Tema: Zal Kopp - Poezija

JEDNO OBEĆANJE, JEDNA MOLITVA


Jedno obećanje, jedna molitva jedne noći
i dodirnuo sam nebeske bisere tvoga tijela.
Ali zar je uopće potrebno spominjati hrabrost!?
Buduća se svjetlost kao voda ljeskala u meni,
i poput lahora sam putovao preko tvojih usana,
a ploveći tobom sve se otvaralo poda mnom,
u tvom mirisnom tijelu bio sam bliže svemu.
Ispunjen toplom bjelinom blistave utrobe,
posebno pamtim kako sam od snova rastao
dok si mi u nedjelju slijetala grudima na obraze.

I mogao bih redati zvijezde koje tad upoznah,
mogao bih iz tvojih prepona poslagati iskre,
ali snažno nastavljam rukama rubom tvoga bića
i šećući po mekoći što treperi mojim prstima,
širim tako uzdahe kroz obilje ustreptale čežnje.
Pjena tvog obrisa još je u meni i nebeski buja,
pa se jedva suzdržavam u prostranstvu dodira,
koristim noć provedenu s tobom kao postelju
a tvoja znatiželja u mojoj sve jače podrhtava
i naručje naše postaje dom ljubavnih zagrljaja.

Jedno obećanje, jedna molitva jedne noći,
dovoljni protiv svih probdjevenih iluzija sna.
Različito usamljeni hodamo plavim jutrima
i s ostalima ne hvatamo tanke sjene istine,
već od tvojih očiju do mog pogleda ležimo,
a jesen spaja naše daleke poljupce u cvijeće,
i hoće zaživjeti isti zrak ispod naših vjeđa,
ali prvo moramo srcem neba tiho zadrhtati
i zajednički se otisnuti kroz usjeke horizonta,
tek toliko da s pticama uspavamo daljinu oblaka.

PRVI GUTLJAJ JUTRA


Osjećaš li, najdraža moja,
kako se ova blažena noć
polako približava kraju,
a mi bez straha vodimo ljubav,
jer naši vrući dodiri
ne odlaze u zaborav.
Naša postelja, mila,
i dalje nijemo gori,
i poljupci što u nama sjaje,
ne žele nikamo otići.
Zato slobodno kucaj srcem,
i ne traži u osmjehu
škrte tragove sjetnih svitanja.
Nema više slijepe magle
i ne guši tvoj san.
Nikakva opora i hladna tuga
u tvoje zagrljaje neće ući.


Znam, teško je pronaći
tišinu u šuštanju lišća,
ali vjeruj svome tijelu,
duboko udahni zoru
i sa moga željenog tijela
ispij prve gutljaje jutra,
usne će ti napuniti suncem.
Raširi me pod sobom,
pod topla bedra smjesti,
u vlažne uzdahe primi.
Sa plavetnih visina
svojom mirnom dušom uzmi
i s njom me zauvijek veži.
Ne boj se, jedina moja,
samo se prepusti meni,
jer na tvojim obrazima
i poslije mjesečine postojim.

MOJ ZALJUBLJENI POGLED


Zauvijek si moje tijelo natopila zvijezdama
i ritam moga golog disanja preuzela srcem,
pa te sada svojom nagošću neumorno grlim.

Otkad sam primljen u naručje tvojih usana,
strašću zrele ljubavnice moje bokove budiš
i sluh vječnog vremena u tebi trajno ćutim.

Ništa više ne trebam, za zemljom ne čeznem,
stalno se uzdižem dodirima požude u tebi
i pokretima plavetnila, tiho kroz tebe plovim.

Ovdje, ljubavi, na obroncima zlatne postelje
gdje vrlim poljupcima neprekidno kipiš,
darujem ti svoj veličanstveni osmjeh sunca.

A bujne brežuljke tvoga prekrasnog tijela,
tu drhtavu prisutnost mog nemirnog sna,
prema izvoru blaženstva, prstima vodim.

Kad te u vrelo naručje svojih usana primim,
i moj pogled tvoju nagost zaljubljeno prekrije,
najviše se sladim ritmom tvoga golog disanja.

Tada više ništa ne trebam i zemljom ne hodam,
već poput mjesečine, srebrnim sjajem se izvijem
i staništa nebeskih ptica, šutnjom oblaka slijedim.

Kao nijednu vodu, tvoje grudi istinski ispijam,
kao nijednoj vatri, tvom struku se prepuštam,
kao nijedno svjetlo, tvoj dah u meni uzdiše.

Nestajem kao kap između titranja i tišine,
i sam u zagrljajima tvoga prelijepog tijela,
ispunjen tvojim životom, presretan sanjam.

