Tema: Luj De Kami

Luj De Kami (Luis de Camoes)
(1524-1580)



Portugalski pjesnik.Potornak osiromašene plemićke obitelji iz španj. pokrajine Galicije. Njegov je život pun lutanja, pustolovina i neizvjesnosti. Dvoranin i pomorac, Ijubimac okrunjenih glava i slavom ovjenčani pjesnik, C. je više od 16 godina proveo po dalekim ist. zemljama, bio je i vojnik i pustolov i brodolomac, živio od kralj. stipendije i prepušten sebi ponekad gladovao. Borio se u Maroku, Goi, Macauu, Mozambiku i kod Ceute, gdie je izgubio desno oko. Nježan lirik, nemiran duh i vitalna priroda, C. je oscilirao između milosti i progonstva, priznanja i robije, slavljen od prijatelja poezije i progonjen od vlasti kao dužnik i pronevjeritelj. Slavu stekao spjevom u 10 pjevanja 0s Lusiadas (Luzijadi, tj. Portugalci), u kojem opisuje put Vasca da Game oko Afrike i početak port. prometa s Indijom. U toj nacionalno) epopeji C. sa zanosom veliča domovinu, velika port. otkrića i podvige. Jedna od najljepših i duboko Ijudskih epizoda je priča o smrti Ines de Castro (3. pjevanje)) čija je sudbina nadahnula mnoge dramatičare. Vanredni su opisi prirodeni osobito mora. Camoesovi soneti, ode, ekloge i druge lirske pjesme (Rimas) najviši su domet porl. renesansne poezije. C. je dao i nekoliko kazališnih djela (Amphytrioes;
ES Rei Seleuco; Philodemo).

Vode

O, s pravom ste se, vode, na put dale,
da biste jednom stigle dobru svome
i predale se moru širokome
koje ste dugo tražile i zvale.

No jao onom tko se svijetom kreće
i vječno plače nade izgubljene,
a s bolom zna da suze prolivene
željenom cilju nikad doći neće.

Premda vam prave staze nisu znane,
premda vas putem mnoga smetnja prati,
ipak stižete u žuđenu luku.

Ja, uvijek bolan, kroz noći i dane,
putujem putem dobro mi poznatim,
a nikad stići gdje me želje vuku.

U progonstvu

Kako se duži moje jadno stanje
i ta lutanja mucna kako traju!
Kako se krati i primice kraju
moje zaludno ljudsko putovanje!

Vijek je sve kraci, a jadi sve veci,
utjeha svaka gubi se i gine.
Ako mi kakva nada nacas sine,
znam, varka ce me velika opeci.

Trcim za dobrom, a ono mi bježi,
i napol puta izgubim mu sliku;
posrcem, padam i ocaj me kida.

Kad ono žuri, moj korak je teži,
pogledam gdje je, je l' još na vidiku:
ono se gubi iz nade i vida.

O dobra dušo moja

O dobra dušo moja, ti se vinu
tako prerano iz bolnog života
i odmaraš se sred rajskih ljepota,
a ja još idem kroz zemnu gorčinu.

Ako u zračnom stanu nebeskome
misao na život smije da vas gane,
sjeti sekatkad ljubavi odane
koja je sjala u pogledu mome.

I ako moždaustanoviš da ti
ugađa nešto ova patnja kleta
koju zbog tebe sad podnosim bijedan,

moli se Bogu, što ti život skrati,
nek me što prije digne s ovog svijeta,
da s tobom budem, da te opet gledam.

Ljubav

Ljubav je oganj što nevidljiv gori,
rana što boli, al se ne osjeća,
onaje nikad zadovoljna sreća,
bol što ne boli nego mukom mori.

Ne željet drugonego da se ljubi,
između svijeta ići sam i zdvojan,
u zadovoljstvu ne bit zadovoljan,
zaradu htjeti tamo gdje se gubi.

Ljubav je ropstvo po vlastitoj volji:
pobijeđenome na usluzi biti,
vjernost poklanjat onom tko nas bije.

No kako ljubav može darom svojim
smrtna nam srca skladom ispuniti,
kad tako mnoge suprotnosti krije?

Robinja Barbara

Robinja meova
svojim robom čini
i jer živim u njoj
ne da mi da živim.
Oči ne vidješe
nikadana svijetu
tako lijepu ružu
u niježnome buketu.

Ni nanebu zvijezde
ni cvijećeiz polja,
ništa nije lijepo
kao ljubav moja:
neobično lice,
oči mirom gore,
crne i umorne,
no smrću ne more.

Čista živa ljupkost
u njima joj tinja
te je gospa onom
kome je robinja.
Njene crne kose,
kada se pojave,
nitko već ne smatra
da su lijepe plave.

Ta crnina divna
sve ljubavlju pjeni,
te bi isnijeg htio
da boju promijeni.
Vesela joj blagost
bistru umnost krije:
tuđinka je čudna,
no barbarka nije.

Ta spokojna duša
oluju sputava,
uz nju patnja moja
odmorena spava.
Tame robinjica
svojim robom čini
i jer živim u njoj,
jamoramda živim

Mondego

Mondega blage i prozirne vode,
spomena moga odmore i hlade,
gdjeno iskusih da me kobne nade
za sobom dugo, kao slijepca, vode.

Sad sam daleko, no sjecanje stiže
za mojim tragom i svuda me goni
pa ne da da vas zaborav ukloni,
i što sam dalje, to sam vama bliže.

Može me sudba, taj gospodar duše,
nositi svijetom i zemljama novim,
predana moru i vjetru što puše.

No duša moja živi s vama skupa:
na krilu misli ona da vas plovi
i u vama se, bistre vode, kupa

Jakob i Rakela

Sedam je godina Jakob pastir bio
Labanu, ocu brđanke divne Rakele;
ne ocu, već njoj je služio dane cijele
i samo nju je kao nagradu htio.

S nadom u dan jedini tekli su dani i sati,
čim pogleda je, sretniji je od sviju:
ali se otac njezin lukavstva lati,
mjesto Rakele dao mu je Liju.

Vidjevši tužan pastir kako je varkom
obmanut tako pastiricu svoju izgubio,
kao da je nije zaslužio dvorbom žarkom

sedam godinanovih produžio je zadatak,
rekavši:"Služit ću i dalje, ako ne bude bio
za tako dugu ljubav život kratak."

Iz Indije

Lepota ove hlajdane planine,
sene zelenog kestenova granja,
ovi potoci blagog oticanja
gde svaka žalost nestane i mine.

Mukli šum mora u tom stranom kraju,
pocinak sunca kad za gore pada,
skupljanje u tor i poslednjih stada,
borba oblaka u nebeskom sjaju.

I sve od ove prirode bogate,
što nam je tako raznoliko dano,
sve me to muci kad nisam uza te.

Bez tebe sve me vrijedja i ranjava,
bez tebe tu me mori neprestano
uz mnogu radost mnogi jad i strava.