Tema: Tatjana Lukic

POSTOLAR


noću sam mu popravljao
pete na čizmama
izjutra je u njima
marširao u rat
na slici u novinama
šetala je čizma sjajna
ponosno
po golom trbuhu žrtava
da bih zaspao
prosipam bijelo vino u slivnik
škropim vodom sobni pod
zar mogu znati
kakvo će blato skupljati
i gdje će biti izvučena cipela
na kojoj mijenjam šavove?
pravio bih do sljepila
zlatne sandale za lijepu nogu pastorke
u bajku pobjegle iz pepela
ili nanule od sedam milja
za strašljive što prestaše rasti
nevidljive đonove gorostasu
da ga vuku zemlji
ali prsti rade i dalje
kako nalaže porudžba

ZEMNICA


cijedim grožđe avgust promiče
iš! iš! kažem katkad i sklanja se oroz
— sav moj razgovor
na prozoru zračim perine
perem čaše svakodnevno
spiram prašinu
mirne su vode vidim nadaleko
ali tvoja jedra gdje su
dragane?
plešu hore kunja pseto sparina je
do mora tri koraka ali buja živa ograda
grešne misli: otploviti
u dugu vojnu u prvu spilju
među jednooke u vještičji tor
ipak
mirujem
kuham voće za zimnicu
i spim
gdje god da sam
podamnom se ljulja itaka

REDUŠA


šta danas skuhati?
pitanje je sad
kakav umak? šta baciti na žar?
posuti prahom šećera?
preko čega preliti šlag?
koliko mi vrijedi
odlična iz ontologije
ovdje i sad
dok odmiče prijepodne
a on se približava pragu
umoran
noseći u svome lijepom tijelu
veliku glad?
pisala sam cijelo jutro
sisala prst i osvrtala se za njim
koji bî anđeo
bez čijeg krila na čelu nije dolazio san
danju sam svijetom skupljala boje
za oreole koje sam mu obnoć crtala
doba kad nije imalo rašta da se baja
ali sada: šta iznijeti čovjeku
od velikih usta osjetljiva jezika
i svih zdravih zuba?

čime da omrsi brk?
punjenom ćurkom?
pjesmom-posnim jelom?
ili ću mu začas razlupati jaja?

ORFEJ


za leđima: poklopac
sa zdjele podignut
kašika viljuška nož
čašica za pranje prsta
čačkalice za kutnjake
bijeli ubrus omče svakodnevne
pod stol
gdje je mjesto mrvama
lira sklonjena
još je vruć kolač
ali do kraja objeda
kušat ćemo i njegovo parče
volim krila kokošja
već su se u tanjuru sklopila
vjerne oči moje muze
plove supom — dva masna oblutka
a iznad svega: obješen sat
kazaljke u zube zagledane
jedi dragi jedi da mi budeš jak
i da bi lonce na vrijeme oprala
sve znam
zašto bih se okretao?

IZA ZAVJESE


tek kad zatvorim za sobom vrata
jasno vidim svijet
u časovniku stolici i čaši
dočekuju mijene
iste koje kolaju kroz ulicu
i cvijet
šeće rubom stola
pradjedov otisak prsta
i prašina došla sa ceste
— hranjiv sok kroz bilje
dim vjetrom donesen
kroz dvorište puno djece
ponavljanja? znaci vječnosti?
stalno pupanje paučine
žubor vlage sa stropa
sa kašike iz koje srčem lijek
već kaplje med na isplažen jezik sina
koliko ću roditi usana
nalik ovima kojima šaram
sitne kružnice po prozorskom staklu?
između zidova-lančana gorja
hodam ukrug
ruku punih staklena posuđa
i slabih rima

DOK VATRA TINJA U PEĆI


Kad je bilo pola noći, oko ponoći,
Laktom ga je budukala: "Ozebla sam ja."
"Sutra danak Đurđev danak, ogrejaćeš se."
Mlada moma i lud vojno

ako se lopta skotrlja niz brijeg
sa vrata majka pozove na večeru
ili mu voda mutna pođe ususret
mogao bi se u snu okrenuti?
ipak jastuk je malen
i neće imati kud
kosu puštam da raste
da rasuta smanji brisan prostor
između njegova i moga uha
polih se mirisom kao prve noći
ali sve se o njegov prsni oklop odbija
kao teški vonj
ipak je ljepša bila plava spavaćica?
što me tjera da kupujem boje koje bi
i bolesno dijete uspavale!
trgnut će se kad otkuca puni sat?
kao dječak nije zaboravljao
nahraniti pseto
možda će se okrenuti?

ipak kažem hvala ti bože
nemamo sobu gostinsku
ni praznu postelju
ovo nam je jastuk jedini
pa i da ustane u snu
za puna mjeseca
mogao bi samo
oko stola napraviti
krug

TREN

čile vražji roščići i oči
mic po mic
razmiču se šape sjenke
...
ključanica je ključanica
čaša samoj sebi nalik
sa sobom priča časovnik

tiktakanje zdravih pluća

presahla su vrela plača
ne mršte se biljezi
usnula i gatka

čaroban čas !

nema bolna mjesta
na mome tijelu

dakle

mirno ljuštim koru sa jabuke
i ne prilazim peru

THARAPEIA


nije istina da postoji svijet
dalje od poruba moje haljine
što je disalo u konac sam isprela
za sitnu šaru na prsima
nad glavom otkucava paklena kutija
skrivena u letjelici?
pod prozorom mile djevojčice
pobacile maločas uz zveket makaza?
i voćka je zaražena? i pseto što je lizalo
pelud sa latica? tihano trunemo? gdje bí duša
zri grozd gnojnih čireva? nije istina!
to sjenke su! zamagljena zrcala!
nije istina! jer moram poživjeti
zadani vijek
sav je svijet
u svilenom jeleku
u vezenu šaru skupljen
solus ipse
iz prsta isisan
lijek

GRANIČAR


ako je granica prirodna
pa prolazi dužinom riječnog korita
moj je posao lak
...
mirno sjedim na obali
čuvam atar za leđima
spokojna spi postojbina

jedino ribe svakodnevno
mijenjaju državljanstvo
šta su čule? šta prenijele'
muk odnosi voda

ali ako je crta iznenada izrasla
duž pašnjaka
preko gradskog trga
i bijeli kamen nasred dvorišta

koga hvatati dvogledom?
kada načiniti pretres?
sumnjičiti kakve?

jesam li kriv
ako se tada preodijevam
u vrtlara

pa grabljam grabljam korov
plijevim plijevim leje
sadim tužne vrbe gdje bi granica?

NIGDJENITKOVIĆ


promijenio sam se i ja
nosim ovo ime
kao okraćao šinjel mladački
...
moje nigdje
ne hoda drumom
zijevajući u nebesa
nije novorođenče
ostavljeno u košari
podstaničnom klupom

imam pedalj tla
gdje slobodno gradim
zavičaj

tu širim ruke
zviždim u zid
rađam djecu koja imaju
vrata otvorena u svijet

kriv sam jer stadoh
ovdje da budem netko

na tronu pokretnom
od sobe do kuhinje?

a možda ja i nisam?
šta ako me nema?
sve ovisi

od kakva blaga
pravite poredbe