Tema: Srpske epske pesme

Turci u Marka na slavi


Boga moli Kraljeviću Marko
od godine opet do godine:
da proslavi krsno ime krasno,
krsno ime, svetog letnog Đurđa,
da mu Turci na sveto ne doću.
A kad Marku sveti Đurađ dođe,
svu gospodu na sveto zaziva,
u dvoru mu tri sofre bijahu:
prva sofra dvanaest vladika,
druga sofra gospoda hrišćanska,
treća sofra ništi i ubogi,
Marko služi vino sveštenikom
i ubavoj gospodi hrišćanskoj,
majka služi nište i uboge,
a Jelica nosi đakonije,
Vaistinu poslao na stražu,
da mu čuva stražu od Turaka,
da mu Turci na sveto ne dođu.
Otud idu tri age careve
i za njima triest janjičara,
uglas viču tri age careve
i za njima triest janjičara:
„Kaurine, otvori kapiju,
da vidimo, ludi kaurine,
kako Marko krsno ime služi".
Sluga lepo turski odgovara:
„Man'te me se, Turci janjičari!
Ja vam ne smem otvoriti vrata,
ja se bojim gospodara moga".
Al' to Turci ništa i ne mare,
potrgoše triest buzdovana,
na kapiji oboriše vrata,
na slugina pleća nabrojiše
triest i šest zlatnih buzdovana,
dobro slugi leđa namekšaše.
Kad junaku bojak dosadio
i junačka pleća utrnula,
ode Marku u dvore plačući.
Besedi mu Kraljeviću Marko:
„Vaistina, moje čedo drago,
što je, sine, te suze prolivaš?
Il' si gladan, il' si žedan, sine?
Ako s' gladan, eto đakonije;
ako s' žedan, eto vina hladna;
nemoj grozne suze prolivati,
ne skrvi mi moje ime krsno".
Al' besedi sluga Vaistina:
,,Gospodaru, Kraljeviću Marko,
nit' sam gladan, pa niti sam žedan;
zlo je mene izelo iz hleba,
a gore me iz vina popilo
a u tvome dvoru gospodskome:
ti me posla da ti čuvam stražu;
tko bi tebi sačuvao stražu?
Otud idu tri age careve
i za njima triest janjičara,
uglas viču tri age careve:
,Kaurine, otvori kapiju
da vidimo, ludi kaurine,
kako Marko krsno ime služi.
Ja im lepo turski odgovaram:
,Man'te me se, Turci janjičari!
Ja vam ne smem otvoriti vrata,
ja se bojim gospodara moga;
no to Turci ništa i ne mare,
potrgoše triest buzdovana,
na kapiji oboriše vrata,
i na moja pleća nabrojiše
triest i šest zlatnih buzdovana".
Kad je Marko saslušao reči,
uze Marko sablju i buzdovan,
pa se stade sofri zaklinjati:
„Čujete li, sofro i gospodo!
Tako mene ne rodila majka,
plemenita gospođa kraljica,
ne mogu vam Prilip nakititi
ni bosiljkom ni rumenom ružom,
već sve redom turskijem glavama.
A stade ga zaklinjati majka,
plemenita gospođa kraljica:
„Nemoj, Marko, moje čedo drago!"
Majka vadi dojke iz nedara:
„Ne ubila t' hrana materina,
nemoj danas krvi učiniti,
danas ti je krsno ime krasno.
Tko ti danas u dvorove dođe,
napoj žedna, a nahrani gladna
za dušicu tvojih roditelja
i za zdravlje tvoje i Jelino".
To je Marko poslušao majku,
sablj' ostavi, buzdovan ne htede,
u dvor idu za nevolju Turci,
pa ih seda za trpezu redom:
„Vaistina, donesi im vina,
dušo Jelo, nosi đakoniju!"
Sluga nosi vino i rakiju,
a Jelica carsku đakoniju;
uživaše, napiše se vina.
Kad se Turci ponapiše vina,
Turci turski međ' sobom besede:
„More, društvo, hajd' da putujemo,
dok nam nije presela užina".
Misle Turci ne zna turski Marko,
al' je Marko u cara dvorio
preko mora u Šamu turskome,
dvorio ga za sedam godina,
pa je čisto turski naučio,
kanda ga je Turkinja rodila;
pa je Marko Turkom besedio:
„More, Turci, sed'te, pijte vino,
plaćajte mi slugi melemašče!
Baš ako li i tako nećete,
vi stanite da vam odudarim
po jedared mojim buzdovanom;
u mom više buzdovanu nema:
četrdeset oka hladna gvožđa,
dvaest oka lepa čista srebra
i šest oka žeženoga zlata,
jedno s drugim šeset i šest oka;
to vidite da ste zaslužili,
poklem ste mi vrata oborili,
na mog sluge pleća nabrojili
triest i šest zlatnih buzdovana".
Al' sve Turke pohvata groznica
od Markova strašna buzdovana:
svaki vadi po dvaest dukata,
age vade po triest dukata,
meću Marku na skut na dolamu,
ne bi li se beda ostavila;
al' se beda ostaviti neće,
kaurin se vina ponapio,
rad je s Turci da zametne kavgu:
„More, Turci, sed'te, pijte vino,
darujdete vašu kravajnošu!
Nije moja Jela robinjica,
na sebi je svilu pomrčila
dok je vama užinu donela".
Al' je Turkom golema nevolja:
već u jednih ponestalo blaga,
uzaima jedan od drugoga,
svaki vadi po deset dukata,
age vade po dvaest dukata,
meću Marku na skut na dolamu,
grće Marko u džepove rukom.
Ode Marko u dvor pevajući
Jevrosimi svojoj staroj majci:
„Jevrosima, moja stara majko,
ne uzimam blago od Turaka,
ne uzimam što ja blaga nemam,
već uzimam blago od Turaka
nek se peva i nek pripoveda
što j' činio Marko od Turaka".
Odoš' Turci iz dvora plačući,
Turci turski međ' sobom besede:
„Bog ubio svakoga Turčina
koji više kaurinu dođe
kad kaurin krsno ime služi!
Što dadosmo za jednu užinu,
bila b' hrana za godinu dana".

