Tema: Safvet-beg Basagic - Poezija

Poljubac

Ja ne pojmim istočnu uljudbu,
Koja brani poljubiti luče,
Ako znade šta golub zahtijeva
Kada pokraj golubice guče.
Poljubac je nedužno uzdarje,
Što ga golub golubici dade,
Da gukanjem otkrivenu ljubav
Pred prirodom svečano priznade.
Ja se u tom s istokom ne slažem,
Već za pjesme poljupce zahtijevam,
To i tebi evo, Zlato, kažem,
Ako želiš da te ja opijevam.
Daj poljubac, više ga ne štedi,
Da ti pjesmu u zanosu pojem,
Što iz duše žarke se cijedi,
Kad zadršće na poljupcu tvojem.

Prvoj ljubavi

U ovome đulistanu
Noćilo je mnogo ptica,
A još više procvjetalo
Alkatmera i ružica.
Pa ću i ja danas-sjutra
Na vijeke mu zbogom reći;
Pri našemu rastajanju
Misliš – hoće l’ suze teći?
Ne, jer zbilja nemam za čim
Niti jedne prolit suze,
Sve što ljubih, sve što volih
Sve mi brzo svijet uze.
Nesta Zlate, nesta s njome
Zemne sreće i milina;
Sve što danas svojim zovem,
U čaši je dobra vina.
O kako bih sretan bio
Da me više ovdje nema;
Kad za cio svijet spavam,
Nek vas svijet za me drijema.

Pod jorgovanom

Vezak vezla moja dilber Zlata
Do po dana na sred đulistana,
Na šiltetu u debelu hladu
Pod grančicom mavi jargovana.
Čistom srmom i žutijem zlatom
Na jagluku milo ime piše,
Koje ona žarom srca ljubi
I vjeruje da za njega diše.
Vezak veze, a uz to popijeva:
Rumen-ružo, ako Boga znadeš,
Kada Mirza u đulistan dođe,
Da mu selam od mene predadeš.
Još mu kaži da sam ga čekala
Od sabaha taman do po dana,
Čekajući jagluk mu navezla
U debelu hladu jargovana.
Ah, još molim ovaj cjelov žarki
Što ostavljam na listiću tvome,
Da ga predaš, kada amo dođe,
Srcu, duši – ašikliji mome.

Prolog

Mnogi će se začuditi,
kad pročita pjesme ove,
kako može zabluditi
zdravi razum – u te snove.
Al nek malo dublje traži,
pa će lahko uzrok naći;
koga sve na svijetu draži,
s pravog puta mora zaći.
Šta su opće svi sistemi,
što moderni pisci uče?
- Tamne boje, glasi nijemi,
što nas mame, pa nas muče.
Mi vidimo – sve te boje,
mi čujemo – sve te glase,
ko produkte mašte svoje,
al pojmit ih – ne, ne da se!
Pod pritiskom čudnovatim
hoću-neću dijete glumim,
boje gledam, glase pratim,
a ni jedno ne razumim.
Šta se u tom tajno krije?
Ja ne znadem pravo reći.
Je l’ opsjena poezije,
il’ je staza vječnoj sreći.

Skroman poziv

Sa mirisnog stabla već se behar rune;
Vrijeme je pića, nek se čaše pune!

Hodi, Leilo, hodi, već se bršljan svija
Oko vitka stabla mednih šeftelija.

Hodi, Leilo, hodi, već i slavulj poje,
Da se veselimo s njime i nas dvoje.

Da mezetim s tvojim poljupcima piće,
Da zasladim s tvojim razgovorom žiće.

Da razgonim brige gledajući u te,
Da životu svome tražim nove pute.

Po starome putu ne da mi se ići,
Makar da ću s njime do Edena stići.

