Tema: Branko Copic - Price, Pesme

BRANKO COPIC


SUROVO SRCE

U tijesnu razgrađenu dvorištu, pred ostarjelom i posrnulom kućom brvnarom,
mitraljezac Nikoletina opraštao se od matere. Danas mu ističe kratkotrajno
odsustvo, pa se žuri da još zadana stigne do svoje jedinice koja se ovih dana
bori, otprilike, negdje oko Ključa. Suvo studeno jutro pozne jeseni, nigdje
sunca, a još uz to bez prestanka duva leden vjetar., pa se sitna i žgoljava
Nikolina mater još više skupila i uvukla glavu u prostran muški kaput.

Zgurena tako pored krupnog i nezgrapnog Nikoletine, liči više na zimogrožljivo
dijete.
-Nidžo, jabuko moja, čuvaj se kad tamo odeš - brižno napominje mati i stalno
podrhtava nešto od zime, a nešto od samohrane tuge staračke. Govori i ne
gledajući sina, nego nekud u njegove čakšire, okrpljene na koljenima. Bude li
ga pogledala u lice, zna to ona dobro - zaplakaće i zaboraviti, sve savjete.
-Ajd k vragu , majko, dašta ću, neg se čuvati! - nabrusito odvraća mrzovoljni
Nikoletina i pažljivo zakopčava nabijenu vojničku torbicu iz koje mu viri masna
hartija.

-Pazi se, srećo moja, budi pametan - meko savjetuje uplakana starica i skida
mu nekakav konac sa prekratka zgužvana šinjela, a Nikoletina se i dalje
mrzovoljno otresa :
-Nos te belaj , majko, ta neću valjda biti lud, nego baš pametan. Ta šta je
tebi jutros!
Navikla na njegovu vrletnu narav, starica se ne žesti zbog sinovih nabusitih
odgovora, nego ga i dalje savjetuje i opominje, a sve se boji, zaboraviće mu
kazati nešto što je najvažnije. Tako joj se uvijek dešava odkad je počeo ustanak.
-Nidžo, golube, nijesam te pitala, kakav imate konak tamo gdje ti budeš?
- Vala, majko, ima bena na svijetu, ali ti si sve nadmašila! Kakav konak?
Valjda mi neko dušek prostire!.....Legnem na zemlju, pokrijem se nebom, eto ti
konaka.
...

...
Suv i hladan vjetar neumorno briše preko golih brdeljaka, i pustih njiva,
oprljenih prvom slanom. On tužno cvili u ogoljelu voćaru, goni nisput po neki
izgubljen i sitan jabukov list i otegnuto šumi u gajevima preko rijeke nujno
opominjući da je neizbježni rastanak već tu.

Starica još više tone u izblijedjeli preširok kaput i počinje da plače sitnim
škrtim suzama.
-Moj sinko, ti već ode, a nijesam te se čestito ni nagledala.
Nikoletina se samo mršti, izbjgava da se susretne s pogledom uplakane starice,
pa nabranih obrva zuri u osamljeno drvo na bliskom brijegu i otresa se grugo i
skoro ljutito :
-Eh, nagledala ! Šta ćeš me koga vraga gledati, ta nijesam rogat! Baš si
podjetinjila.
-E , moj sinko, mnogo je mati danas podjetinjila - gorko i prekorno kaže starica
brišući oči krajičkom crnog rupca, a Nikoletina više ne zna šta bi joj odgovorio
pa briše nos i poslovno kaže :
-Ajde, majko, da se poljubimo, pa ja idem. Zakasniću.Ponovo zaplakavši, starica
jedva stigne da poljubi sina u bradu i u rame, a on se već izvlači iz njezina
zagrljaja, suvo kaže "zbogom" i žurno kreće niz put.