Orao se vijase nad gradom Smederevom


Orao se vijaše nad gradom Smederevom.
Nitkore ne ćaše s njime govoriti,
Nego Janko vojvoda govoraše iz tamnice:
„Molim ti se, orle, sidi malo niže
(Sidi malo niže) da s tobome progovoru.
Bogom te brata jimaju, pođi do smederevske gospode
Da s' mole slavnomu despotu da m' otpusti
(Da m' otpusti) iz tamnice smederevske.
I ako mi Bog pomože i slavni despot pusti
iz tamnice smederevske,
Ja te ću napitati črvene krvce tureške,
Beloga tela viteškoga.“

Bolani Dojcin


Razbolje se vojvoda Dojčine
U Solunu gradu bijelome,
Bolovao za devet godina;
Pa Soluna ne zna za Dojčina,
Oni misle, da je preminuo.
To se čudo na daleko čulo,
Čak daleko u zemlju Arapsku,
Začuo je Uso Arapine,
Jednak čuo, jednak sedla vranca,
Pravo ode ka Solunu gradu,
Te on pade pod Soluna grada,
Pod Soluna u polje široko,
Usred polja šator razapeo,
Od Soluna ište zatočnika,
Da iziđe njemu na mejdana,
Da junački mejdan podijele.
U Solunu ne ima junaka,
Da iziđe njemu na mejdana:
Dojčin bio, pa se razboljeo;
Bio Duka, pa ga boli ruka;
Jest Ilija luda adžamija,
Ono boja nije ni viđelo,
A kamo li s kime učinilo,
Ta ako bi ono i izišlo,
Al' mu ne da ostarila majka:
"Ne, Ilija, luda adžamijo!
"Tebe hoće Arap prevariti,
"Te će mi te luda pogubiti,
"Ostaviti samoranu majku."
Kad to viđe crni Arapine,
Đe junaka u Solunu nema,
Da iziđe njemu na mejdana,
Na Solun je porez udario:
Sve na dvora po jalova ovna,
Po furunu ljeba bijeloga,
I po tovar vina crvenoga,
I po kondir žežene rakije,
I po dvadest žutijeh dukata,
I po jednu lijepu đevojku,
Ja đevojku, ja nevjestu mladu,
Kojano je skoro dovedena,
Dovedena, jošte ne ljubljena.
Sav je Solun porez izredio,
Redak dođe dvoru Dojčinovu;
Ali Dojčin nikoga ne ima,
Do imade ljubu vijernicu
I Jelicu svoju milu seju;
One jadne porez sastavljale,
Al' ga niko da odnese nema,
Jer ga Arap privatiti ne će
Bez Jelice lijepe đevojke.
One su se jadne uzmučile;
Sjede Jela bratu više glave,
Roni suze niz bijelo lice,
Te je bratu lice pokapala;
Tad' se jadan Dojčin razabrao,
Pa besjedi bolani Dojčine:
"Dvori moji, ognjem sagoreli!
"A kade mi brže prokapaste?
"Da mi nije umrijeti s mirom."
Progovara Jelica đevojka:
"O moj brate, bolestan Dojčine!
"Nisu tvoji dvori prokapali,
"No su suze Jelice sestrice."
Tad' govori bolestan Dojčine:
"Što je sele, ako Boga znadeš!
"Al' je vama ljeba nestanulo?
"Ali ljeba, al' crvena vina?
"Ali zlata, al' bijela platna,
"Nemaš čime na đerđefu vesti,
"Nemaš čime, al' nemaš po čemu?"
Progovara Jelica đevojka:
"O moj brate, bolani Dojčine!
"Dosta imam ljeba bijeloga,
"A još više vina crvenoga;
"Dosta zlata i bijela platna,
"Imam čime na đerđefu vesti,
"Imam čime, i imam po čemu;
"Al' da vidiš i druge nevolje:
"Jest došao Uso Arapine
"Pod Soluna u polje široko,
"Od Soluna ište zatočnika,
"Da iziđe njemu na mejdana;
"U Solunu ne ima junaka,
"Da iziđe njemu na mejdana;
"A kad viđe crni Arapine,
"On udari porez na Soluna:
"Sve na dvora po debela ovna,
"Po furunu ljeba bijeloga,
"I po tovar crvenike vina,
"I po kondir žežene rakije,
"I po dvadest žutijeh dukata,
"I po jednu lijepu đevojku,
"Ja đevojku, ja nevjestu mladu;
"Sav je Solun porez izredio,
"Redak dođe na tvoje dvorove:
"Ti ne imaš brata nikakvoga,
"Da sastavlja porez Arapinu,
"No smo jadne same sastavljale,
"I mi jesmo porez sastavile,
"Al' ga niko odnijeti nema,
"Jer ga Arap privatiti ne će
"Bez Jelice baš tvoje sestrice;
"A ču li me, bolestan Dojčine,
"Ja ne mogu ljubit' Arapina,
"Ču li brate, za života tvoga."
Tade reče bolani Dojčine:
"Hej Solune, ognjem sagoreo!
"Đe u tebe ne ima junaka,
"Da iziđe Arapu na mejdan,
"No mi ne bi umrijeti s mirom.
Pa doziva ljubu Anđeliju:
"Anđelija, moja vjerna ljubo!
"Jel' mi jošte u životu doro?"
Progovara ljuba Anđelija:
"Gospodaru, bolestan Dojčine!
"Jeste tebe doro u životu,
"I dobro sam ugojila dora."
Tad' besjedi bolani Dojčine:
"Anđelija, moja vjerna ljubo!
"Idi uzmi dora debeloga,
"Te ga vodi mome pobratimu,

