Tema: Radomir Milic

Radomir Milić (1965)

Dalmakninac. Pjesnik i pisac.

Prohodao i progovorio na vrletnim obroncima Dinare. Proplivao u jadranskom plavetnilu.

Objavljivanje započeo u Splitu, a nastavio u Beogradu. Prve dvije knjige objavio kao Milić od Bačve, a ostale pod svojim punim imenom. Do sada objavio pet knjiga.

Članke objavljivao u raznim novinama i časopisima. Zapisima o jeziku zastupljen u stručnim izdanjima i na naučnim skupovima.

Od izdavača odavno digao ruke pa svoje knjige objavljuje sam, kao autorska izdanja.

Dizajnira i priprema za štampu knjige, časopise, monografije...

Živi i radi uz zemunsku obalu Dunava, neprestano sanjareći svoju Krku, svoj kamen i svoje more...

Radomir Milić

Objavljene knjige

MOGLE SU BITI PJESME

Prva objavljena knjiga Radomira Milića koja na samom početku, u uvodu, donosi pjesmu "Umjesto predgovora", neku vrstu zrelog programskog načela mladog pjesnika, tj. stav prema pjesništvu uopće. Pjesmarica stihova o ljubavi, stihova koji ponekad zvuče kao serenada, a ponekad kao stihovani spomenarski zapisi. Prevladava vezani stih.



BOMBARDAN U BEOGRADU
kolateralni zapisi Milića od Bačve

Zbirka zapisa nastalih tokom proljetnih noći u Beogradu zasutom "humanitarnim" natističkim bombama 1999. godine. Katkad reporterska, katkad literarna, često satirična i crnohumorna, posvećena "svoj onoj djeci koja je nikada neće moći pročitati". Sadrži i pjesnički dodatak "Stihija — Stih i ja" sa stihovima od kojih neki zavrjeđuju da uđu i u čitanke.


POSTMODERNA PO(J)EZ(M)IJA

Kultna knjiga. Od naslovne strane na kojoj zmija plazi po Njegoševom rukopisu (foto: Petar Vujanić), preko izvanrednih crteža Mome Kapora, autorovih "savjeta" i "egzemplarijusa" koji nude i neke do sada neviđene forme, latinskih poslovica koje su koliko grafički ukras toliko i dodatni sadržaj... do briljantnog završetka — niže se izvanredna, britka, oštroumna i sadržajna pjesnička kritika postmoderne i "postmodernista".


GORKI VIJENAC

Još jedna potvrda savremenosti i svevremenosti stihova "Gorskog vijenca" velikog vladike Rada, ispisana pjesničkim perom njegovog književnog potomka.
"Gorki vijenac" je spjev pisan njegoševskim stilom i njegoševskom mišlju. To je dopjevani, savremeni Njegoš u najboljem značenju te riječi "sočinjen milostivim ukazanjem presvijetle luče njeguške" i "rukopisan u crne dane i jošt crnje noći sred Bijela grada".



TEBI

Po svemu neobična knjiga. Jedinstvena. Neponovljiva. Knjiga bez korica i sa 4 naslovne strane sadrži 4 raskošno lijepa lista akvarel papira koji se rasklapaju u 32 čudesne stranice. Antologijska slikovnica stihova o ljubavi, bogato likovno ukrašena. Pjesmarica za gledanje i slikovnica za čitanje. Pravi užitak za estetske sladokusce.

UMJESTO PREDGOVORA


Čemu svo to takmičenje
Ko je bolji, ko je jači
Čija pjesma bolje zvuči
Čija pjesma više zrači

Pet za ritam, tri za rime
Značaj čet'ri zarez jedan
Pet za umjetnički dojam
Zar da brojkom budem vrijedan

A stvari su tako proste
Kad se tiču poezije
Kvadrat kruga ne postoji
Pjesma jeste ili nije

Sanjarim svjetlost u tvome oku
u praskozorje
u svanuće
sanjarim zvijezdu previsoku
tonem u prazno iščeznuće...