-Pa sretno , sine! Bog te čuvao i poživio! - još posljednom snagom kaže za njim
starica prije nego će joj suze ugušiti glas, a Nikoletina više ne čuje njezinih
riječi,a dobro zna da sad mati suznih očiju gleda za njim, a nikako ne može
ravnomjerno da podesi korak, spotiče se o krupno isušeno grumenje po putu i žuri
da se sakrije iza živice na prvom zavijutku.
...

...
Ostavljena u pustu dvorištu, sitna slabačka starica upinje se da kroz navrele suze
još jednom dobro vidi sina koji odlazi, ali široka Nikolina leđa s nemilosrdnom
brzinom isčezavaju iza bliske okuke.
-Surova i vrletna majka Bosna, opora i škrta u svemu, ne da ti ni u posljednim
trenucima rastanka da se nagledaš svog najrođenijega : brzo ti ga otme i sakrije
od očiju, baš onda kad ti je najdraži.
Već od ranog jutra na prostranoj visoravni više sela, iza prvih brdeljaka vodi
se bitka.
Nad selom sija jasnoplavo smireno nebo, blista se prvi mek sniježak i već pod
prvim kosim zracima u krpama pada s grana, a u izbistrenoj daljini, iza oštro
ocrtane valovite linije prvih brda, jasno se čuje zorkana i učestana puščana
paljba često prekidana mnogo glasnijim rafalima mitraljeza.Kad bi se paljba
iznenada pojačala i piške užurbano zapraštale kao kukuruzni "buljavci" na usijanom
plehu, brižljivi seljaci izlazili su iz kuća čak na drum i osjećajući kako im se
u dnu grudi šire mučna praznina i nemoć, stali bi da se zgledaju između sebe.
-Čuj-de kako je uzavrlo.... Kao da se primiče, a?!
-Čuješ li, ono je njihov mitraljez, kad počne, ne zna prestati.....Vidiš, a ovo
je naš: dr-drr!
Dva-tri metka i gotovo. Štedi municiju....Kad se već sasvim odjutrilo i snijeg
neprijatno zabliještao, bolno zasjenjujući oči, neprijatelj je, izgleda, malo
uznapredovao.
Jedan mitraljez oštro i razgovjetno stao je da rešeta odnekle sa prvih visova
iznad sela.
...

...

Po kratkim rafalima seljaci su zaključili da je partizanski.
-Naš je, naš! Ej, ćene, što ste odmah zakukale!....Dok su ljudi po
se selu brižno obilazili već spremljena kola, i žene uzdisući obuvale
djecu i nabijale torbe i vreće. bitka je opet za trenutak malo
jenjala.... Mokar i Oznojen , sav crven u licu i s psovkom na ustima,
Nikoletina se sa svojim pomoćnikom žurno prebacivao na nisku kamenitu
čuku sa koje je neprijatelj odstupio zahvaćen bočnom vatrom.

-Brže, Đurkane, brže! Ta nijesi metiljav, sve mu ljubim!
Brzo se dohvatio uzvišice i polegao u kamenjar pun niskih bodljikavih
žbunova i sretno namjestivši "zbrojovku", odmah je stao da pušta kratke
škrte rafale za legionarima koji su u grupama, trčeći, odstupili preko
neravne poljane i već hvatali položaje na ivici prve šikare.

Neprijatelj je bio primoran da se žurno povuče sa svojih isturenih
pozicija, zabijenih u partizanske položaje u obliku tupoga klina i
da se ponovo sređuje i priprema za novi napad.

Zbunila ih je i začudila upornost partizana. Nije im ni na um padalo
da su ovo posljedni zgodni položaji pred prostranom kotlinom iz koje
su rodom većina partizana iz ovog bataljona.