Bolani Dojcin

-nastavak

"Pobratimu Petru nalbantinu,
"Da mi kuje veresijom dora,
"Hoću isti Arapu na mejdan,
"Hoću isti, ako doći ne ću."
Jednak njega ljuba poslušala,
Ona uze dora debeloga,
Odvede ga Petru nalbantinu,
Kad je viđe Pero nalbantine,
Još je njojzi bio govorio:
"Snaho moja, tanka Anđelija!
"Zar je mene pobro preminuo,
"Te ti vodiš dora na prodaju?"
Ja govori dilber-Anđelija:
"Moj đevere, nalbantine Pero!
"Nije tebe pobro preminuo,
"No se tebe pobro pozdravio.
"Da mu kuješ veresijom dora,
"Da on ide Arapu na mejdan;
"Kad se vrati, da ti potkov plati"
Progovara nalbantine Pero:
"Anđelija, moja snaho mila!
"Ja ne kujem konje veresijom;
"Da mi dadeš tvoje oke čarne,
"Da ih ljubim, dok se pobro vrati
"I dok mene potkovicu plati."
Anđelija ljuta i prokleta,
Ona planu, kako vatra živa,
Pa odvede nekovana dora,
Te dovede bolesnu Dojčinu.
Veli njojzi bolani Dojčine:
"Anđelija, moja vjerna ljubo!
"Jel' mi pobro dora potkovao?"
Pisnu Anđa, kako ljuta guja:
"Gospodaru, bolani Dojčine!
"Bog ubio tvoga pobratima!
"On ne kuje konja veresijom,
"No on ište moje oči crne,
"Da ih ljubi, dok mu potkov platiš;
"Ja ne mogu nalbante ljubiti,
"Ta, Dojčine, za života tvoga."
Kad to čuo bolestan Dojčine,
On govori vijernici ljubi:
"Anđelija, moja vjerna ljubo!
"Osedlaj mi dora debeloga,
"Iznesi mi koplje ubojito."
Pa dozivlje sestricu Jelicu:
"O Jelica, moja mila sejo!
"Donesi mi jednu krpu platna,
"Utegni me, sele, od bedara,
"Od bedara do vitih rebara,
"Da se moje kosti ne razminu,
"Ne razminu kosti mimo kosti."
Hitro su ga obje poslušale:
Ljuba sedla debela dorata,
I iznosi koplje ubojito;
A seja je donosila platno,
Utegoše bolana Dojčina
Od bedard do vitih rebara,
Pripasaše sablju Alamanku,
Privedoše dora od mejdana,
Turiše ga doru na ramena,
Dodaše mu koplje ubojito,
Poznade ga doro od mejdana,
Pa mu ode silan poigravat.
Okrenu ga Dojčin niz čaršiju,
Koliko mu silan podigrava,
Iz kaldrme iskače kamenje.
Al' govore Solunski trgovci:
"Vala Bogu! vala jedinome!
"Od kako je Dojčin preminuo,
"Nije bolji junak proišao
"Kroz Soluna grada bijeloga,
"Ni boljega konja projahao."
Ode Dojčin u polje široko
Ka šatoru crna Arapina.
Kad ga viđe crni Arapine,
Od straha je na noge skočio,
Pa govori crni Arapine:
"Oj Dojčine, da te Bog ubije!
"Jošte li si, more, u životu?
"Hodi, joldaš, da pijemo vino,
"A prođi se kavge i đavola,
"Džaba tebe porez od Soluna."
Al' govori bolani Dojčine:
"Iziđ' kurvo, crni Arapine!
"Izađi mi na mejdan junački,
"Da junački mejdan dijelimo,
"A lasno je piti rujno vino
"I ljubiti Solunske đevojke"
Veli njemu crni Arapine:
"Bogom brate, vojvoda Dojčine!
"Ti se prođi kavge i đavola,
"No odjaši da pijemo vino,
"Džaba tebe porez od Soluna,
"I džaba ti Solunske đevojke;
"Kunem ti se Bogom istinijem,
"Da ti ovđe nikad doći ne ću."
Kad to viđe bolestan Dojčine,
Đe mu Arap izići ne smije,
On nagoni debela dorina,
Na njegova bijela šatora,
Na koplju mu šator preturio.
Kad da vidiš čuda pod šatorom!
Pod šatorom triest đevojaka,
Među njima crni Arapine.
Ja kad viđe crni Arapine,
Đe ga s' Dojčin okaniti ne će,
On se vati vrancu na ramena,
A u ruku koplje ubojito;
Iziđoše u polje široko,
Naljutiše konje od mejdana.
Progovara bolesan Dojčine:
"Udri kurvo, crni Arapine,
"Udri prije da ti žao nije."
Baci koplje crni Arapine,
Da udari bolesna Dojčina,
Al' se doro boju naučio,
Kleče doro do zelene trave,
Visoko ga hoplje preturilo,
Te udara u zemljicu crnu,
Pola koplja u zemlju nagnao,
A pola se odlomilo bilo,
Kad to viđe crni Arapine,
Pleći dade biježati stade,
Pravo bježi k bijelu Solunu,
A za njime bolani Dojčine.
Taman Arap na vrata Solunska,
A stiže ga bolani Dojčine,
Pa poteže koplje ubojito,
Prikova ga Solunu za vrata,
Pa povadi sablju Alamanku,
Te Arapu odsiječe glavu,
Pa na sablji glavu dohitio,
Aradove oči izvadio,
Oči zavi u tanka jagluka,
Baci glavu u zelenu travu.
Pa on ode tamo uz čaršiju,
Kad je bio pobratimu svome,
Pobratimu Petru nalbantinu,
On dozivlje svoga pobratima:
"Iziđ', pobro da ti potkov platim,
"Što si mene konja potkovao,
"Potkovao veresijom dora."
Progovara Pero nalbantine:
"Pobratime, bolani Dojčine!
"Nijesam ti dora potkovao:
"Ja se, brate, malo našalio,
"Anđelija ljuta i prokleta,
"Ona planu, kako vatra živa,
"Pa odvede nekovana dora."
Njemu veli bolesan Dojčine:
"Iziđ' amo, da ti potkov platim."
On iziđe pred svoga dućana,
Manu sabljom bolani Dojčine,
Nalbantinu odsiječe glavu,
Pa na sablji glavu dohitio,
Izvadio oči nalbantinu,
Oči zavi u jagluka tanka,
Glavu baci na mermer-čaršiju,
Pravo ode dvoru bijelome,
Pred dvorom je dora odsjednuo,
Pa on sjede na meku ložnicu,
Pa izvadi oči Arapove,
Te ih baci svojoj miloj seji:
"Eto, sele, oči Arapove,
"Neka znadeš, da ih ljubit' ne ćeš,
"Sele moja, za života moga."
Pa izvadi oči nalbantove,
Te ih daje ljubi Anđeliji:
"Naj ti, Anđo, oči nalbantove,
"Neka znadeš, da ih ljubit' ne ćeš,
"Ljubo moja, za života moga."
To izusti, a dušu ispusti.

