Tema: Vesna Parun - Pesnikinja

Usnuli mladić

Prostrt na žalu sjenovitog zatona
leži kao ograđeni vinograd
usamljen i valovima okrenut.
Njegovo lice ljupko je i ozbiljno.
Ne znam je li ljepša grana šipkova
puna cvrkuta ptičjeg, ili pregib
njegova pojasa, gipkiji od guštera.

Slušam tutanj niske grmljavine
koja se izvija s mora, sve to bliže.
I skrivena u lišću stare agave
motrim kako grlo mladića postaje galeb
i odlijeće put sunca, klikćući sjetno
u žutim oblacima. A iz bronce
njegova raskošnog trbuha diže se mrko
cvjetna vrlet, na kojoj se odmaraju
prekrasne vile i kraljice iz bajkâ.

Šušti žalo i more je posivjelo.
Zlatne sjenke zasjeniše vinograd.
Stubovi oblaka penju se u daljini.
Munje dotiču šumovitu uvalu.

Udišem miris ljeta u nasadima
i puštam se da me opaja nagost bilja.
Zatim gledam svoje blistave ruke
i bedra pjenom morskom pozlaćena
iz kojih teče ulje maslinika.
I vraćajući mirne oči k njemu
koji spava, uronjen u huku
spore oluje, prastar kao agava,
mislim puna rasijane žudnje
koliko bijelih ptica raskriljenih
dršće u modrim gudurama oblačnim
tog tijela, koje tišinom zbunjuje
šumor mora i samoću trava.

Uniđi pod naš krov

Uniđi pod naš krov, pristupi k nama, ljepoto,
u našem seljačkom domu savij gnijezda svoja!
Rasvijetli pragova naše našu djecu, i potom
skini sa umornih čela pečat brige i znoja.

Neka se pjesma dojmi i radost neka gazdi,
neka je mir domaćin koji nam postelju stere.
Neka je hljeba na stolu, i nek je zrnja u brazdi,
obilju ne bi bilo dna, na ribolovu mjere!

Uđi, radosti, sestro, širom ti otvaram vrata,
svoj nasmijanoj djeci da kumuješ!
U nas je sijaset srca i alata,
ko minđuše, seko, povijest da nam kuješ.

I neka kroz naše oči, kroz tunel našega gnjeva
prostruji dah planina i svježi žubor rijeka.
Neka se slije u jednu, široka kolosijeka,
sva radost kojom se živi, i radost kojom se pjeva!

Ushit

Tvoje su oči za me
lisnata topla streha.
Našla sam biser-kamen
u školjci tvog osmjeha.

U grlu mi je srce,
u srcu mi je ptica.
Sva sam zvučno zrnce
bistra večernjica.

Večernja zvijezda

Nisko na nebu večernja zvijezda sja.
Još žamor ljeta u dolini traje.
Noć je, a mi idemo pustim krajem
žar prolaznosti obasjava naš put.

Kako je šutljivo more u daljini!
Beskrajnost njegova je samotna.
Tu blizu negdje u travama pognutim
glas zrikavca tužit ne prestaje.

Noć je, a mi idemo golim krajem.
Mladost naša zalazi za planinu.
Gasne zvijezda. Planina rastuć sja.
U tišini nestaje naš put.

Vesele kočijice

Ostavih srce u škrapama blizu mora,
neka ga paze smeđi rakovi
na zidiću ljušturastog dvorca
sa smaragdno zelenim terasama
u odsjevu zalazećeg sunca.
Pohranih ga u krunu mrkog čempresa
koju posjećuje jedan
vrlo muzikalni slavuj, čije mi
kasno i zvonko pjevanje u slavu
večernjoj zvijezdi toliko nedostaje.
Ostavih sebe na svim mjestima
na kojima cvate i miriše bilje
što ga ti svojim korakom prepoznaješ,
a ono što nisam ja
krenulo je duž nasipa zloćudnih
rijeka po plandištima, čije
užarene predjele ne kupaju slane
plime i ne rashlađuje vjetar s mora.
Kažem, nisam ja – jer ne vidim i
ne čujem ono što je preda mnom,
nego slušam i gledam što je u meni.
A u meni je slavuj, čempres
i vrijeme. U meni si ti, dragi moj,
lijep kao starinski suncobran
izgubljen u gradu mjesečevu.
Kočijice s modrim i crvenim
patuljcima kotrljaju se, veselo
poskakujući k moru. Ali ja ne
smijem onamo, jer je ondje ostalo
moje vrlo trijezno starinsko
srce, kojemu sam na odlasku
obećala četrdeset smiješnih
djetinjstava i četrdeset
i četiri zlatna oraha.
Dajte slavuju u mrkozelenoj krošnji
znak da otpjeva svečan
hvalopoj večernoj zvijezdi u
svom srcu, na kositrenom poklopcu neba.
Kotrljajte se vesele kočijice k moru!
Zbogom, dragi moj!
Doviđenja moja rasanjena dušo!

Za sve su kriva djetinjstva naša

Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.
Iznikli smo pokraj drumova
i s nama zajedno rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti našu mladost.
Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce u kojem se nije zaustavio jauk.
Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.
Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjen u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi
oteščale i tužne.

Zagrljaj

Što šapću tvoje oči brzim
pticama s dalekih obala?
Nevidljiva u djetelini
na tvojim usnama treperi večer zvjezdana.

Pitaš me zašto rukom pokazujem na zapad.
Ja drhtim prozirna u ljepoti sumraka
i samo jasnim odronom koraka na nizbrdici
prikrivam tjeskobu golog cvijeta.

Ti me tješiš osmjehom
što blješteći baca tamnozelenu sjenku
na ostavljeno jezero.

Večer je crvenozlatna
i tako bliska javi.
Ptice prelijeću nad nama zamišljeno.
Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato.

Zavjet

Ako mi srce ne prestigne ptice
Ako mi oči budu siromasi
Ako mi ruke budu udovice
Koje prisustvo ljubavi ne krasi
I ako noću ne čeznem u snima
I ako danju ne žudim na javi
I ako venem u močvarnim dnima
I u tjesnoći duša mi boravi
I ako nalijevam u svijeću
Uhodi tamno da pomognem djelo
I krivom ako vjerujem umijeću
I laži svoje pozajmljujem čelo,
Neka mi jutro na prag ne stizava
Neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim k’o jalova trava
Neka me sunce i ne grije više.

Zahvalnost

Da sam umrla u djetinjstvu
ne bih znala kuda vode
bijele stramputice
oko srca rasprostrte.
Da sam umrla
na tvojim rascvalim granama
o ružo ljubavi
ružo putenosti
ne bih znala
kako prostor ohrabruje,
kako je beskrajno
privržena samoća

Der Stamm

Du sprachst: sei ein Stamm.
Da ward ich ein Stamm.
Du sprachst:
sei furchtsam.
Da wagte ich nicht,
mit den Blättern zu zittern.
Du sprachst: sei treu.
Da wartete ich.
Dann sprachst Du nicht mehr.
Doch der Stamm ist noch da.
Und er wagt nicht,
mit den Blättern zu zittern.


Stablo, Vesna Parun