Gde je jedinstvo tu stanuje Bog


Zlonamerni poturaju ideju, a verovatno i zapovest da se Srbija podeli na regione. "Podeli, pa vladaj" staro je pravilo osvajača. Zašto se oni, s druge strane, zalažu za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, ugrožavajući postojanje Republike Srpske? Hrvatska je, tokom istorije, slovila kao "trojedna kraljevina: Slavonija, Hrvatska i Dalmacija". Svaka od njih je imala i svoj sabor. Zasebnost je posedovala i Republika Dubrovnik. Niko ne pomišlja na regionalaziciju, nego se utvrđuje jedinstvo. Očigledno su različiti aršini za Srbiju i za ostale. Srbija treba da ima svoje Ja i svoj neotuđeni raison d'être


Šta je sad za našu Srbiju bitno?

■ Bitno je jedinstvo, bitno je naći zajednički jezik, jezik uzajamnog razumevanja, spasonosni jezik ljubavi. Ovih dana proslavili smo Duhove, veliki praznik Silaska Svetoga Duha na apostole, početak stvaranja Crkve Hristove. Zahvaljujući Duhu Svetome, apostoli su progovorili sve jezike i sve dijalekte da bi mogli svim ljudima propovedati nauku Hristovu. Ja taj veliki dar Svetoga Duha ne shvatam doslovno. On ima i dublje značenje. Zahvaljujući velikoj Veri, a nadahnuti Ljubavlju, i nikad bez Nade, apostoli su imali sposobnost da sa ljudima nalaze zajednički jezik, da na njih prenose svoju Veru, da dejstvuju zarazno, u najplemenitijem smislu. Naći zajednički jezik više je dostignuće nego savladati strane jezike. Taj zajednički jezik sad Srbi nemaju i sve dok ga ne nađu, biće bezbudućni i beznadežni. Treba učiti i od sopstvenih predaka, i od prijatelja, pa i od neprijatelja. Naš despot Stefan Visoki, autor dela "Slovo ljubve", pučen Svetim apostolom Pavlom, podsetio nas je da "Ljubav sve prevashodi" i da nema bezizlaznih stanja, jer "koliko je u moći - mi svoju pesmu, ipak, pletemo", ne prestajući da se nadamo. Jezik Ljubavi — to je i jezik sloge. Naši preci, i oni nepismeni, to su znali, pa su nam ostavili amanet, koji Vuk beleži: "Gde je sloga — tu je i Božiji blagoslov." Naš brat Kain to zna i to primenjuje. Zahvaljujući geslu "Hrvat je Hrvatu mio, ma koje ideologije bio", taj naš sused, opterećen mržnjom prema Srpstvu i pravoslavlju, ali naoružan uzajamnim poverenjem, koje prevazilazi razlike i nesporazume, došao je, relativno lako, do jedne od najlepših država Evrope. Taj zajednički jezik među sobom imaju gotovo svi naši susedi, koji nam nisu prijatelji. Od njih treba učiti taj bitni i spasonosni jezik — ne mržnje, nego jezik solidarnosti, solidarnosti unutar vlastite nacije, njene kulture, pa i politike. To je jezik što gradi mostove, što spaja suprotnosti, što ne pristaje na neslogu i nerazumevanje. On je bitan element nacionalne samosvesti, na primer kod Nemaca, pa je ušao i u njihovu himnu, koja započinje kao velika opomena i tvrd stav: "Nemačka, Nemačka iznad svega!", pa i iznad celog sveta... A šta tek da kažemo za malu, ali trajnu Helvetsku konfederaciju, opredeljenu za mir i za slogu, uprkos dubokim razlikama.

Na koje to razlike mislite kada je reč o Švajcarskoj?

