Tema: Aleksa Santic - Najlepse Pesme

NOĆNA PJESMA MALIJEH SRPKINJA


Oj zvjezdice naše mile,
Što širite treptav sjaj!
Poigrajte lake, čile,
Drž'te bratski zagrljaj.

I mi ćemo zagrljeni,
Pjevat', širit' kola splet,
Nek se njiha premileni
Od pjesmice gorski cv'jet.

Pjesmom ćemo slavit' Boga,
Pozdravljati srpski rod,
I reći mu: " Samo t' sloga,
Obnoviće slavni hod.

Zasjat' će ti sunce sreće,
Rasvijetlit' tavnu noć,
A sa svake strane - teć' će
Vrela, što će davat' moć.

PaŃće okov sred ponora,
Tvojoj muci doć' će kraj;
Pjevaće ti vila s gora,
Minuće je ljuti vaj.

A soko će letit' sivi,
Udešavat' burni klik,
Kad ti sloga, hoj oživi,
Kad cjelivaš njezin lik!"

Rodu ćemo tako reći,
Nas malenih čuće glas;
Zbližiće se slozi, sreći
Kucnuće im željni čas.

Ded zvjezdice bajne, mile,
Raširite kola splet.
I mi ćemo s vama, čile,
Igrat', pjevat', slavit' sv'jet!


1888.

PONOĆI JE...


Ponoći je mirno doba, svako spava,
Ja budan, svijeća mi sobu osvjetljava.

Za astalom na starome stocu sjedim,
Rastvorio knjige mnoge, pa ih gledim.

Evo jedne početak joj: "Pošten budi,
Bez poroka mirne će ti biti grudi."

Druga knjiga divno uči: "Vrlina je
Suncu sestra, pa i ona vječno sjaje!"

Treća opet govori mi: "Rodu služi!
To si dužan, pa se, brate, i oduži."

A četvrte slova vele: "Uči s', trudi,
U starosti da t' spokojstva zora rudi."

A sad petu knjigu čitam, oh milina!
U njojzi su pjesme same srpskog sina.

Al' vas volim, pjesme drage, kao cv'jeće!
Ta pune ste svježe snage, pune sreće.

Ja vas nosim na srdašcu, vi ste moći,
Što tješite srpskog sina usred noći.

Ali evo u čiraku svijeće nema,
Izgorela, a i meni već se drema.

I u peći žeravice nestalo je,
Al' je toplo za spavanje mjesto moje!

Laku noć vam, pjesme moje, sveta moći!
Sad ću spavat', Bože, bud mi u pomoći!


1888.

DIVNA JE ZORA



Divna je zora
Kad jutrom s gora
Razgoni mrak

Divno je sunce
Kad na vrhunce
Rasiplje zrak

Divno je cvijeće,
U njemu sreće
Gledamo lik

Al' ništa nije
Da dušu grije -
Kô pjesme klik.


U Mostaru, 19. maja 1889.

BOLNIK



U tiho, mirno doba, kad anđô sanka lijeta
I nečujno krilom šumi poviše grešna svijeta,
Kad ciglog glasa nema da se otkuda čuje,
U sobi bolnik sjedi samcat, u tihom miru,
I oslabljenom rukom on željno grli liru,
Lagano žice dira i žice skladno bruje
Kao anđelski hor.

Al' kakav šum prohuja? - Gle! "Pod vijencem mirisni' ruža"
Pred bolnika blijeda sa neba anđô sleti
I blago zborit poče ta neba čista duša:
"Čuo sam tvoju liru; pjevô si pjesmu sreće,
Njom dizô narod sveti,

I tvoja duša nije nigda za tugu znala,
Al' sudba, eto, hoće da ti počupa cvijeće;
Ja sam anđeo tuge i žalim tebe mlada".
To reče, a suza čista mu s oka kanu.
Sad bliže bolniku stupi, u skladne žice dirnu,
I lira tužno zabruja kroz tihu ponoć mirnu.
Al' bolnik snagu skupi, pa živom riječi planu:
"Ta zašto zvuci tuge da teku s moje lire?
Srpske sam krvi ja!

