Tema: Nenad Grujicic - Antologija srpske poezije (1847—2000)

Nenad Grujičić — Antologija srpske poezije (1847—2000)


VELIKA POHVALA POEZIJI


Antologija srpske poezije (1847—2000), koju je priredio naš poznati književnik Nenad Grujičić, a izdalo Brankovo kolo (2012), predstavlja izuzetno važno delo za srpsku književnost i kulturu. Međaši ove antologije "integralnog tipa" (kako je određuje Mihajlo Pantić) jesu 1847. i 2000. godina. Zastupljeno je ukupno 290 pesnika. Na početku pesničkog niza je Branko Radičević, a na kraju Dejan Aleksić. Bogatstvo poezije, tematska, formalna, jezička i melodijska raznovrsnost krase ovu knjigu, a Grujičićev Predgovor i Napomene objašnjavaju koncept antologije i njene ciljeve, pružaju bitne podatke o stvaralaštvu brojnih pesnika, kao i priređivačeve teorijske i pesničke uvide o poeziji uopšte.

Sled pesnika jeste generacijski, po godini rođenja. Ovo važi za sve pesnike, izuzev Branka Radičevića (u odnosu na Njegoša), i Dejana Aleksića (u odnosu na nekoliko pesnika pri samom kraju antologije); a razlozi za ovo odstupanje, na početku i na kraju knjige, jesu poetičke prirode. Uz pesmu (ili pesme), svaki poeta ima i mali portret u gornjem uglu strane, što upotpunjuje umetnički doživljaj.

U Napomenama autor ističe da će antologija obuhvatiti "i najbolje pesnike i najlepše pesme". Zato je Grujičić pojedinim pesnicima dodelio veliki broj pesama, nekima i maksimalnih deset (Branko Radičević, Laza Kostić Vojislav Ilić, Vladislav Petković Dis, Jovan Dučić, Miloš Crnjanski i Stevan Raičković). Na taj način se može sagledati poetički lik pesnika: upućeniji u istoriju književnosti prepoznaće bitne momente u pesnikovom pređenom putu, a ljubitelji pesničke reči uživaće u brojnosti pesama svojih omiljenih poeta.

Poznate i vredne pesme koje su prisutne i u ranijim značajnim antologijama (Popovićevoj, Mišićevoj, Pavlovićevoj...) nalaze se i ovde, ali je važno istaći da u ovoj knjizi susrećemo i one pesme naših velikih pesnika koje nisu bile na stranicama prethodnih antologija. Takva je, na primer, i pesma koja otvara antologiju — Brankova "Molitva", pesnikova radosno-krotka pohvala Bogu i poeziji.

Odgovor na pitanje kakve su se pesme našle na stranicama antologije, odnosno koja su estetička merila za njihov ulazak u ovaj cvetnik, nalazimo u Napomenama: "Uzimaćemo u obzir pesme koje izazivaju snažan doživljaj, pesme vidljive kreativne vitalnosti, pesme iz kojih izbija životna posvećenost talentu što peva, pesme koje teže obolu savršenstva ili već poseduju puninu kruga ostvarenosti, pesme detalja sa univerzalnim silnicama koje se obraćaju i današnjem čoveku (ali i onom u budućnosti), pesme koje bi da pobegnu iz memle zatvorenih prostora i navika, pesme nastale na principu jezičke igre u svim pravcima, pesme koje predstavljaju duševno iznenađenje i vrh umetničke tvorbe u ma kojem poetičkom obrascu".

Na ovo se može nadovezati Grujičićeva bitna teorijska postavka iz Predgovora, tačnije iz eseja O besmrtnosti poezije, gde on navodi šta je sve potrebno da bi se pesnik ostvario u totalitetu svoga jezika. Naime, pesnik mora "da poznaje i osvoji tri nivoa muzike u pesmi: 1. urođenu melodiju jezika, 2. epifanijski zvuk individualnosti, 3. zvonkoliki obol pesničke forme". Pri objašnjenju prvog fenomena autor antologije poziva se na učenje Momčila Nastasijevića o maternjoj melodiji; pri tumačenju drugog momenta — na stav Ezre Paunda da "pesnik s početka piše, a docnije — peva"; a treći momenat podrazumeva naseljavanje supstance maternjeg jezika u formi iznikloj u nekom drugom jeziku. A svi ovi momenti, naglašava Grujičić, podjednako se odnose i na slobodan i na vezan stih.

Pošto je već rečeno da je ovo i antologija pesama i antologija pesnika, važno je istaći nešto povodom onih pesnika koji su u Antologiju uvršteni sa samo jednom pesmom. Nenad Grujičić to objašnjava: "(...) jedna dobra pesma u opusu autora nije dovoljan uslov da bi pesnik bio zastupljen u ovoj antologiji. Da bi jedna ušla, opus toga pesnika mora sadržavati najmanje dve izvrsne pesme". Ovo važi i za pesnike prošlosti i za pesnike sadašnjosti, da upotrebimo Eliotovo određenje.

Pored već pomenutog ulaska novih pesama u ovaj cvetnik, odnosno pesama koje ne nalazimo na stranicama ranijih antologija, ostale značajne novine Grujičićeve antologije jesu sledeće: pojava pesnika koji nisu bili zastupljeni u prethodnim antologijama (na primer, Petar Milosavljević, Borislav Milić, i drugi); zatim, široka geografsko-poetska mapa (knjiga obuhvata srpske pesnike sa područja Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, kao i pesnike naše dijaspore); značajan broj žena to jest pesnikinja, i iz ranijih i iz novijih vremena; i na kraju, prisustvo nekoliko kantautora i pesnika rokenrola. Zanimljivo je i to što se u antologiji nalaze pesme nekoliko autora koji su se pre svega ostvarili kao prozaisti — Petar Kočić, Ivo Andrić i Branko Ćopić. O svemu tome Grujičić piše u Napomenama, a značaj ovih novina sagledali su dosad i mnogi drugi kritičari. Mi ćemo istaći da je u svim ovim pojavama bitno to da pesma bude umetnički vredna, da poseduje puninu talenta, odnosno znak da su pesnici "propevali", i, naravno, da je krase već rečene odlike koje je Grujičić naveo kao merodavne za ulazak u ovaj cvetnik.

U Napomenama je istaknuto da je u antologiji važna stražilovska linija pevanja — ona je "aorta ovog cvetničkog krvotoka", ali su bitne "i druge, raznolike struje i kapilari srpske poezije". Sagledavanjem poetičke individualnosti autora Nenad Grujičić bavi se u Predgovoru: u poglavlju O Branku i pesnicima romantizma, i u poglavlju O pesnicima dvadesetog veka. Grujičić ostvaruje sopstvene uvide, ali tamo gde je potrebno citira i druge kritičare. Što se tiče redosleda izlaganja o pesnicima, ono negde teče hronološki, po generacijskom sledu (analogno sadržaju knjige), a negde je to razmatranje asocijativno, odnosno po srodnosti tematsko-motivskoj, ili po različitim uticajima jednog pesnika na drugog. Na mnogim mestima autor antologije piše nadahnuto, slikovitim, metaforičkim stilom, što je i logično budući da o pesnicima govori — pesnik.

Pesničko, slikovito izražavanje, udruženo sa književno-istorijskim i teorijskim promišljanjem pojedinih fenomena, odlikuje i ostala poglavlja, odnosno esejističke tekstove Predgovora: O pesničkoj reči, O besmrtnosti poezije, O poeziji i duši, O talentu i grehu, O poeziji, vremenu i smrti, O čitanosti poezije, O slobodnom stihu, O slobodnom i vezanom stihu, i o još ponečem, i O antologijama (s tim što je ovde pesnička slikovitost izraza pretežno u funkciji svojevrsne polemike). U svim esejima koji čine Predgovor oseća se snažna priređivačeva ljubav prema poeziji (poezija je određena kao "vidoviti eros jezika"), prema maternjem jeziku u kome se poezija apsolutno ostvaruje; a primetno je i Grujičićevo nastojanje da se govor o pojedinim poetskim fenomenima potkrepi i rečima samih pesnika, i naših i stranih.

Takođe, na stranicama Predgovora postoji još jedna interesantna pojava: određena rečenica, ili mali niz rečenica, ponavlja se na više mesta, odnosno u različitim esejima, i to ili u istom obliku, ili sa manjim variranjem (na primer, kad je reč o molitveno-religioznoj rezonanci poezije; ili o tome da poezija odbija epitet "savremena"; ili o tome da se u poeziji ne može kamuflirati prosečnost kao u prozi). Osim što imaju funkciju rezimea i uklapanja utvrđene ideje u novi kontekst, ova ponavljanja esejima daju i poetski ton, jer, kao što znamo, ponavljanje je imanentno poeziji, ono je u njenoj osnovi...

