Tema: Petar Preradovic

Moja lađa

Plovi, plovi moja lađo,
U koj’ godijer kraj;
Ja ti cilja još ne nađoh,
Sama cilj si daj!
Kad te amo već zanesla
Tvoje sudbe moć,
Raspni jedra, pruži vesla,
Plovi dan i noć!
Uzdaj se u vjetra volju
I valova bijeg,
U budućnost gledaj bolju,
K nebu digni stijeg!

Putnik

Bože mili, kud sam zašo!
Noć me stigla u tuđinju,
ne znam puta, ne znam staze,
svud go kamen noge gaze,
trudne noge po pustinju!
Još noćišta nijesam našo!
Sjever brije s snježnog brda,
a tuđincu siromaku
još je veći mrak u mraku,
još je tvrđa zemlja tvrda!
Naokolo magla pada,
zastrta je mjesečina,
ne vidi se zvijezdam traga;
majko mila, majko draga;
da ti vidiš svoga sina!
Da ti vidiš njega sada
okružena bijedom svega,
ti bi gorko zaplakala,
ruka bi ti zadrhtala
od žalosti – grleć njega!
Zašto tebe nijesam slušo,
kad si meni govorila:
“Ne idi, sinko, od matere
koja mekan ležaj stere
tebi usred svoga krila!
Ne idi, sinko, draga dušo,
ne id’ od krova očinoga,
tuđa zemlja ima svoje,
ne spoznaje jade tvoje,
tuđa zemlja ljubi svoga!”
Govoreći sobom tako,
ka kolibi jednoj klima
koju spazi iznenada
umoreni putnik sada,
i zakuca na vratima.
Otvarajuć sve polako,
pitajuć se: ‘Tko će biti?’
glavu pruži jedna stara.
“Daj, u ime božjeg dara,
bako, meni prenoćiti!
Ne znam gdje sam – kud sam zašo,
noć me stigla u tuđinju,
ne znam puta, ne znam staze,
svud go kamen noge gaze,
trudne noge po pustinju!
Drugi noćaj gdje bih našo!
Sjever brije s snježnog brda,
a tuđincu siromaku
još je veći mrak u mraku,
još je tvrđa zemlja tvrda.
Naokolo magla pada,
zastrta je mjesečina,
ne vidi se zvijezdam traga;
majko mila, majko draga;
primi pod krov tuđeg sina!”
- “Primila bih tebe rada,
ali vidiš: tuj spavaju
tri mi sinka i tri kćerce
koji cijelo majke srce
i svu kuću ispunjaju!”
“Nij’ daleko već do dana,
već pozdravlja pijevac vile;
dok zagrije danak boži,
malo vatre bar naloži,
da otopim smrzle žile!”
- “Vatra mi je zapretana,
drva nemam skoro ništa,
ovo malo što j’ unutra
treba mojoj djeci sutra
kad se skupe kod ognjišta!”
“Za tuđinca ništa nemaš,
tuđa majko, kad te moli,
tuđe dijete tvoje nije!”
Tim mu grozne suze dvije
niza lica kapnu doli.
- “Gdje su ruke tvoje majke
sad, da skupe suze sina?
Gdje koljeno da počine,
da si teško breme skine,
gdje je tvoja domovina?”
Ko da su mu grči ljuti
timi riječmi srce stisli.
Sav ukočen putnik stoji,
leden znoj mu čelo znoji
i otimlje mozgu misli.
Al oči mu uzdignute
okrenu se, oj onamo,
gdje od drage domovine
svako jutro sunce sine,
tamo željom hiti, tamo!
“Tebi opet duša diše,
tebi opet srce bije;
domovino, majko sreće,
k tebi opet sin se kreće,
od radosti suze lije!
Primi opet svoje dijete,
dovijeka će tvoje biti,
ljubit tebe svako doba,
u tvom polju daj mu groba,
tvojim cvijećem grob mu kiti!