To je znao svaki borac i zato je jučerašnje naglo povlačenje odjednom
zaustavljeno i svaki se partizan začeprkao u svom zaklonu osjećajući
da se više nama kud odstupiti. To su bili oni, neprijatelju nerazumljivi,
nagli obrti u situaciji i iznenadni uporni protiv napadi još neprekaljenih
jedinica odreda, kojima je odjednom položaj postao sam kućni prag, pa su
borci zaboravljalida su se ikad povlačili i da je pred njima opasan protivnik.
Zaglušeni vlastitim puškama, uzavreli od slijepe mržnje, oni su se borili i
jurišali ne videći više pred sobom opasnog neprijatelja, nego mrskog i
grabljivog pljačkaša lopužu koji je poput halapljivog svinjčeta grunuo da
provali u njihove rođene kuće.

- Mi se ne povlačimo ! - kratko odsijeca Nikoletina, pa ošine rafalom po
hrbatu najbliže uzvišice sa koje već, oštro i kratko, bljeskaju vatreni
jezici iz neprijateljskih pušaka, jedva primjetljivi na snijegu.

...

-Đurkane, izviri de na staru !
- Eno je, već pri kraju poljane. Još malo, pa će na put.
-Samo još malo, Đurkane ! - čisto se pravdajući izbacuje Nikoletina sav
u znoju i pocrvenjelih očiju, ne slušajući kurira koji srdito šišti,
pomaljajući okruglu glavu iza raspucale gromade
kamenja s lijeve strane.

- Mitraljez! Mitraljez! ..... Nikoletina, povuci se na stari položaj kod
bukava ! Komandir naredio!.....- Preznojavajući se , sav zažaren kao da
je pijan, Nikoletina užurbano viče ne okrećući se:

-Đurkane, stara?! Izviri de !
-Eno je, zamiče niz put ! - s olakšanjem objavljuje Đurkan, a Nikoletina
na to pušta posljednji duži radostan rafal, grabi puškomitraljez i pognut
kreće nazad.

-Ajdemo, Đurkane, sad možemo! Ponesi slaninu !.....
-Eh, majko, što me uznoji danas, vrag na tebi so gonijo !....
Nad strmom ivicom druma, koji se na tome mjestu obara naniže i u okukama
vijuga prema selu, stoji Nidžina majka. Jedva vidljivopodrhtavajući, ne
čujući zrna koja pjevuckaju visoko povrh nje, ona se drži za vlažnu
ljeskovu granu, suznim očima prati dvije prilike, jednu veću, jednu manju,
koje žure ukoso niz udaljenu snježnu kosu, i viče slabim glasom, iako je oni
tamo ne mogu čuti:

- Brže, Nidžo, brže, jabuko moja! Evo mene, ja sam u sigurnosti !
Ne boj se za me, ne boj, golube !.....

...

BRANKO COPIC


IGRA


Taman kad je bio niz nekakvu strančicu, desetar Nikoletina zagleda se
u staru trešnju kraj puta, pa se spotače o kamen i bubnu porebarke.
-Idi u božiju kuću! - zlovoljno smrsi on dižući se , kad odnekle izbliza,
s druge strane druma, zameketa ženski glas:

-Dođi, druže da te dignem.
Nikoletina se naroguši i ljutito sinu okom.Kraj provaljena plota stajalo
je nekakvo djevojče, curetak od jedno petnaestak godina, bosonoga i kusa,
živih očiju i neposlušne kose.
Smješkala se i drsko piljila u partizana.
-Da nijesi prebio pušku, kukavče moj?
-Prebiću ja tebi noge, lajavico! Vidi je samo.
.Oho, da tako prebijaš fašiste, više nijednog ne bi bilo na ovome svijetu.
Pazi mi junaka!
Nikoletina zausti da nešto opsuje, pa samo šmiknu na nos, pope se do trešnje,
sjede i uze da petlja oko zatvarača. Djevojčurak se provuče kroz deru na
plotu, nasloni se na ogradu i poče da se ceri: Ej, druže.......
Nikoletina samo kratko zirnu ispod obrve kao da kontroliše kretanje odavna
uočenog neprijatelja. -Druže, ima tu dolje , iza okuke, jedno djevojačko
groblje, sve pobio takav jedan junak kao što si ti. Nikoletini prekipi.
-Čuješ li ti, smrade jedan, sjaši s mene! Nasadila se tu na plot ko čavka
pa samo grakće.