Antologija srpske poezije (1847—2000) Nenada Grujičića jeste uvod u jedno posebno putovanje. Vremensko, najpre... Zatim, jezičko putovanje, u širokom smislu: ekavski i ijekavski izgovor, elementi pojedinih dijalekata, lični govor pesnika, lepota kovanica... I naravno, tematsko-motivsko, i formalno putovanje... Svaki je pesnik pojava za sebe, u smislu posebnosti i neponovljivosti svog poetskog glasa i dela; ali udruženi u antologiji svi oni kao da dišu zajedničkim dahom. (A reč pisati totalno se rimuje sa disati, primećuje Nenad Grujičić.) Na ovom polju možemo pratiti kako se isti motiv rascvetava kod različitih pesnika; možemo uočiti veze koje se našem oku dosad nisu ukazivale... Svakako, možemo se i zapitati zašto nije uneta poneka odlična pesma određenog pesnika. Međutim, u prirodi svake antologije jeste da pokreće brojna pitanja o ukusu; a ukus je složena estetička kategorija...

U Grujičićevoj antologiji, u svojoj blistavosti i širini, javljaju se obe vrste pevanja: slobodan i vezan stih. Kod pesnika koji pišu obe vrste stiha, koji su u njima potpuno "propevali", Grujičić je stavljao pesme i u jednom i u drugom obrascu. Kao primer za to, možemo navesti Stevana Raičkovića ili Ivana V. Lalića, ali tu su i mnogi pesnici novijeg vremena.

Primetićemo i to da se sonet, najpoznatiji stalni pesnički oblik, javlja u lepezi svoje raskoši i lepote. Ne menjajući suštinu "zvona", on pokazuje varijacije i raznolikost u rešenjima. Zato bi za proučavaoce ovog pesničkog oblika Antologija (u kojoj se može otkriti i skrivena antologija soneta) mogla pružiti zanimljiva otkrića.

Antologija će nam pomoći da se sa određenim pesnicima bolje upoznamo, da se javi interesovanje za njihova dela. Ova knjiga pokazuje da i pesnik manje poznat javnosti, može dati sjajnu pesmu (ili pesme). Da bi se iz tog rudnika srpske poezije izvadila takva dragocena ruda, trebalo je duboko silaziti — o tome govori Nenad Grujičić u završetku Napomena.

Na kraju ovog prikaza kažimo da je Grujičićeva antologija velika pohvala srpskoj poeziji (i poeziji uopšte), delo koje će inspirisati proučavace poezije, njene čitaoce, ali i buduće antologičare, i nove — pesnike...

Maja Belegišanin

(Pročitano u Patrijaršiji SPC 14. februara 2013.)

SVET ŽIVIH IDEJA


Pred nama je knjiga koja nam na upečatljiv način otkriva — koliko nas i seća — dva veka iz bogate poezije na ovom jeziku, od pojave knjiga Branka Radičevića, pa do trenutka koji nam se ukazuje kao najviše sadašnji, skoro budući. Zašto krenuti od Branka (prvog među još nekim potonjima)? Zato što je Radičević prvi prosev moderne (mogli bismo reći autonomne) svesti u srpskoj pesničkoj imaginaciji, kako je to povodom Antologije rekao književni kritičar Mihajlo Pantić.

Branko je sebi dopustio veću slobodu izražavanja (donekle kao Puškin u ruskoj književnosti, Aleksandar Sergejevič u manjem jeziku), potvrdio da je lirska (ili pak lirsko-epska) pesma svet za sebe, u koji mogu ući i neke nove teme. Stoga je Radičević, i dalekom budućem Raičkoviću ili Popi, pa i Kolundžiji ili Tanji Kragujević, pa i poslednjem uvrštenom u antologiji Dejanu Aleksiću — umetnički bliži nego, na primer, Zaharije Orfelin ili Despot Stefan Lazarević.

Postoji, dakle, izvesno organsko jedinstvo ove knjige — ona nije puki istorijski izbor ili pregled. Iz nečeg — rođenog naoko ni iz čega — nastaje novo, iz tog opet novo. Ima tačke početka, kao i — tajnovitosti. Takođe, Antologija predstavlja poeziju u rasponu od dvestotinak godina, onako kako je vidi jedan pesnik, ne samo istoričar ili teoretičar poput kustosa kakve muzejske postavke. Potreba za obuhvatnijim i manje konzervativnim pristupom pojmu antologije — osećala se i ranije, kao npr. u antologiji Nesebičan Muzej, Miroslava Lukića.

Početak sa Brankom ne određuje ovu antologiju kao isključivo tradicionalnu ili pak "stražilovsku". To je samo početak, koji će kasnije otvoriti mesto i za jednog Nastasijevića, ili Dušana Matića, za neoromantičare ili pak neomoderniste, poneki eksperiment... Stražilovska linija pevanja nije u potpunosti odvojiva od nadrealizma, signalizma, postmodernizma, post-postmodernizma... Isto kao što pevanje i mišljenje nisu razlučivi u poeziji, a čak ni u takozvanom stvarnom svetu ovo dvoje nisu u potpunosti odvojivi. Taj Heraklitov, kasnije Helderlinov moto, Nenad Grujičić navodi kao ključni orjentir pri sastavljanju Antologije. Složićemo se, ako krenemo od našeg predmetnog sveta (po Platonu stvarnijeg od umetnosti) da u svakom mišljenju ima makar malo pevanja i da ni jednu oblast fizike ili matematike nije moguće sasvim očistiti od poezije tj. pevanja.

Eto zbog čega je poezija stvarna, ona je u stvarnosti. I kad krenemo od onog sasvim stvarnog, otkrivamo u tom prisustvo poezije. Međutim, vrhunsku poeziju čini čudnovata mera pevanja i mišljenja, to jest "uspešna sinteza" — kako je definiše antologičar. "Ako golo mišljenje ne ume dati", kako se izrazio Crnjanski, "sliku misli što spiritualnije", tom mišljenju nije bilo mesta u ovoj Antologiji — ističe Grujičić u predgovoru. Isključeno je i golo pevanje, koje je misao slabo dotakla. Poezija dakle nije kompromis između zvuka i značenja, baš kao što ni svemir nije kompromis između prostora i vremena. Zvuk i značenje u lirici čine svojevrsni kontinuum.

Neke slavne prošle antologije, kao ona Bogdana Popovića, vodile su se donekle sličnim estetskim idejama (pesma da je cela lepa, prave mere), ali su napravile i frapantne propuste. Popović (kao i Skerlić) isključio je Vladislava Petkovića Disa iz poezije, i to verovatno jednog od najvećih evropskih pesnika između dva veka, kako se "kasnije ispostavilo". Postavlja se pitanje šta može jedan antologičar budući — učiniti ne bi li izbegao ovakvu katastrofu, koja je u istoriji naše (a i drugih) književnosti već zabeležena?

Možda se savršena percepcija umetnosti prosto ne može postići, možda ni najtreniraniji kritičari umetnosti ne mogu snositi odgovornost za propust neke nove pojave u njoj, koja bljesne i ugasi se kao meteor, poput Van Goga? A možda prethodno navedeno vremenom dobija ipak sasvim drugačiji odgovor. U pristupu umetnosti, pa i pristupu poeziji kao književnom rodu, postoje predrasude i nelagodnosti, kao u bilo kom drugom istraživačkom poslu. Kao što je već napisao Branislav Petrović: "Sad više nema tame u koju nisam sišao po svoje zlato" (što priređivač uzima kao još jednu odrednicu u sastavljanju Antologije). Drugim rečima, teoretičari, pa i antologičari, po ljudskoj prirodi, plaše se da lepotu pronađu na neočekivanom, odnosno nedostojnom mestu ili u neočekivanom (po predrasudi — nedostojnom) ruhu. Vrhunac tumačenja umetnosti često jeste — samo prepoznati umetnost.

Grujičić u predgovoru Antologiji srpske poezije od 1847. do 2000. na jednom mestu napominje da bi bilo pogrešno reći da knjiga obuhvata dobar deo "savremene poezije". Poezija, prema antologičaru, ne može biti savremena, deo nje nam se samo čini kao takav. Zaključili bismo da možda postoji jedino savremena percepcija poezije. A savremena poezija je kao i savremena fizika: te stvari su "oduvek" bile tamo, samo je nama trebalo vremena da ih otkrijemo. Za razliku od egzaktnih disciplina, poezija je "istinita po onome što nije rekla", kako se izrazio Miljković. "Višak jezika." Definisanje jedne umetnosti kao istinite po tome što odbija da kaže laž (makar i ne govorila istinu), jeste možda najbolja moguća definicija, koja potire ono Stendalovo — da je umetnost divna laž. Možda je Stendal kao romansijer imao na umu da "umetnost romana" mora sadržati stepen obmane, biti donekle netačna, iluzionistička. Prava lirska pesma to svakako ne može biti, pa verovatno ni lirsko-epske vrste. Roman može "lagati" kada u fabulu uvede fantastiku. Fantastična pesma ne postoji, baš kao ni realistička, — pesma je uvek jedna, celovita. Iz lirike se crpe idejna struktura na kojoj se zasnivaju epika i drama. Pesma je matematika književnosti. Jedna prâva ili tačka ne postoje nigde u stvarnosti, ali nema fizike koja se ne zasniva na njima. Zbog toga su antologije lirike značajne, više nego što to izgleda sa komercijalno-laičkog gledišta.

