Tema: Aleksa Santic - Najlepse Pesme

NA MJESEČINI



Zvjezdice se nebom zlate,
Među njima mjesec plovi,
A po kuća cijela sela
Svijetle se svuda krovi.

Po šumici glasak bruji,
Tičice ga mile daju,
A bubica sitna zuji
Po mjesečnom leti sjaju.

Pirka vjetrić sa svih strana
Pa cvjetiće zalelija,
A duša se moja mlada
Rajevanjem tu napija.

Tu sam sio na travicu,
Kraj potoka, meka, bajna,
Uz'o sitnu tamburicu,
Pa uživah svijeta sjajna.

Uzdahn'o sam dva, tri puta
Pjevajući prošlu slavu...
Tamburicu milu spustih,
I podigoh nebu glavu:

Kumovsku sam slamu gled'o,
Zv'jezde gled'o kako sjaju,
I bac'o sam, srpsko čedo,
Pogled svakom neba kraju.

Zamislih se: ko to tajno
Krasno, plavo nebo stvori?
I sa milim da se bajno
Zvjezdicama blista gori?

Ko sunašce žarko dade,
I one mu zlatne zrake?
Tu prirodu ko sazdade
I miline prosu svake?

Tada mi se izdaleka
Nešto milim glasom javi:
Bog sve stvori - i čovjeka -
Njega ljubi, njega slavi!

Ja se trgoh - glasak čujem -
Pa sa strahom prošaputa':
Tebe ljubim, tebe štujem
Neizbrojno, Bože, puta!


1887.

TICI U ZATVORU


Gledam tebe, tico mala
I skučene tvoje dvore,
Pa se pitam: kako ti je
Bez tvog druga i bez gore?

U tavnome sjenu kruga,
Gdje se bol i tuga slama,
Zar ti srce jošte živi
Milim glasom u pjesmama?

Lahki polet tvoga krila
Svezala je žica pusta;
Mjesto gore nad glavom ti
Tvrdih žica mreža gusta.

Izumrli slatki časi
Kad se ono sunce rodi,
Ti sa grane pozdravljaš ga
Slatkom pjesmom u slobodi.

A sad tude, u zakutku,
Međ' zidinam' mračnog dvora,
Niti znadeš kad je veče
Ni kad sunce budi zora.

Ista uvijek tavna sjenka
Na žičani dvor ti slijeće,
A ti pjesmu milu pjevaš
Kô da j' srce puno sreće.

Ko mi može pjesmu uzet
Što potiče iz mog srca,
Sa plamena mog ognjišta,
Na kom nadom vrije krvca?!

Ko mi može pjesmu uzet
Kad ljubavi izvor tekne,
Po talasi mog izvora
Moja pjesma da zajekne?!

Lanac! Gvožđe! Lomno tijelo
Malaksaće u tom bijesu,
Duh moj čili slobodan je,
Misli moje slobodne su.

Što god živi izumrijeće:
Neko s tugom, neko sladom;
Ja ću s pjesmom na ustima,
A u srcu vrelom nadom.


1888.

PJESMA



Šta je pjesma? - Iskra sveta,
Iz ljubavi što j' začeta,
Da nam kratki sladi vijek.

Šta je pjesma? - Moćna sila,
Iz milosti što s' razvila,
Da nam tuzi pruža lijek.

Šta je pjesma? - Trunak raja,
Kojim bolnik, sred očaja,
Blaži, guši teški jad.

Šta je pjesma? - Slatko piće,
Što nam slabo krijepi žiće,
Duši stvara sveti nad.


U Mostaru, 15. decembra 1888.

NEMILOSNOM BOGATAŠU


Popô si se sred milina,
Dvor ti zlato, svila krasi;
Bogataš si od davnina -
Al', čovječe, prašina si.

Sirotinja tuži, cvili,
U jadu joj teku časi;
A ti ležiš u toj svili -
Al', čovječe, prašina si.

Do ušiju dopiru ti
Sirotinjske muke glasi;
Ti prezireš taj glas ljuti -
Al', čovječe, prašina si.

Ti je goniš, a ne vidiš
Kako suzom lice kvasi;
Ti si silan, ti s' ne stidiš -
Al', čovječe, prašina si.

Zamalo ćeš, oj smrtniče,
Na svijetu tako biti,
Zamalo ćeš, oj smrtniče,
Jer ć' i tebe zemlja skriti.

Preminuće sva milina,
Ostavićeš svoje dvore;
I oni će bit prašina,
Vremena će da ih sore.

Imaj srca! Budi čovjek!
Nek te djela dižu svude,
Pa ćeš tako živit dovijek' -
I kad tijelo prah ti bude.


U Mostaru, 16. novembra 1888.

MATI


Mati, mati, mila mati,
Oh, da mi je samo znati
Moju ljubav iskazati
Prema tebi što mi sja!
Vidjela bi da j' vrelija
Od sunašca štono sija,
I od suze da j' čistija,
Od ljubice nježnija.

Ali, opet, nije tako
Uzvišena, bujna, jaka,
Vrela, topla, silna, žarka,
Majko moja milena,
Kao što s' u tvojih grudi
Prema tvome sinku budi,
Bez prestanka gdje mu rudi
Sreće zora rumena.

Pa šta ću ti, mila mati,
Za tu svetu ljubav dati?
Kakvim će te darivati
Darom dobri sinak tvoj?
Kako tebi da isplati -
Oh, da mu je samo znati! -
Mila moja, dobra mati,
Oko njega truda znoj?