...

...

-Gavran grakće, druže, a čavka čakiće -poučno reče cura.
-Čakiće. čakiće! E, jesi mi pametna!-podrugnu se Nikoletina. Čakiće tuka,
ćurka.
-Vala si mi i ti veliku mudrost naučio od toga tvoga komesara -isklibi se
curetak. -Deder šta još znaš, da i ja čujem,pa da se malo izgradim.
-Čuješ li ti ždrebico jedna, ispravi se Nikoletina - deder ti prestani
harangirati protiv naše borbe. Oho-ho, baš te se bojim - otegnu cura, pa
nemarno, šetajući se , siđe na put. -Je li te to komesar naučio da drugaricu
nazivaš smradom i ždrebicom?

-Ma šta ti tu!- zausti Nikoletina, pa se istom trže i nešto ga nelagodno
teknu. -Vidim ja da smo tebi mrski i mi i naši komesari. Čekaš valjda
Kralja Petra, a?
-Eto ti vidi kako ti pogodi! -zagrguta djevojka primičući se .
- Baš njega čitavo jutro čekam.
Čuvam goveda i čekam.
-Hm, đavo će te znati. Hastade kraća stanka. Curica se pope još za korak-dva
bliže Nikoli, poče bosim nogama da kruni prljugavu zemlju i primjeti! -Ih,
kolike su ti šake!
Nikoletina smače ruke sa koljena i progunđa: -Šta je tebe briga za mojim
šakama. Bolje ti je obriši tu gubicu, sva si modra od crnih trešanja.
Djevojče se hitro ubrisa i prijekorno reče:

-Ih, gubica! Cura ima usne, a kobila gubicu. Ni to ne znaš.
-A ti mi opet mnogo znaš. Bolje ti je da najprije počešljaš tu kosurinu.
Kao da ti je vuk jagnje
na glavi pojeo.
-A misliš da je bolja ta tvoja bećarska kika, izvuko si je ko kakav četnik.
-Ne boli tebe briga za mojom kosom- nakostriješi se Nikoletina i zakrene
glavu da sakrije svoju kestenjastu ćubu.Djevojčica se pope do na samu
ledinu i napasno zaškilji.
-Tvoja kosa, tvoja kosa, ih! A zašto tvoja kosa ne bi bila i moja?
Nikoletina zirnu na nju samo jednim okom i začuđeno izvali: -Pazi ti nje,
a odkud tvoja?

...

Smješkajući se, curetak upilji u njegovo lice: - Moja pa moja. I to može
biti, što se čudiš.
Iz ledine pod Nikoletinom kao da buknu vatra i ponese ga naviše, pod oblak.
Munjevito, samo za tren, osmotri djevojku, pa brzo okrenu glavu. "Lijepa
li je ,grom je ubio!" -pomisli u sebi, ali ta kletva istog časa pogodi baš
njega. Oni oči, kosa, đavolski smješak! Ubi ga djevojka kao puška.
Zaboravi i gdje je i kud je pošao.

-Ej, druže, okrenider se.
-Neću!
-Okreni se, bolan, što se ljutiš.
-Ama neću! Sjaši ti, cura, s mene.
-Eto ti ga sad - prestade da se smije djevojka. - Ja da nekog jašem. Baš si
ti nekakav otrovan stvor.Poćutala je nekoliko trenutaka neće li čuti kakav
odgovor, pa se onda susti pored momka i dodirnu prstima njegov karabin.
-Druže, je li ovo tvoja puška?
-Hm, vidi je. Nije nego svetog Ignhatija Bogonosca!
Ih, kakav si! Ja te pitam......
-Pitaš me! Ostavi ti moju pušku na miru!
-Eto ti je , pa se najedi! Dabogda ti se osušila!
Djevojče nadureno zaćuta. Krivo i Nikoletini što je bio grub, pa ljutito
motri jednog mrava koji s naporom vuče jednu osušenu travku.
-Pazi ga, pravi kapitalista! Vuče li, vuče.
Curetak se vrpolji, opet pipka pušku i pita: - Druže, da ovo neće iznenada
puknuti?