Kako se, čitajući Antologiju, približavamo kraju, "sadašnjem trenutku", primećujemo da se broj pesnika neznatno povećava, što knjigu čini otvorenom ka budućim trenucima poezije. Među našim donedavno savremenim pesnicima važno mesto zauzima Novica Tadić, "isprva ostvaren u uskom krugu "demonijade sveta i utvarne slike urbanog života", kasnije "izašao u jednu slobodniju, molitvenu rezonancu", nagoveštava Nenad Grujičić. Primećujemo da Tadićevo pevanje, van stražilovske linije, na mišljenju zasnovano možda isključivije od starijeg Miljkovićevog, ili prosto drugačije, ostaje pevanje, muzika ideja...

Radmila Lazić, po rečima antologičara "izvan ruralnog po svaku cenu, opeva urbani svet u mimikriji malograđanštine... vaspostavlja svet ugrožene žene u svetu muške civilizacije". Pritom ipak raspevanija od Novice Tadića, ona izražava autentične, "zemaljskije" događaje. Ova će nas knjiga naposletku odvesti i do Jelene Radovanović "u zoni otkrivenog, surovog romantizma". Neformalnost i autentična lirska kompozicija stavlja je u društvo klasika. Iz knjige nas "ispraća" Dejan Aleksić, koji pokazuje da se i dalje mnogo toga može napisati u vezanom stihu, koji jeste budućnost (i prošlost) pesništva, isto koliko i takozvani slobodni stih, vezan jedino idejama, detaljima i značenjima. Kao i u svim formama života, u lirici nema apsolutne slobode po svaku cenu, niti potpune predestinacije. Poezija je jedan žilavi, dugovečni, jedinstveni, i za proučavanje uvek izazovan organizam.

Ivan Despotović

(Tekst pročitan na proslavi Brankovog rođendana, po starom kalendaru, 15. marta 2013. godine u gimnaziji ''Isidora Sekulić'' u Novom Sadu)

ANTOLOGIJSKA ANTOLOGIJA


Pred nama se, nesumnjivo, nalazi jedna antologijska antologija, koja zaslužuje takav naziv po mnogo čemu — i po svojoj dubini i po svojoj širini. Njen priređivač, Nenad Grujičić, kao pesnik i esejista, mogao je sa obe duhovne strane, strane mišljenja i strane pevanja, da sagleda vek i po srpske poezije u punom bogatstvu i raznorodnosti.

Oni koji ne osećaju paradoks stvaralaštva, neprestano će hitati da prođu ispod duge i dođu do nekakvog objektivnog estetskog suda. Ili će otići u drugu krajnost, u intelektualni kukavičluk, i negirati bilo kakav kriterijum estetskog prosuđivanja. Obe su krajnosti pogrešne.

Neprikosnoveni Imanuel Kant utvrdio je to da sud ukusa ima opšte važenje, ali da je istovremeno i subjektivan. Pitanje je samo u tome ko je kompetentan da sudi. Prema Kantu — onaj ko ima izraženu refleksivnu moć suđenja, dakle, umetnik, taj prvi recipijent sopstvenog dela. Otuda pesnici najbolje razumeju pesnike. Njihov izbor je najmerodavniji, a njihovo estetsko čulo je subjektivno i vredno poštovanja.
Pol Elijar kaže kako je "najbolji izbor pesama onaj koji se pravi za samog sebe". Priređivač antologije dužan je da pred književnom javnošću, sadašnjom i budućom, demonstrira visok stepen poverenja u sopstveni estetski sud. Jedino na taj način on može da očekuje da će njegov izbor predstavljati opšte kultruno dobro. Postoje u svakoj tradiciji duhovni stožeri bez kojih je nezamisliva svaka antologija, ali postoji i nemali broj značajnih autora koji još nisu položili ispit pred nemilosrdnim sudom vremena. Upravo oni očekuju tanani sluh antologičara i njegovo razumevanje i poštovanje.

Nenad Grujičić se ovom prilikom pokazao kao strog, ali pravičan sudija. Ostao je neosetljiv za ishitrene i lakokmislene glasove onih koji se nisu izborili sa predrasudama o poeziji. Antologičar i pesnik Nenad Grujičić zna da je bezinteresno dopadanje suština estetske vrednosti, te nije dozvolio to da njegova Antologija bude kontaminirana vanestetskim merilima. "I kada daje napomene o konkretnim mestima unutar Antologije, on pre, i iznad, svega postavlja poeziju fenomenološki, u najčistijem i najsuštastvenijem obliku." (A. B. Bicok)

Ova kompleksna i po mnogo čemu kompletna antologija predstavlja zasebno književno delo koje pored tolikih jedinstvenih cvetova naše poezije nosi i autorski pečat antologičara. Ona predstavlja dokaz da celina nije samo prost zbir svojih sastavnih delova, već da poseduje i potpuno nov estetski kvalitet. Kojim se sredstvima postiže ovakav rezultat? Pre svega, već pomenutim estetskim sudom antologičara koji je meritoran. Zatim, jednostavnim i nepretencioznim principom organizacije antologije, u ovom slučaju hronološkim, jer nam već sam naslov kazuje da je pred nama esencija srpske poezije u rasponu od 1847. do 2000. godine. Na samom početku (Branko Radičević), kao i na samom kraju (Dejan Aleksić), autor je odstupio od hronološkog principa pretpostavljajući mu jedan bitniji, konceptualni princip. Imena pesnika ređaju se po godinama rođenja, a njihove najbolje pesme stvaraju nova magična sazvučja raznolikih književnih pravaca i poetika. Celina antologija crpi snagu sama iz sebe, a promišljen antologičar dopušta joj to, ne namećući joj previše svoj autoritet.

Jezik je i genij jesu izvorište poezije. U ovom slučaju srpski jezik jeste, uprkos svim predrasudama i kvazinaučnim podmetanjima, životno stablo iz koga se grana svaki pojedini pesnik. Zastupljeni su i pesnici iz dijaspore, podjednako ijekavica i ekavica. Vrlina ove antologije, kako je primećeno, jeste i veliko prisustvo žena pesnikinja.

Takođe, osveženje na širem planu, i nova vrlina ove antologije, jeste i uvođenje pesama nekoliko kantautora i rok-muzičara, čime je Nenad Grujičić prvi u nas integrisao rok-kulturu sa tzv. ozbiljnom književnošću, što se u svetu već uveliko radi.

Predgovor Antologije čine 11 briljantnih eseja, kompetentnih, nadahnutih i prkosnih prema svim pogubnim zabludama u vezi sa poezijom, a to su nereflektovani pojam modernosti i postmodernosti u poeziji, kao i kratkovida predviđanja o kraju vezanog stiha.

Moguće je i gotovo izvesno da će se budući antologičari postaviti polemički naspram ovog velikog neimarskog zdanja u našoj književnosti. Još je izvesnije da nijedan od njih neće moći ni smeti da to zdanje zaobiđe ili da prođe kraj njega a da ne zastane i da mu se ne divi.

Damir Malešev

(Pročitano na promociji u Patrijaršiji SPC u Beogradu, 14. februara 2013)

TRODIMENZIONALNA SLIKA SRPSKOG PESNIŠTVA


Čovekova potreba da izrazi misli i osećanja dosegla je poezijom svoj najviši estetski i logički opseg koji se može uopšte predočiti pisanom rečju. Pesnik može da piše bez potrebe da se obraća čitalačkoj publici; počesto i jeste tako. Jer, on traži sazvučje sa Apsolutom ili Bogom. Ma koliko izgledalo da je pesnik slobodan u svojoj pojavnosti, on je samim rođenjem u nekoj kulturi određen i usmeren na putu svoga stvaralaštva.

Antologija srpske poezije (1847—2000) Nenada Grujičića u samom svom nazivu daje odrednice koje su autora vodile u stvaranju ovog poštovanja vrednog dela. Pesnici koji prolaze kroz Antologiju nose sa sobom razne teme i forme, različite poglede na egzistencijalne probleme u mnogim aspektima. Oni se sažimaju u naslovu knjige u reči "srpska".