Dioba Jaksica


Mjesec kara zvijezdu danicu:
"Đe si bila, zvijezdo danice?
"Đe si bila, đe si dangubila?
"Dangubila tri bijela dana?"
Danica se njemu odgovara:
"Ja sam bila, ja sam dangubila
"Više b'jela grada Bijograda,
"Gledajući čuda velikoga,
"Đe dijele braća očevinu,
"Jakšić Dmitar i Jakšić Bogdane.
"Lijepo se braća pogodiše,
"Očevinu svoju pod'jeliše:
"Dmitar uze zemlju Karavlašku,
"Karavlašku i Karabogdansku,
"I sav Banat do vode Dunava;
"Bogdan uze Srijem zemlju ravnu,
"Srijem zemlju i ravno Posavlje,
"I Srbiju do Užica grada;
"Dmitar uze donji kraj od grada
"I Nebojšu na Dunavu kulu;
"Bogdan uze gornji kraj od grada
"I Ružicu crkvu nasred grada.
"O malo se braća zavadiše,
"Da oko šta, veće ni oko šta:
"Oko vrana konja i sokola:
"Dmitar ište konja starješinstvo,
"Vrana konja i siva sokola,
"Bogdan njemu ne da ni jednoga.
"Kad u jutru jutro osvanulo,
"Dmitar uzja vranca velikoga,
"I on uze sivoga sokola,
"Pak polazi u lov u planinu,
"A doziva ljubu Anđeliju;
""Anđelija, moja vjerna ljubo!
""Otruj meni mog brata Bogdana;
""Ako li ga otrovati nećeš,
""Ne čekaj me u bijelu dvoru.""
"Kad to začu ljuba Anđelija,
"Ona sjede brižna, nevesela,
"Sama misli, a sama govori:
""Što će ova sinja kukavica!
""Da otrujem mojega đevera,
""Od Boga je velika grijota,
""A od ljudi pokor i sramota;
""Reći će mi malo i veliko:
""Vidite li one nesretnice,
""Đe otrova svojega đevera;
""Ako li ga otrovati neću,
""Ne sm'jem vojna u dvoru čekati.""
"Sve mislila, na jedno smislila:
"Ona ode u podrume donje,
"Te uzima čašu molitvenu,
"Sakovanu od suvoga zlata,
"Što je ona od oca donela,
"Punu rujna natočila vina,
"Pak je nosi svojemu đeveru,
"Ljubi njega u skut i u ruku,
"I pred njim se do zemljice klanja:
""Na čast tebi, moj mili đevere!
""Na čast tebi i čaša i vino,
""Pokloni mi konja i sokola.""
"Bogdanu se na to ražalilo,
"Pokloni joj konja i sokola.
"Dmitar lovi cijel dan po gori,
"I ne može ništa uloviti;
"Namjera ga pred veče nanese
"Na zeleno u gori jezero,
"U jezeru utva zlatokrila,
"Pusti Dmitar sivoga sokola,
"Da uvati utvu zlatokrilu,
"Ona mu se ne da ni gledati,
"Nego ščepa sivoga sokola
"I slomi mu ono desno krilo.
"Kad to viđe Jakšić Dimitrije,
"Brže svlači gospodsko od'jelo,
"Pak zapliva u tiho jezero,
"Te izvadi sivoga sokola,
"Pa on pita sivoga sokola:
""Kako ti je, moj sivi sokole,
""Kako ti je bez krila tvojega?""
"Soko njemu piskom odgovara:
""Meni jeste bez krila mojega,
""Kao bratu jednom bez drugoga.""
"Tad' se Dmitar bješe osjetio,
"Će će ljuba brata otrovati,
"Pa on uzja vranca velikoga,
"Brže trči gradu Bijogradu,
"Ne bi l' brata živa zatekao;
"Kad je bio na Čekmek-ćupriju,
"Nagna vranca, da preko nje pređe,
"Propadoše noge u ćupriju,
"Slomi vranac obje noge prve
"Kad se Dmitar viđe u nevolji,
"Skide sedlo s vranca velikoga,
"Pak zavrže na buzdovan perni,
"Brže dođe gradu Bijogradu,
"Kako dođe, on ljubu doziva:
""Anđelija, moja vjerna ljubo'
""Da mi nisi brata otrovala?" "
"Anđelija njemu odgovara:
""Nijesam ti brata otrovala,
""Veće sam te s bratom pomirila.""

Djurdjeva Jerina


Pošetala Đurđeva Jerina
Ispod grada b'jela Smedereva
Pokraj vode tihoga Dunava,
A za njome Grgurević Makso,
Za Maksimom majka Maksimova
Besjedila Đurđeva Jerina:
"Moj unuče, nejačak Maksime!
"Bi li mene nešto sjetovao?
"Ja imadem šćercu mljezinicu,
"Troji su je prosci zaprosili:
"Jedno prosi Vilip Madžarine,
"Od Madžarske od zemlje bogate;
"Drugo prosi od Moskova kralju;
"Treće prosi car Otmanoviću
"Od Stambola grada Carigrada;
"Sjetuj mene dijete, Maksime,
"Kom ću proscu moju ćerku dati?"
Besjedi joj dijete Maksime:
"Ja ću tebe, bako, sjetovati:
"Ako hoćeš mene poslušati,
"Podaj ćerku Vilipu Madžaru,
"Te će ona biti u bogatu;
"Ako ne daš ćerku za Madžara,
"A ti podaj od Moskovske kralju,
"Kad budemo s kraljem prijatelji,
"Moskovi su od boja junaci,
"Mogu nama pomoć' vojevati;
"Ako li je dadeš za Turčina,
"Turčin hoće zemlju od miraza,
"Hoće zemlju, hoće i gradove."
Kad to začu Đurđeva Jerina,
Maksima je rukom udarila,
Udari ga rukom po obrazu,
Kako ga je lako udarila,
Udarila po bijelu licu,
Četiri mu pomjerila zuba,
Maksim pade u travu zelenu,
Svega g' crna krvca obalila,
Krvcu pljuje, a tiho besjedi:
"Bog t' ubio, moja stara bako!
"Kud je dala, u z'o čas je dala!
"S njome dala zemlju i gradove!"
Kako reče, onako se steče:
Dade ćerku za Otmanovića,
I s njom dade zemlju i gradove.

