Tema: Vladimir Nazor - Najlepse pesme

Oči mi je začarala


Na krevetu ležala je gola
I ruke mi oko vrata svila,
A ja sam se malo odmaknuo –
I gledao kako leži gola.
Sto godina kao da je prošlo
A bilo je danas – rano jutros,
I od tada svud je ispred mene –
Svuda leži na krevetu gola.
Dok sjedim za stolom, pišem pismo –
Ona leži nasred pisma gola,
Knjigu uzmem, čitati bih htio
A ona na svakom listu – gola.
Pogledam na ormar –
Pred ormarom stoji gola,
Na fotelju oko bacim –
Sjedi u fotelji gola
Isto kao na krevetu jutros.
Kad kroz prozor zagledam se
Ona – pred prozorom gola,
Oči zažmem, obuzme me tama
Usred tame – pojavi se gola.
Pa se čudim
Kako mi je oči začarala
Misli, pamet i htijenje svako
Ko da mi je malo jutros bilo,
Ko da čeznem da je još i sada
Na krevetu ispred mene –
Rasprostrta gola.
Sići ću k njoj u trščaku
S ključem od zlata,
Da otvorim vrata svim kulama vitim,
Svim dvorima skritim – u mraku.

Pero vuko


Trčao sam s djecom ispod platnja.
Svi veselo vikali smo –
Lovili jedan drugoga.
I kada sam zaostao nešto
Jedan me je dječak
Udario otpozadi.
Hitro na zemlju sam pao
I očajno u plač udario.
Djed pred kućom
Promatrao dječju graju,
Moj plač naljuti ga
Pa otpaše kajiš
I juriti počne
Djecu oko platnja.
Al star je i polagan bio.
Djeca hitro
Ispred njega jure –
Djed ih ulovit ne može.
Kad su dječki to vidjeli
Svi se složno
Djedu rugat stali:
Pero Vuko!
Pero Vuko – vikali su.
Djeda su u selu tako zvali
Jer je bio širok – osrednjega rasta.
Ja sjedio plačući na zemlji
Djed jurio djecu oko platnja
A dječaci – svi vražiji
Sve su brži, veseliji,
Sve su jače «Pero Vuko»
Trčeći vikali.
Gledajući tu veselu trku
Sve su boli odjednom prestale.
Graji sam se dječjoj pridružio,
Skupa s ostalima
Pred djedom trčao
Iz sveg glasa «Pero Vuko»
S drugim dječacima
Djedu se rugao.
Goloj vili Marko u trnjaku
Vlas za vlasom s drača razvezivo,
Srh je treso žilicu joj svaku,
Put joj sjala ko od svile tkivo.

Prskaju se morem


Prskaju se dvije
Ljepotice mlade
Stojeći do koljena u toplom moru
U majstralu i u suncu,
A nad njima nadvile se
Starog bora znatiželjne grane.
Prskaju se
A kapljice zvonkog smijeha
Miješaju se s kapljicama mora
I razliježu na sve strane.
Naokolo dječja vika
Odjekuje s pune plaže,
Dok kliktavim smijehom svojim
Dvje djevojke sve kupače
I bor stari – vesele i draže.
Na tri metra razmaknute
Zasiplju se kapljicama
Zasiplju se smijehom,
Još su mlade – netaknute
Niti friškom tramuntanom,
Nit istočnim –
Nit zapadnim grijehom.
A kose se crnim slapom
Kapljica niz leđa cijede.
Koliko će proć vjekova
Dok posive i posijede?!
Ma tko sada na to misli
Misli sviju pune su radosti
Pune sreće sa njihovih lica
I bezbrižne njihove mladosti.
A smijeh njihov i dalje se ori
Dok polijeva jedna drugu,
Kapljice se pune smijeha
Raznošene suncem i majstralom
Sve oko njih pletu
Zapliću se o borove grane
Ko svačiju žele rastjerati tugu,
Ko da žele kupače i plažu
Utkati u meku, baršunastu dugu.
Tamo u zatonu nasred pijeska slana
Bijelo jato spava mojih mladih dana.

Potraži me


Kad čuješ kako kriješte vrane
S one lude, sa sjeverne strane,
Kad vidiš kako ljubav potiho kaplje
Sa one suhe, slomljene borove grane,
Kad čuješ kako nešto u noći uzdiše i ječi
Kako ljubavi žica ko bolesno srce kuca,
Kad vidiš kako se je zatamnilo nebo
Dok ljubav naša počinje sve više da puca,
Kad čuješ kako – ko u dubňku puću
Tišinom tupo odjekuje tvoje ime,
Ne budi lijena, ne časi ni časa –
Potraži me, potraži me!
Zemniče, ti niknu iz zuba ljuta zmaja
Da budeš grm što gori, luk napet, plamen mač,
Al raznježi ti dušu milinje cvjetnog maja,
Al omekša ti srce jesenjih voda plač.

Stražari morski


Plamsalo podne nedjelje srpanjske,
Velmože kada k njemu doploviše
S makarske luke i župe duvanjske
I novoj kruni dare pokloniše.