Sjaj, mjeseče

Sjaj, mjeseče, sunčeva ti sjaja,
De mi stani oku na vidiku,
Da ja vidim kroz demirli pendžer
Kraj đerđefa svoju dilber-diku.
Je li mi se promijenila mlada,
Otkako je mene ostavila?
Je li jošte svježa ko ružica,
Kao što je lanjskog ljeta bila?
Il’ je mlada opala od jada
Što je Mirzi vjeru prekršila?
O, da znade da mi je sad draga,
I još draža, već je prije bila!
Kad bi htjela, pa me razumjela,
Uz druge bih žice zapjevao,
A ovako jaditi se moram,
Jer sam sreći u nemilost pao.

Šta se mučiš

Sjajni mjesec polagahno
po plavom se nebu šeće,
a bezbrojno zlatno zviježđe
u kolu se s njime kreće.
Noć je vedra kao staklo,
sve bijaše tiho, mirno,
samo katkad blagi lahor
ružino bi lice dirn’o.
I trg’o me iz prošlosti
o kojoj sam slatko sniv’o,
sjećajuć se, kad sam sretno
i živio i uživ’o.
A sad? – Sve je spomen-slika
na minule negda dane,
nit znam živit, ni uživat,
misli su mi rasijane.
Sto pitanja za opstanak
po mutnu se mozgu vrti,
svako znanost riješit može,
sjem zadnjega: o samrti.
A kada mi to pitanje
nehotice na um pane,
čini mi se kô da neko
u blizini zborit stane:
Šta se mučiš, jadni mrave,
što po crnoj zemlji gmiže?
Zalud su ti misli, sprave,
znanost dotle ne dosiže.
Ovaj svijet vasioni
tvornica je Božjeg čuda,
gdje strojeve mijena goni
bez napora i bez truda.

Zar je dušo

Zar je, dušo, pogoditi teško
Zašto cvate mirisavo cvijeće? -
Ono cvate da se leptir mali
Oko njega lepršeći šeće.
Zar je, dušo, pogoditi teško
Što u zoru cvatu rumen-ruže? -
One cvatu da bulbuli mali
Oko njih se lepršeći tuže.
Zar je, dušo, pogoditi teško
Zašto raste umiljata djeva? -
Ona raste da oko nje dragi
Zabavlja se, pije i popijeva.
Kad je tako pogoditi lako:
Zašto sve se sudbi pokorava? -
E si za to rodila se, Zlato!
Da te Mirza ljubi, opjevava.

Živa uspomena

Ne znam kada,
Al i sada
Još se sjećam živo,
Da sam jednom na tvom krilu
Slatki sanak snivo.
Noć je bila
Tiha, mila,
Kao mlada djeva,
Kad opazi svoje dragče,
Da blizu popijeva.
Tek se čula
Tanka frula
Pastirčeta mlada,
Ko glas koji ljudskim srcem
I mislima vlada.
Ja sam slušo,
Mila dušo,
Melodije tajne,
Gledajući tvoje lice
I zvjezdice sjajne.
Ruža mirnu,
Zefir pirnu,
Zaleluja granje,
A ja zaspah na tvom krilu,
Moje milovanje.
Gdje sam bio?
Šta sam snio?
Ako ćeš da znadeš,
Treba, Zlato, da mi za to
Dva poljupca dadeš.
Sklopih oči,
A s istoči
Doleprša vila,
Pa me uze, milče moje,
Na mekana krila.
I odleće
Gdje proljeće
Od iskona vlada,
Te me spusti na obalu
Bistra Roknabada.
Gdje djevojke
Milopojke
Đulistane krase;
Gdje uz divnu Ernevazu
Krotko stado pase;
Gdjeno vida
Anahida
Zaljubljene duše:
Čistim medom iz cvijeća
I mirisom ruže;
Gdje vesele
Ko gazele
Po zelenom gaju
Lete vile i poljupce
Pjesnicima daju;
Gdje u slavi
I zabavi
Sve se burno kreće;
Gdje veselja do vijeka
Nestanuti neće.
Tu sam bio
I vidio
Sve ljubimce muza:
I Hafiza i Urfiju
I starca Ferdusa.
Skupa sjede
I besjede
O ljepoti djeva;
Svaki svoju ašikliju
Slavi i opjeva.
Jedni hvale
Ruke male,
Drugi oči vrane,
Treći lice i usnice
Parom prorezane.
Kad pred svima
Pjesnicima
Dođe red i na me
Da opjevam tvoje čare,
Što mi srce mame.
E sam htio,
Da sam smio
Od drugijeh žena,
Reći da si remek-djelo
Božijeh stvorenja.
Ali tebi
Da što ne bih
Učinio krivo,
Ovako sam tvoje krase
Opisao živo:
Sevli stasa,
Tanka pasa,
Kao vita jela;
Dva obraza ko dva đula
Sred snijega bijela.
Kad sam, djevo,
Još opjevo
Tvoje čarne prame,
Svaki reče: “Oh, tri puta
Poljubi je za me!”
Sad je hora,
Kad se mora
Vršit obećanje:
Za to daj mi sto cjelova,
Moje milovanje!