Zenidba Djurdja Smederevca


Kad se ženi Smederevac Đuro,
Na daleko zaprosi đevojku,
U lijepu gradu Dubrovniku,
U onoga kralja Mijaila,
Po imenu Jerinu đevojku.
Đuro prosi, kralje mu je daje.
Dok isprosi lnjepu đevojku,
Stroši Đuro tri tovara blaga,
Dok dariva svasti i punice,
On potroši hiljadu dukata.
Kada stade svadbu ugovarat',
Onda kralje govorio Đuru:
"Čuješ mene, Smederevče Đuro!
"Kada dođeš Smederevu tvome,
"Te ti staneš kupiti svatove,
"Ti ne zovi Srba u svatove,
"Jer su Srbi teške pijanice,
"A u kavzi ljute kavgadžije,
"Opiće se, zametnuće kavgu,
"Ne ćeš kavzi dževap učiniti,
"A kamo li odvesti đevojku;
"Već ti zovi Grke i Bugare,
"Kupi svata, koliko ti drago,
"Po đevojku, kad je tebe drago."
Kad to začu Smederevac Đuro,
Oprema se dvoru bijelome,
Pa on ode Smederevu gradu,
U putu ga sitna knjiga stiže
Od Jerine lijepe đevojke.
,Čuješ mene, Smederevče Đuro!
"Kad :ti dođeš b'jelu Smederevu,
"Te ti staneš kupiti svatove,
"Ti ne slušaj starca baba moga:
"Ti ne zovi Grka ni Bugara,
"Ne ćeš izić' ni iznijet' glave
"Iz našega grada Dubrovnika,
"Ja nekmoli izvesti đevojke;
"Veće zovi Srbe u svatove:
"Kuma kumi Debelić-Novaka.
"A prikumka Novaković-Gruja,
"Starog svata Sibinjanin-Janka,
"A đevera Kraljevića Marka,
"A čauša Relju Krilaticu,
"A vojvodu Obilić-Miloša,
"Barjaktara Toplicu Milana,
"A privenca Kosančić-Ivana,
"A ostale koje tebe drago;
"Kupi, Đuro, hiljadu svatova,
"Pa ti hajde, kada tebe drago"
Kada Đuro knjigu razgledao,
Ne bješe mu milo nikoliko,
On u misli Smederevu dođe.
Daleko ga mati ugledala,
Malo bliže pred njeg' išetala,
Ruke šire, u lice se ljube,
Đuro majku u bijelu ruku,
Uzeše se za bijele ruke
I odoše na bijelu kulu,
Pa sjedoše za sovru gotovu.
Pita majka Smederevca Đura:
"A moj sine, Smederevče Đuro!
"Jesi li mi putovao mirno?
"Jesi l' mene snahu isprosio,
"Mene snahu, tebe vjernu ljubu?"
Veli njojzi Smederevac Đuro:
"Oj Boga mi, moja stara majko!
"Ja sam tebe putovao mirno,
"I tebe sam snahu isprosio,
"Tebe snahu, mene vjernu ljubu,
"U lijepu gradu Dubrovniku
"U onoga kralja Mijaila,
"Po imenu Jerinu đevojku.
"Dok isprosih Jerinu đevojku,
"Ja potroših tri tovara blaga,
"Dok darivah svasti i punice,
"Ja potroših hiljadu dukata;
"A kad stadoh svadbu ugovarat',
"Onda mene kralju besjedio,
"Kada stanem kupiti svatove,
"Da ne zovem Srba u svatove:
""U piću su teške pijanice,
""A u kavzi ljute kavgadžije,
""Opiće se, zametnuće kavgu.
""Ne ćeš kavzi sevap učiniti,
""A kamo li odvesti đevojku;
""Veće zovi Grke i Bugare,
""Pa ih kupi koliko ti drago,
""Po đevojku, kada tebe drago.""
"Ja otale pođoh, stara majko!
"U putu me sitna knjiga stiže
"Od Jerine od moje đevojke:
""Čuješ mene, Smederevče Đuro!
""Kad ti dođeš b'jelu Smederevu,
""Te ti staneš kupiti svatove,
""Ti ne slušaj starca baba moga:
""Ti ne zovi Grka ni Bugara,
""Ne ćeš izić' ni iznijet' glave
""Iz našega grada Dubrovnika,
""Ja nekmoli izvesti đevojke:
""Veće zovi Srbe u svatove:
""Kuma kumi Debelić-Novaka,
""A prikumka Novakova Gruja,
""Starog svata Sibinjanin-Janka,
""A đevera Kraljevića Marka,
""A čauša Relju Krilaticu,
""A vojvodu Obilić-Miloša,
""Barjaktara Toplicu Milana,
""A privenca Kosančić-Ivana,
""A ostale koje tebe drago;
""Kupi, Đuro, hiljadu svatova,
""Pa ti hajde, kada tebe drago." "
"Sad me sjetuj, moja stara majko!
"Al' ću slušat' kralja tasta moga,
"Al* Jerinu lijepu đevojku?"
Veli njemu ostarila majka:
"O moj sinko, Smederevče Đuro!
"Latini su varalice stare,
"Hoće tebe, sinko, prevariti;
"Ti ne slušaj kralja tasta svoga,
"Već poslušaj Jerinu đevojku,
"Pa ti zovi Srbe u svatove
"Ako tebe bude do nevolje,
"Oni će ti biti u nevolji."
Kad to začu Smederevac Đuro,