Druga bitna odrednica koju Grujičić postavlja kao kamen međaš, jeste 1847. godina, kada je objavljena prva knjiga pesama Branka Radičevića u Beču. Dakle, Antologija se pojavila povodom 165. godišnjice tog događaja u 2012. godini, kada je i izašlo prvo njeno izdanje. Nakon devet meseci pojavilo se i drugo izdanje Antologije, što je retkost kod ovakvih projekata.

Vidimo, dakle, da je ova knjiga u svojoj suštini potpuno obgrljena likom i delom Branka Radičevića. To nas upućuje na jedan drugi kontekst kroz koji možemo posmatrati ovo delo, a to je kontinuitet stražilovskog peva zajedno sa drugima u srpskoj poeziji. Samim tim autor definiše stražilovsku liniju pevanja — pesnicima koji su propevali u maternjem jeziku.

Zastupljenost relativno velikog broja pesnika u Antologiji samo ojačava poziciju srpske kulturne baštine u poeziji. Osim sa pesmama, pesnici su zastupljeni i sa svojim portretima, što kod čitalaca stvara osećaj veće prisnosti u susretu sa autorom i delom. Redosled predstavljanja pesnika Nenad Grujičić odredjuje hronološki, uzimajući godine njihovog rođenja kao polaznu tačku. Primetno je da su u pesmama zastupljeni svi jezički izgovori u okviru štokavskog narečja, što govori o svesti da se sagledavanje književnosti ne može ni pod kakvim uslovima svesti na dnevno-politički diskurs.

Grujičić i ovde u dosluhu sa Radičevićem prožima celokupan srpski duhovno-jezički prostor bez obzira na današnju veštački stvorenu situaciju u kojoj crtanjem novih geografskih granica neko misli da može povući i granice u kulturi. Rame uz rame stoje Branko, Njegoš, Milica Srpkinja, Sundečić, Kostić, Korolija, Šantić, Kočić, Dučić, Dis, Vinaver, Crnjanski, Andrić, Desanka, Drainac, Kulenović, Antić, Raičković, Dara Sekulić, Miljković, Darinka Jevrić, Nogo, Jovović, Tontić, Tešić, Jagličić i drugi. Snaga njihovog dela uvek će biti jača od bezumnih projekata dnevno-političkih poslenika u kulturi u vremenima dehumanizma.

Pesnici u Grujičićevoj Antologiji pored geografske i jezičke odrednice nose i beleg vremena u kojem su stvarali. Počevši od polovine devetnaestog veka pa do kraja dvadesetog, reprezentativni srpski pesnici su prisutni kao nosioci narodne svesti, a to je konkretna vizija o očuvanju jezika bez kojeg je apsurdno govoriti o bilo kakvom stvaralaštvu, pogotovo o nastajanju i čuvanju države. Možemo reći da bez obzira u kojoj državi žive srpski pesnici, oni predstavljaju duhovni beleg epohe, onaj beleg po kojem možemo prepoznati narodno biće u vremenima koja donose nove nacije i nove države.

Antologija srpske poezije Nenada Grujičića daje nam uvide i u taj aspekat postojanja pesništva kroz obiman Predgovor i Pogovor (Napomene), koji bi komotno mogli da se štampaju kao zasebna knjiga. Ta knjiga u knjizi pruža sve elemente i odrednice koje je autor smatrao neophodnim pri ovakvom poduhvatu. Bio je to rudarski posao vađenja pesničkog blaga iz brda jalovine, a u novijem vremenu, odvajanja vrednosti od kiča i netalentovanog piskaranja kojima je zatrpana naša javna scena. Kao moto priređivača mogao bi da posluži stih Branislava Petrovića: Sad više nema tame u koju nisam sišao po svoje zlato.

Posebno je upečatljiv Grujičićev osvrt na pesnike koji su se pojavili kao nosioci rok scene u prethodnoj Jugoslaviji. To predstavlja senzibilitetsku novinu, ali i kreativni iskorak u odnosu na dosadašnje antologičarske radove. Postavljanje Milana Mladenovića, Branimira Štulića, Borisava Đorđevića, Momčila Bajagića, Đorđa Balaševića, te Arsena Dedića u okvire srpskog pesništva 20. veka, Grujičić na ispravan način pruža uvid u značaj ove poezije sa tzv. sub-kulturne strane. Mogli bismo reći da je most između njih i pesnika klasičnog izraza bio i ostao Duško Trifunović.

Sagledavajući sve ovo, možemo zaključiti da Antologija srpske poezije(1847—2000) Nenada Grujičića pruža trodimenzionalnu sliku srpskog pesništva u vek i po dugoj epohi. Zato je velika čast, ali nimalo lak posao, pokušati javno prikazati ovo delo. Nema sumnje da će ono biti nezaobilazna osnova budućim generacijama za razumevanje srpskog stiha i strofe u godinama koje čekaju da budu opevane.

Marko Kovačević

(Na promociji u biblioteci "Atanasije Stojković" u Rumi, 24. jula, 2013)

BAŠTE IZ MAŠTE


Bukvalni prevod grčke reči ANTOLOGIJA, znamo to svi, jeste BRANJE CVEĆA, CVETNJAK. U raskošnom poetskom "parku" g. Nenada Grujičića nalaze se, naravno, najlepše strofe ovoga, emocijama bogatoga, podneblja; razigranosti (n)ove knjige doprinose etablirani umetnici — bardovi, ali i mlađi autorski izdanci, izrasli u pukotinama kulturnoga "asfalta"... Izgleda da baš ta komplementarnost, raznolikost motiva i temperamenata, ta zaokružena kontradiktornost forme od koje se niti može, niti hoće pobeći, čini prevashodnu karkteristiku ove srpske pesničke (re)prezentacije i njen je osnovni kvalitet.

Na zelenim proplancima ANTOLOGIJE, između sunčevih zalazaka i mesečevih izlazaka, kraj šedrvana nad kojima "leptiri se gone", oko crkava... šetaju lica zaljubljena, lica ushićena, lica rezignirana, lica ostavljena... s nadom i bez nade... s verom i s malo vere... na nekim stranicama piše da su nepromišljeni počeli da razmišljaju, realisti da se kaju, optimisti da se kolebaju... pesimisti da likuju...

Osim sve sile odavno potvrđenih autora, "gužvi" u vezi sa ovim kapitalnim izdanjem doprinosimo i mi, čiaoci — ljubitelji biranih srpskih reči, tražeći u njima eliksir duhovnog zdravlja, odnosno Gilgamešovu izgubljenu TRAVKU BESMRTNOSTI...

Baš ta TRAVKA nalazi se (ako mi se tako čini — a čini mi se) u pesmi "Bašta" Damira Maleševa. Našeg.
Kad lavirint rumenog pejzaža "izmeša reči lišće i seni", čitalac se postidi nagosti grana, kao sopstvene; mamurnom od opijenosti detinjstvom, mladošću boja (u sebi i oko sebe) i varljivom "beskrajnošću" puta, jesen života i sveta donosi mu saglasje prvih krupnijih kapi strepnje, briga i rezignacije... I straha od smrti koji (još) neće da prizna...

Iz katrena u katren (kao iz godine u godinu, a sada već iz dana u dan) zebnja je sve jača, pesma je sve tiša, da bi nas, poslednjom snagom (poslednjim testament-stihom) posavetovala i podsetila da se, u slučaju ozbiljnog „zapaljenja mladalačkih uspomena“ obratimo dijagnostičkoj recept-prozi doktora Danila Kiša...

Ne krijem sebi: BAŠTA će da se pretvori u PEPEO, PEPEO u NIŠTA... Ipak, tu nije KRAJ jer — i NIŠTA je NEŠTO, NEŠTO što je BILO, NEŠTO što će, opet, BITI, NEŠTO što je kao ovo SAD (Andreas se, samo, prezivao SAM)...

Izvinjavam se dragom Crnjanskom:

KRAJA NEMA — IMA ANTOLOGIJA....

Slobodan Tornjanski

(Na promociji u gimnaziji ''Isidora Sekulić'' u Novom Sadu, 28. marta, 2013.)

ANTOLOGIJA — NEŠTO NOVO


U izdanju Brankovog kola, pojavila se obimna ''Antologija srpske poezije (1847—2000)'' Nenada Grujičića — period od Branka Radičevića do Dejana Aleksića. Godina 1847. inače poznata je po velikom značaju za razvoju srpskog jezika i književnosti (pored Brankove prve knjige pjesama, iste godine su objavljeni i Vukov prevod Novog zavjeta i Rat za srpski jezik i pravopis Đure Daničića), tako da ova dobro nam došla antologija svjedoči o procvatu, razmahu, širini i dometima srpskog pjevanja na maternjem jeziku u rasponu od jednog i po vijeka, u koju je Grujičić unio 290 pjesnika.