Rođene sestrice

O mladosti nezasitno gladna,
O starosti zasićeno jadna!
Sve što vas i razlikuje lice,
Opet ste si rođene sestrice.
K jednom poslu ruke su davate,
Objedvije se djecom zabavljate.
Jedna s čedom na rukama hodi,
Druga čedo za ruku pak vodi.
Što je starost neg djetinjstvo, bože.
Svega željno što dostić ne može;
A djetinjstvo nije l’ starost prava
Koja bdijuć od nemoći spava?

Rodu o jeziku

O jeziku, rode, da ti pojem,
O jeziku, milom tvom i mojem!
O presladkom glasu onom,
U kome te mile majke
Usnivahu sladke bajke,
Koga šaptom i romonom
Duši ti se sviest probudi,
Te ti spozna i uvidje,
Da ti bolje nije nidje
Do na tvoje majke grudih!

Po njem tebe sviet poznaje živa,
Na njem ti se budućnost osniva.
Zato uviek k njemu teži,
U njegovo jato hrli,
Oko njeg mi ti se grli
I u čvrsto kolo veži,
Pa ti ne će vremeniti
Burni triesi da naude;
Po jeziku dok te bude,
I glavom će tebe biti!

Ljubi si ga, rode, iznad svega,
U njem živi, umiri za njega!
U njem sve si blago slaviš,
Sto ti osta od starine,
Nemaš ljepše ni baštine
Potomstvu si da ostaviš.
Dragi kamen on ti budi,
Kog da čuvaš kao oko,
Kog da braniš kao soko,
Komu da si vjeran svudi.

Svaka zviezda svojim svjetlom sieva,
Svaka ptica svojim glasom spieva,
Ti jezikom svojim sbori!
Sladkim glasom materinim
Odlikuj se medju inim!
Bog bo mili s njim te stvori,
Njim da budeš svoj svojemu,
Njim da srcu odolievaš,
Njim da plačeš i popievaš,
I njim da se moliš Njemu!

Tudj tudjinu, tebi tvoj doliči,
Tudji poštuj, a svojim se diči!
Dičiti se možeš njime:
Njim carevi carevahu,
Njim kraljevi kraljevahu,
Slavne mu je loze ime,
Slavan puk ga svojim zove,
I dok bude slavi vieka,
Bit će i on njojzi jeka
Od viekova u viekove!

Od Stambula grada do Kotora,
Od Crnoga do Jadranskog mora
Njegovu carstvu prostor puče.
Tu po gorah i dolinah
Preko devet pokrajina
Svud ga majke djecu uče;
Sokolova, sokolića
Njegovijeh gniezdo tu je,
Svuda tud se pjevat čuje
Pjesan Marka Kraljevića!

Junačkijem glasom u njem poje
Junak narod uspomene svoje.
Uz gusle se u njem ore
Kroz sve vieke ic nama doli
Sve radosti i sve boli
Našeg svieta — pjesni tvore
Utrnulih naših plama,
Osvjetlanih naših lica,
Sva je naša povjestnica
Velik samo sbor pjesama!

On ti svakoj tuzi i radosti,
On ti duše cieloj nutarnjosti
Jedin pravi tumač biva.
U njem ti se žalost topi,
Da ti suza lice škropi,
U njem s čuvstva radostiva
Tvoje srce vatrom gori,
U njem samo podpunoma
Ljubav milog tvoga doma
Jasno, krasno tebi sbori.

Ljubi, rode, jezik iznad svega,
U njem živi, umiri za njega!
Po njemu si sve, što jesi:
Svoje tielo, udo svieta,
Bus posebnog svoga cvieta
U narodâ silnoj smjesi.
Bez njega si bez imena,
Bez djedova, bez unukâ,
U prošasti sjena puka,
U buduće niti sjena!

Svraćanje

Misli moje, kud bludite
U tu tamnu noć?
Kuda vjerom za nevjerom,
Kud mislite poć?