Žrtve begovskog ponosa

Da mi je Bog zapovijedio da
podijelim muke među ljude,
ja bih poštedio one koji ljube.
Gazali

Noć je ljetna; mjesec sija
Na pučini neba plava,
Sava puže kao zmija
Preko polja i dubrava.

Svud tišina grobna vlada,
Nema glasa ljudske duše,
Nema bleke krotka stada,
Samo tiho lahor puše.

U toj noći – nasred čuna
Lagano se neko krade,
Duša mu je vjere puna
A srdašce melem-nade.

Kud ga smjela miso tjera
Da u kasno doba plovi?
Ili ne zna drugog smjera,
Il po noći ribe lovi?

On zna kud ga želja vodi,
Da u kasno doba gredi,
Čun maleni onud brodi
Kud mu miso srce slijedi.

S onu stranu Save vode
Bijeli se dvori dižu,
Oko kojih mnogi brode,
Al u dvore ne dosižu.

Jerbo straža oružana
Obilazi jatomice
Oko dvora kapetana
Od Bosanske Kostajnice.

U tim dvorim ruža cvjeta,
Kojoj ne bi našo para
Od Stambula do Sigeta
Ni u dvoru samog cara.
Lijepa je dilber-Zlata,
Ljepša nego gorska vila,
Lijepa je, al je vrata
Svim proscima zatvorila.
Ona ljubi Gondže-Muja,
Prem kapetan reći ne da,
Nego kao ljuta guja
U srce joj sipa leda:
“Sto prosaca tebe prosi,
A ti nećeš ni jednoga;
Svome ocu ko prkosi,
Ne boji se niti Boga.
Kćeri moja, gle prstena,
Evo zlata i duvaka!
Atlagić je od plemena,
Sin vezira i junaka.
Ako, kćeri, mene pitaš,
Ovaj prsten uzet valja,
S moga čela volju čitaš
Tvog sultana i tvog kralja.”
“Ne ubijaj srca moga!
Ja ne mogu slušat više;
Volim tebe, štujem Boga,
Al za drugog srce diše!”
“O nesretna kćeri moja!
Ne vrijeđaj mi ponos sveti,
Ja ću za čast svoga soja
Odreć te se i prokleti.”
Na to djeva čarne oči -
S obadvije ruke skrije,
Pa iz sobe živo skoči
I odleće prek’ avlije.
On je vičan da se svako
Njegovoj volji pokorava,
A sad njega boli jako
Što ga kćerka izigrava.
“Kći me moja slušat mora”, -
Tresnuv šakom starac uze,
- “Tu ne ima izgovora,
Tu ne hasne ženske suze.”
Mir je, nigdje nikog nema;
Divlje cvijeće divno miri,
Sva priroda božja drijema.
Samo tiho vjetrić piri.
I na svome krilu nosi
Tihu pjesmu djeve mlade,
Koja baščom, a po rosi
Bosije se nogu krade.
Kud je smjela miso tjera,
Da kroz bašču kasno gredi? -
Zadana je tvrda vjera,
Sastanku je srce slijedi.
Gdje Mustajbeg nju mi čeka,
Pokraj Save hladne vode,
Ispred njega teče rijeka,
Iznad njega zvijezde brode,
I cijeli obzor pliva
U raskošju i u sjaju;
Nebo, zemlja – slika živa
Uzvišenom osjećaju,
Što ga ćute mlade duše,
Kad na samu skupa sjede,
Kad ih kruže rumen-ruže,
A svijetle im zvijezde blijede.
Tiho šumi hladna Sava,
Tiše pjeva dilber-Zlata,
A još tiše otpjevava
Beg Mustajbeg od Serhata.
“Jesi l’ došo, gdje si dragi?
Sastanku je veće vrijeme!”
Nosi glase vjetar blagi
Kroz tišinu noći nijeme.
“Jesam, zlato neharato!
Već te čekam pola sata,
Noćas mjesto odabrato
Kao na sred Harabata.”
I poleće čunić mali,
Munjimice vodu siječe,
Kao da ga nose vali
Smjerom vode kuda teče,
Oba vesla Mujo drži,
Tako vješto njima kreće;
E ni labud nije brži,
S labudicom kad se šeće!
Mjesec sjao, pa zašao
I zvijezde već se gase,
Kad je vratar donesao
Kapetanu strašne glase:
“Ti tu spavaš, kapetane,
A kći tvoja s Mujom sjedi,
Hladnoj Savi s one strane
Đah popijeva, đah besjedi:
“Moj dragane, moje rane!
Za te živim i umrijeću,
Sin vezira neka bira
Koga hoće, ja ga neću.