Kako
i zašto
jesmo li krivi
jesmo li mogli i nešto više...
U sretnoj ljubavi čovjek živi
u onoj drugoj pati i piše...

Nisam te smio ljubiti
želju sam morao ubiti
kratko ti ruku stisnuti
i kao lopov klisnuti...
Ovako, voz je prošao
ja kući nisam došao
žedan u vodi sam skapao
jer sam ti usne takao.

Mogle su biti pjesme


Otkidam slova sa mrtve duše
razgonim tminu, ona se vraća
Mjesec se smješka, zna on to dobro
samo se nesretnik pera laća

Znam da je neće vratiti rime
i da se sutra za juče plaća
Stihovi zovu, jači od mene
oni su moja zaludna daća

I mada znam da nema svrhe
prošlost mi često u misli svraća
Olovka šara srcem od žuči
svake je noći za stih-dva kraća

Postoji jedna bolna misao
koja ne zna za izuzetak
O čemu god da budem pisao
uvijek je najljepši
početak

Ruke


Mojom se sobom noćas
roje čudesni zvuci
igra žića i smrti
u tvojoj malenoj ruci.

Kao što utopljenik
nazdravlja novom danu
ja budan čekam zoru
na tvome malenom dlanu.

Rukama tvojim voljen
ni posljednji, ni prvi
nudim ti sebe i šapćem
pomiluj ili smrvi.

Bicu tu


Kada se zamrači nebo nad gradom kojim hodaš
Kad više ne bude nikog koga bi mogla da probaš
Kad tvoje dječije lice dobije prvu boru
Kada budna i sama dočekaš prvu zoru
Ja biću tu

Neću se javiti, neću te gnjaviti
Neću te zvati, neću se dati
Neću te gledati, nećeš mi trebati
Neću te voljeti, nećeš me boljeti
Neću ti prijetiti, neću se svetiti
Tek, biću tu

Moja najbolja pjesma


Pitanje svakog novinara:
"Pjesniče, koja je Vaša najbolja pjesma?"
Odgovor svakog pjesnika:
"Sve moje pjesme su moja djeca,
svaka je na svoj način draga."
Ja svoju najbolju pjesmu imam
nijedna druga joj nije ni sjena
jedina nikada završena
jedina koje ovdje nema.
Nema je jer ne postoje riječi
ni najuzvišenije rime
dovoljno dobre za moju najbolju pjesmu
za nektar moje duše
za žubor mojih arterija.
Ona je sav moj ponos
i svemu mome daje smisao.
O, da
imam ja svoju naibolju pjesmu
nijedna druga joj nije ni sjena...
A ovi stihovi koje pišem
samo su loše pjesme o mojoj najboljoj pjesmi
jedinoj
koja nikada neće biti napisana.

Moje pjesme


Moje će pjesme, valjda
ostati poslije mene
iz mora u kom skončam
izaći poput pjene.

Raznosiće ih vali
da čitav svijet ih vidi
i ljuljati ih nježno
i razbiti o hridi.

I trebaće im tada
ko davljeniku slamka
žar jednog srodnog srca
poznata uspavanka.

A srca biti neće
za moje tužne rime
u bezdan zaborava
sahraniće ih plime.

Opet će biti isto
kao što bješe prije
a moja mrtva slova
ko da ih bilo nije.

Pa ipak, stihovi moji
cvjetaju tu — u meni
ranama mojim dišu
rastu u vlažnoj zjeni.

Hrane se umornim srcem
što izdišući jeca
moje su pjesme moja
mrtvorođena djeca!