Rastočki župan veli:-Gospodaru,
Hrasta ti odsad i mi smo ogranak.
Bog opet dignu našu snagu staru;
Opet će Mlečić plaćati nam danak.-

A kralju reče:-Neretvani!Moje
Kraljevstvo sad je tvrđava od mjedi.
Zavidnim okom Venecja nas gledi.

Hrvatska vama širi krilo svoje.
Vas,sinke župe junačke i stare,
Postavljam mora našega za čuvare.-

Spajajući zemlju i nebesa


Zagledan u modro iskričavo nebo
Pokušavam prebrojiti zvijezde
I pronaći poznata sazvježđa –
Modrina mi oči pije
Sjaj sitnijeh zvijezda zamagljuje.
One jarče, ko u moru svjetionik
Jarko sjaje nebom razasute,
Samo rijetke na jugu trepere.
Koju zvijezdu povezat bih mogao
Sa zvijezdama što po zemlji trče?
Kojoj zvijezdi gore u visini
Sjajne zvijezde oko mene liče?
Najprije se prisjetim Marije
O ogromnih njezinih očiju –
One dvije nasred neba
Sigurno su Marijine oči.
A koju bih nazvao Zvjezdana,
Koju Divna a koju Gordana,
Koju Sanja, koju Nikolina,
Koju Višnja a koju Grozdana?
Ajme meni, toliko je sjajnih zvijezda
Ko ptičijih po drveću gnijezda,
Ajme meni, toliko je slatkih djevojaka:
Crnih, smeđih, svijetlih uvojaka!
Ajme meni, kad bih sve mogao
Da zagrlim mislima, željama,
Da povežem zvijezde i djevojke –
Iskričave i plave uvojke!
Ajme meni, kum bih svakoj bio,
Ajme meni, svoj bih život cio
Izmišljao najljepša imena
Stvarao bih svakakva čudesa
Spajajući zemlju i nebesa.
Ona je htjela u noć tihu, snenu,
Sa šljunka što sav blista od bjeline
Da odrežem dvije plahte mjesečine
Pa da ih stavim na postelju njenu.

Uz bregove


Nekako me noge ne slušaju,
Sve bi htjele uz bregove,
U zelenu maslěnatu
Kuda nedavno je Joze pošla.
A ovdje su Ivka, Jelka i Katica –
Igraju se kazališta
I deku su na prekuću
Ispod palme razapele.
A Joze je pošla uz bregove
Negdje plete sad nove svjetove,
Bunacu promatra i prati vjetrove –
U zelenoj maslinati.
Ja bih tako rado
Iza deke igrao se kazališta,
U ulozi ljepotana
Vragolana nekog – nastupao
Da se vrte oko mene
Ivka, Jelka i Katica,
Al me noge vuku, vuku –
Al me vuku uz bregove
U zelenu maslinatu.
Neodlučno stojim
Gledam put Ivkine kuće,
A noge se same kreću
Hoće cestom uz bregove
I nije im stalo
Što igrat se, lijepo, mogu
Kazališta ispod palme
S Ivkom, Jelkom i Katicom,
Pod deku se zavlačiti.
Noge vragovi su pravi,
Sve se lijepo polako okreću,
Sve lukavo, ko nehote
Sve me vuku uz bregove –
U zelenu maslinatu.
Kao zlatne kule plavih dječjih gatka,
Kao trijem duga iznad cvjetna granja
Blistali su dvorci što ih moja sanja
Zrakama sunčanim u mladosti satka.

Uvala mala


Od svih pogleda skrivena
Jedna uvala mala
Puna pijeska i plitka mora,
I sitna – u džep bi mi stala.
Sa sjevera, s istoka nad njom
Visoka strma stijena
Kroz sitni ulaz s juga
Plaže je mareta lijena.
Sunce zažeglo u stijene
Blješti po plaži od žala,
Ulaz joj uski brani
Od pulenta, juga, majstrala.
I u toj uvali maloj
Od cijelog svijeta skriveni
Uživali smo u toplomu ljetu
I ja sam u njoj – a ona u meni.
Al jednom bar da mi je
Do sunaca samije’
Visoko na gori
Gdje šumore bori.

Voljela je kao i ja


Voljela je isto kao i ja
Ležati na stijenama uz more
Gledat igru paukove mreže
Po zaspaloj površini mora
Kad se tihi južni vjetar
Odseli daleko negdje za pučinu.
Vjetrić utihnuo – tišina se
Usred ljetnog neba ugnijezdila
Al ostale razigrane oči paukove mreže
Pa sve plove, plove – u mjestu stojeći
Sa zrakama igraju se sunca,
čudne šare igrajuć se pletu.
Voljela je isto kao i ja
Punit oči duginim bojama
Plavetnilom mora što ga nebo zlati
Paukovom mrežom morem razasutom
Što u srce zapliće ljepotu
Osjećaja čudnih budeći toplotu
Dahom mora, tajni neslućenih
Koje više od bujice slatkih
Uzdaha, usklika, riječi
Više nego sto vedrih pjesama -
Jedno s drugim sa morem nas spaja.
O duše vi žarke, sve prastare varke
Iz vaših ograda ganjajte –
I sanjajte, sanjajte, sanjajte!