Tema: Momcilo Popadic

MOMČILO POPADIĆ


[Samo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. ]

(Blato, 25.03.1947 — Split, 20.11.1990)

Momčilo Popadić (Pop ili Pope), pesnik, esejist, novinar, rođen je 25. marta 1947. godine
u gradiću Blato, na ostrvu Korčula. Studirao na Filozovskom fakultetu u Zadru.

Zbirke pesama: "Glasno doba godine", "Igračke mutnog uma", "Gospodin O i njegova ljubav",
Nolit, Beograd, 1972, "Sunce šafranove boje", "Pučke svečanosti" i "Finski nož".

Pored zbirki pesama iza sebe je ostavio i jednu knjigu memoarskih proza "Živit u strpjenstvu
ili Momo, zašto se kriviš", (neobjavljene) dramske tekstove kao i niz reportaža, eseja, zapisa.

Svoju prvu književnu kritiku objavio je 1989. godine u "Slobodnoj Dalmaciji", u kojoj je radio
do smrti.

Sarađivao je sa poznatim hrvatskim kompozitorima Zdenkom Runjićem i Rajkom Dujmićem.
Njegove pesme u izvođenju Meri Cetinić ("Stari ljubavnici"), Olivera Dragojevića ("Oprosti mi,
pape", "Najlipše te 'jubi oni što te gubi", "Ča je život vengo fantažija"), Jasne Zlokić
("Skitnica"), splitske hard-rock grupe "Metak" ("Da mi je biti morski pas", "Ona ima svoju
dragu mamu", "U čekanju", "Ludnica", "Tetrapak"), hrvatskog pop sastava "Novi fosili"
("Sjeti se", "Momo, zašto plačeš", "Do zadnjeg dinara", "Tonka", "Košulja plava") postigle
su veliku popularnost.

Umro je uoči rata, u 43. godini, od raka grla.

Riznicasrpska

SONET DRAGOM ROKU

Još ćemo mi piti, još ćemo u zoru
teturati pjani puni čarnih tmica
i krcati mijena, još ćemo u moru
prati grješne noge, miti grješna lica;

još ćemo pregazit mnogu tavnu goru
i proći će zime ledne preko klica,
umuknut će mnogi glasovi u koru
starih prijatelja. Samo jedna žica

na nečijoj harfi još će titrat dugo
i drhtati poput uspaljene žene;
naši će sinovi ljubit nešto drugo,

ali neće biti ni Tebe, ni mene.
Mi ćemo tad biti samo neki oci
što su se odali lirici i boci.

DO ZADNJEG DINARA

Zašto se ne javiš, zašto mi ne pišeš?
Željela bih znati kako sada dišeš,
Nekad smo se ipak s puno pravog žara
Voljeli nježno — do zadnjeg dinara.

Zašto se ne javiš, ispričaš o sebi
Sve gluposti male koje nikom ne bi?
Jer nekad smo se ipak puno pravog žara
Voljeli nježno — do zadnjeg dinara.

Zašto se ne javiš jedne hladne noći,
Mogli bismo načas istim putem poći
Jer nekad smo se ipak s puno pravog žara
Voljeli nježno — do zadnjeg dinara.

Do zadnjeg dinara mi smo bili svoji
U neka prošla stara vremena.
Sad sve je drugo i ne znam tko su tvoji,
A ni uz mene nitko čvrsto ne stoji.
A mi smo dugo voljeli se nježno,
S puno, puno pravog žara,
Dugo, voljeli se nježno — do zadnjeg dinara.

Zašto se ne javiš, nešto nježno pitaš,
Ispričaš bez straha kamo sada skitaš?
Nekad smo se ipak s puno pravog žara
Voljeli nježno — do zadnjeg dinara.

Do zadnjeg dinara mi smo bili svoji
U neka prošla stara vremena.
Sad sve je drugo i ne znam tko su tvoji,
A ni uz mene nitko čvrsto ne stoji,
A mi smo dugo voljeli se nježno,
S puno, puno pravog žara,
Dugo, voljeli se nježno...

Do zadnjeg dinara, do zadnjeg dinara...

TAMNA ŽENA

Imao sam ženu duge tamne kose
jednom u pijanstvu u ljeto u slami
a sada je volim njene noge bose
tužne njene oči zrelu put što mami

tek sada je volim a bilo je rose
pred jutro i bilo smijeha je i sami
bili smo i goli i vreli i glose
pisali smo nježne po tijelu po tami

gatali smo dugo tražeći u vatri
log za naša tijela puna guste krvi
pa sad moje srce o toj gospi snatri

a nisam joj ženik i nisam joj prvi
ali sad je volim tek sada je hoću
ali gdje je naći gdje je naći noću.

MOJE DRAGE UTOPLJENICE

Njišu se na dnu trulih škuna
nezaboravne, hladne, vitke
u društvu sipa i arbuna
moje nevjeste, moje žitke

bezgranične ljubavi. Tu na
travama morskim, usred pitke
samotnosti, ispod laguna,
tu blizu, na domaku plitke

svakodnevne vode; tu čame,
tu se strpljenju dugom uče
u morskoj, hladnoj, zloj palanci:

i uvijek, uvijek misle na me.
Plima ih amo-tamo vuče
u dugoj, mokroj uspavanci.