni
Iz svog tora, iz svog kola,
Grobu momu neka dođe,
A ja ću se molit Bogu,
Nek me pusti stati malo,
Da mu nešto kazat mogu.
Reći ću mu: Što si došo?
Nemam hljeba, da ti dadem,
Nemam krvi, da te grijem;
Ta ni sebe ne imadem!
Krova nemaš? Lezi amo
U moj ovaj krevet mali,
Da dijelimo i to zadnje,
Što su meni ljudi dali!

Kolo sreće

Ko divlji vir, ko paklen ples
U vrtložini sve se kreće;
Kroz razuzdani živi bijes
Zavrtilo se kolo sreće.
Nad njime lak se veo vije,
Pod velom bijela sjaji djeva;
Ko sunce žarkim okom grije,
O ruci zlatna traka sijeva.
A na toj traci plamna slova,
Gdje njeno ime gori sjajno – -
I preko gora i dolova
Glas njezin ori, vabi tajno:
“O, amo, ljudi, svijet cijeli,
Sad sreća dar će svoj da dijeli!”
I gle – odasvud svijet se jati:
I muško, žensko, mlad i star,
Sve hoće kola da se hvati,
I gordi car i ubogar.
Sve zadnji prve ruše rede,
U bujici sav kipi svijet,
I dječicu i starce sijede
Ko vrtlog vitla koloplet.
Baš ko kad žarka iskra pane
U mravinjak, pa mrav se ospe,
Kroz klance spregnut oluj plane
Pa raspojas se morem prospe;
Otako svijetu kipe grudi,
Uzmotali se tako ljudi:
I car i prosjak, div, bolesnik -
Sve jedno klupko, jedan bjesnik!
Milijun ruku kolo hvata,
Milijun strtih zemljom plazi,
Brat kao tigar vreba brata,
I preko majke sinak gazi – -
Uz malu, bijelu nošku laku,
Uz hitru djevu gipka struka
I kljasta viđaš, gdje o štaku
Sve klima, klima… sreću kuka,
A dobri duh ga natrag vraća:
“Zar i ti usta sa svog loga?!”
… Al – pluća kašlju, klima noga,
I on se opet štake laća – - -
Pa klima dalje – srće – srne
I klone, pane… oko trne,
A preko leši bez života
U novom klupku svijet se mota.
… I tisuć ruku suhih, golih,
Iz sagnjile se pruža slame
I članke grči, prosi, moli:
“O, srećo, daj se ozri na me!”
I stogodišnji sijedi djed:
“O, srećo!” dašće zadnji hip,
I bljedne lice, gasne gled,
Al sreći zadnji teži hrip.
Kroz zadnju suzu još ju snije;
Sve tiše, tiše kuca srce:
I čovjek mrzne, čovjek mrije
I – ludi zadnjom kapljom krvce!
- – - Daleko od tog svjetskog kala,
Gdje skrvne zemlju čovjek-bjesnik,
Nad zemnim prahom lebdi pjesnik -
Daleko laži i od jala.
Nebesa sjaje na te oči;
Čas plane, s groze čas se koči,
Kad podlost gleda pa ga mori, -
Il tuži čujuć vapaj jada,
I pandže tuđeg ko svog jada,
I kako grlo s žeđi gori,
Poštenju gdje se korist ruga,
Gdje sve je crna bol i tuga:
Svi grijesi svijeta grud mu stisli,
A pjesnik ljubi – tuži – misli – - -
U svijetu mnogi cvijet mu cvao,
I idol bje mu žarke grudi:
Ko uzor-žena, uzor-ljudi,
Ko sanka da mu zanos budi;
Za sanku sav je život dao – - -
On ljubi – ljubav mu je sve:
I život i raj, otac, brat,
I svake mu je misli mat’;
On ljubi – ljubav mu je sve!
Životu srca kucaj cijel,
I njoj je vijek vas žrtvovo,
U plamnoj mašti brz i smjel
Na njojzi svijet svoj osnovo;
Al mašta kupi, mašta gradi,
Na razval zbilja krst svoj sadi!
I kad mu mnogi idol mio
Uz neman se je crnu svio,
I onu grdnu avet mazi,
Što prva njeg’va boštva gazi,
Da srce mu se žarko koči
I krv mu stine, život mori,
I zacakle se mutne oči,
I suho grlo vatrom gori -
On – koji ćuti pandže glada,
Do koga prši uzdah jada,
Koj’ pojmi jade sveg života,
On – osim srca – sav sirota.
I divovi kad svi bi svisli,
On… dalje ljubi – tuži – misli – - -
S nebesa uvijek glasak blagi
Uz pjesnikovo čelo da’ne:
“Ne, ne daj mi se, sinko dragi!”
… I pjesnik gleda, vid mu plane.
On svetu onu ljubav pozna,
Životom koja svemir grije,
I čuje ona usta možna,
Po kojim bitak – jest i nije.
Njeg vječitosti plamen žari,
Pred kojim samo u prah pade,
Kroz svemir koji gospodari,
I svoga duha njemu dade.
I ko kad svježa proljet bajna
Miloduh cvijetak siplje s krila,
Kap melema mu vječna sila
Na usta šapće božja, tajna:
Međ duh i prah te stavih, sine,
Da čovjeka sa boštvom spajaš,
Da misô moja svijetu sine,
Da žedne duše ti napajaš.
Kad istina i demon laži
U tebi krvav razboj traži,
Sa krvlju srca barjak kvasi
I diž’ ga, u znak, čovjek da si!
A utjehe li trebaš kad,
Ti prezri tašte dare sreće:
Ni raskoš niti ljuta glad
Zamamit tvoju dušu neće!
*
I pjesnik gleda svjetski bijes,
U vrtložini gdje se kreće;
U divljem vrutku kuha smjes,
A kroz nju juri kolo sreće.
Nad njime lak se veo vije,
Pod velom bijela sjaji djeva,
Ko sunce žarkim okom sije,
O ruci zlatna traka sijeva.
A na toj traci žarka slova
Ispisuju joj ime sjajno;
I preko gora i dolova
Glas njezin ori, vabi tajno:
“De, na noge vas, evo krune,
Moj najprvi je ovo dar!”
- – - I ma’nu rukom – kruna mune,
O krvav bljesnu sunca žar.
I planu vika življa… življa…
I disnu hrpa divlja… divlja…
Milijun strtih zemljom gmiže,
Milijun ruku uvis siže – - -
I gle – uz zadnje muke krik
Ču silničkog se grla rik.
I tiran banu. Zlatna kola
Ramena drobe, prsa gola.
Bičalom svoje roblje plete,
Nek kola jure, neka lete!
A roblje samo ciči, vapi
I put svoj piše rujnom kapi.
- Nu đipaj, bokče sinji, samo;
Ja naprijed hoću, a ti trkni!
U tvojoj zvijezdi piše tamo:
Ti vozi, trpi; rob si – crkni!
I zvjersko lice planulo,
I mnogo tijelo klonulo,
I mnogo oko zgasnulo…
Al preko leši mrtvih, strtih,
Sve gobela se zlatna vrti.
I puče bič od trista traka – -
Dragocjen vijenac pada s zraka
I bezbroj ruku za njim siže:
Na silničku ga glavu diže;
Sâm vraga svoga vjenča rob!
- U ludoj igri luda kob.
- – - Daleko od tog svjetskog jada,
Nepomičan ko mramor ledan,
Ukočio se pjesnik bijedan,
Za suzicom mu suza pada.
I ćuti gdje mu rastu krila,
Nad blato gdje se zemno diže,
I tajna gdje ga nosi sila
Na mržnji gada Bogu bliže…
I čuje bajni, rajski glas,
Kor serafa mu pjeva vas:
I ti ćeš klonut srca mrtva -
S nebesne grane strunjen list;
Izgorjeti ćeš kao žrtva
Bez pepela – ko alem čist.

