MILETA JAKŠIĆ


(Srpska Crnja, 1863 — Beograd,1935)


ŽIVOT

Mileta Jakšić, sinovac Đure Jakšića, potiče iz svešteničke porodice. Deda Dionisije i
otac Jovan su bili sveštenici u Srpskoj Crnji. Majka Emilija je umrla kad je imao 7
godina. Osnovnu školu je završio u Srpskoj Crnji, pa ga otac upisuje u Veliku srpsku
gimnaziju u Novom Sadu koju je pohađao od 1880. do 1889. godine. Osmi razred i maturu
je završio u Osijeku školske 1888/89. godine. Od sledeće, 1899, uči bogosloviju u
Karlovcima, tada je bio i predsednik književnog društva Sloga, a kada je završio
bogosloviju 1893. upisuje se na Filozofski fakultet u Beču na kome je kratko vreme slušao
profesora Jagića, Minora i druge, ali fakultet ubrzo napušta zbog materijalnih razloga.
Radio je od 1896. do 1899. kao nastavnik monaške škole u Hopovu u kojoj predaje srpski
jezik, istoriju i homeolitiku. Posle ukidanja monaške škole boravi u Crnji od 1899. do 1891,
pa tražeći novo zaposlenje, iz Crnje odlazi i Temišvar na dužnost konzistorijalnog
podbeležnika, gde radi od 1901 do 1903. godine. U Temišvaru ne ostaje dugo, pa se 1904.
vraća u Crnju, prima parohiju preminulog oca i tu ostaje do 1920. godine. Za vreme balkanskih
ratova je skupljao priloge za srpski i crnogorski Crveni krst, zbog čega je 1915. osuđen na
15 dana zatvora. Posle rata 1919. napušta sveštenički poziv i odlazi u Novi Sad gde radi
kao bibliotekar Matice srpske, pa početkom 1922. odlazi u Beograd gde radi kao sekretar
Ministarstva socijalne politike. U Novom Sadu je 1928. sklopio građanski brak sa Zorkom
Andrejević, učiteljicom iz Klarije. Sa njom je imao ćerku Emiliju (1949. poginula u
saobraćajnoj nesreći). Jakšić je po molbi 1923. penzionisan. U Beogradu je živeo povučeno,
gotovo siromaški, sa porodicom, daleko od očiju javnosti. Bolujući od šećerne bolesti ostao
je u Beogradu do svoje smrti. Sahranjen je na Novom groblju pored svog strica, a 1970. je
postavljena ploča na rodnoj kući u Crnji.