Pa i oblaci nek se po mome nebu šire,
Viš' moje mlade glave; duša mi nema strave,
U njojzi nada sja.

Pjevaću pjesme one koje sa duše gone
Milog mi roda plač.
Ne, tužiti neću! Kô tvrda, jaka stijena,
Zavičaja mi milog snosit ću bola jad, -
Ja nisam slaba žena!

Hladno ću, ako treba, dočekat smrti mač!"
I na te žive zbore vinu se anđô gore.
A s crkvice malo zvono navijesti početak danka,
I sunce zlatno granu. Iz čudnog tog sanka
Trže se bolnik mlad.


U Dubrovniku, 29. decembra 1889.

GOLOM STIJENJU



Gledao sam sinje more,
Mnoge rijeke, mnoge gore,
Mnogi ubav kraj;
Gledao sam mnoga sela,
Gdje žubore hladna vrela,
Gdje tičica prevesela
Sunčev zdravlja sjaj.

Ali ništa, stijenje milo,
Srce nije prisvojilo
Mlađano mi - kao ti;
Ništa dušu moju tako,
Plahovito, silno, jako,
Bujno, snažno, vrelo, žarko,
Sa ljubavlju ne napi.

S tobom mi se srce veže,
Tebi moje želje teže,
Ti si predmet sanka mog;
Tu mi srpsko cvijeće cvjeta,
A vila ga čuva sveta,
Oko njega brižno lijeta, -
U nadi je štiti bog.

Pa zdravo mi, stijenje golo,
Milo gnijezdo sokolovo,
Gdje s' Milošev rađa soj!
Ja te ljubim žarko, vrelo,
Kao majka čedo bijelo,
Kao slavuj goru, vrelo -
Za te živi sinak tvoj!


U Mostaru, 21. januara 1889.

MORNARU


Hajde, hajde brodi smjelo,
Razapinji jedro bijelo
Uz veseli pjesme glas!
Nek se laka šajka vine
Preko mora u daljine,
Nek udari u talas!

Hajde, hajde preko mora,
Ne malakši od umora,
Traži luku cilja svog!
Nek poteče znoj ti s čela,
Nek zaplamti krvca vrela
U grudima srca tvog!

Kad se smrkne, kad navali
Bjesni vjetar, gordi vali
U pomami paklenoj,
Čvrsto stani, soko budi!
Ne salamaj stravom grudi
Na pučini nesitoj!

Sve teškoće, nepogode,
Svaku muku i nezgode,
Što će stati na put tvoj,
Trpi smjelo, trpi brate;
Vjera, nada nek te prate,
Kao stanac kamen stoj!

Pa ćeš tako preko mora,
Preko mora i ponora
Stići luci, cilju svom,
Odmarat se od umora,
Gledat kako ljepše zora
Rudi, sviće žiću tvom.

Hajde, hajde brodi smjelo,
Razapinji jedro bijelo
Uz veseli pjesme glas!
Nek se laka šajka vine
Preko mora u daljine,
Nek udari u talas!


U Mostaru, 25. marta 1889

AKO HOĆEŠ...


Ako hoćeš da o zori
Pjevam tebi pjesme moje,
Oj, ne bježi sa prozora,
Da ja gledam lice tvoje!

Ako hoćeš da ti pjevam
O sunčanom toplom sjaju,
Oj, pogledni okom na me,
Divotanče, mili raju!

Ako hoćeš da ti pjevam
Onu tihu nojcu milu,
Razvij tvoju gustu kosu -
Mirisavu meku svilu!

Ako hoćeš da ti pjevam
Miris divnog pramaljeća,
Oj, razgrni njedra bijela -
Da udišem miris cvijeća!