Naravno da je autoru bila potrebna izvjesna vremenska distanca, da ne bi podlegao uticaju neprevrelog trenutka, da sredi i sabere čitalačke, lične i slične utiske o savremenicima, pa da se tek onda, što nepristrasnije, prihvati velikog i značajnog antologičarskog posla. Na prikupljanju i izradi materijala, kako sam kaže, radio je četiri godine, unoseći svježe poglede i nove kriterijume naspram naslijeđene antologičarske prakse.

Nije bez značaja ni to što je ovaj značajni pjesnik, zatočnik pisane riječi i usmene kulturne baštine, vrstan esejista, kritičar i polemičar, te prozni i dramski pisac i autor velikog broja dokumentarno-umjetničkih televizijskih emisija; nije bez značaja, kažem, što je on i višedecenijski direktor Brankovog kola, najveće pjesničke manifestacije na Balkanu, jep mu je to omogućilo da, i na ovaj način, po prirodi svog posla, decenijama bude u bliskom, živom kontaktu sa savremenim pjesnicima i savremenom poezijom. Otuda se antologijski "materijal", uz Grujičićevo aktivno djelovanje u prostoru javne riječi, mogao godinama taložiti i oblikovati, da bi u pogodnom trenutku rezultirao ovakvom knjigom, na radost čitalaca i na dobrobit naše kulture.

Ovaj tekst nema ambiciju, a ni namjena mu to ne dopušta, da dublje i opširnije ulazi u živo tkivo ove antologije, u sve njene tokove i meandre, u detaljnije razlistavanje ovolikog pjesničkog obilja. Stoga će ovaj prikaz, dobrim dijelom, biti sažeta kompilacija, prikaz antologije slikan antologičarem, prilagođen predstavljanju na jednoj književnoj promociji.

Nenad Grujičić je jedan svoj esej, objavljen svojevremeno na prvoj strani "Politikinog" Kulturnog dodatka započeo rečenicom: "Antologije su zbabani bedekeri književnosti", tvrdeći da su ove "kupusare večnosti" "osuđene na staračku demenciju", da se pojavljuju "iz vonjavog dremeža književnog života". U tom tekstu, naročito je osuđivao "antologije na zadatu temu".

U sjajnom predgovoru ovoj antologiji (na sedamdeset strana), u dijelu koji nosi naslov "O antologijama", Grujičić argumentovano dokazuje ovaj svoj naoko drski i smjeli sud, izdvajajući samo nekolike antologije iz njihove silne poplave u prošlom stoljeću. (Tokom dvadesetog vijeka pojavilo se više od 70 antologija srpske poezije. Do početka 2009. godine izdato je u nas 2148 različitih antologija, zbornika, almanaha, hrestomatija, panorama, izbora i sličnih projekata.)

U pomenutom odjeljku naš antologičar se, prije svega, bavio nezaobilaznim antologijama srpske poezije, Bogdana Popovića (iz 1911. godine), Zorana Mišića (1956. godine) i Miodraga Pavlovića (1964). Ali je potom ukazao i na odlike (i neke nedostatke) antologija Vladimira Jagličića, Miroslava Egerića, Milosava Šutića, Stevana Tontića i Andreja Bazilevskog — na ruskom jeziku. Pozabavio se, "u vidu skica i trima antologijama" koje je, uzgred rečeno "sasjekao" prethodnih godina, a sada je samo ukratko ukazao na njihove manjkavosti. (Riječ je o antologijama Radivoja Mikića, Manfreda Jenihena i Selimira Radulovića.)

Poslije žestokih istupa u javnosti i obrušavanja na već pomenute antologije, mislimo da za čovjeka visokih moralnih načela nije ni moglo biti drugog puta, većeg izazova, časti i obaveze nego da se on sam prihvati odgovornog posla antologičarskog i tako se i sam izloži sudu čitalačke i kritičarske javnosti. Ne plašeći se ovakve duhovne avanture i znajući da "nema slave bez rizika", Grujičić je, podigavši visoko estetičku ljestvicu i namjeran da, tragajući za živom maternjom melodijom, pomjeri antologičarske uvide i domete, napravio raskošan cvjetnik srpske poezije i ponudio ga javnosti na uvid, a on sam stao na književnu biljegu toj istoj javnosti. Antologičaru i antologiji za sad je sasvim dobro. Izašlo je i drugo izdanje antologije.

Koji su pjesnici u ovoj antologiji zastupljeni?

Po kojim kriterijumima je ona pravljena? Odgovori na ova pitanja nalaze se u završnim napomenama antologije. "Sve što se pojavilo kao reč u najviše značenja, kao istinska poezija bez sumnje u povod nastanka, sve što poseduje otisak originalnog i neponovljivog, pevanog i doživljenog, sve što je najavilo neuništivi prosev duha u maternjem jeziku i ostvarilo se kao mera talenta u erosu pevanja, stalo je i pristalo u ovu antologiju." Izostali su "autori čije pretenciozno stihoklepstvo ne zna za maternju melodiju stiha" , "kopije pevanja lišene ličnog pečata" i "tvorevine bez individualne siluete dara".

Iako svjestan da "nijedna antologija ne može stoprocentno pokriti apsolutni vrednosni sistem", Grujičić je pregao da, prema sopstvenim estetičkim mjerilima i hronološkim izborom prikaže razvojni put srpske književnosti u rasponu od jednog i po vijeka, ne primjenjujući pri tom načelo sublimacije, ne kopirajući niti klonirajući ranije antologičarske obrasce. Ne iznevjeravajući "koncept koji će obuhvatiti i najbolje pjesnike i najbolje pjesme", prihvatio je jednu vrstu kreativnog rizika — da se između korica antologije prvi put nađu pjesnici koji do sada nisu slovili kao antologijski, oni koji do sad nisu primjećivani niti je uopšte njihovo pjesničko poslanje tretirano kao bitno.

U ovom integralnom cvjetniku srpske poezije našlo se čak 35 pjesnikinja. (Zamislite: antologija — pa nešto novo!) Novo je i to što je ova antologija obuhvatila "ukupni korpus srpskog pesništva, ekavski i ijekavski izgovor, pesničku dijasporu u realnom smislu reči". Prekodrinsko, ijekavsko krilo srpskog pjesništva predstavljeno je ca 26 pjesnika, čineći ovu antologiju, uistinu, srpskom, a ne samo srbijanskom.

Novina je i to što je priređivač u svoju antologiju uvrstio i 6 kantautora i pjesnika rokenrola, a što je prvorazredni svjetski gest naše kulture. Među koricama su se našli: Arsen Dedić, Đorđe Balašević, Branimir Štulić, Bora Đorđević, Milan Mladenović i Momčilo Bajagić. Na taj način su pomjerene koordinate antologije srpske poezije.

"Antologija srpske poezije (1847—2000)" Nenada Grujičića će, svakako, predstavljati nezaobilazno djelo u istoriji srpske književnosti, svojevrsnu pjesničku čitanku vijeka i po srpskog pjesništva, knjiga koja je pokazala kako srpski jezik umije da pjeva. "Ništa lepše za autora antologije nego da se o njoj pišu pohvale i pokude", napisa Nenad Grujičić u odgovoru na jedan pamfletski, čemerit prikaz ove antologije, a koji se, zapravo, sadržajem antologije nije ni bavio.

Za očekivanje je da će svaka antologija, budući da je po svojoj prirodi subjektivna, nailaziti na pokude, primjedbe, prigovore, pa i osporavanja, ali je, isto tako, i za očekivanje da bi takvi sudovi (ili osude) morali biti argumentovani književno-teorijskim i estetičkim razlozima. Nažalost, ponekad se u književnoj štampi susrećemo ca logodijareičnim kreaturama, pod plaštom drugog i drugačijeg.

Pročitali smo i ovo od jednog nazovikritičara: "Ta knjiga-cigla ...teži na vagi više od cigle starog formata i teško je održiva na rukama... Koliko ta stvar košta siromašnu srpsku zajednicu ne zna se... A tušta i tma nekih anonimnih imena iz Bosne zaklonila čitaocu vidik. Otud rodom, a krupan ka Njegoš, antologičar nije imao hrabrost, petlju, šta li, da uzme sekiru ili sikiricu pa malo da proredi to pesničko bagrenje poniklo po suvoj zemlji i antologiji doda malo zraka da bi se moglo disati."

Odakle su mogli doći ovi i ovakvi sudovi? Iz estetike, zasigurno, nisu. Niti iz etike.

Dušan Praća

(Na pesničkoj manifestaciji ''Šušnjar'', 1. avgusta, 2013.)

