DRAGAN LUKIC

Dragan Lukić je bio dečji pesnik. Rođen je 30. novembra 1926. godine u Beogradu, od oca Aleksandra,
grafičkog radnika, i majke Tomanije. Osnovnu školu završio je u Beogradu, gde su ga deca prozvala
Pesnik, jer je stalno pisao pesme. Još u osnovnoj školi izdavao je sa drugovima iz ulice Miloša
Svilara list "Mladost", čiiji je on bio urednik. Prvi razred gimnazije upisao je 1940. godine, a
već sledeće 1941. u aprilu počelo bombardovanje Beograda. Gimnazija je pretvorena u nemačku kasarnu,
pa je školu učio po kafanama i u osnovnoj školi. Po završetku Drugog svetskog rata postao je član
Narodne omladine i učestvovao u izgradnji zemlje. Upisao je studije književnosti na Filološkom
fakultetu i završio 1954. godine. Iste godine počeo je da predaje dečju književnost u Školi za
vaspitače. Posle osam godina zaposlio se kao urednik programa za decu na Radio Beogradu i tu je
radio sve do penzionisanja 1989. godine. Pisao je pesme, priče, romane, dramske tekstove, teorijske
rasprave o literaturi, vodio emisije na radiju i televiziji. Uređivao je časopis „Zmaj“. Bio je
redovni učesnik najznačajnijih manifestacija za decu na prostorima nekadašnje Jugoslavije. Njegovi
saputnici u tom misionarenju najčešće su bili: Desanka Maksimović, Branko Ćopić, Duško Radović,
Arsen Diklić, Ljubivoje Ršumović, Pero Zubac, Dobrica Erić i drugi. Objavio je preko stotinu knjiga,
među kojima su najpoznatije: "Kako se kome čini", "Moj praded i ja", "Ovde stanuju pesme", "Vagon
prve klase", "Fifi", "Kako rastu nogavice", "Šta tata kaže", "Od kuće do škole", "Lovac Joca",
"Vožnja po gradu". Objavio je romane: "Neboder C17", "Tri gusketara", "Bomba u kafi"... Poznat je i
po lektiri za 3. razred učenika osnovne škole, „Nebom grada“, Posle duže i teške bolesti preminuo je
u Beogradu 1. januara 2006.