Tema: Aleksa Santic - Najlepse Pesme

GLEDAO SAM


Gledao sam potok bistri
Kako skladno bruji,
A prate ga razdragani
Sa pjesmom slavuji.

Pa mi srce zadrhtalo
Od tog skladnog hora,
Zadrhtalo, a ja kliknuh
Kroz tišinu gora:

"Čuj me nebo, čuj me Bože,
Na prestolu gori!
Čuj, što srce mlađano ti
Srbinovo zbori:"

"Daj i nama takvog sklada,
Ka'no sklad slavuja,
Pa da s' onda ne bojimo
Nikakvih oluja!"


U Dubrovniku, 17. avgusta 1888.

MAJ


Na istoku zora sviće,
Biser niže na cvjetiće,
A Srpčića jato milo
U čarnu je goru stiglo.

Stala Srpčad oštra oka, -
Al' ih krasi zagrljaj! -
Pa iz gore, sa visoka
Pozdravljaju pjesmom maj:

"Dobro došlo, čedo milo,
Naše slave, naše sreće!
Ljubimo ti zlatno krilo
I po njemu rosno cvjeće.

Ti si slika što nas čara,
Što nam tugu srca krije;
Iz sjajnoga tvoga pehara
I sirotan sreće pije.

Ti razagna gustu tamu,
Sunašce nam žarko vrati;
Ti nam pružaš milost samu,
Vedrost dana umiljati.

Po dolini i po gori,
Rastrije nam ćilim baja.
I potočić sad žubori
Umilnije, prepun sjaja.

Na pozdrav ti sve ustaje -
Svuda radost bujna vlada,
Samo... samo... jošte - da je,
Uskrsnula srpska nada...

Ali i nje skoro eto,
Da Srbina obraduje,
Jer je Srbin voli sveto
On je štuje.

Bez nje bi mu život bio,
Sami jadi, pusta tama,
U srdašcu ne bi im'o
Odvažnosti, niti plama.

Pa zdravo nam čedo milo,
Naše slave, naše sreće! -
Ljubimo ti zlatno krilo
I po njemu rosno cv'jeće".


U Mostaru, 7. maja 1888.

VOLIM KNJIGU



Volim knjigu, u njojzi mi nacrtane stoje slike,
A u njima domovine vidiš borce, trudbenike.

Volim knjigu, knjiga uči da prihvata bratac brata.
Volim knjigu, jer proklinje izdajicu svoga jata.

Volim knjigu, ona vodi na izvore zlatne sreće,
Gdje sunašce ljepše blista, neuvelo miris cv'jeće.

Volim knjigu, ona priča pradjedova patnje klete,
Što se biše i boriše za opstanak vjere svete.

Volim knjigu, ona vodi kaq istini i vrlini,
Ojača mi duh i razum, u čelik me sama čini.

Volim knjigu, moć božanstva u njojzi mi krasno sije, -
Prema čemu srce moje s poštovanjem žarkim bije.

Volim knjigu, jer mi ona pokazuje svjetlost puta,
Po kome je u vijence sveta slava razasuta.

Volim knjigu, dobru knjigu, slogu ljubi ko je štuje,
A za slogom srpska majka cvili, tuži, jadikuje.

Volim knjigu, - okov teški sa robova patnih skida;
Slabe diže, svjetlošću im one gorke rane vida.


1888.

GORI


Oj ti goro, čarna goro,
Što te volim tako?
Iz tvoga se ne bih nikad
Zagrljaja mak'o.

Tu bi mojoj mladoj duši
Najmilije bilo,
Kao čedu kad ga majka
Postavi na krilo.

Tu bi gled'o surog orla
Sa sokolom sivim,
Kako klikću u slobodi,
Sa poletom živim.

Tu bi srce zaplamtilo
Sa tvojom milinom,
A pjesma bi horila se
Širom i daljinom.

Tu bi s' grudi osnažile,
Napile se raja, -
Nestalo bi njima bola,
Nestalo bi vaja...

Oj ti goro, čarna goro!
Ja te volim jako!
Iz tvoga se ne bih nikad
Zagrljaja mak'o.


1888.

U GAJU


Vjetrić piri
Ruža miri,
Po njoj trepti rose sjaj;
Slavuj poje
Pjesme svoje
Ljulja mili zel'ni gaj.

Ja na travu
Mirisavu,
Leg'o - slušam njegov poj,
Pa u grudi
Mojim s' budi,
Divnih želja čitav roj:

Srpče svako,
Čilo, lako,
Da imade srdašce,
Da je čisto,
Kao - isto
Slavujevo srdašce.

Da se glasi:
Da ga krasi
Bezazlenost, divni cv'jet!
I da ima
Pred očima,
Boga, što nam stvori sv'jet.

Da mu s' moli,
Da ga voli
Kao Srpstvo, jezik svoj,
Da ga slavi
Kao pravi,
Taj nevini slavlja poj!

Često tako -
Hitro, lako
U zeleni odem gaj,
Od miline,
Srce sine -
Pjeva, jer tu vidi raj!


3. maja 1888.

PRED IKONOM SVETOG SAVE


Na istoku zora plava
Prvim zrakom prosijava,
Iz ložnice ja ustadoh,
Pred ikonu divnu stadoh
Svetitelja Save,
Naše srpske slave.