Zalud vam je za Njom hrlit
Kroz daljine sve,
Vraćat bi ju samo mogle,
Ali vratit ne.

Tuđom Ona stazom ode,
Tuđin joj je cilj,
Tuđe cvieće nju već resi,
Ne domaći smilj.

Smirite se moje misli,
Ostanite tu,
Ovdje samo ako dođe,
Dočekajte ju.

Tuga

Odkad, dušo, ti mi ode
Mome oku iz okruga,
Na srce mi pade tuga
Kao mraz na jadan cviet.

Moje misli bez slobode,
Kano pčele usred zime,
Neće da se leta prime,
Studen mi je cio sviet.

Ne znam nigdje mira za se,
Simo-tamo hodajući,
Kad sam vani moram kući,
A iz kuće moram van.

Tako trajem moje čase;
Vrieme. kao iz olova,
Pritiskuje prsa ova,
Vječnost mi se čini dan.

Niti spavam, niti bdijem,
Već onako čudno ‘e meni,
Živim samo u spomeni

da si živa još mi ti.

Jeste, dušo, reći smijem:
Da si život žitje moga,
Da si prva mi do Boga,
Angjeo njeg’ve ljubavi!

Zvanja slavjanstva

Božja sveta ruka rasu
Po širokom krugu zemlje
Razne puke i narode.
Po iskricu svakom dade
Svoga uma, svoje moći.
Komu dade oštroumlje,
Komu mudrost, komu blagost,
Komu jakost, komu nježnost,
A slavjanskom uz sve oto
Dade još i ljubav svoju,
Pa mu reče davajući:
“Najveći si i najjači
I raširen svud po zemlji,
Zato čuvar njoj mi budi!
Kad joj svijet se izopači,
Oštroumlje kad se smuti,
Mudrost kada precijeni se,
Jakost kada razdivlja se,
Blagost kada raspusti se,
Nježnost kada razmazi se:
Ti osvijesti, ti razbistri,
Ti ukroti, ti ublaži,
Ti okrijepi, ti uznesi,
Ti mi spasi svijet na zemlji!”



Stalna na tom svijetu samo mijena jest! (Petar Preradović)

Porodica Preradovićeva starinom je — prema očuvanom predanju — iz Stare Srbije, odakle se u sedamnaestom veku, pre velike seobe srpske pod patrijarhom Čarnojevićem, preselila u Bačku, nastanivši se u selu Leđenu — Riđici — u gornjoj Bačkoj između Baje i Sombora. Još se pamti da je starešina zadruge, koja se doselila iz Stare Srbije, bio sveštenik i da je on bio vođ svojima na tome dugom i mučnom putu. U novoj postojbini veći deo muških članova kuće Preradovića stupi u vojnu službu, u kojoj su imali uspeha i napredovanja. Godine 1704. Preradovići dobiše plemstvo ugarsko, a pukovnik Petar Preradović posle nekog vremena prevede poveći deo Srba iz Gornje Bačke u Rusiju. Među njima je bilo i Preradovića, koji su u trećoj — ruskoj — postojbini izišli također naglas. Kad se 1740. godine ukide Potiska Krajina sa sedištem u Somboru, onda oficiri iz porodice Preradovića pređu s jednim delom svojih rođakau Gornju Krajinu. Tako se velika porodica Preradovića razdeli na tri ogranka: leđenske, ruske i gornjo-krajiške Preradoviće. Sva su, pak, tri ogranka bila vere istočno-pravoslavne. Diploma o plemstvu ostala je kod leđenskih Preradovića; ruski su Preradovići bili čuveni i sa njima su prvi Srbi ranijega doba održavali veze prijateljstva; ogranak, pak, gornjo-krajiških Preradovića proslavio se po znamenitom pesniku P e t r u P r e r a d o v i ć u.

