Tema: Rajko Petrov Nogo

KOSOVKA DEVOJKA

Ni vatre ni slame Tek grančicu hrasta
Blagovest iz šume pod kapute skrili
Evo kondir vina sa rukama srasta
Ko sa desetercem ono što smo bili

Crno žito kletve knez prosu po podu
Burmu pozlatiše sunce tvoji zraci
Tri vojvode bojne ako opet odu
I krvavi nam se ukrste badnjaci

Kome će nikome božuri da cvatu
I zvona da zvone Ili će sluđeno
Crkvicom na dlanu sve što gmiže stati

Bore moj zeleni u srmi i zlatu
Stalni polazniče moje nesuđeno
Šest stotina leta još ću te čekati

LAZAREVA SUBOTA

PRED STRAŠNIM SUDOM NA
GRAČANIČKOM ZIDU


Jesi li kopile iz crnih slovenskih šuma
Kentaur s telom ždrepca i licem arapčeta
U ježu lasica i vidra jakože puma
Taj mutant istorije što za freskama šeta

S precima iz čitanki s junacima iz vuka
S morlačkom sovuljagom unazad do čečana
I od kosova pa do kosova kuka
Šenicu još bjelicu i vodu sa zvečana

Turisto u prošlosti S tobom su dvaput mrtvi
U blatu zagrljeni božurovi i deca
Sa ovog strašnog suda na gračaničkom zidu

Mirne i maloumne modre se oči žrtvi
I svetac za slijepca uz neme gusle jeca
O vremenu pošljednjem u sramoti i stidu

LAZAREVA SUBOTA
U VILOVOME DOLU

NEK PADA SNIJEG GOSPODE


Nek pada snijeg Gospode
Iz sjećanja po očima
Spavajte šumske jagode
Sve moje s vama počima

Spavajte moji umrli
Bez groba i bez biljega
Neka vas vjetar zagrli
Zavije pokrov snijega

I neka majku zbodenu
I njenu crkvu jeliku
Bijelim ruhom odjenu
Za našu tugu veliku

BALADA O VODI


Na usni pijavica u snu iz gorskog oka
U jezeru si vidra a u moru si foka

Kožica na zapešću peraja i krljušti
Od čežnje izrastaju i bivaš onaj sušti

U vodi ko u majci i riba si i tica
Fetus oko koga se izlila maternica

Prvo je bila voda iz nje smo zaplakali
Krštenje u Jordanu a onda smo se prali

Od mnogoboštva Dnjeprom niz Karpate do Save
Još su nam kose riđe i oči nam se plave

Eno nas u Bojani u Momčilovoj Tari
Sloveni svakojako pomalo i Avari

Pijani pa poklani jezdimo niz Maricu
S Prijezdom u Moravu s Milošem u Sitnicu

O PETROVU DNE


Petrovačo grka divljako još gorča
Vlasi-Zagorani i Turci iz Borča

Sališe mi stravu da me i sad dave
Aveti djetinjstva Azija iz glave

Eno kraj pekare Karavlasi s neba
Smoče ječmenice i kupovnog hljeba

Zatvori se pune čami crkva prazna
Svak svakoga špija i Kuzman sve sazna

Banda je u šumi jataci u kući
Kulaka ću zmiju zadrugom zatući

Koji zapjevaše da zametnu čarku
U gluvome kolu već leže u jarku

A petu kolonu u krčmu sam zbio
Neka radi brlja što ja nisam smio

I bez Borča prika biće bratskih rana
Elezi s Borija Kovači iz Strana

Sad će neko jeknut jao-ti-ga-nama
Žedni zijevaju noži u korama

Petrovačo grka još mi trnu zubi
Lirikom ko nožem zakla me i ubi

A od smrti amo još me tište ljuće
Puste prazne šume prazne puste kuće

NA CVJETNU NEDJELJU


Na Cvijeti u nedjelju
U krčmu — ko u busiju
Iznutra da se očistim
U svakidašnjem nedjelu
Da se žalostan pričestim
Na blagu cvjetnu nedjelju

Sjeta i čemer-jaduljak
Kopriva drijen krasuljak
U krčmi — kao u crkvi
I među niščim ljudima
Rastu grančice vrbove
Iz bombe stida u grudima

MAGLA


Duh ovoga grada — magla mu je ime —
nepoznatom soli tvar u meni siše.
Ako možeš, čudo, hajde, uništi me!
Ako li ne mogneš — tebe nije više.

Grade, kad te srušim (to će biti skoro),
tvoj siroti duh uklet će da luta
(baš kao što ja sam oko tebe moro)
ponad zverinjaka. Da strašnog li puta!

Mutna su vremena. Znak da idu ina.
Sinja moja glavo, ti se nisi sagla,
sad, dok vlada Njeno Veličanstvo Glina,
koga boga tražiš — ovde je bog magla.

LAZAREVA SUBOTA


Legao da si Lazare
Ko proštac nasred ledine
Kukavice nam kazale
Kosovke šćeri jedine

U Vitaniji zasija
Ljubavlju Lazar voskrese
Mlado se sunce nasmija
Magare kad ga pronese

U duge gluve subote
Šenica tajom listala
Od Lazareve subote
Mati Cvijeti istkala

Ustani Crni Lazare
Iz zemlje i sa ikone
Sestre te prokazale
I braća te izgone

STVARI KOJE SMO VOLELI


Stvari
koje smo voleli
zar izgubljene su zauvek:
zelena stolica, očeva škrinja
i blagi mir sa njima.

U pustom svetu osame
ja sanjam bliske stvari.

O kako silan jer uzaludan
napor je mojih prstiju
taj bliski mir da uhvate,
u školjku ruku zatvore;

ti prsti — puža rogovi
na druge, na jave dodire.

SUNCOKRET


Većega ludaka nema...

Šija mu se od težina iskrivila —
nejak je to oslonac za glavu blesavu,
od sunca obnevidelu,
u svetlost ludo zaljubljenu
ko monah onaj zvezdočatac
što u samštini skapa
(dok mu se laste po rukavima gnezde)
niz reku piljeći u zvezde.

Pa i kad oboleo, od tuge sveo,
stidljivo ogromnu glavu srcu bliže prigne,
i kad mu zenice sitne poispadaju,
on i tad sunce uporno sanja —
kao u maju.

Ludaka većega nema...