...

...

Nikoletini odjednom dođe nešto smiješno i on se naglo okrenu. Opaljen, širok,
s vedrinom u očima on pred obradovanim djevojčetom začas naraste, zakloni
čitav Grmeč i nebo nad planinom. -Puknuće, jašta neg puknuti, ko grom!
Gledajući je kako sve oštrije iskri i žiži očima,on samo puhnu:
-Uh, kakva si.... ko svijetleće zrno.
-I jesam zrno. Udarim te samo ovako u srce - žig!
Djevojčurak strelovito bocnu kažiprstom Nikoletinu u grudi. Momku nestade
daha kao da su ga pogodili iz topa protivkolca.
-Pogibe, slave mi, ko Hajduk Veljko!
Cura djetinjski napući usne.
-Jeli ti žao što sam te ubila?

Nikoletini se srce razraste od Okanove Bukve do ustaskih bunkera pred
Bihaćem, preko čitave oslobođene partizanske teritorije.
-Zar meni žao? Vala, nek poginem od tvoje ruke, pa makar.......
Djevojčica se pribi uz Nikoletinu kao da ga poznaje već bogzna odkad i uze
da priča kako je njihov zaselak uvučen i pust, ljudima s puta, pa jednom u
mjesec dana ne možeš vidjeti našeg druga i partizana. On je, prvi u
posljednje tri nedjelje. A mater joj, veli, ljuta pa ne da trčka za borcima.
Ti si, kaže, već čitava djevojka, sramota je .
-A neće ti biti žao kad ja poginem? -odjednom zamišljeno upita Nikoletina.
Djevojčica se uozbilji i pažljivo mu se zagleda u lice.

...

PASTIRICA STADO OSTAVILA

Šumore opet šljivici u pjeni
i gorko samuje zova;
a ti si otišla davno i znam - povratka nema,
i, evo, srce šaljem po tvome žrtvenom tragu.

Rastanak davni još u oku sjaji:
treperi jesenja svila,
i četa naša putuje, dječački gore lica,
a ti se nijemo pitaš: Kuda odlaze, zašto?
Onda si samo bila pod gorom pastirica...

Danas te tražim, pratim stope tvoje,
pod gorom više te nema,
bez tebe prosuta leže stada bijela:
grunuše godine burne, ostavi čobanin ovce...
Kuda su otišle čete i ti si poletjela.

Za tvojim tragom, na prvom konaku,
nađoh te Kosovku bijelu,
s kondirom studene vode, dragana tužna lika,
oči su tvoje melem i ruka iscjeljenje,
na tvome krilu sanak teškoga ranjenika.

A drugi konak, noćno razbojište,
i reže bunkeri sivi,
a ti si svladala tugu, osvetom oko zbori
osveta - lepršav barjak, osveta - plameni jezik:
o, znam od čega bunker u ovoj noci gori.

Posljednji konak, tiha kolijevka
kraj pusta druma careva
nijemu bajku priča ćutljivoj planinskoj jeli;
umjesto čeličnog šlema, surovog ratničkog znaka,
na grobnom biljegu niskom tvoja se marama bijeli.

Tu je kraj puta, zažubori tuga;
mi znamo kuda si htjela.
U miru proljeća našeg neka te kolijevka nina.
Mi ćemo poći dalje, na kraju tvoga puta
kroz dugu suza još blista nam domovina.


SABRANA DJELA BRANKA ĆOPIĆA
KNJIGA DEVETA, strana 63
PJESME
PJESME PIONIRKE