VRT NAJLJEPŠEGA SRPSKOGA CVIJEĆA


U kritičkom osvrtu Zdrav i osvešten duh na Antologiju srpske poezije (1847—2000) Nenada Grujičića, Andrea Beata Bicok dala je definiciju pojma antologija. Ova riječ grčkog porijekla definiše se kao zbirka odabranih, naročito lirskih pjesama, uopšte: zbirka svakog štiva odabranog prema naročitim mjerilima i svrhama, ali i kao branje cvijeća, cvijetnjak, te kao zbirka najljepšega.

Prof. dr Branko Brđanin Bajović antologiju naziva Cvjetnikom ili Grujičićevim Gradinarom, a samoga priređivača antologije imenuje baštovanom. Nenad Grujičić do sada nam je bio poznat kao pjesnik, prozni pisac, esejista, kritičar, polemičar, borac za očuvanje srpske nematerijalne kulturne baštine, direktor kulturne institucije Brankovo kolo iz čuvenih Sremskih Karlovca, a sada imamo priliku da ga upoznamo i kao priređivača antologije, gradinara.

U vrtu svjetske poezije svaki narod ima svoj cvijetnjak. U skladu s tim, i Srbi imaju svoje latice-stihove, pčele-pjesnike, i čitaoce i publiku, čuvare tog svetog mjesta, čuvare od zaborava, truljenja i smrti. Oni su anđeli čuvari srpskog jezika i urođene mu melodije.

Antologičari su gradinari, uzgajivači najljepšeg, najraskošnijeg i najopojnijeg cvijeća u edenskom vrtu poezije. Oni strpljivošću i proročkim nadahnućem njeguju bilje što se korijenjem vezuje za tradiciju, a krunicom teži u budućnost, i još dalje, u besmrtnost. Svojom antologijom Nenad Grujičić uvrstio se u red gradinara, nudeći nam raskoš i krasotu maternjeg jezika i maternje melodije.

Na kapiji cvijetnjaka, u drugom izdanju antologije, dočekuju nas ime i prezime gradinara, a desno od toga amblem Brankovog kola, polukružni vijenac sa muškarcem i ženom u središtu, pokazatelj dvojnosti erosa i tanatosa. Zatim slijede naslovne riječi Antologija srpske poezije ispod kojih pažnju zaokuplja žig Brankovog kola sa profilom Branka Radičevića, rodonačelnika nove srpske poezije građene na temeljima narodne tradicije.

Kad odškrinemo kapijska vrata, naći ćemo se pred putokazima koji nam obavještavaju da je antologija objavljena povodom 165. godišnjice izlaska prve knjige pjesama Branka Radičevića u Beču i da obuhvata period od 1847. do 2000. godine. Ona, dakle, u sebi baštini vremenski interval od vijek i po, te je stoga Mihajlo Pantić s pravom naziva integralnom, tj. cjelinskom, potpunom, cjelokupnom, cjelovitom.

Godina 1847. skoro sveta kao, na drugi način, godina 1389. U obje se vodio rat, u jednoj za očuvanje srpske slobode, u drugoj za očuvanje srpskoga narodnoga jezika. U jednoj smo pretrpjeli fizički poraz zarad duhovne pobjede, u drugoj odnijeli pobjedu u svakom pogledu. Godine 1847. Vuk St. Karadžić objavio je prevod Novoga zavjeta sa crkvenoslovenskog jezika na srpski jezik, P. P. Njegoš Gorski vijenac, Đura Daničić Rat za srpski jezik i pravopis, a mlađahni Branko Radičević prvu zbirku poezije pod nazivom Pesme.

Godina 2000. granična linija pjesničkog opusa antologije, ali imaginarna granica, jer će se, sigurno, i nakon nje naći talentovanih pjesnika, izvanrednih knjiga poezije i pjesničkih ostvarenja. Povukavši tu liniju-varalicu, Grujičić nije nastojao da obezvrijedi i potcijeni novije plodove srpske poezije, već naprotiv, ostavio im je dovoljno svjetlosti, vode i prostora za sazrevanje i dokazivanje kroz vrijeme. Ono što ne valja, uvenuće, a kvalitet će se rascvjetati i kroz najgušće trnje.

Zašavši dublje u vrt, primjetićemo aleju duž koje se prostire kalemljen Predgovor antologije na 75 strana, sa 11 eseja, posvećenih poeziji, pjesničkoj riječi, talentu, vrstama stiha, prethodnim antologijama, B. Radičeviću i pjesnicima romantizma, te pjesnicima 20. vijeka.

Grujičić poeziju doživljava kao svetlost živog duha. Ona je nepredvidiva i drugačija, bilo da je napisana ili izgovorena, ćutana ili pevana. Pjesnici su, po njegovom viđenju, emotivni oružari talenta čija je municija položena u sinestezijske ruže jezika, ali isto tako i posvećenici reči, monasi maternjeg jezika.

Pjesnika nema bez talenta, a upravo je to ono čudo koje smrti gleda u oči, primjećuje Grujičić, nadovezujući se tako na riječi čuvenog rimskog filozofa i govornika Cicerona: Poeta nascitur, orator fit (Pjesnik se rodi, govornik se postane).

Kroz čitav drvored šumi besmrtnost poezije, a samim tim i besmrtnost jezika. Da bi se pjesnik ostvario u totalitetu svoga jezika, priređivač-baštovan ističe da on mora da poznaje i osvoji tri nivoa muzike u pjesmi:

1. urođenu melodiju jezika,

2. epifansijski zvuk individualnosti

3. zvonkoliki obol pjesničke forme.

Dakle, maternji jezik i njegova melodija najpotpunije ovaploćenje doživljavaju upravo u poeziji. Dalje, poezije nema bez iskonskog talenta i inspiracije, koji se nalaze samo kod onih pjesnika što s početka pišu, a docnije pevaju, parafraziram sentencu Ezre Paunda, često upotrebljenu kao lajt-motiv u Grujičićevim esejima. Još jedna vrlo bitna osobina svakog istinskog pjesnika je uspješno plivanje u vodama slobodnog i vezanog stiha. Izostanak bilo koje od ove dvije forme možda neće dovesti do grčenja i potonuća u valovima poezije, ali neće ni stvoriti olimpijskog plivača, odnosno olimpskog pjesnika.

Kao što pčele nadahnuto stvaraju med, tako i pjesnici jednakim žarom sade pjesme-pupoljke u istoriju zemlje. Istina, ima i onih koji tvrde da pjesma može nastati bez inspiracije, šablonski i programski. To je, na neki način, pokušao da dokaže Edgar Alan Po pišući pjesmu Gavran za koju je pažljivo birao dužinu pjesme, slova, riječi, temu, refren, vrstu stiha i slično. Ali, čak i u takvoj pjesmi, građenoj po matematičkom principu, dâ se naslutiti nadahnuće, u motivu mrtve drage oslikava se smrt pjesnikove supruge preminule od tuberkuloze. Stoga, Grujičić primjećuje da vidoviti eros podrazumijeva reč koja bane u snu, na plaži, pokraj puta. Pesnikovo je da se namah snađe.

U parkove vrta katkad nagrne tašt i zavidan svijet, nedaroviti ljudi zmijskog jezika, pokušavajući da zatruju i poreknu prave talente, ali blagoslovljen cvijet niče i među korovom. Pjesnici mogu da pišu o ružnom, s tim što ružno kao tematsko polje, kazuje Grujičić, ne podrazumeva rušenje, već, takođe, kreaciju, uspon ka novim sferama dela. On upućuje i očinski savjet kolegama pjesnicima: Među najboljima ne treba tražiti najboljeg. Zavist ljude čini nesrećnima, ranjava lepotu. I zaista, u njegovom antologijskom vrtu nikli su najbolji plodovi na radost duhu. Porediti pjesnička ostvarenja Radičevića, Jakšića, Pope, Miljkovića, Trufunovića, Kolundžije i mnogih drugih bilo bi isto što i ljeti porediti jabuke, kruške, šljive, višnje, kad je svaka voćka osobena, značajna, potrebna. Svaka je zasebna, a ujedno i dio cjeline.

Ako u toku šetnje kroz vrt sjednemo na klupu radi predaha i počnemo da razmišljamo o prolaznosti i smrti, zapitaćemo se kad-tad: Odumire li i umire li poezija? Grujičić njeno visočanstvo posmatra kao koketiranje sa smrću, fenomenološko srodstvo sa smrću koja se ne da doslovno opisati pošto poseduje i noumenološki aspekt — stvar po sebi. Ona se bori, traje i traži svoje mjesto pod suncem i u 21. vijeku, pa tako dospijeva i na Internet, pokazujući time vitalnost i prkos protoku vremena. Zato nije začuđujuće što Grujičić uz imenicu poezija radije priziva epitet svevremena umjesto — savremena.