Bombardan u Beogardu
kolateralni zapisi Milića od Bačve



IRONIJSKI LANAC ASOCIJACIJA


Većma publicističko negoli literarno delo ili "delo na delu" svakodnevice i svakonoćnice jedne agresije i jedne odbrane, "Bombardan u Beogardu" Milića od Bačve, alias Radomira Milića, neprestano proizvodi jedinu moguću književnost u nemogućim uslovima divljačkog, strvoderskog, bombaškog serijala Natofašističke armade nad Beogradom i zemljom Srbijom. A Srbija, kao što kaže možda baš kolateralna, pokadšto guslarska pesma: "Nije mala, nije mala, triput ratovala / I opet će, i opet će, ako bude sreće"! Daleko od bilo koje fizičke, metafizičke, pučkoškolske, plebejske sreće, Srbija se u proleće, nadomak leta 1999. godine, našla u nesravnjenom, u besprimernom okruženju vazdušnih pirata i tehnoloških dželata, ne videći kraja svim svojim stradanjima u najkrvavijem od svih vekova.

Tu i takvu Srbiju, martirsku, a opet tvrdoglavu, napadnutu "od zla oca i od gore majke", a opet nepokornu, Milić od Bačve projektuje u sekvencama koje imaju svoj dokumentarni brio, ali tako zamašno, tako doživljeno i tako ironično preliveno da se odista oseća netom proživljena orvelovska dramaturgija nemogućeg u mogućem. Pod strujnim, naoko lakorečivim, a u stvari magnetnim perom Milića od Bačve, ništa nije belo niti crno, ružičasto ni vrano, jer se sa ratom, sa ratnim nevoljama i dramama, bdenjima i htenjima, živi dijalektički nesporno kao u svakoj zadatoj, mogućoj situaciji. "Život nije što i polje preći", zapisao je Pasternak. Ali, evo gde jedan svedok, jedan učesnik zadatog ratnog življenja, prelazi dane i noći kao prostorne kategorije i, svedočeći šta je obeleženo i šta je bombardovano, daje sijaset odgovora na iskošeno, dijabolično, orvelovsko pitanje koje je opet, apsurdima za volju, prevashodno njegoševsko: "Što je čovjek, a mora bit' čovjek".

"Bombardan u Beogardu" se ukazuje kao materijal za jedan intimistički, antiratni, protivgradni roman, ali srećom ne upada u zamku književne konjunkture koja nas već preplavljuje i obeshrabruje svojom dnevničkom, pretencioznom retorikom, bez pravog, pravoslavnog promišljanja, a na niskoj, sebeljubivoj ravni pisanja o ratu po svaku cenu i u bescenje. Ono što izdržava sumu stvarnosnih ili bdeonički nadahnutih stranica (sekvenci, vinjeta, detalja, zapisa) ove knjige, upravo je ironijski lanac asocijacija koji se, opet živo i živopisno, ukršta sa orvelovski satiričnom konotacijom. Doseća se, ne bez dvostruke asocijacije, autor ove neobično obične, skoro reporterski zadihane pa primirene knjige, jednog sjajnog eseja koji počinje ništa manje neobično običnom rečenicom: "Dok pišem, visoko civilizovani ljudi lete nebom iznad mene sa namerom da me ubiju." Esej je napisao i potpisao autor koji se zove Erik Artur Bler, sa pseudonimom Džordž Orvel. Dakle, i ovde, u slučaju čudovišnog nasrtanja na jednu malu zemlju na brdovitom Balkanu, mastodontski cinizam Blera, predsednika engleske vlade, neumitno je demaskirao njegov zemljak, ali ne i njegov podanik.

