LinkBack URL
About LinkBacks
: 
Vladimir Nazor - Najlepse pesme
Vladimir Nazor
Iz biografije Vladimira Nazora
Vladimir Nazor (Postira, 30. svibnja 1876. – Zagreb, 19. lipnja 1949.), hrvatski političar za vrijeme Nove Jugoslavije, pjesnik, prozaist i prevoditelj. Predsjednik ZAVNOH-a, i prvi predsjednik Narodne Republike Hrvatske.Pučku školu je završio na otoku Braču a gimnaziju u Splitu. Studirao je prirodne znanosti, matematiku i fiziku u Grazu i Zagrebu. Diplomirao je 1902. Predavao je hrvatskoj gimnaziji u Zadru, a od 1903. do 1918. godine u Istri gdje je ujedno i proveo najviše svog života. Umirovljen je 1933. godine u Zagrebu kao upravitelj dječjeg doma. Prvo djelo mu je bilo Slavenske legende (1900.) Godine 1904. u Zadru je objavljeno njegovo djelo Knjiga o hrvatskim kraljevima, a u to vrijeme počinje pisati i Istarske priče. Koju godinu kasnije objavljuje Velog Jožu (1908.) – djelo po kojemu će se prepoznati Nazorova proza, a koje je on sam smatrao neuspjelim. Godine 1916. objavio je nekoliko knjiga: Utva zlatokrila, Medvjed Brundo, Stoimena.Na izborima 1934. Nazor se krivim političkim potezom izjasnio za takozvanu Jevtićevu listu, te su mu neko vrijeme zatvoreni stupci svih novina, časopisa i vrata svih izdavača. Nedugo poslije toga, 1939., objavljuje Pastira Lodu i Dedeka Kajbumščaka. Godine 1942. s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem preko Kupe odlazi u partizane, o čemu je izvijestio čak i Radio London. Nazor počinje voditi dnevnik S partizanima. Poslije rata objavio je i Pjesme partizanske. U ratu Nazor je predsjednik Izvršnoga odbora ZAVNOH-a, a nakon rata i prvi predsjednik hrvatskoga Sabora. Kao novoprimljeni akademik 1949. godine je imao i svoj posljednji javni nastup na kojem je čitao ulomke iz svoje nedovršene zbirke U zavičaju. U pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio talijanske i njemačke pjesnike. Počevši od pjesničkih zbirki Intima i Pjesni ljuvene,1915., Nazor se sve više zatvara u svoj unutarnji svijet; u njegovu stvaralaštvu postaju dominantne teme unutarnjeg pročišćenja, samoprijegorne žrtve i uzvišene osamljenosti, a sklonost k alegorijskom iskazu sve je očitija (ep Utva zlatokrila, 1916.; zbirka priča Stoimena, 1916; Legenda o svetom Hristoforu, 1922.; Pjesme o četiri arhanđela, 1927.). Kroz Nazorovo stvaralaštvo možemo pratiti motivsko-tematsku i stilsku povezanost pojedinih djela koja organski izrastaju jedna iz drugih, a ipak su ona raznolika, jer je kod njega zamjetna stalna težnja za promjenom. Tako u vremenu kad u hrvatskoj književnosti postaju sve dominantniji avangardni stilovi, posebice ekspresionizam, Nazor je — tražeći nov izraz i nove motive — pokušao slijediti poratni senzibilitet (novela Crveni tank, 1922), ali nove kvalitetne domete u svojem stvaralaštvu on je ostvario na drugom području okrenuvši se svojim vlastitim inspiracijama (sjećanju na djetinjstvo na otoku i mladost) i jednostavnijem umjetničkom iskazu. Artistička dekorativnost i izvještačenost, koja je karakterizirala dobar dio novela iz njegove modernističke faze, ustupila je mjesto kazivanju koje ne zazire od imenovanja i oblikovanja lica, stvari i pojava te odnosa medu njima. Kao rezultat novih nadahnuća i novih umjetničkih usmjerenja nastala je knjiga poezije Niza od koralja,1922 te dvije zbirke autobiografske novelistike — Priče iz djetinjstva,1924 i Priče s ostrva, iz grada i sa planine,1927. Crikveničke proze (Tri pripovijetke iz jednog dječjeg doma, 1929.; roman Šarko, 1930.) tematski i kronološki znače nastavak njegova pričanja o samome sebi. Pokušavajući progovoriti o sebi „sada i ovdje” Nazor, međutim, zbog nekih svojih unutarnjih kočenja, a sigurno i zbog preduge izoliranosti i samotarske udaljenosti od običnih ljudi, nije uspio oblikovati kvalitetna književna ostvarenja. Zato se on ponovno okreće motivima izvan sebe, pa tridesetih i četrdesetih godina u njegovoj literaturi prevladavaju socijalne teme (Pjesme o bratu Gavanu i seki Siromaštini, 1931.; ciklus feljtonističkim stilom pisanih novela o sirotinji sa zagrebačke periferije – Zagrebačke novele, 1942), a na području stiha dosta eksperimentira, varira razne ritmove i strofe (Deseterci, 1930.; Topuske elegije, 1933.). Usto počinje pisati dnevničke zapise, putopise, studije i eseje o domaćim i stranim autorima, o problemima versifikacije (O hrvatskom jedanaestercu 1838.-1900., 1935.), bavi se prevodilaštvom, prepravlja stara djela, s velikim ambicijama piše roman o višemilenijskoj povijesti rodnog mu otoka (Pastir Loda, 1938., 1939.), ali njegove kreativne mogućnosti kao da su dokraja bile iscrpljene. No, priključivši se partizanima, Nazor je revitalizirao kreativni opus, unoseći nove teme i intonaciju (Pjesme partizanke, 1944., živopisni dnevnik S partizanima, 1945.). Istina, tu ima i podosta patetičnih stihova koji ne mogu odoljeti ozbiljnijoj kritici, no valja reći da je i to izljev Nazorova bujnog mediteranskoga temperamenta i vitalističkoga zanosa, a ne programatsko piskaranje po naruždbama komunističkih vlastodržaca među koje je stari pjesnik upao kao Poncije u Credo. Treba napomenuti da je to razdoblje u kojem je Nazor dao i neke od svojih najboljih stihova nacionalne tematike (Hrvatski jezik, 1944.) , ne upavši u melodramatski patos. Vladimir Nazor se istaknuo i kao prevoditelj s nekoliko jezika (Dante Alighieri, Shakespeare, Heine, Carducci,..).
Odgovor Sa Citatom
Odg: Vladimir Nazor - Najlepse pesme
Bookmarks