Ovaj znameniti sin našega naroda rodio se 7. marta 1818. u selu Grabovnici đurđevačke regimente od roditelja Ivana i Pelagije. Školovanje je prčeo u Grubišinu Polju pa produžio u Đurđevcu i Belovaru, a pri kraju 1830. bude primljen u Vojnu Akademiju u bečkom Novom Mestu. U Akademijije ostao punih osam godina. Po običaju onoga doba svaki je đak te škole zapisivan kao rimokatolik, pa je tako i vođena beleška iz godine u godinu. Od toga se nije ipak pravilo nikakvo versko ili agitaciono pitanje, te je na zahtev pojedinaca i ispravljano njihovo obeležje veroispovesti. Među tim takvih je bilo vrlo malo, te su se mahom i dalje smatrali katolicima i oni koji u veru rimokatličku nikada nisu formalno prelazili. Na taj je način i mladi Preradović prećutno zapisan kao katolik, pa je na tome i sam ostao, što je, možda, pojačano docnije i njegovim dvema ženidbama iz porodica vere katoličke.

Ali se u duši mladoga kadeta javi tada i druga vera — oduševljenje za veličanstvenu i večno lepu boginju poezije. On propeva još kao đak, a prve mu pesme bejahu nemačke. Sa toga dara pesničkog profesori ga hvaljahu a drugovi neobično cenjahu.

Po svršetku Vojne Akademije Preradović, godine 1838, stupi kao oficir u puk koji se tada nalažaše u Milanu, u Italiji. Hitajući na prvu dužnost svoju, on pohodi uz put majku i sestru — ali se pri prvom sastanku jedva mogahu sporazumeti, jer sin bejaše gotovo sa svim zaboravio materina jezika!

Na taj način imamo pred sobom mlada i učena čoveka, obdarena poetskim darom, oduševljena za život i rad, čoveka koji će poći sa svom snagom duha svoga putem koji mu sa te raskrsnice bude ukazan. Od presudna uticaja bejahu ličnosti s kojima Preradović stupi u bližu vezu. U Milanu bejaše takva ličnost — kao časnik iste pukovnije — zaslužni književnik hrvatski Ivan Kukuljević. Malo docnije, na prolazu kroz Mletke u putu ka Zadru, kuda je premeštena njegova pukovnija 1842, Preradović se pozna sa Srbinom Spirom Dimitrovićem i njegovim kolom domaćih rodoljuba. Po tom dođoše opet druge veze s prvacima hrvatskim — i Preradović osta radnik na onoj njivi koju ima zapadni deo srpsko-hrvatskoga naroda da obrađuje.

Iz Dalmacije je Preradović, godine 1847, vraćen u Italiju, gde je proveo i iduću godinu, kada je sudelovao u nekolikim bojevima. U početku 1849. po svojoj želji a na zauzimanje nekolikih prijatelja premešten je u Zagreb, odakle se, po službenoj dužnosti, selio po različitim krajevima od srednjega Dunava do Italije i Beča, u koji se grad tri puta vraćao s kućom i službom. Napredujući postupno, Preradović je 1859. godine doterao do čina pukovničkog, a posle rata 1866. postao je đeneral. Ujedno doba, s početka 1871. godine, bilo je govora, pa donekle i izgleda, da će biti naimenovan za bana u Trojednici. Međutim već iduća, 1872, godina donela mu je smrt. Avgusta 6. preminu pesnik i đeneral Preradović u Farafeldu kod Feslave blizu Beča. Tri dana docnije bio je pokojnik pogreben s velikim vojničkim počastima u Beču. Posle sedam godina posmrtni su ostaci njegovi preneseni i pogrebeni svečano na zagrepskom groblju Mirogoju.—