Uz dokumentarno-ironično štivo koje ima svoju homogenu književnu formu, jednu vrstu uvrnutog, sinkopiranog dnevnika, Milić od Bačve ispisuje i seriju pesničkih komada, oštrih i oštroumnih pesama pod neodoljivim naslovom "STIH I JA" (STIHIJA). Činilo se recenzentu, u prvi mah i pri prvom čitanju, da je to neka druga knjiga ili "isto to, samo malo drukčije". Međutim, kada se rukopis čita unatraške kao, recimo, Pavićeva barokna knjižurinica "Hazarski rečnik", dobija se veoma uzbudljiv, koliterarni sadržaj u već sadržanom štivu i pismu Milića od Bačve. Stoga veoma rado preporučujem ovaj zanimljivi, mestimično originalni rukopis za štampu i objavu, a ironično, koliko i melanholično posvećen:

"...svoj onoj djeci koja je nikada neće moći pročitati..." Milosav Buca Mirković

Stihija


Dok nad mojom glavom nebo sramno gori
Bolestan od tuge ja tragam za spasom
Čekam da Evropa stara progovori
Kroz urlanje bombi probijam se glasom
Ne, ne tražim ruku, nego ruku nudim
Za spasenje duše vaše, a ne moje
Ja ću i kad umrem miran da se budim
A vi ćete sniti svoje nespokoje
Ne brinem za Švabe, oni će se snaći
Baš kao i nakon oba svjetska rata
Savjest, stid, sramota... njih neće pronaći
Oni će im lako zatvoriti vrata
Šljam stare Evrope, sad Amerikanci
Prespavaće mirno sve što ikad bude
Neće im u snove doći Indijanci
Ni atomske bombe neće da ih bude
Ali vi, narodi stari i veliki
Što pamtite jezik Shakespeare-a, Voltaire-a
Zar će vas povesti čovjekoneliki
Pljunuti na svjetlost vaših slavnih pera
Vaši sveti preci popadaće s neba
Trunuće u tami vaše sramne sjene
Zar hoćete tako, zar to ikom treba
Monsieur tebe pitam, tebe gentleman -e
Vaša hladna srca u devetom krugu
Vrištaće u grču grozne agonije
Jer ste bijedne sluge svojih bivših slugu
Gole podrepine bivše kolonije
Vaša će se djeca rađati bez duše
Rađaće se jadna, sa pečatom srama
I kad strašne more počnu da ih guše
Stići će ih kletva upućena vama
I sanjaće svake bogovetne noći
Oči moje nikad nerođene kćeri
Što će nebom sjati blage, u samoći
I gledati Zemlju kojom hode zvjeri
Pomoz Bog Evropo, zbogom stara damo
Umrla si brzo, k'o leptir na dlanu
Tvoja duša gasne i živi još samo
Vatrom koja plamti ovdje, na Balkanu


mala Milica, trogodišnja djevojčica
iz beogradske Batajnice
sinoć je bila meta
možda je sunce dječijeg oka
privuklo pažnju hrabrog pilota
koji je lansirao raketu
možda je imala papirić-metu
na svojim malim leđima
možda je bila vojni cilj
jer, molim vas
za dvadeset godina
mogla je roditi sina
za još dvadeset
to je mogao biti vojnik
pa zašto čekati četrdeset godina
bolje na vrijeme spriječiti
Neosporno
Analitički
Tačno
Opravdano
možda je bila kolateralna šteta
usputni nusprodukt
popratna pojava
koju će pokriti izvinjenje
na formularu F-135/44c
predviđenom za takve slučajeve
pilot-vinovnik dobiće povišicu
jer se rad tokom vikenda dodatno plaća
nakon rata dobiće orden za hrabrost
što će se za rever časne uniforme
grčevito držati ručicama
male Milice, trogodišnje djevojčice
iz beogradske Batajnice
ispod ordena
u grudnom košu
njegova androidna kardio-pumpa
radiće bez ikakvih smetnji još dugo
predugo
možda će ponekad loše sanjati
možda
možda će jedne nedjelje
pri izlasku iz drive-in crkve
kroz prozor kola
ubaciti novčić u automat za oprost grijehova
zatim jedan click na opciju God's forgiveness
(slijedi dobro poznato Are you sure? — Yes)
na ekranu će se krupnim slovima ispisati
God bless you
i sve će biti O.K.