Skender Kulenovic - Poezija

[Vesna]

Skender Kulenovic - Poezija


Skender Kulenović, rođen 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, umro je 1978. godine. Kulenović je u rodnom Petrovcu završio osnovnu školu, a potom, nakon naglog osiromašenja porodice, prelazi u majčino rodno mjesto Travnik. Tu je kao spoljni učenik završio Jezuitsku gimnaziju, a već u trećem razredu gimnazije javio se sa prvim književnim radom, zbirkom soneta “Ocvale primule”. Zatim je studirao pravo na Zagrebačkom univerzitetu. Kulenović je sarađivao s brojnim listovima i časopisima, a 1937. sa Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće u Zagrebu muslimanski časopis “Putokaz”. Godine 1941. stupa u prvi partizanski odred Bosanske Krajine. Kulenović u ratu piše poeme, uređuje listove (“Bosanski udarnik”, “Glas” i “Oslobođenje”). Odmah poslije rata je direktor Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. Uređuje “Pregled”, “Književne novine” i “Novu misao”. Jedno vrijeme je dramaturg Narodnog pozorišta u Mostaru te urednik u beogradskoj “Prosveti”. Zbog svog velikog književnog doprinosa izabran je 16. decembra 1965. godine za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti, a 21. marta 1974. za njenog redovnog člana. Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu. Kulenović je ostao poznat kao veliki stvaralac, koji je pisao pjesme i poeme, komedije, eseje, kritike, putopise, crtice, priče i romane. Najvažnija njegova djela su: “Stojanka majka Knežopoljka” (1945.), “Djelidba” (1947.), “Ševa” (1952.), “Soneti” (1968.), “Divanhana” (1972.), “Gromovo đule” (1975.) i druge.Glasoviti Kulenovićev jezik su kao prvorazrednu vrijednost prepoznali mnogi. U Kulenoviću se prepoznaje teški istočnjački prigušeni senzualizam, kao i osjećanje da jedino što poput stećka može nadživjeti sve iluzije jeste teška riječ maternjeg jezika.

[Vesna]

Čuda

Svrh snijega do juga rijeka: zveket vilinskog nakita.
Tu glađu se krili galeb, korijenom gnijezdi se jasen.
S pastrvom danuju zvijezde, i vidre s češljem rakita.
Nebo – ogromnosti oko. Tu protegnut sam i spašen.

Srce je sjelo na prijesto, i svaku pomiso cara
domisli odmah i prazi iz sebe obličje krasa.
Zrno do zrna se stišćem u punom srcu svog nara.
Sam, bor iz petnih mi žila u bezdan sunčani stasa.

I na dnu go sam oblutak ljubljen oblinama vode.
Sva nevidjela se bistre kroz bistre mi oči rode.
U mračnoj duplji mi duba zlate se zujna mi saća.

Sunovrat s gromom sam slapa, i iskok duge iz pjene.
S njom gasnem, i svaka mi kap se, u sladostrašću mijene,
u praroditeljku čuda, u prakap bremenu vrača.

[Vesna]

Noturno

Lud, satir bluda te je noći njakao,
to začeše me u krvožeđi čula.
I najprije srećna pomrčina tmula,
a onda se rodih u svijetli pakao.

Dok su u bludnoj jednačini jecali
roditelji moje nerođene volje,
crni konsilijum, okrećući šolje,
đavoli neki o meni su vijećali.

I smisliše mene iz moje amebe,
a ja se grčih za nekoga sebe -
vijeće se samo s tihim O-HO zgledalo.

I evo, noćas, u mraku žutih svijeća,
crni konsilij o meni opet vijeća -
ćuteć mi tura pred lice ogledalo.

[Vesna]

Na pravi put sam ti, majko, izaš´o

Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
Pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u četiri duvara.
Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i svemilosnim.
Derviš s tespihom u tekiji.

U mejtefu,
u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj,
ovaj i onaj svijet ugleda:
Po kosi osjeti rosu meleća,
na uhu crni šapat šejtana,
u srcu prelest saraja džennetskih
i stravu vatara džehennemskih,
pred očima čengel strašnog Azraila
što dušu vadi iz žila roba Božijeg.

Djevojkom,
s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom
i preko sokaka, zavrnutih dimija,
rumenim je listovima trepetala
kaldrmom grbavom pod kućom
mokrim je nanulama klepetala
od muških je očiju bježala:
čista da dođe onome koji joj je zapisan,
kadifa bijela i kap rose sabahske
na njegov dlan.