Premešten iz Italije u Zadar, Preradović se kao mlad oficir zadrži dve nedelje u Mlecima u društvu pomenutoga Spire Dimitrovića i ostalih. To bejaše prva narodno-književna škola njegova, jer se mladi časnici skupljahu na prijateljske književne razgovore, čitanje narodnih pesama i idealisanje o književnom radu. Na rastanku morade Preradović obećati Spiri da će mu na pesmu koju od njega bude dobio odgovoriti pesmom — srpskom. Tako je i bilo, te je tako i postala prva srpska pesma Preradovićeva "Poslanica Špiri Dimitroviću". Prva, pak, štampana pesma njegova na srpskom jeziku jeste popularna "Zora puca, biće dana" napisana za prvi broj nove "Zore Dalmatinske". Od 1843, kad je počeo pevati narodnim jezikom, pa za skoro trideset godina Preradović je ostao veran pozivu pravoga narodnoga pesnika: on se s narodom razvijao, sa njime je pevao i plakao, sa njim je osećao.

Prvu, manju, zbirku svojih pesama štampao je 1846. pod imenom "Prvenci", a 1851. izdao je i "NovePjesme". Zbirke je štampao latinicom, ali je pojedine pesme rado slao i listovima koji su se ćirilicom štampali. Tako je bio saradnik "Srpskog Narodnog Lista", "Srpsko-dalmatinskog Magazina", "Srpskoga Letopisa", "Zimzelena", "Danice". Pred smrt je svoje pesme pesnik sam probrao i sredio, razdelivši ih u šest grupa: pesme različne, rodoljupke, prigodnice, "Prvi ljudi" (malen pobožan ep), ljubavne i tuđinske (prepevi). Odmah po smrti njegovoj izdao je naročito za to sastavljeni Odbor zbornik njegovih pesama pod imenom "Pjenička dela Petra Preradovića", Zagreb 1873. U zborniku su i dramske pesme "Kraljević Marko" i "Vladimir i Kosara" zajedno s nekolikim nedovršenim spevovima i nekim lirskim pesmama. - Godine 1890. izdalaje Matica Hrvatska zbirku "Izabranih pjesama" Preradovićevih, a 1902. izišao je i u Beogradu ćirilicom izbor njegovih pesama.—

Otvoreno govoreći — Preradović se u publici obično smatra kao pesnik hrvatski. Ali se tu previđaju nekolike krupne istine. Pre svega Preradović je i po krvi i po imenu Srbin iz srpskoga pravoslavnog doma; on nikada nije formalno menjao vere svoje, i ako ni takvo menjanje ne bi moglo izgladiti nacionalnoga obeležja njegova; on se nigde ne kazuje Hrvatom na štetu srbovanja; uvek smatra da je i srpski i hrvatski narod jedna velika celina, onako kao što su stari dubrovački pisci pod "slovinskim" imenom obuhvatali Južno Slovenstvo ne određujući bliže svoju nacionalu. Pisao je mahom latinicom koja mu je bila i službeno pismo, ali je štampao pojedine pesme i ćirilicom, pa se u jednom pismu čak i pravda Vuku Karadžiću što je prvu zbirku pečatao latinicom priznajući da "kao Srbin" treba ponajpre ćirilicu da upotrebljava i t. d. Ali je od tolikog istog značaja i pogled na ono što Preradović peva. On glorifikuje Cara Dušana, Kraljevića Marka, guslara, Vladimira i Kosaru i t. d.- upravo ideali su mu u srpskoj istoriji. Koliko partikularno stoje prema njemu neki noviji pesnici hrvatski koji pevaju pojedine scene iz čisto hrvatske istorije, hrvatske banove i t. d. Njima zbog toga, nema zamerke, ali to pokazuje gde su ideali onoga pesnika koji stoji na odvojeno hrvatskom zemljištu, a gde su pak Preradovićevi, koji, i prema tome, nije specijalno hrvatski pesnik. Među tim stoji fakat da je on najkrupnije ime hrvatske književnosti, ako se ta književnost deli od srpske — azbukom. Ali ako se pogleda na jezik, ideje, težnju i motive — on je pesnik znatno više srpski no hrvatski. Najpravijaje, pak, ocena u shvaćanju daje Preradović pesnik srpsko-hrvatski. On je i želeo da se tako smatra pa je svojim radom i težio tome smatranju.