Il' ako ćeš pjesmu moju
O izvoru slasti bujne,
Hodi, hodi na grudi mi,
Da ti ljubim usne rujne!...


1889.

IMADE VAS MNOGO...



Imade vas mnogo - ta ko bi vas mogô
Izbrojati,
Svijeh znati?!
Imade vas mnogo bogatih gospara,
Sa srebrom i zlatom, milionim' para.
Dvori vam se velji u visinu dižu,
Ali nikad, znajte, do neba ne stižu, -
U nebu je vječnost, u njima je nije,
Vrijeme će da ih sve s prašinom skrije.

Imade vas mnogo sivih sokolova!
Riječi su vam jače od burnih valova,
Al' sokoli nikad ne puze, ne gmile
Ni onda kad na njih jurnu groma sile,
A vi znate, znate, oj "sokoli s riječi",
Puziti kô crvi, sred prašine leći,
Ostaviti braću nek ih dušman tare,
Samo da stečete "obećane dare"...

Imade vas mnogo sa blagijem likom,
E bi rekli: o zlu ne mislite nikom,
E bi rekli: da ste s neba anđô pravi,
Što istinu ljubi, koji boga slavi,
Al' u duši vašoj ništa drugo nije
Do crnog demona, - tu se zlobno krije.

Imade vas mnogo... Kakvijeh vas nema?!
Ali vas je malo
Kojima je stalo
Do naroda svoga
Tužna, paćenoga.
Malo vas je, malo sa poštenja da se,
Sa vrlina vaših imena vam glase;
Malo vas je, malo na braniku prava,
Malo vas je glava, -
Malo vas je, malo sa srcem u grudi,
Malo vas je - ljudi!


1889.

NADA



Kad oblaci nebo skriju,
I u crno sve zaviju,
Pa od danka stvore noć,
Ko nam veli: "Sve će minut,
Kroz oblak će opet sinut
Sunce sveto, božja moć"?

Kad nam snijeg dolje skrije,
Kad nas zima ledom bije
I srdito širi jed,
Ko nam duši glasa kreće:
"Doć će opet pramaljeće,
Rastopiće tvrdi led"?

Pa i starca, kom su dani
Već života izbrojani,
Kom je grobak iskopan,
Ko ga tješi u toj bijedi,
Pa mu Šapće: "Starče sijedi,
Još ćeš živjet koji dan"?

Kad nas sudba bičem šine,
Pa nam sreća naglo mine,
A dušu nam stegne vaj,
Ko nam ne da malaksati,
Ko nas milim glasom prati:
"Svakoj bijedi dođe kraj"?

To je tajna sila sveta,
Što oko nas vječno lijeta;
To je nada - rajska moć!
To je zvijezda najmilija,
Što nas krijepi, što nam sija
Kroza mrklu tavnu noć.


U Mostaru, 17. februara 1889.

PRED ZORU


Mrkla se ponoć gubi i tavna sjenka njena;
Suri se orô budi sred mrkih, golih stijena
I željno očekuje zoru i sunčev zrak.
Umukla mrska sova, sve ređi glas joj biva;
Daleko, daleko bježi, od svjetlosti se skriva,
Od lika svete zore što kopljem lomi mrak.

Vedrije nebo biva. I gle, istok već rudi,
U cvijetnom mirnom gaju sjetni se slavuj budi,
Istoku pozdrav šalje, sa pjesmom ljulja kraj
I zove zoru dragu da rodi danak bijeli,
Da iz sna budi, diže oni divni i vreli,
Okrijepljen božijom silom, slobodni sunčev sjaj.

Oj, svani, svani, zoro! Razagnaj tminu kletu!
Oh, daj nam, daj nam danak, svjetlosti iskru svetu,
Ta dugo nas je trala ta kivna, teška noć.
Bolne su naše grudi... Daj nam svjetlosti nove!
Ostvari one slatke paćene duše snove!
Oj, svani, svani, zoro, probudi silu i moć!


U Mostaru, 15. aprila 1889.