Oh, čujem ti riječi mile:
"Nagrada mi sva je, sine:
Čini dobra i vrline,
Vjeran budi rodu tvom!
Čuvaj jezik, vjeru svoju,
Za nju gini i u boju -
Nek guslari slijepi poju
O tvom djelu junačkom!"

Pa ja ti se kunem, mati,
Da ću ime čuvat znati;
Kunem ti se nebom, mati,
I svom mukom roda mog:
Do posljednjeg dana, trena
Da ću kao kruta stijena
Stati čela uzgorena
Na braniku doma svog.


U Mostaru, 23. oktobra 1888.

POZDRAV


Spusti se sveta zraka, na zapad sunce klonu...
Večernja molitva bruji tiho u svetom zvonu,
Već mrkle noći sjenka i s njome gusta magla
Na grešni svijet se sagla.

Nijedne zvijezde zračak da plavim nebom sine,
Kivni se oblak motlja, svod neba krije vas;
U tužnom miru sve šuti, tek što iz daljine
Zakrešti sovin glas.

Ja sam na pustom brdu. Oh, kako željno s njega
Pogled mi leti tamo u sveti onaj kraj
Sa koga crni oblak i mrska tama bjega;
Sokoli sivi' krili gone je u nepovrat,
Slobode brane sjaj.

Pa zdravo da ste mi, oj smjeli sokoli sivi!
Sa ovog tužnog kraja srpski vam šaljem glas:
Gonite složno tamu, nek vam sloboda živi,
Nek sunce grije vas!


U Mostaru, 16. decembra 1888.

NA STRAŽILOVU



Koliko puta tebe pohodih mišlju mladom
I ljubljah tvoja mjesta miline rajske puna!
U sanku kol'ko puta šetah se tvojim hladom
I slušah slatke pjesme iz tvojih gustih džbuna,
Štono ih male tice, kazujuć radosti svoje,
Veselo poje!

Ali i na javi pohodi tebi, evo,
Sin kršne Herceg-zemlje, oj goro puna slada,
Gdjeno je mlađani Branko najslađe pjesme pjevô
I gdje mu zlatni spomenik u slavi blista sada,
Spomenik koji, ako vrijeme jednom sruši,
U srpstva neće duši.

Oj druzi, braćo mila, dignimo pehar gori
Žarkog i ljupkog vina - što nam ga Srijem dava,
Kliknimo jasno skupa, neka se do neba hori,
Neka po Stražilovu zašumi cvijeće i trava:
Slava ti, Branko, slava!


Na Stražilovu, 1888.

MORU



Ala si divno, oj sinje more!
Pučini često šaljem ti gled:
U tebi tajne pjesme se hore,
A srcu mome svaka med.

Još kada mila po tebi zora
Razvije tihi vjetrića pir,
I spusti na te sa čarnih gora
Svjež, mio, bujan taj cvjetni mir,

Ti mnogo sličiš srdašcu mome:
Sad mirno spavaš, a sad si lav!
Ne trpiš bure koje te lome,
Na njih se vineš razjaren sav.

Mnoga te lađa teretom tišti,
A ti je trpiš, jer trpit znaš,
Al' kad ti srce srdžbom propišti,
Jednim je mahom ponoru daš.

Probudiš tvoje gromovne vale,
A svijet se čudi sili ti toj,
Velike lađe i s njima male
U stravi dršću gledeć ti boj.

Pa zdravo da si, oj sinje more!
Rado ti gledam pučine lik
U tebi tajne pjesme se hore,
Samo im mladost dočuje klik.


U Dubrovniku, 12. avgusta 1888.

OJ POTOČE...



Oj potoče, što si tako
Sjetan, tužan, bolan jako?
Radosti ti minô roj.
Tvoje lice bješe prije
I krasnije i milije,
Veseliji žubor tvoj.

A sada te, oj potoče,
Kao golo to siroče,
Obuzela tuga, vaj;
Ti si tužan: tvoja dola
Ostala je pusta, gola,
Ne miriše već joj kraj.

Uzvehnulo tvoje cvijeće,
Oko njega ne oblijeće
Sitnih čela skladan roj;
Zaćutao slavuj lugom,
I on jadi s tobom - drugom,
Umukô mu slatki poj.

I nebo se promijenilo:
Nije više tako milo,
Oblak krije sunčev sjaj.
Vihor bjesni sa svih strana,
Pa uvelo lisje s grana
U daleki nosi kraj.

Sve je tužno... Oj potoče,
Ostao si kô siroče,
Al' ne gubi blagi nad:
Opeta će doć proljeće,
Zamirisat tvoje cvijeće,
Tvoje duše milje, slad.


1888.

NA MJESEČINI



Oh, kako je ponoć mila,
Kakav duši spokoj stvara!
Sa svjetlošću vječnih sila
Bezbroj zvijezda nebo šara.

Mjesec plavi kô na moru
Sa jedrima šajke one.
Ne prolama pjesma goru;
Sve u slatki sanak tone.

Ja se samcat budan krećem
Kroz dolinu milocvjetnu,
Slušam lahor kako s cvijećem
Razgovara bajku sretnu.

Slušam potok što s' vijuga,
Pa šumeći dolju para;
Slušam slavlja što iz luga
Sa pjesmom mu odgovara.

Slušam šapat gustih grana,
U tišini što odlijeće;
Slušam kako sa svih strana
Pozdravlja me miris-cvijeće.

Divan li si, svijete mili,
Punan li si svetog čara!
Ja se klanjam onoj sili
Što ljepotu ovu stvara.


1888.