Govoreći o svevremenoj poeziji ne može se zaobići ni svevremena forma soneta, koju su neki pokušali da izmijene, na nov način preoblikuju, a u stvari bezobliče. U odbranu njegove klasične forme Grujičić kaže da bez rime, metra i muzike sonet je nemoguć. I sama riječ sonet (zvono) izgubila bi tad smisao i progutala samu sebe.

Kroz aleju dopire i šuštanje dijaloga Grujičićeve antologije sa antologijama prethodnicama, pisanim od strane B. Popovića, M. Pavlovića, Z. Mišića, M. Egerića, M. Šutića, V. Jagličića, i drugih. Tu su i antologije koje, po Grujičiću, nisu ispunile svoju svrhu i o kojima je ranije opširnije pisao i vodio polemike: Radivoja Mikića, Manfreda Jenihena i Selimira Radulovića. Tu se gradinar ne libi da pokaže njihove suve grane i popucale listove. I uopšte na širem planu, u ravni svih nabrojanih antologija, gradinar ukazuje da je, na primjer, nedovoljna zastupljenost pjesnika ijekavskog izgovora, i slaba, skoro nikakva, prisutnost pjesnikinja, česta pojava. Međutim, mora se priznati da su sve te antologije priređivaču poslužile kao izvori i primjeri kako treba prirediti, odnosno ne prirediti antologiju. U tom pogledu, složila bih se sa prof. dr Brankom Brđaninom Bajovićem da je Svaka antologija dobra. Čak i ona koja nije dobra.

Tamo niže, na kraju aleje, a početku cvijetnjaka, nižu se spomenici Radičeviću i ostalim romantičarima. Preko puta njih pjesnici 20. vijeka. Iza, cvijetnjak pun melem-pjesama, pjesama-vidarica, pjesama-proročica, hajdučkih pjesama, pjesama svjetlosti i tmine, prkosa i bola, razočarenja i vjere, slavnih pobjeda, još slavnijih poraza, pjesme rodu, otadžbini i slobodi.

Cvijetnjak otvara Radičevićeva pjesma Molitva, a zatvara sonet Dejana Aleksića Adam. Slučajno ili namjerno, na početku i na kraju, nalaze se pjesme u kojima se osjeti, priziva i priznaje viša sila svijeta. U prvoj pjesnik se zahvaljuje Bogu na životnim darovima i talentu, a u drugoj priznaje tjelesnu krhkost i sluti vječnost duha.

U središtu vrta — fontana. Napomene kao novčići bačeni zarad ostvarenja želja antologije, a njih nam sâm priređivač otkriva: Ova antologija će pokušati da pokaže (i dokaže) beskrajnu lepotu poezije u srpskom jeziku. Pokazaće svu njenu raskoš u luku od vek i po, bez mistifikovanja i veštačkog sublimisanja pesničkih vrednosti. Ova antologija srpske poezije, dakle neće ići putem implozije, već suprotno — putevima eksplozije jezika.

Otud u njenom vrtu eksplozija dotad rijetko viđenih i mirisanih cvjetova ijekavskog izgovora i pjesničke dijaspore. Otud eksplozija latica pjesnikinja koje su dotad ponižavane žalosnim činom unošenja u antologije svega jedne ili dvije. Jedna kao nijedna, piše Grujičić. Otud i eksplozija pjesnika koji dotad nisu slovili kao antologijski (Petar Milosavljević, Borislav Milić, Mišo Avdalović, ) ili onih koji su se u potpunosti ostvarili kao prozaisti, npr. Kočić, Andrić, Ćopić. Otud, možda, i najzanimljivija i najneobičnija eksplozija egzotičnog poetskog bilja u vidu kantautora i pjesnika rokenrola (M. Mladenovića, B. Štulića, A. Dedića, Đ. Balašević, B. Đorđevića, M. B. Bajage).

Iako antologija započinje 1847. godinom, pisalo se i prije nje. Mada završava 2000. godinom, pisalo se i pisaće se i nakon ove. Vrt najljepšega srpskoga cvijeća u stalnom je klijanju, rastu i bujanju. Gradinar Grujičić dao mu je veliki doprinos i odužio se tako svome rodu. Na nama je da ga čuvamo, baštinimo, otimamo od zaborava. Pri zatvaranju kapijskih vrata oslušnimo još jednom poj iz dubine vrta: Što ja počeh — ti produži!/ Još smo dužni — ti oduži!

Irena Bera

(Na promociji u biblioteci ''Ćirilo i Metodije'' u Prijedoru, 28. juli 2013.)

DRUGO IZDANJE ANTOLOGIJE SRPSKE POEZIJE

Sremski Karlovci — Brankovo kolo objavilo je drugo izdanje Antologije srpske poezije (1847—2000) Nenada Grujičića. Prvo izdanje pojavilo se početkom septembra prošle godine. Dosad je antologija predstavljena u Sremskim Karlovcima, Novom Sadu, Beogradu, Banjaluci, Zemunu, Senti, Temerinu i drugim mestima. Antologija je izazvala veliku pažnju publike, čitalaca, pesnika, kritičara i medija.

Antologija sabira najbolje pesme 290 srpskih pesnika u rasponu od jednog i po veka, počevši od Branka Radičevića do Dejana Aleksića. Po prvi put, u jednu antologiju srpske poezije uvršteno je 35 srpskih pesnikinja. Svoje mesto u ovoj kapitalnoj knjizi našlo je i 26 savremenih prekodrinskih srpskih pesnika ijekavskog izgovora. Po prvi put u našoj književnoj praksi, Nenad Grujičić je uvrstio i šest kantautora i pesnika rokenrola, što, sudeći po odjecima i komentarima, predstavlja nesvakidašnje osveženje.

Sve ovo, i mnogo drugog, navelo je brojne prikazivače antologije da o njoj afirmativno pišu kao o retkom i nezaobilaznom delu. Pojavili su se i pamfletski pogledi, tekstovi za i protiv. Sve to povećavalo je iz dana u dan interesovanje za ovu antologiju.

Konceptualni oblik antologije najpreciznije određuje Mihajlo Pantić: "Antologija Nenada Grujičića je jedna od onih koje se u kritici smatraju integralnim. Ona obuhvata srpsko pesništvo od proseva moderne svesti u srpskoj pesničkoj imaginaciji do dana današnjeg i predočava širinu i bogatstvo svega onoga što je ta imaginacija uspela da nam da".

O antologiji su dosad pisali: Dragoljub Stojadinović, Mirko Vuković, Ivan Despotović, dr Branko Brđanin Bajović, Andrea Beata Bicok, dr Slavica Garonja Radovanac, Ranko Preradović, Maja Belegišanin, Damir Malešev, Marija Sloboda, Bane Đorđević, Zoran Radisavljević, Boris Knežević, te Milenko D. Jovanović, Selimir Radulović i Mileta Aćimović Ivkov.

Drugo izdanje Antologije srpske poezije (1847—2000) Nenada Grujičića biće premijerno predstavljeno na 45. Festivalu poezije mladih u Vrbasu, koji će trajati od 21 — 25. maja. "Dramski studio Vesne Đilas" tom prilikom izvešće poeziju Branka Radičevića, Petra Petrovića Njegoša, Milice Stojadinović Srpkinje, Laze Kostića, Nikole Petrovića Njegoša, Anice Savić Rebac, Miloša Crnjanskog, Desanke Maksimović, Aleksandra Ivanovića Lesa, Stevana Raičkovića, Miroslava Antića, Duška Radovića, Jovana Hristića, Gojka Janjuševića, Darinke Jevrić, Branislava Petrovića i Duška Trifunovića.

Pravda | 21.05.2013.

NENAD GRUJIČIĆ — POEZIJA JE SVJETLOST MATERNJEG JEZIKA

U Srbiji neki antologičari ne vide ukupnu mapu srpskog pjesničkog jezika. Često takve antologije srpske poezije obuhvataju samo pjesnike iz Srbije.

Postoji jedna novija antologija u tri toma koja obuhvata isti period kao i moja, a u kojoj se nalaze samo dva prekodrinska srpska pjesnika. Ili, pak, "zlatna" antologija koja obuhvata stotinu godina srpske poezije, a nema nijednog pjesnika iz ijekavskog prekodrinskog miljea. To je nedopustivo.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" književnik i direktor "Brankovog kola" Nenad Grujičić, koji je priredio "Antologiju srpske poezije (1847—2000)".

Prvi put u jednoj ozbiljnoj antologiji srpske poezije, koja obuhvata vijek i po razvoja, našlo se čak dvadeset šest srpskih pjesnika iz BiH i Republike Srpske.