Kao nijedan zrak, uzliječem s tvojih obrisa,
kao nijednog dana, moj san se opija tvoga mirisa,
kao nijedna misao, tvoja me ljubav u sebi rađa.

MEKI MIRIS GRUDI


Ove noći spavaju u meni polja,
a sa neba tvoga zlatnog tijela,
u blagoj magli dolijeću ptice,
jedna po jedna, uzdišu čelom.

Dok iznad mene večeras letiš,
inspiracijo moja neprolazna,
znam što značiš za moj san,
zato sporo i sve dublje dišem.

Govore mi ruke nerazdvojne,
osmjeh tvoje duše gnijezdo je,
a cvrkut tvoga slatkog tijela,
to je strast što bjelinom grli.

Ove noći kao nikada do sada,
preko mojih uspavanih polja
razlila si pučinu suncokreta,
inspiraciju moju neprolaznu.

Jednostavnom toplinom, mila,
zaustavi vjetar u šumu breza
i sve naše čežnje zapali u nama,
u velike dodire ljubavi pretvori.

Večeras trebam miris ljubavi
kao zrno neumornog sna,
potrebna mi je boja tvoga glasa,
i sva prisutnost nježnih riječi.

Ove noći dok nada mnom kružiš,
plava ptico okupana mjesečinom,
sa tvojih krila ispijam sjaj,
inspiraciju svoju neprolaznu.

Šutim i slušam, usnama pjevaš,
i ništa sretnije od mog pogleda,
ništa slađe od boje mirisnog zlata,
radosti dodira medenih uzdaha.

Priznajem, posebno si svjetlo,
svjetlo koje čuva naša obečanja
i nikada nećemo prestati život,
jer ga svojom dušom uživamo.

Zato noćas, inspiracijo neprolazna,
kao sjajna tišina na polja sleti,
natopi brazde mekim mirisom grudi,
njihovom neprolaznom inspiracijom.

U VRTU SVJETLOSTI

Treperiš u vrhu svjetlosti
i tiho vedrinom osmjeha,
izlaziš iz leptirovog daha.
Prilaziš mi dužinom duše,
izazovno šećeš mojim pogledom
i neprestano opijaš uzdasima.

Smatram te svojim korijenom,
s tobom mogu nebo dosegnuti
i kao vjetar zauzdati oblake,
mogu poput sjene izrasti,
pa po tvome tijelu isplesti
meke dodire blagosti.

Dok se sa obzorja pružaš
natapaš me kapima strasti,
a kad brazdama muškosti
doneseš tišinu mirisa
u drvoredima tvoje zrelosti
otkrivam putove njedara.

Dragocjen si izvor proljeća,
iz tebe se rađa sunce
i zasipa polja kamilice.
Pod tvojim koracima živim,
pod tvojim osmjehom tečem,
na tvom tijelu postajem ratar.

Kao da sam iz tebe niknuo
toliko se za mene trudiš, mila,
u svom srcu za sve brineš,
nježno primaš moj život,
pa ga dušom u sebe sklanjaš,
i nesebično se ljubavlju daješ.

Treperiš u vrhu svjetlosti
i tiho vedrinom osmjeha,
izlaziš iz leptirovog daha.
Prilaziš mi dužinom duše,
izazovno šećeš mojim pogledom
i neprestano opijaš uzdasima

CVRSTI DAH VELIKE CEZNJE

Stigla si bezbrojna u krhotine moga sna
i sad se svojim brižnim dodirima,
u zanosu vrućih poljubaca razbuktavaš.
Nikako slučajno, već ponosno s mirisima
i čvrstim dahom velike čežnje,
ljubiš moje krhke obrise.
Bezglasno i pažljivo,
polažeš u moje zjenice osmjeh
i dok šutljivo prilaziš mojim usnama,
ispunjavaš me neprimjetno svojim tijelom.
Postajemo čudesan plod
nepregledne ravnice osjećaja
i kao rijetki sretnici uspijevamo ući
u tek probuđene krošnje mjesečine
i zaboravu prepustiti nemir.
Plamtiš privijena strašću
u mom krvotoku.
Znaš me prepoznati.
Iako je moj glas,
još uvijek bojažljiv,
nježno iz mene uklanjaš prošle snove
i tako ranjive, neponovljivo tiho smiruješ.
Pitaš otkud toliko nebeskog veličanja
u našim zagrljajima
i kako to da smo uspjeli,
zauvijek izaći nepovrijeđeni?
Moram ti reći, možda ustvari i slutiš,
ove smo noći započeli ljubavlju cvjetati
i nikada se više nećemo usamljeni svlačiti,
jer su se tvoji zlatni prsti puni sunca,
zapleli u moju kosu,
a moje su usne postale
užareni izvori tvojih uzdaha