Tema: Radomir Milic

Stihija


Čiko, bila sam dobra
slušala mamu i tatu
nisam naljutila baku
i nisam smetala bratu.

Čiko, zar nisi gledao?
Sama sam oprala rukice
ručala, mlijeko popila
i očešljala lutkice.

Čiko, zar su te slagali
da nisam igračke vratila?
Čiko, zar sam ti smetala
dok sam na noši kakila?

Čiko, šta sam uradila?
Zašto sam bila kriva?
Zašto sam sada sama
i više nisam živa?

Prošlo je puno dana
niko me nije poljubio
ni brat, ni tata, ni mama...
Čiko, što si me ubio?


Ne dajte, rođeni moji
Da vam poteku suze
Ne dajte crnoj boji
Da djeci sašije bluze

Nisam ja bio junak
Ni sjena toga, ni odjek
Noću — pjesnik i čudak
A danju, uglavnom, čovjek

Pamtite da sam bio
Pjevao, pričao, disao
Prečesto noćima bdio
Uzalud tražio smisao

Gorku sam kavu pio
Između gutljaja pisao
Zanesen rimama snio
Kad su mi zgazili misao

Znajte da nisam pao
Mene su grubo srušili
Ja nisam život dao
Nisam, mene su ubili

Stihija


Moje su psovke moji svici
Kroz tamne vjekove svevidici
Svetinje moje, moji branici
Jezika moga spomenici
pamti moj jezik bune i ratove
bezglava trupla, preklane vratove
beskrajni hropac mojih praočeva
što još se trzaju s krvavih kočeva
crninom zastrte majke i žene
lomače grešno raspepeljene
zgažena sunca dječijih lica
horde koljača djecoubica
kada se sve to ponovo zgodi
kad se zlo opet oslobodi
iz rodne jame bezdanovke
sukljaju k nebu kletve i psovke
kad mi od ognjišta naprave krater
psujem sve redom
oca i mater
rodbinu, pretke, kumove, ženu
djedovu sliku, babinu sjenu
sestrina njedra i ruke bratove
povojni jastuk, majčine svatove
zalogaj svaki i krušnu mrvu
krvavo sunce i zoru prvu
plačem
i psujem
i kletve sričem
udaram riječima kao bičem
derem se, jecam, krkljam i vičem
ja vrištim, urlam, grcam
ja ričem
proklinjem sunce što vas je grijalo
jelo i pilo što vam je prijalo
jutro što vas je zateklo budne
sve vaše knjige uzaludne
prokleta bila svaka vam želja
nemali sreće ni veselja
proklete vaše satrapije
monstrumi
rugobe
krvopije
od dječijih jauka niste prezali
psi vam se mesa napotezali
moja vam groblja kolijevka bila
o, zora vam se onejutrila
što meni snujete, sve vaše satrlo
zlotvori, sjeme vam se zatrlo
Moje su psovke moji svici
Kroz tamne vjekove svevidici
Svetinje moje, moji branici

Zaspi


Ispruži se na divan
zatvori oči, zaspi
u san utoni divan
snovima stvarnost zaspi

i ja ću nemir zbiti
u tren, kad duša usne
i tada će se zbiti
ljubiću drage usne...

U osvit noćnog skupa
na drhtaj tvoga java
mi sanjaćemo skupa...
Snovi su naša java.

Bez tebe


Protiče vrijeme bezvremeno...
Tinja divota bezdivotno...
Pletu se misli besmisleno...
Promiče život beživotno...

Nižu se snovi besanovno...
Grči se tijelo bestjelesno...
Lutam u stihu bestihovno...
i sve je prazno — bestebesno.

Bez tebe sve je besmislica
dane mi ždere bezdanica
snovima hara besanica...
Dokrajčiće me bestebica.