■ Koje? Ogromne, na kojima se, paradoksalno i čvrsto, temelji jedinstvo. To je veliki susret jezika i kultura, koje se ne svađaju, nego se dopunjavaju i dive jedna drugoj, takmičeći se. Velik je germanski, to jest nemački udeo, briljantan je romanski, odnosno francuski doprinos, a neotuđiv i divan je i italijanski. Uz tri jezika, tu je i mnoštvo narečja, i germanskih i romanskih — malte ne svako brdo i svaka dolina ima, uz književni jezik, i svoj osobeni dijalekt. Ali nad svima je zlatno načelo, koje je zaloga sreće, u sadašnjosti i budućnosti: "Gde jedinstvo vlada — tu stanuje Bog."

A kod nas su sad aktuelne decentralizacija i regionalizacija?

■ U zlo doba, rekao bih. Nama je nužno jedinstvo, duhovno, kulturno i političko, kako u Srbiji tako i duhovno svih srpskih zemalja. Zato ponavljam švajcarsko geslo: "Gde jedinstvo vlada tu stanuje Bog". Zlonamerni poturaju ideju, a verovatno i zapovest, da se Srbija podeli na regione. "Podeli pa vladaj" staro je pravilo osvajača. Zašto se oni, s druge strane, zalažu za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, ugrožavajući postojanje Republike Srpske? Hrvatska je, tokom istorije, slovila kao "trojedna kraljevina: Slavonija, Hrvatska i Dalmacij a". Svaka od njih je imala i svoj sabor. Zasebnost je posedovala i Republika Dubrovnik. Postoje jaki razlozi, na istoriji zasnovani, za regionalizaciju. Sad je sve to ujedinjeno. Niko ne pomišlja na decentralizaciju i regionalaziciju, nego se utvrđuje jedinstvo. Očigledno su različiti aršini za Srbiju i za ostale. Srbija treba da ima svoje Ja i svoj neotuđeni raison d'être.

Kako gledate na težnje Vojvodine da ostvari još veću autonomiju?

■ Autonomija Vojvodine imala je dubokog smisla i jakog opravdanja u tuđoj carevini, Austriji i Austro-Ugarskoj. Autonomija, nikad trajno neostvarena, bila bi štit za odbranu od unijaćenja i katoličenja, germanizacije i mađarizacije. Bila je to Vojvodovina Srbija ili Srpsko Vojvodstvo, pandan Kneževini, potom Kraljevini Srbiji, sa jakom željom za svesrpskim ujedinjenjem, jer smo isti narod, jedinstvena kultura, sa obe strane velikih reka. Ta autonomija nema isti smisao niti isto opravdanje u državi srpskoj. Ta izrazito srpska zamisao izopačila se u antisrpsku zlu nameru. Komunisti su autori toga zlodela, kao i rasparčavanja srpskog nacionalnog bića i izmišljanja nacija. Gotovo sve srpske himne nastale su u Vojvodini, a "Onamo namo" u Crnoj Gori, "srpskoj Sparti".

Često ste isticali sudbinu i svest Jevreja, poučne za Srbe...?

■ O tome nekom drugom prilikom, a sad samo jedan nauk: "Svaki Jevrejin je odgovoran za sve Jevreje." Tako i svaki Srbin treba da se oseća odgovornim za sve Srbe. Čedomir Popov, naš najbolji tumači deja Svetozara Miletića, podseća nas na dragocene poruke ovog borca za srpsku autonomiju u tuđoj imperiji: "Mi smo i Srbi i građani... I jedan Srbin dok postoji, on je narod... Mi ne želimo jedinstvo Srba samo severno od Save i Dunava. Jedinstvo Srba — makar samo duhovno — mora obuhvatati sve pripadnike Srpskog naroda jer bez toga nije jedinstvo..." Miletićeva zavetna misao bila je oslobođenje i ujedinjenje Srpstva. Eto, to je živa, aktuelna tema za koju je došao čas, jer se upravo raspravlja o statutu Vojvodine i regionalizacije Srbije, a često se zaboravlja istorijski kontinuitet, budući da se ne znaju neke osnovne činjenice.

Jun 2009.