■ Nisam više mogao podnositi i gledati takvu nepravdu i sljepoću da nema pjesnika iz Srpske u antologijama srpske poezije. Ravnopravno tretiram ekavsko i ijekavsko krilo srpskog pjesničkog jezika. Prekodrinski srpski pjesnici zaslužuju punu pažnju i primat. Eto, na primjer, oni redovno nastupaju na "Brankovom kolu", a mnogi su dobitnici naših nagrada "Stražilovo" i "Pečat varoši sremskokarlovačke". "Brankovo kolo" je objavilo dvadeset knjiga mlađih pjesnika iz Republike Srpske — kaže Grujičić.

Priređivač nove "Antologije" i sam je zastupljen u raznim antologijama kroz decenije rada. Ali u ovu novu nije uvrstio nijednu svoju pjesmu.

■ Smatrao sam to mjerom mjere. Nema potrebe da još i svoje pjesme uvrštavam u antologiju čiji predgovor i pogovor (napomene) lično potpisujem. Po frekventnosti pojedinih mojih zastupljenih pjesama u raznim antologijama, mogao sam lako da odredim koliko pjesama i koje pjesme da uđu u najnoviju antologiju. Ali, kao što nikad nisam kao pjesnik nastupio na "Brankovom kolu", na čijem sam čelu, iz sličnog principa sam postupio i povodom sopstvene antologije. Sa šaljivije tačke gledano, tako mi je lakše da objasnim i umirim kolege pjesnike koji se nisu našli u mojoj antologiji — kazao je Grujičić.

Ističe da ova kapitalna antologija govori o snazi pjesničke riječi kroz vrijeme, ali i da pokazuje kako srpska književnost ima darovite pjesnike.

■ Poezija je civilizacijski duhovni supstrat jednog naroda, dokaz o nepropadljivosti naših života i smisla svijeta. Kao relativno mali narod i jezik, nemamo pravo da improvizujemo svoj odnos prema vrhunskoj poeziji. Ona je najupečatljivija i najvjerodostojnija svjetlost u maternjem jeziku. Upravo pojedinci, koji (i sami po sebi) predstavljaju institucije, nemaju pravo da vještački sublimišu raskošno bogatstvo srpske poezije kroz vijekove, kao što im ne pripada da zanemaruju i sklanjaju u stranu talentovane pjesnike koji su sudbinski propjevali u maternjem jeziku — smatra Grujičić.

Specifičnost "Antologije" koju je Grujičić priredio ogleda se i u činjenici da se prvi put u antologiji srpske poezije našlo trideset pet pjesnikinja, ali i nekoliko kantautora i rokenrol pjesnika.

■ I jedno i drugo smatram prirodnim i nužnim oblikom sazrijevanja stručne svijesti o srpskoj poeziji. Bila mi je data rijetka prilika, i ja je nisam htio propustiti. Nedopustivo je da pjesnikinje budu tretirane kao zona sekundarnih književnih stvaralaca. Zaista postoje, i tu nema nikakve dileme, desetine izvrsnih pjesnikinja u srpskom jeziku toga intervala. A što se tiče ovog drugog iznenađenja, o kojem mnogi pričaju, smatrao sam da je "ojužilo" u našoj stvarnosti i da napokon treba da postupimo kao druge, relativno veće kulture, koje su već etablirale svoje rokenrol pjesnike i kantautore u očigledne književne vrijednosti — naglašava Grujičić.


STVARALAČKI ZAMAH

■ "Antologiju" sam sačinio lakokrilo i radosno, u čistom zamahu stvaralačkog erosa. Znao sam tačno šta hoću. Nisam osjećao rudarski napor u istraživanju i sklapanju antologije. Sve mi je bilo pri ruci. A najbolji odgovor na neke postojeće antologije jeste princip — antologija na antologiju! Sve drugo su usputne packe i komentari. Otuda, potrebno je studiozno i nadahnuto prići ovakvom poslu, sačiniti antologijski projekat koji će biti pandan prethodnima, u kreativnoj želji da budu nadmašeni. Sve mi je bilo naklonjeno u izradi ove antologije, koja nije bila ničim ograničena — kaže Nenad Grujičić.

Aleksandra Madžar | 24.11.2012 | Glas Srpske

NENAD GRUJIČIĆ, PESNIK I KNJIŽEVNI KRITIČAR — U "ANTOLOGIJI SRPSKE POEZIJE"
NAŠLO SE ČAK 26 SAVREMENIH PESNIKA


ODABRAO TALENTE KOJI PEVAJU

Pesnik i književni kritičar Nenad Grujičić, koji je pre nekoliko dana u Banjaluci promovisao svoje kapitalno delo "Antologija srpske poezije", kaže da je posebno zadovoljan što se među izabranih 290 autora, čiji su stihovi našli mesto u njegovoj antologiji, po prvi put nalazi i veliki broj savremenih srpskih pesnika sa prostora Republike Srpske.


Ističući da su pesnici iz RS s punim pravom zaslužili da se nađu u novoj Antologiji srpske poezije kojom je obuhvaćeno srpsko pesničko stvaralaštvo u poslednjih 150 godina, Grujičić u razgovoru za Press RS kaže da je svoje kapitalno književno delo "pripremao celog života".

U vašoj "Antologiji srpske poezije" našlo se 290 pesnika, počevši od Branka Radičevića pa sve do Dejana Aleksića.

■ Upravo tako. Međutim, važno je istaći da se po prvi put u jednoj važnoj antologiji ukupne srpske poezije našlo čak 26 savremenih pesnika iz Bosne i Hercegovine, odnosno iz Republike Srpske.

Ko su odabrani pesnici iz RS?

■ To su Duško Trifunović, Dara Sekulić, Vladimir Nastić, Velimir Milošević, Ranko Preradović, Stevan Tontić, Stevka Kozić Preradović, Đuro Damjanović, Branko Čučak, Zoran Kostić, Todor Dutina, Slobodan Blagojević, Dušan Praća, Ranko Sladojević, Goran Simić, Boro Kapetanović, Predrag Bjelošević, Anđelko Anušić, Draga Kragulj, Dejan Gutalj, Branko Brđanin Bajović, Ljupko Račić, Mirko Vuković, Željko Pržulj, Tanja Stupar Trifunović i Aleksandra Čvorović.

Šta vas je opredelilo da ovih 26 autora uvrstite u "besmrtnike" srpske poezije?

■ Pesnici preko Drine zaslužuju punu pažnju i pripada im široka prilika da uđu u antologiju ukupne srpske poezije. Moj napor se ogledao i u stvaralačkoj činjenici da su talenti u ijekavskom izgovoru ravnopravni, a u nečemu, potpuno specifični i muzikalniji, naspram ekavske lepote srpskog jezika.

Kako ste se određivali prema onima koji su zaboravljeni i onima koji misle da su "nezamenjivi"?

■ Drago mi je da sam bio u prilici da ukažem na obilje pesničkih darova koji su tu oko nas, živi i neuništivi, a zaobiđeni samoživošću književne i društvene birokratije. S druge strane, nije me ubedilo ničije takozvano značajno prisustvo na pesničkoj sceni, ako ono nije ovaploćeno istinskim talentom koji peva. U antologiju nisu ušli autori koje vanknjiževni razlozi drže na sceni, kao ni oni kojima drugi doteruju i uređuju pesme.

Koliko dugo ste pripremali ovu bogatu antologiju?

■ Ovu antologiju sam pripremao tokom celog književnog života. Ima mnogo razloga da je to baš tako. Znao sam kakvu želim napraviti antologiju, nisam imao nedoumice oko toga. Bilo je važno da prepoznam u pesničkom tekstu živu maternju melodiju u univerzalnom značenju reči, bez koje nijedan pesnik ne može da stvori autentično delo. Dakle, tražio sam vrhunske stihove u kojima su pesnici propevali na božanskoj struni talenta. Srpski jezik poseduje izvanredne pesničke karakteristike koje već u primordijalnoj supstanci reči nose žar neponovljivog.


SNAGA POEZIJE

U čemu je snaga poezije i pesnika danas?

■ Poezija nije kula od slonove kosti, niti stakleno zvono patetike. Ona isključuje amaterski pristup maternjem jeziku i nije hobi. To su najniži aspekti poimanja pesničkog govora. Poezija je najviši oblik duševne pismenosti, gromadni trag živog ljudskog postojanja u svetu. Ona relativizuje malograđanski oblik materijalističke svesti i demistifikuje dnevno-politički vašar taštine. Pesnik ne sme da oblači šarenu partijsku košulju, jer će ga ona odvesti do amoralnosti i mržnje. Vrhunska poezija garantuje večitost imena pesnika i jezika kojem pripada. Nije slučajno da u svim gradovima sveta, imena ulica, škola i ustanova najviše pripadaju pesnicima i piscima.

Boris Knežević | 25.11.2012 | Press online