Skrstih moje ruke dvije,
- Mlađano mi srce bije,
Pa iz čistog osjećaja,
S dušom mojom što se spaja,
Molitvu sam dao,
I nju otpjevao:

"Oj, ti srpski svetitelju!
Ispuni mi mladu želju:
Podaj Srbu snage, moći,
Izbavi ga crne noći,
Nek mu sunce sja,
Molim ti se ja!

Oj, ti srpski svetitelju!
Ispuni mi mladu želju:
Daj slobodu Srbu tvome,
Ukloni mu s glave grome,
Silom tvojom daj
Robovanju kraj!...

Oj, ti srpski svetitelju!
Ispuni mi mladu želju:
Bratstva mržnju, opačinu,
Sori, stvori u prašinu,
Nek ih ljubav vodi,
Nek se sloga rodi.

Oj, ti srpski svetitelju!
Ispuni mi mladu želju:
Nek se bratske duše spletu
Pa nek dižu školu svetu
Rad poroda svog,
Što im dade Bog.

Oj, ti srpski svetitelju!
Ispuni mi mladu želju:
Ubriši nam majci suze,
Daj joj spokoj, što joj uze,
Onaj tužni dan,
Tužni Vidov-dan!

Oj, ti srpski svetitelju!
Ispuni mi mladu želju:
Ukr'jepi me silom mlada,
Daj mi volje, daj mi nada,
Srcu svježi žar,
Pregnuće i mar!"


1888.

BORBA


Gledajte ih, braćo mila,
Dva jelena, hrabra, čila
Kako s' bore
Usred gore.
Rod su jednog zavičaja.
Pa što čine okršaja?
E pa zašto? - ja ću reći:
S l'jeve strane jelen veći,
Primak'o se tome manjem,
Sa poskakom i igranjem;
[I poljubit' šćeo ga je;]
- Ali ovaj i ne haje,
Za to bratsko milovanje,
Nego zlobno rogovima
Igranje mu prima.
Tad i ovaj smjelo stade,
U borbu se s njime dade.
Al' gle tamo zv'jeri -
Što se vide s desne strane,
Kako svojim okom mjeri:
Al' će biti za nju hrane,
Ako oni ne slože se,
U ljubavi ne smire se!
Jer kad bratstvo, ljubav spoji
Dušmana se tad ne boji.


1888.

ĐAČKA PJESMA


Evo zore! Evo dana!
Hajd' na noge ko je zdrav,
Koji dugo leži, spava,
život mu je težak sav.

Eno škole, svetog zdanja!
Zvonom eno, zove nas,
Da nam dade sv'jesti, znanja,
- Znanje nam je slabim spas! -

Pa hajdemo, krećimo se,
Složno, druzi, svi na rad!
Knjizi svetoj učimo se,
Dok je razum i duh mlad.

Razumu nam mlađanome,
Daje krila, svježu moć;
Ljubimo je, pa sa njome
Razgnaćemo srpsku noć.

Sreća će nam sa svih strana
Kao bujna r'jeka teći;
Bud'mo braćo sad valjana:
Sa učenjem snagu steći!

Na nas će se osmjehivat'
Anđ'o božji milostiv,
I krilima gonit', skrivat'
Teški sa nas oblak siv.

Sunašce će zasijati,
Da razvedri srpski kraj: -
Prestati će naša mati
Da u grudi nosi vaj.

Eno škole! Krećimo se
Složno, druzi, svi na rad!
Knjizi svetoj učimo se -
Ona goni tamu, jad.


U Dubrovniku 16. avgusta 1888.

SLAVUJU



Oj ti tiče milopojče,
Laganoga leta,
Druže gore, druže luga
I mirisnog cv'jeta!

Što umuknu s pjesmom slatkom,
Što se snuždi, tiče?
Zar iz duše radost bježi,
A tuga ti niče?...

Zar ti nemaš nade vrele
Što ti srce zgr'jeva?
Zar ti nemaš nade vrele
Što o dobru pjeva?

Gledajuć' te, čini mi se,
Da je tvoja tuga:
Što bez cv'jeća vidiš goru,
Vidiš pusta luga;

Što se vihor oko tebe
Širi lomeć' grane,
I što tama gusta, crna
Prati naše dane...

Al' ne tuži, milopojče,
Nek' te grije nada!
Vihor, jesen, zima, hala
Vječno nam ne vlada.

Sa proljećem vratiće se
Bujan život, snaga!
Tad će s' opet da zahori
Tvoja pjesma draga.


U Mostaru 5. oktobra 1888.

NA DUNAVU


Lako se lađa kreće. Pramene gustog dima
Hlađani tihi vjetrić na krilu nebu diže,
Eno, i ševa laka na pozdrav leti njima,
S ljupkom ih pjesmom stiže.

Kako je svuda bajno! Hučni se Dunav plavi,
Na cvijetnim obalama bijelo pase stado,
Pod sjenkom gustog drvlja, kraj stada svog na travi,
Čobanče svira mlado.

Po dugoj bajnoj ravni gle klasje plodnog žita
Pod krilom lahorovim povija smjerno glavu;
A tamo opet kosac sa pjesmom poslu hita
I gustu kosi travu.

Al' što je tebi, srce, te tako biješ sada?
Oh, eto Fruške Gore, Srijemu dična kruna! -
O kojoj mnogo, mnogo snivaše duša mlada.
Slatkog čeznuća puna...

Oj, divna srpska goro, kapicu skidam s glave,
Sin kršnih surih st'jena žarki ti pozdrav šalje!
Klanjam se, klanjam tebi, prepuna vječne slave
Oj, goro Svetog Save!


1888.