Tema: Bertolt Brecht - Poezija

Bertolt Brecht - Poezija



Bertolt Brecht , rođen kao Eugen Berthold Friedrich Brecht (Augsburg, 10. veljače 1898. – Istočni Berlin, 14. kolovoza 1956.) njemački je književnik. Studirao je prirodne znanosti i medicinu u Münchenu, ali se ubrzo posvetio kazalištu. Nakon dolaska nacista na vlast 1933., odlazi u inozemstvo. U emigraciji djeluje protiv nacizma i militarizma i to kao dramaturg, pisac i izdavač. 1948. godine vraća se u istočni Berlin i osniva “Berlinski Ansambl”. Protestirajući protiv nepravednosti suvremene civilizacije, Brecht je počeo s totalnom, anarhističkom pobunom, da bi kasnije prihvatio marksistički nazor na svijet, kojim je snažno obojena njegova cjelokupna društvena satira. Za Brechta je teatar mjesto političkog prosvjetljenja i agitacije: On radi na razvoju novih oblika kazališta koje gledatelje treba potaknuti na razmišljanje i djelovanje. Takav teatar jest epski teatar, a V-efekt (Verfremdungseffekt) njegovo je osnovno sredstvo i tehnika. V-efekt znači razbijanje prepreka između publike i glumaca, kao i ideje da prvi moraju biti pasivni, a drugi aktivni. Poznate se stvari pri tome predstavljaju u novom svjetlu te tako upućuju na kontradiktornu stvarnost, dok se radnja putem komentara i songova prekida, što kod gledatelja uništava svaku iluziju. Brechtova nemilosrdna i gorka poruga prema modernom društvu znala je ići do totalne redukcije čovjekove stvarnosti na četiri osnovne funkcije: jesti, bludničiti, mlatiti i pijančevati. Po smionosti svojega izraza, snazi eksperimenata i strastvenosti angažmana, Bertolt Brecht najistaknutiji je njemački dramatičar 20. stoljeća.

Čujem

Na trgovima se o meni priča da loše spavam,
Moji se neprijatelji, kažu, kuće,
Moje žene oblače svoje lepe haljine,
U mom predsoblju čekaju ljudi
Za koje se zna da su ljubazni prema nesrećnima.
Uskoro
Čuće se da više ništa ne jedem,
Ali da nosim nova odela,
A najgore je: i sam
Opažam da sam prema ljudima
Postao grublji.

Često noću sanjam

Često noću sanjam da se više ne mogu
Zaradom svojom uzdržavati.
Stolove koje pravim ne treba
Nitko u ovoj zemlji. Trgovci ribom govore
Kineski.
Moji najblizi rođaci
Gledaju me strano.
Žena s kojom sam sedam godina spavao
Uljudno me pozdravlja u hodniku
I smiješeći se
Prolazi.

Zadovoljstva

Prvi pogled kroz prozor u zoru
Ponovo pronađena stara knjiga
Oduševljena lica
Sneg, promene godišnjih doba
Novine
Pas
Dijalektika
Tuširati se, plivati
Stara muzika
Udobne cipele
Shvatati
Nova muzika
Pisati, saditi
Putovati
Pevati
Biti ljubazan

Teatarski komunist

Sa zumbulom u rupici kaputa
Na Kurfirstendamu
Mladić osjeća
Prazninu svjeta.
Na nužniku mu
Izgleda jasno: on
Sere u prazno

Umoran od rada
Svog oca,
On prlja kafane,
Iza novina
Opasno se smješka
On je taj što će ovaj
Svijet razgaziti
Kao kravlju balegu.

Za 3000 maraka mjesečno
Spreman je
Da režira bijedu masa,
Za 100 maraka dnevno
Prikazaće vam
Nepravdu ovog svijeta.

Sjećenje na Mariju A.

U senci šljive vrijeme stalo tiho,
Bio je plavi septembarski dan
I blijedu, mirnu dragu ja sam njihao
U zagrljaju, kao tihi san
Na ljetnjem nebu ležao je meko
Nad nama oblak. Gledao sam nju.
Bio je bijel i mnogo daleko
Taj oblak. Posijle nije bio tu.
Dani su prošli, meseci protekli,
Niz rijeke plovi i dobro i zlo.
možda su ljudi šljive sve posjekli,
A pitaš li, da l’ beše ljubav to?
Ja ću ti reći: ne sjećam se ničeg,
Pa ipak, znam šta misliš, znam to, da,
Al’ stvarno više ne znam njeno lice,
Znam samo još: poljubio sam ga.

Fratzer
fragment

Izrijek nek glasi:
niti ću vladati
niti govoriti neistinu
niti nepromišljeno djelovati
niti služiti nekom čovjeku
niti iskazivati nezadovoljstvo
niti biti beskorisan
ali što sam učinio
moglo je biti: vladanje
ali što sam rekao
moglo je biti: neistina
ali kako sam djelovao
moglo je biti nepromišljeno
nek me se dakle zaboravi
ja sam ništa.


Na zidu je kredom napisano:
Oni hoće rat.
Onaj što je to napisao
Već je pao.

U kalendaru još nije označen dan
Svi mjeseci, svi dani
Još su slobodni. Jedan dan
Biće označen križom.

Kruh gladnih je pojeden
za meso se više i nezna. Uzalud je
Narod lio znoj.
Posječeni su
Lovorovi gajevi
Iz dimnjaka tvornica municije
Penje se dim.

Mladići sjede pognuti nad knjigama
Zašto uče?
Nema knjige iz koje se može naučiti
kako čovjek, viseći na bodljikavoj žici
Dobija vode.

Mlade djevojke pod seoskim drvećem
Biraju sebi dragane
Bira
I smrt
Možda
Ni drveće neće preživjeti.

Noć je
Supružnici
Ležu u postelje. Mlade žene
Rađaće siročad.

Epitaf za M.
Tigrovima umakoh
Stjenice nahranih
Požderaše me
Osrednjosti

Muze
Kad ih Neumoljivi tuče
Glasnije pjevaju muze
Očima bijesnoga psa
Ropski mu se ulaguju
Stražnjica cepti od bola
Stidnica od požude.

Maska zlotvora

Na mome zidu visi japanska rukotvorina
Od drveta, maska zlog demona, zlatno lakirana.
Pun saučešća gledam
Nabrekle žile na čelu koje pokazuju
Koliko je naporno zao biti.

Ispitivanje dobroga

Iskorači: čujemo
Da si dobar čovjek.

Ne može te se kupiti, ali ni grom
Koji pogodi kuću
Ne može se kupiti.
Pridržavaš se onoga što kažeš.
Ali što si rekao?
Iskren si, govoriš svoje mišljenje.
Ali kakvo je to mišljenje?
Hrabar si.
Protiv koga?
Mudar si.
Za koga?
Ne mariš za osobnu dobit.
Za čiju dobit onda mariš?
Dobar si prijatelj.
Jesi li također dobar prijatelj dobrim ljudima?

Slušaj nas: znamo
Da si naš neprijatelj. Zbog toga ćemo te
Sada staviti pred zid. Ali s obzirom na tvoje Zasluge i dobra svojstva
Stavit ćemo te pred dobar zid i ustrijeliti te
Dobrim metkom iz dobre puške i pokopati te
Dobrom lopatom u dobroj zemlji.

Mojoj majci

Sad kad je umrla, ostaviše je u zemlji,
Cvijeće raste, nad njim leptiri lepršaju…
Ona, laka, jedva je pritiskivala zemlju,
Koliko bola bješe potrebno da postane tako laka!