Zenidba Djurdja Smederevca

-nastavak

Sjede pisat' knjige po koljenu,
Rasturi ih na četiri strane,
Pa počinu nekoliko dana,
Al' evo ti Sgaroga Novaka
I sa njime dijete Gruica;
Malo za tim postajalo vreme,
Ali eto od Sibinja Janka,
Vodi Janko stotinu svatova;
Ode Janko na bijelu kulu,
Pomoli se niz poljice Marko,
A za Markom Relja od Pazara,
A za Reljom vojvoda Milošu,
Za Milošem Toplica Milane,
Za Milanom Kosančić Ivane.
Sastaše se Srpske vojevode
I hiljadu kićenih svatova.
Lijepo ih dočekao Đuro,
Pa je njima tiho besjedio:
"Braćo moja, hiljada svatova!
"Ja ne idem sada Dubrovniku,
"Veće šaljem pobratima Marka;
"Lijepo mi poslušajte Marka
"I mog kuma Starinu Novaka."
Odatle se svati podigoše,
Dubrovniku putovaše mirno.
Kad su došli Dubrovniku gradu,
Ondaj reče Kraljeviću Marko:
"Braćo moja, hiljada svatova!
"Sada ćemo na kapije doći,
"Valja proći, moja braćo draga!
"Sedamdeset i sedam kapija,
"Dok se dođe pod bijelu kulu,
"Pod kulom su sovre postavljene,
"Na sovrama vino i rakija
"I ostale svake đakonije;
"Oko sovri sluge i sluškinje,
"Da primaju konje i oružje:
"Konje dajte, oružja ne dajte,
"Pod oružjem za sovre sjedajte,
"Prek' oružja mrko vino pijte;
"Kada dođe Dubrovački kralju,
"Vi šutite, ja ću govoriti."
U riječi pod kulu padoše.
Sluge njima konje privatiše,
A sluškinje svijetlo oružje;
Konje daše, oružje ne daju,
Pod oružjem za sovre sjedaju,
Prek' oružja mrko piju vino.
Al' eto ti Dubrovačkog kralja,
Pa je njima tiho govorio:
"O moj kume, Starina Novače!
"I do sad su svati dolazili,
"Pod oružjem nisu pili vina."
Novak ćuti, ništa ne govori,
Progovori Kraljeviću Marko:
"Prijatelju, Dubrovački kralju!
"Ovaki je adet u Srbalja:
"Prek' oružja piju mrko vino,
"Pod oružjem i sanak borave."
Kralj se vrati i ode na kulu.
Tu su noćcu tavnu prenoćili,
Kad u jutru jutro osvanulo,
Al' povika s bedena Latinče:
"Čuješ kume, Debelić-Novače!
"Eto gore na bijeloj kuli,
"Onđe ima dvoje Latinčadi,
"Zovu tebe na mejdan junački,
"Valja njima na mejdan izići,
"Pa odvesti Jerinu đevojku."
Kad to začu Starina Novače,
On pogleda na Gruicu svoga,
A Gruica ne šće ni na koga,
Veće skoči na noge lagune,
Pa on ode uz bijelu kulu,
Kad iziđe na kulu tananu,
Srete njega dvoje Latinčadi
S dvije oštre sablje u rukama,
Na Gruicu juriš učiniše,
Pade Grujo po zemljici crnoj,
Manu rukom i mačem zelenim,
Od dvojice načini četari,
Pa on pođe niz bijelu kulu,
Javi mu se Jerina đevojka:
"Stani malo, dijete Grujice"
Pa mu baci jabuku od zlata:
"Naj to tebe, dijete Gruica:
"Ako tebe do nevolje bude,
"Neka znadeš, đe Jerina sjedi."
Siđe Grujo Starini Novaku
I donese glave od Latina.
Istom Grujo sjede za trpezu,
A povika s bedena Latinče:
"Čuješ kume, Starina Novače!
"Eto dolje pod bijelom kulom,
"Tu imaju tri konja viteza,
"U sedlima do tri bojna koplja,
"Vrhovi im nebu okrenuti,
"Da preskočiš tri konja viteza,
"Pa da vodiš Jerinu đevojku.
Kad to začu Starina Novače,
On pogleda Kraljevića Marka,
Marko gleda od Sibinja Janka,
Janko gleda Relju Bošnjanina,
Relja skoči na noge lagune,
Pa on ode pod bijelu kulu,
I preskoči tri konja viteza
I na njima do tri koplja bojna,
Pa poteže sablju okovanu,
Oko konja dvanaest katana,
Sve dvanaest Relja pogubio,
Pa uzima tri konja viteza,
Odvede ih Starini Novaku.
Istom Relja sjede za trpezu,
Ali viče s bedena Latinče:
"Hajde kume, Starina Novače'
"Te strijeljaj na kuli jabuku."
Gleda Novak vojvodu Miloša,
Miloš skoči na noge lagune,
Uze str'jelu za zlatnu tetivu,
Ustrijeli na kuli jabuku,
Pa donese Starini Novaku.
Ražljuti se Kraljeviću Marko,
Pa govori Starini Novaku:
"Da ja znadem, đe sjedi Jerina,
"Ja ih ne bih više ni molio."
Veli njemu dijete Gruica:
"Hajde za mnom, Kraljeviću Marko.
"Viđeo sam, đe sjedi Jerina."
Iziđoše na kulu tananu,
I nađoše Jerinu đevojku,
Svedoše je niz tananu kulu,
Al' povika s bedena Latinče:
"Čuješ kume, Starina Novače!
"Pred vama je sada zatvoreno
"Sedamdeset i sedam kapija."
Progovori Kraljeviću Marko.
"Daj mi, Grujo, Šarca od mejdana,
"Na njemu su ključi od kapija."
Grujo njemu dovede Šarina;
Kad se Marko dovati Šarina,
Pa poteže tešku topuzinu,
Koliko se Marko ražljutio,
Kako^vrata koja udaraše,
Na četiri pole odlijeću,
Dok on dođe na gradsku kapiju,
Tvrda bješe, da je Bog ubije!
Kad udara teškom topuzinom,
Sva se ljulja iz temelja kula,
I prosu se iz kule kamenje;
Al' povika Dubrovački kralju
(Na kuli se onoj dogodio):
"Nemoj više udarati, Marko."
Pa doleće i donese ključe,
I otvori od kapije vrata.
Stade Marko kapiji na vrata,
Broji svojih hiljadu svatova,
Svatovi mu na broj iziđoše.
Onda reče Kraljeviću Marko:
"Hodi amo, prijatelju kralju,
"Hodi kralju, da se darujemo,
"Darujemo, i da s' oprostimo,
"Što je koji učinio kvara."
Dođe njemu Dubrovački kralju,
On mišljaše i očekivaše,
Da će njega darivati Marko;
Manu Marko topuzinom teškom,
Mrtav kralje pade na kapiju,
A otide hiljada svatova,
Prav' odoše Smederevu gradu,
Kad su došli gradu Smederevu,
Lijepo ih Đuro dočekao,
I drža ih petnaest danaka;
Ode Đuro s Jerinom na kulu,
A ostali svaki dvoru svome.