Na dan
petput je od svog Allaha iskala
taj da joj bude
mlad i pitom
k’o softa
i k’o kadija
pametan.

Uz sokak ga je kroz mušebak snivala.
Srmom i jagom u čevrme slivala.
Svilom iz grla, podnoć ga zazivala:
“Koliko je duga zima bila….”

Na pjesmu: mjesečinu,
na dlanove: čaške rumene Allahu otvorene,
Allah joj njezin,
na dlanu svoje milosti,
spusti sa njezine zvijezde sudbine
duvak paučinast, ucvao zlatima
bogatu udaju:
Te ićindije,
Đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese:
fijaker stade pred avlijskim vratima,
siđoše jenđije.
Grlo i koljena britka strijepnja presječe.
Srce glomnu.
Glava prekrvi.
“Tako ti velikog straha i milosti,
on da mi bude dobar i ugasan
i ne odmiči me u daleku tuđinu,
i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!”

Premrlo krto joj tijelo
U feredžu,
u kabur tijesan, slijep, zagušljiv
staviše.
K’o ranjeniku,
Glavu joj bijelim tulbentom
Zaviše.
K’o s ovim svijetom,
s rodnom se kućom i Šumećem,
u Šumeću suza, majci na prsima,
rastajala.
K’o mejita,
obeznanjenu je u fijaker unesoše,
i dva je ata,
k’o na onaj svijet,
zanesenu ponesoše
i k’o kadifu bijelu i kap rose sabahske
mom je ocu
donesoše.

Usnom i čelom,
tri nove ruke poljubi:
svekru, svekrvi, njemu.
I kako tada sakri pred njim oči,
nikad mu više u njih ne pogleda.

Nit joj bje softa, niti kadija !

Pred svitanja,
prigušljiv dah i lampu,
uz mrtvi sokak
batrgav mu je korak osluškivala.
Pjanom,
kundure mu obljuvane odvezivala.
Stranca,
pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.

Voskom podova i mirisom mivene puti,
svjelinom odaja i grla,
kajmakom na kahvi,
cimetom jela i tijela,
zalud ga je, zalud dočekivala:
Sljepočnice nikad joj ne dodirnu
dlanovima dragosti,
već je istrga klještima požude.

Poslije svakog poroda,
šamijom se mrkom podnimljivala.
Zelene nokte
u tjeme joj je svekrva zarivala:
Bez njenog pitanja
ne dahnu.
U četiri tupa duvara klonulo je othukivala
“Golemo nešto, golemo sam ti skrivila”- Allaha je
zazivala – svakog klanjanja.

Na tespih žuti suze ćehlibara,
na žute usne: zapis koji šapće,
na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta,
Allah joj njezin,
prstom svoje milošte,
otrese sa njene zvijezde sudbine
rosu vedre rumeni
nur u pomrčinama:

Te noći,
ja joj se rodih: sin ko san!
Izažeh joj se iz krvi:
Bijeh joj razgaljenje u grčinama
Odlomih joj se od srca:
Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.
Bjeh joj sunce u četiri duvara.
Hasis tupim moždinama.

Ko pjenom smijeha,
sapunicom je omivala butice mi rumene,
ko u dušu,
u pamučne me uvijala pelene.
Dojkom ko hurmom
na usta mi je u bešici slazila.
Ko u svoj uvir,
na dojku je uvirala u mene.

[Vesna]