Lucida intervalla

Što j’ to? – Pa to je njihalo lijeno,
Te mi nad glavom šeta – -
Kroz staklo vidim, gdje vodopad bliješti,
Il svijeću mi valjda pale.
Ah, mrem -
A glava ko komad leda
U bezdan mi nekud tone – - -
I to je smrt?
O, kako brižno anđeli božji
Na perju me spuštaju u grob!
Bez bola, bez želja, klonula uda
Vlažne se dotiču zemlje.
Odista nikad mi tako se nisu
Slatko sklapale oči – -
Svrh mene vidim, oh, lijepo vidim,
Vjetrić se šaljivo igra
S ljudskijem suzam, s riječima ljudskim,
S mrtvačkim turobnim psalmom.
A ja sad ovdje blaženo ležim
I slušam, što zrakom zuji,
Kroz tromračni drijemež slađe ih slušam,
Neg vesele svatove, pjane…
…. Na afričkoj pustoj, žarkoj oazi
Suha se lubanja bijeli,
A crnijem slovom po čelu joj piše
Veliko: Benedictus!
Nekad sam znao latinskih riječi,
Danas šutim i šutim,
Al ono je tamo na suhoj glavi
Najljepši rukopis svijeta!
I to sam jutros župniku kazo,
Al njemu shvaćanje manjka,
I tvrdi, da j’ čitavu mudrost blaženstva
Čito tek na – papiru!
Međutim – u grobu – gdje ja sad ležim,
Nema razlike misli – -
I bogzna, ova glava uza me
Od kakva l’ polazi grofa!
Vi bi se gore čudili divno,
U kakvom društvu sad ležim!
Al ovdje, međ nama, druga je klima,
I nazori posebni vrlo!
- – Deder, moj grofe, gore na zemlji
Ja sam ti držao glavu;
Sada mi vrati ljubav za ljubav,
De, pa ti moju podrži!
Drobiš se, brate; nisi ni za to,
Treba tu solidna građa!
Čvršća bje kruna naoko čela
Negoli čelo samo.
Onda sam ipak drukčiji čovo,
Od čvršćeg kaosa slupan;
Moj prostor nije širi od mene
I ja ga potpuno punim!
Nekad sam bio gore kovačem
Nad ovom koprenom praha;
Kovo sam svašta, gubio vrijeme
Kujući novce i krune.
Kovo sam svijetu dva stožerna pojma,
Dva krila na noge Sreći,
I pisah na krune: Ovo je mjehur
Od pjene zlatnog safuna!
- Nego mi valja pravednim biti:
Taj natpis nije od mene
Ja sam ga našo u suvišnoj knjizi,
Ljudi je povijest zovu.
Knjigu su pisale božice dvije:
Istina prva se zvala,
Onda je stade čitati Pravda,
Al zaspa na prvome listu!
Od onda hrče i strahotnom bukom
Pjesmu svemira kvari;
I baš je divno, od srca divno,
Što amo ne dopire glas joj.
Evo je ovdje blaženo carstvo,
A smrt mu nijemi vratar;
Tu spavaju orô i bijeli golub,
A golub na orlovu perju.
Ovako sam i ja spavati lego
Bez želja, bez strasti, bez bola:
Nit čujem ptice, nit vidim svijetla.
Tek dublje ponirem u mrak.
A tamo na vratima velike noći
Neka se prikaza bijeli;
Ja k njojzi padam brzinom munje -
O zdravo, o veliki Budha!