Preradović je pevao lirske, epske i dramske pesme. Nesumnjivo je da je u lirici imao najviše uspeha — da je, drugim rečima, liričar. On nije bio u ugodnim prilikama za književni rad, pa kad je ipak duša njegova bila neusahlo vrelo pesama znači da su pesme njegove rezultati osećanja a ne spoljne, dnevne potrebe i ugledanja. Stoga je i mogao pravoga pesnika karakterisati ovako:

Kaži r'jeci da više ne teče,
Kaži vatri da više ne peče,
Kaži duhu da misli ne hrani,
Kaži srcu da ljubit' s' okani,
Pa kaž' onda i pjesniku na ma'.
Da on više ne pjeva pjesama.

Lirika je Preradovićeva pretežno rodoljubiva, ali on ima i drugih krasnih pesama. Neke su ljubavne pesme njegove prešle u narod i pevaju se i u krajevima gde se slabo i po imenu inače zna Preradović. Od lirskih je oblika česta pesma, ali su još češći elegiski tonovi. U popularne pesme njegove dolaze: "Putnik", "Miruj, miruj, srce moje", "Kosovo polje", "Četir vrela", "Braća", "Rodu o jeziku", "Zora puca", "Milim pokojnikom", "Jezik roda moga" i t. d.—

Preradović je bio pravi apostol iskrene sloge između Srba i Hrvata. Stoga je srpski pesnik Zmaj-Jovan Jovanović rekao o prenosu njegova tela iz Beča:

Domaći se bršljen
Oko krsta vije,
To j' pepelu dosta
Al' duši ti nije,
Njojzi nema mira
Dogod s rajskih vrata
Ne ugleda slogu
Srba i Hrvata!

Preradović je delao za daleku budućnost. Ona će doneti i dan potpune slave njegove!



Iz knjige:
Znameniti Srbi XIX veka

RADOST I MUKA PJESNIKOVA

Majka ima lijepe kćeri,
Na udaju usporedo,
Kćeri su joj san i bdjenje,
Sveđ ih pazi i ogleda.
Ljubi, mazi i njeguje,
A u srcu već nagađa:
Kako koja udat će se,
Jere ne dvoji ni najmanje
Da će svijet se jagmit za nje.
To je radost sretne majke.
Ali majka uboga je,
Ne ima svile ni kadive,
Ne ima resa ni nakita
Da bi kćerke odjenula
I pristojno izvodila
Bijelom svijetu na uglede,
Veće mora jadna mati
Prnjama ih odijevati.
To je muka tužne majke.
Ima pjesnik lijepih misli,
Uznešenih čuvstva ima,
U njih mu je san i bdjenje,
Sveđ ih pazi i njeguje,
Mazi, Ijubi, obožava
I visoke smjere snuje:
Kako će se dopadnuti
Kad iziđu u svijet bijeli
I razviju čar svoj cijeli.
To je radost pjesnikova.
Ali pjesnik oskudijeva
Na izrazu, na odjevu
Svojim mislim, svojim čuvstvom.
Uzor stoji pred njim jasno,
Ali tužan ne dostiže
Da mu riječju oblik shvati,
Krpež mora u svijet slati!
To je muka pjesnikova.

1868.

ROĐENE SESTRICE

O mladosti, nezasitno gladna,
o, starosti, zasićeno jadna!
Sve što vas i razlikuje lice,
opet ste si rođene sestrice.
K jednom poslu ruke si davate,
objedvije se djecom zabavljate.
Jedna s čedom na rukama hodi,
druga šedo za ruku pak vodi.
Što je starost neg' djetinjstvo, bože.
Svega željno što dostić ne može;
a detinjstvo nije l' starost prava
koja bdijuć od nemoći spava?