Na pravi put sam ti, majko, izaš´o

-nastavak-

Nad dahom mi je strepila ko jasika.
Da joj ostasam – Allaha svog je molila -
ko jablan uz vodu,
i da joj ubijelim,urumenim
ko djevojka pod šamijom,
i da joj upitomim
ko softa pod ahmedijom
da joj ne budem kockar ni pijanica,
nego sve škole da joj izučim,
i da joj budem
učevan
i ljudevan
i kućevan,
i da se pročujem u sedam gradova
pa da me onda na glasu kućom oženi,
pticom iz kafeza,
koja ne zna na čem žito,
na čem vino raste,
o kojoj se prvi momci izlaguju
petu da su joj i pletenicu vidjeli,
o kojoj krmeljive ebejke šapuću
ko o sehari mirisnoj zaključanoj.
Kućom i dušom
mir i bogatstva da joj rasprostrem,
kuću i dušu
bajramskim slastima da joj zalijem,
pa kad joj se vratim iz čaršije,
podvoljak da mi udobrovolji
sofrom raspjevanom,
nevjestom sjetovanom,
a kad joj od srece i godina
ohlade kapci očinji,
ja,vid joj očinji,
na svojim da je rukama,
sretnu i mrtvu,
u kabur meki položim
ko u dušek džennetski,
zemlji i Allahu njezinom
da je predadnem pravednu…
A trut begovski i rakija,
u ocu muška pomama
- kućni hajduci vukodlaci -
kuću i dušu joj ko vode rastakahu,
dok jedne noći dođe poplava,
odnese zemlje i kmetove,
a zadnji dukat, što joj ostade,
zadnje zrno bisera,
zadnji ćilim
pojede
rz begovski bezruki i glad bezoka:
Rodnu kuću prodasmo
i gola čerga postasmo,
plašljiva,kirajdžijska…
Od tespiha su joj jagode drvenile.
Od aminanja joj usnice mavenile.
Ko trulež slezenu
memla joj je progrizala zelena
dva žuta obraza u četiri siva duvara.
Pijavica gladi
tjemena nam je nesvjesticom sisala.
A ona,
ko zemlja pregladnjela,
u žile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:
Od starog zara haljine mi skrojila
da joj u skoli ne krijem golih laktova,
a kad joj se vraćah s knjigama,
s glađju u mozgu,
sa zimom pod noktima,
dva mi je promrzla krompira gulila
i nekakvu mi pticu bajala
koja je pjevala kad joj je bilo najgore:
Samo da jednom kuću i srce joj napunim
i na put pravi da joj izađem…

[Vesna]

Nad mrtvom majkom svojom

Poljubi još jednom joj čelo, kojim te sada gleda
ispod kapaka mrtvih: usnom što stid ti je stinu
nevjerstva izmjeri svoja na tom čelu od leda,
i zapamti ih vjerno u svakom svome vinu.

Baci još jedan joj grumen zemlje koja je prima,
da vidiš kako se ona sahranjivala u te,
da čuješ kako će pasti tvoja zaludna rima
kao što pada sad zemlja na ta usta što ćute.

Zaustavi tu suzu što hoće da ti ispere
taj pelin u omči grla, taj kasni jauk vjere,
i humku što raste ko grijeh – oblije tugom krina.

Ne miči nikud, jer korak – korak je zaborava,
stoj, gledaj: tako si nico ko što će iz nje trava.
Zanijemi joj nad grobom, i budi vjerna tišina.

[Vesna]

Ocvale primule

I
To su tople kćerke vlažnih zavjetrina.
Skrivene i nježne, za suncem se žute.
Bez mirisa, na dnu žutih krvi slute
skora iščeznuća s dolaskom vrelina.
Kao da su mrtve. Ali one ćute
u srcima žutim strast mlakih toplina.
U njedrima vrije sok, sruji svježina,
al primule meke i titrave šute.
U sivoj ekstazi posljednjih bulbula,
u časkama bijelim procvalih ponoći,
zaplakaše oči skrivenih primula:
u zvanutne svile lat se po lat runi,
one osjetiše da će skoro proći
i da će ih nekud odvest vreli juni.
II
Osjetiše dragost mekih milovanja,
ali kćerke žute napuštene cvatu.
Željele bi grlit prste bijelih tkanja,
strast nečijih dlana ćutjeći na cvatu.
Nališe se oči žutine i sjanja.
Svaka skriva dušu titranjima stkatu
i u zavjetarja žutu ljubav sklanja,
dokle orhideje trepere na vlatu.
Neko s brijega slazi. Osoja miruše.
Čekaju ga pune rascvalih čeznuća
s čevrmama tankim prežutoga zlata.
To kukurijek cvate, cvat zelena vrata.
I rastkane čeznjom vrućeg povinuća
njih opaja miris iz njegove duše.
III
Mislile su pomrijet kada gizdav stiže,
i zasjaše časke jagorčika jarih.
On snažno miriše, iskri se i žari
i, niz tkiva noći, sve niže i niže
nad njih pada. Klone. Žuti nektar liže
i žitkoga soka što ga vračar stari
za primule žute u venama svari
svakoj po kap kane i pijan se diže.
S vlaću bijelog sunca u dnu žute čaške,
ko sutonske zvijezde u srebrne sjene
čekaju ga da se opet mrtav spusti.
A on kao vitez zavjetrina gustih
prepun zadnje zore siplje prve praške
na njih što mu s daha strepe prestravljene.
IV
O davno si, davno, Dijete puti bijele,
otišlo gdje i sad možda koja cvjeta!
Al primule jare mog su srca svele
što raskriše čaške s prsta ti i peta.
I, sad, kada ćutim u pozare ljeta
na kapcima scvalim teške dlane vrele,
i kad žitki podnev s kora i drveta
ljuljov miris toči sokovine zrele,
na dnu svih sazrenja, niz ječmove plamne
i sad prsti moji davnu mlakost slute
koja ubra srce s prvih tvojih cvanja:
niz snijeg što ne kopni, u gudure tamne
slazim tvojom stazom, dok ona, sve tanja,
kao mlijeko teče u primule žute.
V
I, sad, davno mrtva, krv u meni spava.
Niz ječmove lutam, scvalih trepavica,
da sagorim čeznjom jedrih žetelica
od sunca i srpa uz duh boliglava.
Žita su visoka, plava i preplava.
Niz međe mirišu sunca ivančica.
O ocvale kćerke mojih prvih trava,
u srcu mi zgara sjeme vaših klica.
da vas barem ubrah u prvome jaru,
da vas bar poklonih srcu koje duše,
sad bih imo brata da uz mene luta
niz sjedrala žita, žuta i prežuta.
I, sad, ne bih gino, pun klonule suše,
znam: vi biste cvale po mome mezaru.