Ja ga neću jer ne mogu
Ljubit, Mujo, nikog više,
Kad se za te molim Bogu,
Nek mi za te srce diše.”

Svud caruje mir, tišina,
Nigdje glasa od lijeka,
Sinje polje ko pustinja,
Samo tiho šumi rijeka.
Tiho šumi, tiše poje
Staru pjesmu novom danku;
Nju mi sluša dragih dvoje
U pozorje na uranku.
Njih oboje muče zrije
Kako rudi zora rana,
A ni jedno ni ne snije
Da dočekat neće dana.
Kobne Parke udes pletu:
Jedna vječno klupko mota. -
Ko će taj dan na svijetu
Rastati se od života.
Druga veli: “Danas treba
Dvoje dragih da izda’ne,
Prije već na rubu neba
U svom sjaju sunce plane.”
Treća veli: “To je kasno,
Kad se vole, kad se ljube,
U zoru je mrijet krasno,
Neka život odmah gube!”
I što reče, ne poreče,
Smilovanja kod nje nema.
Hladna Sava mirno teče
Ko da svečan pogreb sprema.
Dok u mraku šapat nasta:
“Tu su negdje u blizini;
Ja ću oko onog hrasta,
A vi traž’te po lužini.”
Od čuda se Mujo zgrozi,
Od straha se Zlata strese
“Gdje je čamac? Mujo, vozi!
Bahat nama primiče se.”
“Već je kasno, dušo mila,
Pobjeći se ne da sada;
Potjera nas opkolila;
Jesi l’ sa mnom ići rada?
Preda mnom je smrtno ždrijelo,
Al se smrti ja ne bojim;
Skini draga s lica velo,
Da te vidim okom svojim!
Bog zna, sad je zadnji časak,
Nećemo se vidjet više.”
Dok iz granja stade prasak,
Dva ga zrna pogodiše.
I sruši se dilber-Mujo
U okrilje hladnoj Savi.
“Oče, oče, ljuta gujo,
Od njega me ne rastavi!”
Reče, pa za njime skoči,
Dostiže ga na dnu vira,
Gdje se dvoje dragih roči,
Kad im svijet ne da mira.