Zenidba Popovic Stojana


Zaprosio Popović Stojane
nadaleko lijepu đevojku,
u pitomom Mletku latinskome,
u mletačkog kralja Mijaila;
prsten stavlja, svadbu ugovara:
dok otide dvoru bijelome
i pokupi kićene svatove.
Dok on dade prsten i jabuku,
potrošio tri tovara blaga;
dok dariva svasti i punice,
dade Stojan hiljadu dukata.
Kralj Stojanu tiho govoraše:
„O moj zete, Popović Stojane,
kupi svata koliko ti drago,
po đevojku kad gođ tebe drago;
al' čuješ me, Popović Stojane!
Nemoj vodit Srba u svatove,
jer su Srbi teške pijanice,
a u kavzi kavgadžije ljute,
opiće se, zametnuće kavgu,
pa je teško kavzi dževap dati
u latinskom Mletku pletenome;
već povedi Grke i Bugare".
A to sluša gospoja kraljica,
pogledala malo na Stojana,
pogledala, pa se nasmjenula.
Opremi se Popović Stojane,
pa on ode dvoru bijelome,
u putu ga knjiga dostignula
od punice, đevojačke majke:
„O moj zete, Popović Stojane,
ti ne vodi Grka ni Bugara,
već sve zovi Srbe u svatove:
Latini su stare varalice,
bojati se kakve prijevare".
Kad Stojanu taka knjiga dođe,
zamisli se Popović Stojane,
u toj misli svome dvoru dođe.
Pred njeg stara išetala majka,
ruke šire, u lica se ljube,
Stojan majku u bijelu ruku.
Pita majka Popović. Stojana:
„Da moj sinko, Popović Stojane,
jesi l' mene putovao mirno?
Jesi l' mene snahu isprosio,
mene snahu, sebe vjernu ljubu?"
Lrogovori Popović Stojane:
„Mirno sam ti, mati, putovao,
i tebe sam snahu isprosio,
tebe snahu, mene vjernu ljubu,
tri tovara blaga potrošio,
osim toga hiljadu dukata
dok darivah svasti i punice.
Jošte kralju mene govorio
da ne vodim Srba u svatove,
već da vodim Grke i Bugare.
U putu me, mati, knjiga stiže
od punice, đevojačke majke,
da povedem Srbe u svatove.
Sjetuj mene, moja stara majko!
Koje sada bolje poslušati?"
Stara majka besjedi Stojanu:
,,Bolje, sinko, đevojačku majku:
Latini su varalice stare.
Kuma kumi od Budima kralja,
starog svata Mandušića Vuka,
a vojvodu od Sibinja Janka,
a čauša Relju Krilaticu,
barjaktara Miloš-Obilića,
a đevera Kraljevića Marka,
a ostale koga tebe drago,
pa se ne boj prijevare, sinko".
Stojan svoju poslušao majku:
gradi knjige na četiri strane,
te sakupi kićene svatove,
skupi Stojan hiljadu svatova;
kuma kumi od Budima kralja,
starog svata Mandušića Vuka,
a vojvodu od Sibinja Janka,
a čauša Relju Krilaticu,
barjaktara Miloš Obilića,
a đevera Kraljevića Marka;
pa odoše Mletku latinskome.
Kad su došli Mletku latinskome,
lijepo ih kralju dočekao:
konje vode u podrume donje,
a junake na bijele kule;
pridrža ih tri-četiri dana
dok s' odmore konji i junaci.
Kad četvrto jutro osvanulo,
povikaše kićeni čauši:
„Hazurala, kićeni svatovi!
Kratki danci, a dugi konaci,
zeman dođe, treba putovati".
Tad iziđe kralju od Mletaka
i iznese gospodske darove:
kumu daje od zlata košulju,
starom svatu od zlata siniju,
a vojvodi od zlata jabuku,
a čaušu koplje koštunicu,
a Milošu sablju okovanu,
Kraljeviću tešku topuzinu,
još mu daše konja i đevojku:
„Eto, Marko, konja i đevojke
do bijela dvora Stojanova,
predaj njemu lijepu đevojku".
Digoše se kićeni svatovi,
lijepo ih kralju ispratio,
sve svatove redom darivao:
kog jaglukom, koga boščalukom.
Otidoše zdravo i veselo,
lrimiše se brdu na planinu.
Kad. izišli brdu na planinu,
sjedi junak kraj druma široka,
na njemu je čudno odijelo:
vas u srmi i u čistom zlatu,
teško ga je poklopilo perje,
pobratime, do zelene trave,
nešto mu se prni preko zuba
kolik' jagnje od pola godine,
sjaje mu se toke kroz brkove
kao jarko kroz goricu sunce,
žute mu se noge do koljena,
pobratime, u čistome zlatu,
pokraj njega leži topuzina,
preko krila koplje ubojito,
a o bedri sablja okovana;
pije junak crveniku vino,
služi mu ga iz gorice vila
desnom rukom i čašom od zlata,
a lijevom meze mu dodaje.
Kad naljeze kita i svatovi,
skoči junak na noge lagane,
pa govori kralju od Budima:
„Dajde more, od Budima kralju!
Baci, kume, od zlata košulju,
što su tebe tamo darivali".
Dade kralju, riječ ne učini.
Kralju prođe, a naljeze Vuče,
zaiska mu siniju od zlata,
dade Vuče, riječ ne učini.
Tad naljeze od Sibinja Janko,
zaiska mu od zlata jabuku,
dade Janko, riječ ne učini
Al' eto ti Relje Krilatice,
zaiska mu koplje koštunicu,
dade Relja, riječ ne učini.
Tad naljeze Miloš od Pocerja,
zaiska mu sablju okovanu;
šćaše Miloš izvaditi kavgu,
al' družina viknu na Miloša:
„Podaj sablju, ne zameći kavge!"
Dade Miloš sablju okovanu.
Al' eto ti Kraljevića Marka
i on vodi konja pod đevojkom;
stade junak njemu besjediti:
„Dajde, more, Kraljeviću Marko!
Dajde, more, konja i đevojku,
što su tebe tamo darivali".
Veli njemu Kraljeviću Marko:
„Pobratime, džine od Latina,
konj moj nije, a đevojka tuđa,
a mene su, brate, darivali,
darivali teškom topuzinom,
i ja ću je tebe pokloniti".
Više džine upitati ne šće,
već on pođe konja da uhvati,
da uhvati konja pod đevojkom.
Marko skide tešku topuzinu,
a zavara oči Latininu,
pa on manu teškom topuzinom
Latinina među oči čarne;
oba oka njemu iskočiše,
a dopade Kraljeviću Marko,
pa od džina odsiječe glavu,
skide s njega đuzel-odijelo,
pa uzima gospodske darove,
svatovima dare povratio:
kumu dade košulju od zlata,
starom svatu od zlata siniju,
vojevodi od zlata jabuku,
a čaušu koplje koštunicu,
a Milošu sablju okovanu,
osta Marku teška topuzina.
Otidoše kićeni svatovi,
ode Marko gorom pjevajući,
osta džine nogom kopajući.