[Vesna]

Oračeve duge

Orem kamenbrazdu, dugu preko smrti
i kao kiša sigurnu.
Dok – plug ispustih i iz malog mu raspona ručica
pogledah
u ogromnost azurnu:
Izvila se , mjera nebu, od kolijevke suncu do grobnice,
duga.
(Služim još kod duga, vučem im kišu, za iskru
spektra, kao vjerni sluga.)

Nikad mi se nebom išetala nije ovako vitka,
i ovakve čelenke,
i kao carica neba povela je dvorkinje dvije,
dvije duge – sjenke.
Zašto je došla? Sumnje da mi otjera? trijumf oranja
prikaže? blagoslovi me rosom
svih sedam boja?
il da se gašenjem njenim osvjedočim kako je zaludna
i čežnja mog znoja?

Avaj, već njen se vijenac od spomenka, nevena, od nara
i lovora,
kao od pahulja topi.
Dok najzad joj more azura, sad moram da vjerujem,
i posljednju iskru popi.
U tamu mi pamćenja predje, ono je sada
sjaj.

I predje u znoj mi na trepavicama. Naoštrih plug i
nastavih
brazdu tvrde kore.
Da orem do rasapa pluga, do posljednjih sjedina,
do posljednje mi zore.
A slutim, crna duga već ide, u crnom spektru mi nosi
kraj.

[Vesna]

Ponornica

Strgam moru svjetla i ko tumore izrežem oči.
Mrmorom crnih mi voda začepim uši ko boli.
Gorka mi nepca grotla raskužim crnom soli.
I bacim posljednju misao prvoj podzemnoj ploči.
Al’ grotlo mi otješnja: hrupim – na bijelcu vodoskoka,
a korito me uzme u obale, štake bogalja.
Pa u pjeni mi svijet isperu kloaka i pralja,
i svi me pomalo otpiju, do mrava-krvoloka.
I s pola se sebe sručim u uvir ko u rođenje,
u crno se zakletu spjenim neporodilju vrela.
Al, žile me izvora nađu i dosrče korijenje.
I tražeć se banem u svijet, pa zjapim iz suha ždrijela
u loznice cvjetnih čaški gdje s prašnika bludnih kapam,
i slušam, u gluhoj mi školjci, mračni muk svojih škrapa.

[Vesna]

Pratnja

Ona! Da malo te otpratim ( i pitam se: čemu?)
Drvored osniježen. Ugledamo davni cvijet bagrema.
Na besmislu jezika držimo istu temu.
Gazimo asfaltom-oblakom – ni njega ko da nema.

Svrdlamo u sebi kamen, sve tvrdji: krivnjom čijom?
Prebacujemo ga ćutke sa grudi na grudi.
Izmislimo sudbinu i nazovemo je zmijom.
Za razlaz su nam krivi i ovi u šetnji ljudi.

Ne ide nam se kući, sporiji smo od puža,
da bi nam ulica rastanka bila što dalja, što duža.
Pred izlog stanemo. Mrtvom, zabliješti nam svilom.

Uhodom oka provjerimo snijeg pudera i sjedina.
Najzad smo evo jedno, jedini i jedina !
Krenemo. Nema nas, i ko da nas nije ni bilo.