Margita djevojka i vojvoda Rajko


Još zorica ne zabijelila,

ni Danica lica pomolila,

a od dana ni pomena nema,

pošetala Margita đevojka

u Srijemu no Slanom Kamenu.

Rano šeta bosa no kameni.

rano šeta, tanko nonujeva,

a u pjesmi kunijaše Rajka:

"Bog t ' ubio, Rajko vojevoda!

Čim mu nasta na Srijem vojvoda,

tako nama Turci dodijaše,

a dok bješe vojevoda Mirko,

mi Turčina nigđe ne čujasmo,

a kamoli očima viđasmo;

a danas nam dodijaše Turci,

turski konji noge iskidaše

šetajući jutrom i večerom,

na pločama polje razniješe

mećući se džide i lobuda. "

Tako pjeva Srijemka đevojka;

ona misli nikoje ne sluša,

al' to Rajko i sluša i gleda,

na doziva Margitu đevojku:

"Sele Moja, Margita đevojko,

nemoj kleti vojevodu Rajka!

Šta će kome učiniti Rajko?

Šta će sebe, šta li će Srijemu

a šta li će u Srijemu Turcima?

Dokle bješe vojevoda Mirko,

bješe tada mlogo vojevoda

no našijem redom gradovima.

Pa me čekaj, Margita đevojko,

stani malo na Kamenu Slanu,

stani malo da mu kažem pravo

sve vojvode i gradove redom:

na bijelom gradu Dmitrovici,

onđe bješe starac Kuzun-Janjo,

bješe njemu trista i tri ljeta;

na Pocerju pokraj vode Save,

onđe bješe Obilić Milošu,

vezir bješe slavnome Lazaru;

na onome Baogradu stojnu,

onđe bjehu dva Jakšića mlada -

Jakšić Dmitar s vojvodom Stjepanom;

na bijelu gradu Smederevu,

onđe bješe stari despot Đurđe

sa šegova dva vrijedna sina -

sa Stjepanom a u ca Grgurom;

a na onoj na ravnoj Resava,

onđe bješe vojvoda Cmevane;

na Stalaću, na visokoj kula,

onđe bješe vojvoda Godore;

na Kruševcu, gradu bajelome,

onđe bješe slavni knez Lazare

a ca sinom visokim Stevanom;

na Prokuplju, gradu bajelome,

onđe bješe cmapu Jyr Bogdane

s devet sina, s devet Jugovića,

na bijelu gradu Kuršumlaji,

onđe bješe Banović Strahinja;

Ha Toplici, na vodi studenoj,

onđe bješe Goplica Milane;

a na onoj ravnoj Kosajnaci,

onđe bješe Kosančić Ivane;

a na Nišu, gradu bijelome,

onđe bješe vojvoda Staniša;

na Timoku, zlatnome potoku,

my bijahu dvije vojevode -

jedno Bjelić, drugo Zlatnokosić;

na Vidinu, gradu bijelome,

onđe bješe starac Vladisave;

a na ravnoj zemlja Karavlaškoj,

onđe bješe Karavlah Radule;

na Bukrešu, gradu bijelome,

onđe bješe bego Radul-bego

s svojim bratom Mirkom vojevodom;

na našemu prostranu Srijemu,

onđe bješe Mirko vojevoda;

na bijelu gradu Vučatrnu,

onđe bješe vojvoda Vojine

sa tra sana, tri Vojinovića;

na Zagorju, mjestu pitomome,

onđe bješe Ljutica Bogdane;

na Pazaru, gradu bijelome,

onđe bješe Relja Krilatović;

na Sjenici, na ravnoj palanci,

onđe bješe vojvoda Stevane;

a na onoj na Bosni ponosnoj,

onđe bješe Boško Bošnjanine;

na Travniku, gradu bijelome,

onđe bješe Brankoviću Vuče,

vezir bješe slavnome Lazaru;

a na lomnoj na Hercegovini,

onđe bješe Herceže Stjepane;

na bijelu gradu Pirlitoru,

onđe bješe Momčilo vojvoda

s devet braće, s devet vojevoda;

na Cetinji, na vodi debeloj,

onđe bjehu dva bega golema,

Ivan-bego i s njim Obren-bego, -

obadva su Turci popgurčili;

na onome lomnu Šekularu,

onđe bješe Petar Šekularac;

a na Skadru na vodi Bojani,

onđe bješe Vukašine kralju

a ca bratom vojvodom Uglješom

i sa brašom Gojkom vojevodom,

na Prizrenu, mjestu pitomome,

onđe bješe srpski car Stjepane

a ca sinom nejakim Urošem;

na onome ravnom Dukađinu,

onđe bješe Leka kapetane;

a na onom na Kosovu ravnu,

onđe bješe vojvoda Mijajlo;

a na onoj na Planini Staroj,

onđe bješe Starina Novače

a ca brašom deli Radivojem,

s Tatomirom i c Grujicom mladim;

na Sofiji, gradu bijelome,

onđe bješe Grčiću Manojlo;

na Krašovu, gradu bijelome,

onđe bješe Kratovac Radonja;

na bijelu gradu Kumanovu,

onđe bješe Kostadine bego;

na Solunu, gradu bijelome,

onđe bješe vojvoda Dojčine;

na Prilipu, gradu bijelome,

onđe bješe Kraljeviću Marko.

Pa ču l', sele, Margita đevojko,

sve to bjehu naše vojevode,

sve su bili, pa su preminuli -

koji, sele, oni počinuše,

a koji li oni izginuše;

danas toga nema nijednoga,

sam ostade u Srijemu Rajko

kao suvo drvo u planini.

Šta će sebe, šta li će Srijemu,

a šta li će u Sr jemu Turcima? "

Pa izvadi nože od pojasa,

udari se posred srca živa,

mrtav pade na zemljicu crnu.

Rajko pade, Margita dopade,

pišti ljuto kako zmija ljuta:

" Braćo moja, srpske vojevode,

kako biste, kako preminuste,

a kako li roblje ostaviste!

Roblje vaše - sve tursko podnožje,

namastiri - turske potprdice ".

Pa dovati Rajkove noževe,

udari se posred srca živa,

mrtva tužna pokraj Rajka pade.